Milan Mladenović je rođen 21, septembra 1958. godine u Zagrebu. Kako mu je otac bio vojno lice, šest godina kasnije se sele u Sarajevo, a 1970. porodica prelazi u Beograd. Prva ozbiljnija grupa u kojoj je radio bila je Limunovo drvo. Sastav je delovao krajem sedamdesetih godina, uz Milana su svirali gitaristi Dragomir Mihailović Gagi i Milan Stefanović, a komponovali su muziku pod uticajem hipi pokreta. Grupa je često menjala članove a poslednja postava u kojoj su bili Milan, Gagi, basista Dušan Kojić Koja i bubnjar Ivica Vdović, posle koncerta sa Pankrtima u SKC-u aprila 1980. godine nastavlja uz novo ime, Šarlo akrobata. U toj kombinaciji nije bio Gagi koji je jedno vreme svirao sa Dr Spirom. Po raspadu Šarla, Milan februara 1982. godine sa bišim članovima Spirine prateće grupe formira sastav Katarina II. Prvu postavu činili su: Milan Mladenović, gitara, vokal, Dragomir Mihailović Gagi, gitara, bubnjar Dušan Dejanović (ex Rock express, Limunovo drvo) i basista Zoran Radomirović Švaba (ex Limunovo drvo, Doktor Spira i ljudska bića). Grupa je naziv odabrala po Gagijevoj neuzvraćenoj ljubavi, devojci Katarini. Posle nastupa u sali bioskopa Topčiderska zvezda krajem 1982. godine, grupi se priključuje Margita Stefanović koja je imala obrazovanje klasičnog pijaniste, a tada je debitovala na rock sceni. Švaba prelazi u Du Du A, Dušan Dejanović u Disciplinu kičme, pa jedno vreme bubnjeve u grupi svira Branko Kuštrin Mango (ex Grupa I i Dr Spira). Novu ritam sekciju Katarine II čine bubnjar Ivan Vdović VD (ex Šarlo akrobata) i basista Bojan Pecar (ex BG 5, Via Talas). Sa grupom Via Talas, u kojoj je pevala Mira Mijatović, Bojan je snimio LP „Perfektan dan za banana ribe“ (Sarajevo Disk 1983.), ali su brzo prestali sa radom. U proleće 1983. godine, Katarina II nastupa na Bijenalu u Zagrebu i dobija vrlo povoljne kritike. Prvi LP snimaju u studiju Enca Lesića, ali se rad oteže u nedogled. Na snimanju je gostovao glumac Bule Goncić koji je svirao frule. Taj materijal propada i na poziv Srđana Marjanovića 1984. godine za RTV Ljubljanu ponovo snimaju iste pesme u produkciji Đorđa Petrovića, a gosti su bili Mario Čelik na kongama i saksofonista Jurij Novoselić iz sastava Film. Većinu tekstova na debi ploči radio je Milan Mladenović, tekstove za pesme „Vrt“ i „Platforme“ potpisao je Gagi, a muzika je zajednička. U temama „Aut“, „Jesen“, „Radostan dan“, „Treba da se čisti“, „Ja znam“, Katarina li je povezala Milanov deskriptivni senzibilitet sa enermom „Tatoo“ članovi grupe su iscrtani po telu u maniru indijanskih obrednih tetovaža. Grupa prvi put nastupa u inostranstvu 22. marta 1985. godine u Torinu na „Danima kulture“ i ostavlja pozitivan utisak na publiku. Odlično prolaze i na zagrebačkom nastupu u okviru akcije „Bolje vas našli“. Tokom 1985. godine Milan sa Mitrom Subotićem često snima u Novom Sadu. Deo tog materijala izlazi na ploči „Disillusioned“ koju Subotić objavljuje pod pesudonimom Rex llusivii. Krajem 1985. godine Firči odlazi u vojsku, pa u Laboratoriju zvuka, a novi bubnjar je Ivan Ranković (ex Tvrdo srce i velike uši) Sa njim, u produkciji Milana, Margite i Dragana Čačinovića snimaju LP „S vetrom uz lice“ na kome se obilato služe tada novim instrumentom za semplovanje nazvanim