Rođena sam 19.12.1963. godine. Rodih se iz jednog propalog braka dvoje maloletnika. Rodih se i odmah po rođenju postadoh nepoželjna od roditelja, niko me nije želeo. Rodi me mati moja! Rodi me i ostavi onako kako će me i sam Bog prihvatiti. Otac dugo nije saznao da postojim, baka se obradova mom rodjenju i raširila ruke prema Bogu i sudbini i prihvatila mene siroče u naručje. Brzo sam napredovala u svakom pogledu, posebno u razumevanju – malo sam pričala a dosta slušala. Svaku i svačiju reč sam dobro upijala i rasuđivala, prstima sam sve opipavala kako mi ne bi nešto promaklo, a da ga nisam zapazila. Bila sam usamljena, sve je bilo tiho oko mene, sve sam mogla čuti i videti. Crkveno zvono je često prekidalo moj mir, kad god bi se začulo zabrujalo bi u mojim ušima i prekinulo moj mir. Sedim na pragu i tako se igram prstima svojim i čaprkam okolo praga ne bih li nešto ugledala, eto opet zvona se čuju, baka sedi pored mene i plete čarape za zimu.
– Bako da li ti čuješ ono što i ja?
– Šta čuješ dete?
– Ma čujem nešto zvoni.
– Ma to je crkveno zvono, ne volim da ga čujem..
– Zašto ne voliš?
– Pa stara sam a ono zvoni ponajviše kada neko umre.
Ućutah se ja i preplaših se za baku da ne umre i ona.
– Ma zvoni i kad treba da se ide u crkvu, veli ona.
– A kad se ide?
– Pa nedeljom i praznikom.
– A zašto ja nikada nisam bila?
– Odvešće te majka jednog dana, reče!
Obradovah se njenim rečima i nastavih dalje da se igram. Promače mi neka senka ispred očiju- beše to majka, kao leptir prolete kroz kuću.
-Stani, reče baka.!
– Šta je bilo?
– Čujes dete hoće u crkvu da ide, Bog brine za njega, ako niko drugi neće.
Sleže ramenima, vidim u njenim očima da prihvata bakin predlog. Ne prođe par dana a ja kao i svako jutro gledam da ustanem pre svih. Jutro još nije zaplavelo a ja bih da ustanem. Začuje se poneki petao ali svi spavaju i ja pokrivam glavu da ne vidim kako se budi zora a ja moram u krevetu da ležim. Najednom se oškrinuše vrata i ugledah majku. Osmeh joj je blistao na licu. Nikada do tada nisam je videla srećnu pored mene. Poželeh da povičem: ” Majkoo!” ali mi nešto zastade u grlu i suze mi obliše lice. – Hajde, idemo u crkvu! Skočih iz kreveta. Ubrzo smo se našle ispred crkvenih vrata kao da me je neko spustio kraj njih. Lagano majka oškrinu vrata i ja ugledah kao nikada do tada toliko ljudi. Mir vlada, ne čuje se ništa, nikakav šum osim sveštenika. Lagano pripalismo sveće i priklonismo se pri kraju. Oči su mi bile ispunjene božanskom lepotom koja je oslikana po zidovima, freske su blistale u nekom posebnom sjaju i zračile u meni. Imala sam osećaj da lebdim u vazduhu. Tišinu prekide žena u crnom, koja je u rukama nosila sliku da pokloni, zagledah se u nju i ne znadoh ko je. Lagano je prilazila malom niskom stočiću koji je bio prislonjen uza zid. Spuštala je lagano sliku kao da joj nešto šapuće, sagnu se poljubi je i ukloni se par koraka od nje. Nisam pogled skidala gledajući u sliku kao da mi se oči ukočile, dete, postavih se i ja na njegovo mesto, osetih se pored njega da ležim. Poče me obuzimati hladan znoj, osećam zemlju na kojoj leži, potpuno se sjedinih sa njim. Pustih se od majke i krenuh prema slici, priđoh i poklonih se, poljubih je i mojim malim ručicama pređoh preko slike. Svi su pogledali u mene, niko nije mogao znati moja osećanja.Kako sam rasla sve češće sam odlazila i sama u crkvu kako bih dodirnula sliku i tako osetila da sam i ja dete tuge i samoće. U svojoj petnaestoj godini blizu crkve srećem dečaka dvadesetih godina u kog se jako zagledah i pomislih se u sebi. “Lep momak, svidja mi se.