Mišo Klarić rođen je 22.11.1963. u Brčkom, ali nejgovo odrastanje vezano je za Hrvatsku. U mediteranskom ozračju Dalmacije i danas rado provodi svoje godišnje odmore. 1987. dolazi u Austriju gdje i danas, kao austrijski državljanin, živi sa suprugom Mirjanom. Otac je četvoro djece a završava studij Slavistike u Innsbruck-u, na kojem će uskoro i doktorirati. Mišo Klarić je pjesnik i recitator koji je već dugo prisutan na kulturnoj sceni Tirola i Austrije, gdje govori svoju poeziju, prevedenu na njemački jezik, ali i vanrednim recitacijama reprezentira poeziju naših pjesnika i tako je približava austrijskoj publici.
Abrahamu
Apokalipsa( Čečenija )
Bijeg
Baklja
Bit (Smisao)
Čežnja
Čarolija pomirenja
Đoletova pjesma
Endemski nefritis
Laž
More i ti
Mea culpa
Melkisedek
Na obali
Nedija
Požuda
Popodnevne sanje
Panonija
Pjesma majci
Poraz
Pokora
Rekvijem
Repriza jave
Slavonska elegija
Split
Snenoj
Utrka
U potrazi
Abrahamu
Gospodine Oče,čekao sam pismâ.
Moj gospodine Oče, ta pisma su slabo stizala.
Gospodine Oče, u snu sam te viđao.
Moj gospodine Oče, al´ samo na snu je i ostalo.
Gospodine Oče, prošle su jeseni i zime.
Moj gospodine Oče, a vedra neba nigdje ni bilo.
Gospodine Oče, čekao sam na Vaše bajke.
Moj gospodine Oče, te bajke mi drugi ispričaše.
Gospodine Oče, tražio sam sunca.
Moj gospodine Oče, a našao ništa doli tuđih oblaka.
Gospodine Oče, plakao san uvijek dugo, plakao dok sam za nas dvojicu Boga molio.
Moj gospodine Oče.
Gospodine Oče, htio sam i ja trčati po šarenim livadama.
Moj gospodine Oče,no livade Tvoje ne gazih.
Moj tužni gospodine oče, otad sam i ja tužan.
_________________________
Apokalipsa( Čečenija )
Pusta, bosa djeca već vrište zatvorenih usta:
Plakati je kasno…..
Plameni vatre slavom poraza gore
u zemlji gdje poklici ratnika mrtvim gradom kruže,
tamo živi mrtvaci čekaju na osvit tuđe zore,
skupljaju svog života jad i tralje,
moj brate i druže.
Cvrči žar, guši dim, u krilo pada kiša
majci što zbila se o zid razvaljene kuće,
zvuk tenkova, rata bruji sve ljuće i ljuće
iskra u oku joj gasne, sve je tiša.
Podrumi, brate i druže, što dom im znače,
puni memljiva kruha i od prekjuče pogače.
Da sam vjetar orkanski, duvo bih jako
i jače
razjebo tuđe ratnike i smrti jahače.
Mračna Svjetlost trne, gasi,
sjenke prošlosti zidovima vlage skaču,
a Starici moleći plaču
Svevišnjem:
Smrt hitro nam pošalji Ti i tako nas spasi.
Ona je dobrodošla, nek na tren svrati,
ta ona je tu na vlasti,
to su njena roda svati,
u suludoj igri živih vampira i ubijanja slasti.
_________________________
Bijeg
Nad vedrim mislima
Zari se čilo čelo
Djetinjstva prsti pletu krunu zlatnih pahulja
Kao Oreolu
Božanska pjesma po vrhovima maglenim,
Okopnio zar i snijeg je?
Nestaje tama med´ stubovima atrijuma
Utvare se povlače vukući već isukane kose za sobom
Odoše neobavljena posla
I zadnjoj već ponestaje daha
Nadolazi blago sunce u dolinu tuge
I nebo pjeva u rujnu zoru
Kao labud…
Il ko slavuj…
Klizi i predzadnja suza na dno srca
Cvijeće izvana mirisom osvaja sav prostor
I zapljuskuje
Moreplovca
Bosonoga
Na pijesku
_________________________
Baklja
U oblacima suterena
Potražit ću svjetlo vječnosti.
I kada stignem na raskrižje ponora
brat ću lišće jeseni u raju besmrtnosti
nositi ga hrpe da prekrijem humke
koje čovjek slijedeći svoj krvav trag u pustinji ostavi.
I onda trube nek mi pjevaju i fanfare.