Emula-tor II. Uz nove pesme „Ti si sav moj bol“, „Novac u rukama“, „Stvaran svet oko mene“, „Kao daje bilo nekad“ stižu i prve primedbe kritike kako previše podsećaju na grupu Simple Minds Upravo ovom pločom probijaju se do šireg kruga publike, što je zabeleženo na koncertnoj ploči „EKV 1986 live“, snimljenoj na jednom od pet rasprodatih nastupa u zagrebačkom Kulušiću 2. novembra 1986. godine. Te jeseni dobijaju nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za dostignuća na drugoj i trećoj ploči. Živi LP promovišu tokom šest rasprodatih večeri u Domu omladine početkom 1987 godine. Tih dana Ivan Ranković odlučuje da kao gitarista sa starim prijateljima iz grupe Tvrdo srce i velike uši, osnuje sastav Ulica od meseca, tako da novi bubnjar EKV postaje glumac Srđan Žika Todorović (ex Radnička kontrola, Bezobrazno zeleno. Disciplina kičme). U novoj postavi, grupa 9. aprila svira na Festivalu novog rocka u pariškom klubu La Locomotive. Leta 1987. godine u produkciji australijskog muzičara Teodora Janija (Theodore Yanni) koji je radio kao snimatelj u studijima Australije, Amerike i Engleske završavaju LP „Ljubav“. Sa nje se izdvajaju pesme „Zemlja“, „Pored mene“, „Ljudi iz gradova“. U visoko stilizovan omot koji su uradili Margita i Vuk Veličković, upakovana je ispolirana muzika koja je u sebi nosila prve naznake Milanovih depresivnih tekstova, što je najočiglednije u pesmi „Tonemo“. Tom pločom grupa stiče status koncertne atrakcije, tako da dva puta uzastopno pune beogradsku halu Pionir. Početkom 1988. godine grupa je na turneji, a na koncertima im se pridružuju peva-čica Tanja Jovićević (Oktobar 1864) i gitarista Zvonko Đukić, čiji sastav Van Gogh u to vreme pauzira. Sa njima tada ponovo svira i Firči, sve do maja 1988 godine kada je otputovao u Ameriku gde i danas živi Januara 1989. godine završavaju ploču „Samo par godina za nas“ na kojoj su gostovali Mitar Subotič (klavijature). Tanja Jovićević (prateći vokali) i Teodor Jani (gitara) Ploča preslikava koncept prethodne, tako da nailazi na podeljene kritike, a sa nje se pored naslovne izdvajaju pesme „Iznad grada“ i „Krug“ Uprkos kritikama, grupa je na vrhuncu karijere, sviraju na EBU-UER rock festivalu u Novom Sadu, odlaze na festival MIDEM 90. u Kan i maja 1990. godine učestvuju na prvom Evropskom bijenalu rock muzike u Tuluzu Početkom 1990. godine Žika Todorović se sve više posvećuje glumi, a u EKV dolazi bubnjar Marko Milivojević (ex Morbidi i mnoći, U škripcu) Bojan Pecar odlučuje da napusti muziku, seli se u Lohdon, a na koncertima bas svira Miško Plavi (ex Via Talas, D‘ Boys i Piloti). LP „Dum dum“ snimaju u proleće 1991. godine a kao basisti gostuju Dušan Petrović i Bata Božanić, prateće vokale je pevala Tanja Jovićević, a na svojim spravama je delovao Mitar Subotić. Sumorno vreme uticalo je i na pesme pa su „Zabranjujem“, „Idemo“, „Dum dum“, „Bledo“ direktan proizvod teške stvarnosti. Početkom 1992. godine Milan sa članovima grupa Partibrejkers i Električni orgazam formira antiratni sastav Rimtutituki i snimaju pesmu „Slušaj ‚vamo“. Singl je objavio Radio B 92, a promovisan je koncertom na kamionu koji je kružio beogradskim ulicama Tokom 1992 godine EKV nastupa sa basistom Dragišom Uskokovićem Cimom. Maja 