“ Pamet mi se pomuti za tren, do tada ga nikada nisam srela a živeo je nedaleko od moje kuće. Beše veče, a ja htedoh da malo prošetam selom, malo poviše crkve, opet ga sretoh, ali ovog puta promislih i reših da mu priđem. Preko zida škole beše rascvetana crvena ruža, koja je širila svoj miris na daleko. Ubrah jedan cvetak i krenuh prema njemu, nasmeši se veselo i pružih mu je, on je stavi u džep košuljei prihvati razgovor sa mnom. Za kratko vrema ja se udajem za njega, moja majka je bila obaveštena o tome, saznajem da on nema majku i da ju je izgubio u svojoj petoj godini. Ja ga želim i neću se odreći njega. On je bio veoma siromašan, prihvatila sam sve, samo da budem sa njim.Jednoga dana nas njegov otac i maćeha izbaciše na ulicu, jer imaju u zajednici još jednog sina. Nismo znali gde ćemo. Odlazimo kod mojih, moja baka opet me prihvata i daje svoj deo da bi se skućili. Brzo smo napredovali. Prošlo je nekoliko godina, a meni život ne da mira. Ostavljam dvoje dece i muža i krećem nekim epoznatim stazama života.Život me nanese ispred teške metalne kapije koja beše zatvorena, otvorih je i ugledah gde sam stigla. Beše to obliznji manastir u kome prvi put kročih nogom. Još jedan trnoviti put mog života, tamo provodim oko 15 godina, deca su duhovno uzrastala pored mene uz Božiju pomoć, takođe je i muž pomagao ovu svetinju. Čitanjem knjiga trađila sam često kako da pronađem sliku ovog dečaka, pitala sam svakog kako bih nešto saznala o njemu. U svesti mi je bilo jedno pitanje, da li nisam po Božijoj milosti srela i udala za istog dečaka, jer i moj muž takođe ima velike sličnosti i on je spavao na majčinom grobu kada ju je izgubio i bila je zima, februar mesec. Sve me je njegova priča povezivala sa dečakom.Čitanjem knjiga u meni se probudila pesnička misao i poželeh da nešto zapišem. Samo što sam dotakla olovku a ono kao da je sama htela da piše. Igumanija pogleda moje pesme, koje napisah dade mi blagoslov i ja nastavih dalje sa pisanjem. Jednog dana poželeh da obiđemo grob moje svekrve jer do tada nisam znala gde je. Rado je prihvatio i već sutradan nabrah zelenog bosiljka i cveća i krenusmo sa decom. Dok smo prilazili groblju mirisao je vosak, grobovi su svi slični jedni drugima, bacih pogled na jedno stablo i pogled mi se zadrža – to beše grob njegove majke. – O ne, rekoh ja glasnije. Okrete se neznajući šta ja rekoh ali ništa ne ponovih. Grob i spomen i sve okolo beše kao na slici krst koji je star 50 godina i danas kao da je star par godina, nisam mogla doći sebi. Često odlazim i sada sa decom na grob i zamišljam da sam na grobu dečaka sa slike, ta sličnost i danas me peče i to će biti do kraja mog života. 2008 godine objavljujem knjigu duhovnih pesama sa koricama slike „NA MAJČINOM GROBU“ ne znajući ništa o slici sve dok jednog dana ne pronađoh na internetu i saznadoh sve o slikaru Urošu Prediću. Ovo je deo mog života a ostalo ostaje skrivena tajna. Osećam da živim sa čovekom iz nekog drugog života što i sebe smatram da ceo nas život nije slučajnost ,verujem u jedinog Boga, jer jedino on zna šta da čini na ovoj zemlji a da čoveku bude dobro.
„DUŠI NA DAR“
Knjiga „DUŠI NA DAR“ objavljena je 2008. godine sa blagoslovom manastira Miljkovog gde je i pisana. Knjiga sadrži 120. strana u kojoj su 68 duhovnih pesama sa dosta pouka. Knjiga je pisana sa dosta duhovnosti i verom u Boga. Njen početak je tematski vezan za stvaranje sveta. Tu su pesme o Đurdjevdanu, Svetom Savi, našim manastiram i druge pesme a završava se sa pomenom majke koja se upokojila. Slika korica „SIROČE NA MAJČINOM GROBU“ nije slučajna već živi od detinjstva u meni tako da se neće ni u buduće zaboraviti sve dok knjiga postoji u mom domu. U knjizi je unet takođe život monahinja kao i moj lični. Sve je opisano u pesmi. Par njih se mogu ovde pročitati!