Da li je iskreno ljubiti bol,
gorjeti na lomači istine,
urlati buri vremena omrzlog sjevera i
nestajati u rasponu tisućljeća?
Nevoljko digoh vjeđe-oćutjeh pučinu.
Ustadoh s mislima ko´ lavina
što stežu,
cvile,
urlaju,
paraju,
razaraju.
Al´ zvijer nek se probudi umeni
pa ću gordo koračati maglom i
pjevati ode životu.
I samo nek´ me bude!
I nek´ me ima!
_________________________
Bit(Smisao)
Sricana je rima
ratniku što luta:
Konjanik, vitezova brat,
da ne zasta u koraka pola,
osmislio bi strategiju hitnu,
da ta utvrda gorda,
makar u treptaju vjeđe,
bude samo
moja…
Mač bi postao perom,
poklik ratnika tek šapat,
štit-tišina prostora,
a pobjeda,
usana njenih beskonačan cjelov…
I u hipu tom‘
miganje bi svijeće bio moćan plam,
ćutio bih titraj užarena srca
zalutao u krilo milinom svom…
_________________________
Čežnja
Jedra su njedra kraja moga,
puna daha,
a trave njegove, žarke, zelene.
Prelijepa je i šuma njegova,
sva rijeka uspomena,
i more,
dijete sretno,
i koliba sa slamnatim krevetom,
sunce što bježi krišom, sjetno.
A oči,
budne prate tu magiju i čar.
I gle:
Ugledah pjesmu,
mornara, na brodu.
Jato galebova u kriku,
težake što rade u polju,
djevojku u jutarnjoj rosi.
i polja žita,
pčele u roju,
konje što žure.
Veliku trešnju na njivi,
i žene koje pletu kose,
i vino,
Kap vode na dlanu,
Jedra puna vjetra,
Kormilo,
i sidro.
_________________________
Čarolija pomirenja
Olučeni opijumom čednosti i traženja uzdaha
Nestasmo u izbama blaženstva
Kao vilenjaci po gudurama.
Bezbriznošću golotinje besramne
Pogleda uprta u svodove ushićenja
Ruzmarinova mirisa
Tražim tvoju iskru zjenice
Nanosekundu nje.
Usrećeni podanostima
plutanja
uranjanja
nestajanja
postasmo jedinkom kozmosa.
_________________________
Đoletova pjesma
Neki novi klinci
Pevaju Citron pesmu,
I dok Cirkus odlazi iz našeg malog grada
Ja Ljubio sam snašu na salašu.
E da mi sad neki Cigan zagudi
Jesen stiže dunjo moja
Jer samo si ti bila ko
Lepa protina kći
A ja bih ti pričo´
O portretu mog života
I lagao ti da sam ja taj
Boža zvani Pub,
Vasa Ladački,
Il Panonski mornar
I da to more u meni pokreće gene Dunava,
A njima poručivao
Ne lomite mi bagrenje!
I Naposletku je
Došla Dođoška
Nekom Namćoru i
Postala Poslednjom nevestom
Miholjskoga leta,
1987-a,
A Sin jedinac marširao šorom
Jer je voleo Regrutsku, Drvenu pesmu
Baš ko Ja luzer Ćaletovu
Čekajući Montenegroexpres,
Nevernik i Ratnik paorskog srca.
Ta Marim ja,
Rođen kraj vode
Za Provincijalkom,
I ne čuh za Slow Motion
Molio sam Samo da rata ne bude
Padao u Bezdan misleći da Život je more.
I znao da je samo Slovenska prava Prva ljubav.
Govorio im Nemam ja ništa s tim,
I Nevolem što
Sve je otišlo u Honduras dok
Jednom su sadili lipu,
I fićukali Još jednu pesmu o maloj garavoj,
Pevali Sevdalinku,
Devojci sa čardaš nogama.
Iako Starim znam da ću Kad odem
Devedesete
Živeti slobodno ili napisati pokoji
Stih na asfaltu i Naopaku bajku, jer
Nedostaje mi naša ljubav
Dok gori nebo nad Novim Sadom
U Noći kad sam preplivao Dunav
plutajući kao Bela Lađa.
Dočekao BadnjeVeče na Putu u središte zemlje,
I šaputao tiho Olivera,
A njene oči ko` Divlji badem.
Pevušio sam neku Poluuspavanku na Ringišpilu
I Još jednu gorku pesmu,
Te znao da Nisam bio ja za nju.
Zli dedaci su nam poručivali
Putuj Evropo,
Mesto maturske slike glumili
Moderna vremena,
Pričali da Mi smo još uvek zemljaci.