1993. godine objavljuju ploču „Neko nas posmatra“ na kojoj se Milan vraća otvorenijim, komunikativnijim temama. „Ponos“, „Jadransko more“, „Just let me play some modern r’n’r music“, „Zajedno“, a prvi put su obradili tuđu pesmu „Istina mašina“ grupe Time i Dade Topića. Milan je ploču sam producirao, a na snimanju su učestvovali Žika Todorović, Tanja Jovićević i dečiji hor. EKV, Partibrejkers i Električni orgazam septembra 1993. godine sviraju u Pragu i Berlinu sa zagrebačkim sastavom Vještice u okviru akcije „Ko to tamo pjeva“. U tom periodu Milan i Margita povremeno nastupaju po klubovima, svirajući neobavezan unplugged sejšn na kojima su im se priključivali Nebojša Antonijević i jazz muzičari. Početkom 1994. godine Milan na poziv starog saradnika Mitra Subotića odlazi u Brazil Pristupaju realizaciji muzike koju su još 1985. godine započeli sa Goranom Vejvodom i održali su nekoliko koncerata pod nazivom „Dah anđela“. U saradnji sa tamošnjim muzičarima: Zo Paraiba (Joao Parahvba), udaraljke, Fabio Golfeti (Fabio Golfetti), gitara, Taćana Baros (Taciana Barros), te Marize i Madalene, koji su pevali prateće vokale, snimaju CD „Angel’s Breath“ Subotić je bio zadužen za produkciju i klavijature a Milan je svirao gitaru, trubu i pevao Pesme bazirane na latino ritmu i etno zvucima potpisali su Mitar, Milan, Fabio i Zo Taj materijal Milan je okarakterisao kao „psihodelični samba rock sa balkanskim uticajima“. Zatim je u Parizu režirao spot za pesmu „Crv“ Pre no što se ploča pojavila, Milan je umro od raka unutrašnjih organa, 5. novembra 1994. u Beogradu.
Budi sam na ulici
Crv
Gubitak
Kao da je bilo nekad
Krug
Ljudi iz gradova
Metak
Oči boj meda
Olovne godine
Pesma o prolaznosti
Par godina za nas
Ruke
Soba
Tattoo
Zemlja
Budi sam na ulici
Pitaš me … hiljadu godina
otvori vrata,
otkopčaj me…
Treba mi svet
Otvoren za poglede
Otvoren za trčanje…
I treba mi soba,
Da primi pet hiljada ljudi
Sa dignutim čašama,
Sa dignutim čašama…
I lomi se kristal,
Svetlucaju staklene iskre
Pod našim nogama…
Kao potpuni stranci,
Sa staklom u očima,
Sa staklom u grudima,
Na licima!
Budi sam, na ulici, budi sam…
Budi sam, na ulici, budi sam…
Budi sam, budi sam, budi sam…
na ulici, na ulici…
budi sam….
_______________________
Crv
Vi slepi, vi gluvi, vi sebični ljudi
što pravite buku bez reda i smisla
bez zašto i zato, za koga i kako
bez pitanja koje bi možda osušilo
ponosni osmeh na licu bez suza
na licu što nikada obraz okrenulo nije
Brazgotina sanduk i crv
obrazi dlaka i krv
Vi nemi igrači svog obrednog plesa
vi srećni u transu
u svetu što postoji
samo u glavama
Ljudi bez skrupula, ljudi bez milosti
ljudi bez sećanja
vi što ne znate pljuskove
zvuka boje mirisa
vi ljudi bez pameti
Brazgotina sanduk i crv
obrazi dlaka i krv
________________________
Gubitak
Nešto staro osećam da gubim,
neke davne osmehe bez smisla,
moć da večno tragam za novim,
i da nosim žaoku pod miškom.
Moj je život skrenuo u vode,
mirnih reka i kratke trave,
uvek znam šta me napred čeka,
i više nisam budan kao pre.
Ako tražiš u meni onaj odsjaj,
vatre što je prestala da gori,
nećeš naći niti iskru,
što se protiv snova bori.
Deo mene je zakopan pod zemljom,
koju sada osećam pod nogama,
ostao sam usred ovog grada,
kao mrtvo drvo pokraj puta!!