Orač
Pomen majci
Siroče
Večni san
Orač
Posmatram ga kako znoj sa čela lije,
svoju zemlju ore, ranjava i brazda,
otkriva joj snagu što u sebi krije,
priprema je mukom svakim danom vazda.
Posmatram ga mirno, lagano korača,
namenjeno seme sve u zemlju šalje,
u naručje njeno da trune bez plača,
da bi posle smrti živelo i dalje.
I razmišljam tako, tu se nešto krije,
dar od Boga smrti i života,
da na zemlji nista večno nije,
u tome i jeste užas i lepota.
______________________
Pomen majci
Pred Gospodom nema mrtvih
koji njemu verno služe,
jedni ovde borbu vode,
a po raju drugi kruže.
U Hristovoj svetoj crkvi,
gde se nebo sa zemljom sreta,
od početka prisutni su
uvek bili oba sveta.
Gde anđeli prisustvuju
pokoj duše da najave,
sveštenici svi se trude
ovaj pomen da obave.
Tu su Božji ugodnici
iz nebeske crkve svete,
zato pazi kad se moliš
brate, sejo, milo dete!
Među nama skoro beše
jedna takva sveta duša,
a Gospod ih s’neba pozva
da anđeoske pesme sluša.
Ona biće uvek s nama,
ta svetlost nas s’neba gleda,
odsutna je mati draga,
al’još uvek zapoveda.
Ne žalite mnogo za mnom,
gde ja stadoh vi radite,
radi vašeg iskupljenja,
moju dušu spomenite.
I vi ćete skoro k’meni,
ponećete dela svoja,
za to se pobrinite
sestre mile,braćo moja!
Sud je Božji neizbežan,
sve se ovde sudi, meri,
sabirajte dobra dela
u Hristovoj pravoj veri.
Tako s’neba poručuje,
a i duša to oseća,
s nama beše i ostaće
kroz vekove i stoleća.
Sad na ovaj tužan pomen,
poklonimo se svetom grobu,
to su tela sluge Božjeg,
darovana našem dobu.
Neka pomen ovaj skromni,
dragim našim na dar bude,
a nas Gospod neka spase
kao i sve verne ljude.
Nek presveta Bogo-mati
zastupnica bude svima
i podari pokajanje
dokle zato vreme ima.
______________________
Siroče
Ne gledaj,majko, oči moje,
ne pitaj zašto su vlažne,
za tobom plaču stalno
zbog očeve i tvoje kazne.
Ruke svoje širim,
prazan je zagrljaj moj,
O Bože, postojim i ja,
reci ženi toj
što ostavi me samu
da živim putem samoće,
nebo da me grli
i hrani nebesko voće.
O majko moja draga,
znaš li šta hoću da kažem
tebi i ocu koji za me‘ neće ni da čuje:
ja sam vaša mladost i kovač,
što vam sreću kuje!
Vi živite svoj život,
ali su vam dani prazni,
siroče rodiste, zato Bog vas kazni:
Da njive svoje orete,
a nemate ploda,
pogledajte nebo – znajte ima Boga!
Odbaciste
ono prvo što se Bogu dariva,
ja sam vas cvet mladosti,
rodna vaša njiva!
Gledate oči moje
dok mi suze teku,
setite me se, setite
bar jednom u veku!
Kad‘ vam iz grudi krene
duša vaša, tražiće te vode,
al‘ biće vam prazna čaša!
______________________
Večni san
Spavaj, Majko,večnim snom
u Tvoj tihi,sveti dom,
kraj tebe je mili sin,
nikog nema živet‘ s njim,
ostao je tužan, sam,
na Tvom grobu mu je stan,
tiho priča svoje zali,
ostavi ga, beše mali,
nema hrane, toplu sobu,
tu stanuje, na Tvom grobu,
miluje ga meka trava,
dok on mirno, mirno spava,
utehe mu nema slađe,
kraj majčice svoje nađe.
Hladna zima, drvo puca,
toplo mu je oko srca,
gorko plače, tiho diše,
tebe, Majko, nemam više,
nemam Tebe, nemam dom,
spavaj,Majko,večnim snom!
Spavao sam i sanjao da je život radost. Probudio sam se i otkrio da je život služenje. Dao sam se na služenje i spoznao da je služenje radost. (Tagore)