Srce mi je kao ratar bilo dok
Svirao je stari laloški vals
E da znate
Drago mi je zbog mog starog.
Bluz mutne vode u D-molu najavljivao
Sugar Rep i neku Finu laganu stvar.
_________________________
Endemski nefritis
Tunel pred Svevišnjim otvara vrata za stratište.
Glineni kipovi bez osmjeha čekaju u koloni.
Šišmiši lepršaju po ranama.
Milioni iglica bez uzdaha.
I kobac koji sudbinu kroji.
navala gnjeva bez osude.
Dolina sjena bez suza i kajanja.
okovi paćenika.
Spona sna i jave.
Smiraj dana i početak tmine.
I Odlazak nepoznatih u nepoznato.
Bezdan.
Opsada moždana.
_________________________
Laž
Osjećam prevaru, podmuklu, jezivu.
ćutim gorčinu i čekam beskrajnu istinu.
Kao, upravo tu negdje je.
Promatram plačne oblake,
beskonačno puste i olovne.
I čekam da vrate film unatrag,
ti sto blatiše razapetu i krvavu Istinu,.
Bar da imam snagu neba
il´ brzinu morskog vjetra,
lako bih pokidao okove i lako preletio voljeno,
lako pogazio lažove i dospio do izvora vječna sunca,
I vidio bih da su i tamo, iza oblaka,
tek pasji dani puni kabanica i kišobrana,
puni strahova i puni tragova u sivom snijegu.
A ja ga žedno pijem,
pijem iz dlana.
_________________________
More i ti
Išći me u kapima Juga
Naslonjena na okno licem
Kada nebo u neveri moru se spusti
I tad oćuti moj dah
U treptaju oka
Šapni mi
Koliko misliš da daleko sam
Od tvoje duše
_________________________
Mea culpa
Mirisna koso,
kišom voda izaprana,
pregrštom sunca ogrijana,
osmjehom zavijana,
pogledaj u svijet svjetla i oprosti preljubu pjesnika.
Tihim ce glasom on tad ti reci
da bilo je to necujno,
skriveno od vlastitih misli,
nestalo u snijegu što kopni,
u oblacima il buri što protutnjaše nebom.
I nema mira u sjenci,
ni blaga do tvog blaga,
nit ceznje bez usana tvoje okrijepe.
I cisto putuj u njedrima ljubavi,
u zagrljaju zivota koji kipti u ocima blagim,
u ocima tihim i modrim,
i bjezi,
bjezi duboko skriven u tvoje srce i dušu.
U tvoju dušu.
_________________________
Melkisedek*
Kiša dobuje, po duši,
travanjskoj.
Jedna kapljica drugu sustiže,
Kiša dobuje, po duši,
travanjskoj.
Jedna kapljica drugu sustiže,
jesenjski,
a Ti
u proljeću, med rijekama koračaš kroz
misli
pobjegla od prostora i vremena,
u Nama
Pokisao maslačak letio je,
jučer
odnešen suhim jugom
Tebi,
i šapatom
Mene,
do Tebe,
dažd lupao po krovu
taksija,
niz pijanu cestu.
U mislima jutra
Ti
i anđeo čarobna glasa.
3.05.05.
*Melkisedek-starozavjetni vladar Jeruzalema; došao u susret Abrahamu kad se ovaj vraćao s jednog uspjelog bojnog pohoda; dao mu je hrane i blagoslovio ga, a Abraham je njemu podario desetinu plijena; simbol blagonaklonog svećenika (Tin)
_________________________
Na obali
Kaznama ustupi mjesto, anđele skrhani i pogubljeni
Što lutaš suzama neslanim i proždrtim
Čuvaj svoja krila, opakosti ne daj da prasne u urnebes.
Probuđeni sni su mi nestali, padajući niz nasipe prodrle,
Nabujale tuge
Buzdovani usporeno zapeli o grm gloginje,
U udarcu u truplo napola usahlo.
Mutna samo još voda plićaka u kojima mogu zaplivati
Zahvatiti sve virove noseći uzdahe spaljenih misli
U krilu noževa
U uzdahu večeri.
Tusti gmazovi prljaju terene obasjane suncem,
Iskonskim pogledom,
Naivno iskrenim.
Otpuzali su i vrapci zavrnutih šija
Koji bude usnulog barda.
_________________________
Nedija
Okinuto mlado cablo
Prisajeno u zemju škrtu punu škaje
Trsilo se da ukrade mrvu sunca i miseca
Prokidalo ga Jugo i trala Bura
A korini mu bacahu izdanke u panonskon crnici
I reslo cablo
Unebo,
Umore,
Uzemju,
Use.