________________________
Kao da je bilo nekad
I kao da je bilo nekad
i kao da je bilo tu
Pod velikim svijetlim suncem,
pod velikim svijetlim svodom…
Ručali smo meso,
glodali smo kosti dobrih zivotinja
Mi imamo snage,
mi imamo snage za još dan…
Mi menjamo dan za noć, mi menjamo noć za dan…
Mi menjamo dan za noć, mi menjamo noć za dan!
Prolaze brodovi,
trube u čast, zvone na uzbunu
Deca uče da plaču,
deca uče da poznaju svoj glas,
U toplim jaslama,
u hladu bora, pod zidom čempresa
Mi menjamo našu noć,
za neki tuđi dan, za neki tuđi dan…
Mi menjamo dan za noć, mi menjamo noć za dan…
Mi menjamo dan za noć, mi menjamo noć za dan!
________________________
Krug
Kao da sam umoran,
I kao da sam star !
Kao da je dosadno,
I suviše da znam…
Ovaj krug sam skupio
I opet sklopio!
On me voli,
On me nosi,
On mi oprašta….
Kao ne,
I kao da,
Kao zabrana,
I kao dozvola.
Kao ne ne ne,
Kao da da da,
Kao zabava,
I kao dosada.
Ovaj krug sam smislio
Ovaj krug sam stvorio
Ovaj krug sam razbio
U vetar rasuo,
Kao ne,
I kao da,
Kao zabrana,
I kao dozvola.
Kao ne ne ne,
Kao da da da
Kao zabava,
I kao dosada.
________________________
Ljudi iz gradova
Priđi blize i pogledaj dobro
kuda vode ovi tragovi —
tamo svetla gore u noći
i ta su svetla naši gradovi,
Svako svetlo je jedan stan
u stanu krevet, sto i stolice,
Plavo svetlo preko plavih lica
i plavi svet iz plave kutije
O, ljudi iz gradova,
O, ljudi iz gradova…
Da li možeš prepoznati govor —
govor ljudi iz gradova,
Da li možeš prepoznati lica —
lica ljudi iz gradova..
Mi smo snažni, mi smo jaki —
ljudi iz gradova,
O, ljudi iz gradova,
O, ljudi iz gradova…
Prvi dan smo sedeli,
i prvi dan je prošao kraj nas.
Drugi dan smo sedeli i čekali
i drugi dan je prošao kraj nas.
Treći dan smo pružali ruke
i treći dan je prošao kraj nas.
peti dan smo sedeli i čekali
i plakali i sedeli i čekali i plakali,
O, ljudi iz gradova,
O, ljudi iz gradova…
________________________
Metak
Grad je pojeo srca
grad je popio krv
svi ovi garavi zalasci sunca
koji mi prave rupu u grudima
Grad je pojeo ljude
grad se siri u krug
samo klizi, klizi, klizi
klizi, klizi, klizi niz strme ulice
Ovaj put bi mogao trajati večno
gledati, upijati, graditi, razbijati
ovaj put bi mogao trajati večno
jahati sa sudbinom, jahati sa sudbinom
Metak mene neće
metak mene neće
Ja sam dete planete
ja se osećam velikim
dok spavam ovde pod mostom
dok jedem djubre sa kontejnera
ja sam građanin sveta, ja kupujem zaborav
Brzo, brzo, brzo
brzo, brzo, brzo
u grotlo svemira
________________________
Oči boje meda
Dok voda pada
U tvoje oči boje meda
Ja sam dečak iz vode
Imam trag pod levom miskom…
Na tvoje usne boje mesa,
Spustiću kap svoje vode
Pustiću glas iz grla,
Aj, aj, aj, aj, aj, aj!
Aj, aj, aj, aj, aj, aj!
Tvoje usne na meni
I tvoje ruke na meni.
I guram noz među zube,
I menjam oblik kao vidra;
Nosim sablju oko bedra,
I skupljam znoj sa čela,
Na tvoje usne boje mesa,
Pustiću kap svoje vode, vode!
Aj, aj, aj, aj, aj, aj
Aj, aj, aj, aj, aj, aj
Voda pada —
U tvoje oči boje meda!
Ja sam dečak iz vode —
Imam trag pod levom miškom;
Na tvoje usne boje mesa
Spustiću kap svoje vode
Pustiću glas iz grla
Aj, aj, aj, aj, aj, aj
________________________
Olovne godine
Ja sam čovek što radi, i čita novine
i prati naslove, i stalne rubrike,
Ja mislim nogama, ja mislim rukama
i tražim usima i čekam grudima
grebem leđima, naslon stolice,
vlažim prstima olovne stranice
olovne godine…
Moje vreme od sada,
moje vreme od tada,
uvek isto vreme
uvek isto moje
bacam pogled na sat
koža čelik i hrom
kakva postoji veza
čelik beton i brod
________________________
Pesma o prolaznosti
Hteo bih da vratim dane
kad sam bio čovek sasvim svoj,
hteo bih da vratim čase
noćnih misli kojim ne znam broj.
Sve se tako brzo kreće
čovek stari dok je mlad,
i ti retki časi sreće,
život teče dok se spava,
vreme beži dok ga gledaš,
neko stigne da ga kroti,
ja mu samo gledam leđa.
Voleo sam nekad stvari,
koje sad ni ne gledam.
Živeo za taj trenutak…
kada prođe…
Ni sam ne znam.
________________________
Par godina za nas
Prijatelj i ja sedimo na klupi
gledamo zvezde
slušamo vesti što su upravo stigle,
kažu da imamo
još samo par godina za nas….
Imali smo igraške i živeli smo sve,
sve one igre na sreću,
one igre za ljude,
što je smislio neko,
pre samo par godina za nas…
Da li znaš kako želim da te nađem,
da li znam šta trebam da znam?
Voli me kako nikad nisi volela…
Voli me onako kako nikad nisi volela,
Voli me onako kako nikad nisi volela!
Živimo u pričanju, branimo se, hodamo i slavimo
neke bezvezne stvari
neke bezvezne priče
što je smislio neko
u samo par godina za nas…
Nisu dovoljne reči, samo obične reči
da me vrate u zivot
nije dovoljan dodir
ni da znam da te imam
još samo par godina za nas…
Da li znas kako želim da te nađem,
da li znam šta trebam da znam?
Voli me kako nikad nisi volela…
Voli me onako kako nikad nisi volela,
Voli me onako kako nikad nisi volela!
Raste kao nada, kao more, kao govor
kao pokret, kao zora, kao dete, kao krv
kao želja, među nama…
Raste kao bol,
i grize sve pred našim očima…
Voli me onako kako nikad nisi volela!
Voli me onako kako nikad nisi volela!
Voli me onako kako nikad nisi volela!
Voli me…
________________________
Ruke
misli na ruke kao vesnike bure
voli svaki prst ponaosob
opipaj nabor na svilenoj suknji
i zaparaj noktom do bola
seti se dana kad su ulične tuče
bile ispit za dečastvo
napiši mi reci koje jacaju ruke
crtaj, zmaj, konan, JNA…
________________________
Soba
U praznoj sobi nema vrata
i tragovi zuba na prstima..
Lampa neona svetli žute parole
reči dosadne
i reči porozne…
Hrana je dobro u meni i tebi,
Mleko u čaši i kolač na usni…
Probudi me, probudi me…
U praznoj sobi nečije stvari
I prljava ljubav u mrljama!
Popodne zrači topao miris,
Miris dosade,
i reči dosade….
Hrane je dobro u meni i tebi
Mleko u čaši i kolač na usni
Probudi me, probudi me
Poljubi me, poljubi me
________________________
Tattoo
Hoću da zaboravim
ovaj dan i prošli dan
postajem ravnodušan
posmatram se iznutra
Potreban je poticaj
prazan sam i umoran
želim da sam tamo
gde je lako reći: dobro je
Tattoo – ruža na grudima
Tattoo – na maljavim
laž i mimikrija
Tattoo – jako dobar tattoo
Dobro sam se sakrio
ne možeš me pronaći
ne možeš me dotaći
ne možeš me doseći
Hoću da zaboravim
ovaj dan i prošli dan
postajem ravnodušan
posmatram se iznutra
Tattoo – ruža na grudima
Tattoo – na maljavim
laž i mimikrija
Tattoo – jako dobar tattoo.
________________________
Zemlja
Ovo je zemlja za nas
Ovo je zemlja za sve naše ljude
Ovo je kuća za nas
Ovo je kuća za svu našu decu
Pogledaj me, o pogledaj me
Očima deteta
U zemlji vidim spas
Iz sna me budi glas koji ne poznajem
Dok grane miluju naša tela
Dok senke prave pokrov za nas
Pogledaj me, o pogledaj me
Očima deteta
Čujem – vrati se
Čujem – ostani
Čujem – vrati se
Dozvoli mi
Čujem – vrati se
Čujem – ostani
Čujem – vrati se
Oprosti mi
U svakom porazu
ja sam video deo slobode
I kad je gotovo
Za mene, znaj, tek je počelo
Pogledaj me, o pogledaj me
Očima deteta
Čujem – vrati se
Čujem – ostani
Čujem – vrati se
Dozvoli mi
Milanu su, u jedanaestoj godini, dok je živeo u Sarajevu, štampali pesmu u nekim novinama. Voleo je da čita. Sećam se, na primer, 1980, ja sam imao šesnaest godina, Žika petnaest, Radnička kontrola je svirala na poslednjem koncertu Šarla Akrobate… Posle svirke – haos! U sobi Vd, Koja, svi mi, totalno ludilo… A Milan sedi pored stočića i čita. On je bio potpuno svoj i mogao je od svega da se odvoji… .Najviše ga je nervirao nedostatak dobrog ukusa, primitivizam. Bio je oličenje pravednika. U vreme novog talasa bilo je mnogo neodgovornih Ijudi, koji su davali razne izjave. Njega je to ubijalo, a bio je takav čovek s kojim sam mogao u studiju da četiri sata ponavljam istu pesmu, dok se sve ne izgura do kraja. Sa Antonom to ne bih mogao – ako ne možemo za pola čuke sve da završimo, kreteni smo i gotovo! Milan je imao pozitivnih vibracija dovoljno za citav svet. A došlo je vreme kad smo jednostavno bili izgnani.Kad smo odbili da idemo u Banjaluku sa Rimtutitukijem početkom rata, jer su tamo neki srušili džamiju iz 1400. godine, tu Milanovu izjavu su vrteli šezdeset puta na radiju. Slali su mu takve vajbove da je čovek morao da prsne,a njemu je jako teško pala cela ta frka oko nacionalista. Međutim, mi smo imali stav. Nisam ni ja otišao. Četiri svirke za 6000 maraka – zabole me. Imao sam sto maraka u džepu i -neću!… Milana sam inaugurisao za predsednika Rimtutitukija. On je bio pravi lik za to mesto, jer smo mi bili čopor pomalo neodgovornih Ijudi.; Pravili smo zajedno pesmu Daleko od očiju, daleko od srca… Milan je bio oštar, i čak do okrutnosti. Voleo je da sve bude jasno, određeno: to, to, to i -to! A ipak je u suštini bio nežan, s onim svojim osmehom… Kad smo svirali Rimtutituki u kamionu i nestalo benzina na Trgu Republike, tu se videlo kolika je on zvezda. Kad su stotine klinki pored svih nas samo od njega tražile autogram, a on je bio u fazonu ‚Ne!‘ ja mu kažem: ‚Ma daj, Mićko…‘ On je jedini od svih rokera bio dobar đak…Voleo je silinu, snagu, bio je profi… Milanova smrt meni lično je prekinula život. A Ijudi sve zaboravljaju… sve se brzo zaboravlja. Važna je jedna stvar – mi polako odlazimo, a mi smo jedna epoha. Ne mogu ja da gutam ekstazi, ja sam mnogo gori fanatik, ja sam pank-roker, a Milan, on je morao sve sam da radi, da vuče i tegli. Mislim da se na kraju njemu sve smučilo i zgadilo. On i ja smo bili u permanentnim sukobima, svako je branio svoju stranu, a obojica smo bili na strani pravednih… Na kraju se sve pretvorilo u ništa… umro je negde na trinaestom spratu nekog novobeogradskog armiranog čudovišta… Imam utisak da se Milan samo okrenuo da se odmori… i znam… istog trenutka se negde ponovo rodio… (Preuzeto iz knjige pesama Milana Mladenovića Dečak iz vode, priređivač Flavio Rigonat, izdavač L.O.M., Beograd, 1997.godine)