Zemja mu posta mila
Zvizdan ga poče u justa jubit
Cviće mirisalo po njegovin livadan
Nigdir sniga ni briga
I evo ga na,
Ovod
Reste u nebesa
I treperi mu lišće
Za povratkon
Use
Uzemju
Umore
Unebo
_________________________
Panonija
Radost prošarana ubodima mužara
Sjeka šuma u jeseni nadolazećoj
Sve čistine zarasle papratima
Bare usahle,
na dnu im blago nenađeno
Pečati sjena lutaju sad prosjecima
Bacaju grane sliku
u zrcalu sjetnom
Prekinute predstave i igrokazi nastoje vratiti im sjaj
U tami desetljeća…..
Britka svjetlost žari vlažnim lijanama nastale nove tragove
U kalu,
U okretu
Il zamrlom krkljanju.
Panjevi goli ko ugasla žar pale!
Nomadi ih poharaše nozdrva nabreklih!
_________________________
Popodnevne sanje
Usred nabreklih usana,
Puknutih sredinom-buja matica krvi.
Užareni vrtlog ovlaženim usnama teče
Utiče u krijepost milovanja Venerine ruže.
Zagrljaj mačem posjeklih!
Kestenove oči bude nemir i strast.
Bogovi neka gledaju svoj posao!
Treptere pogledi u dubinu rasopane strasti, zbijeni zagrljajem
Vezani tijelima kao lancima
Ubrazdani pod potom orošenu kožu.
Prolutali pogledi spojeni liticama sladora
_________________________
Požuda(Verlangen)
Dolazim po nemirnu dušu moju u tvojoj skrivenu,
Dolazim po pregršt suza tvojih pleća,
Po šapat tvoje gordosti.
Dolazim i skrivam se u kose tvoga žarka vrata,
Dolazim po iskru tvoga oka,
Odsjaj Venere u zjenici.
Dolazim po poljubac tvoje čednosti,
Po vedro bujice tvojih osmijeha.
Dolazim na počinak mojih vjeđa
U krilu tvojih bedara.
Dolazim ushićen, na pladnju ti se nudim,
Kao na stratištu glavosječi.
Dolazim omamljen mirisom tvojih pora
Po djelić Svetinje što se skrila u njedrima pustim.
Dolazim ti kao Bogorodici u hram
Da se poklonim…..
_________________________
Pjesma majci
Sna,
Sna
Sna mi dajte,
Sna bez jave,
Sretna
Duga
I spokojne noći
Jer obećah sebi živjeti, oca mu očeva.
I pusti me
Dobri moj anđele da te sanjam
Da ti dodirnem krila u letu, u zamahu jednom bar.
Sleti i kroči u našu bašču
U proljeće rano
Med jagode
Kao pčelica meka
Onda nek sanjam opet
Sretne
Duge
Sne
Bez jave.
_________________________
Poraz
O kako li bijesni pjena užasa!
Otima nam se teret stoljeća,
dok ruglo sile treperi obzorjem
sve do Svevišnjeg.
A sad oni traže pokojnu sreću,
jer dobiše plač i čemer,
drač što raste iz dlana,
vrt bez jabuka i cvijeća,
sjeme koje vene u zrnu
i leut bez galeba.
_________________________
Pokora
Pomoć moja tebe neće usrećiti,
Sama moja
Duša,
Luta mrakom,
Dubokim,
Traži izlaz svjetlosti, ili ruku il još dublji jaz.
Mir,
Koji dogorio je u
-boli.
Samoći
-tuđim osmjesima
-tvojim suzama
-mojim uzdasima, nečujnim.
Sad jesen u meni
-hara
-razoružava razbojnika.
Gdje te izgubih?
U kojoj havariji
-brodolomu
-pustinji.
_________________________
Rekvijem
Behari divljeg kestenja plitke prolijevaju misli
potocima krvavim, nanizani uz proljeća,
Kršenje leda prodire pohabanim srcem.
Parada pajaca bez krinke i nacrtane suze.
Sutra fanfare na plažama bez pijeska modronebeskog delfinima gude,
Hridi oštre zube moru u urnebesu,
Nabijeni suzama nestaju i tamarini
Koračaju nebrojeno daleko uz mrak .
Igra leptira prži krila zagašeno sivoj obali bez plime,
Okupani koraci mokri u samoći nesanice
Lutaju iskrivljeni osmjesi po harfi sirena
Nestale palme Bezočno tapkaju isčupanih korijena.
Sabijene prošlosti padaju u nepovrat mračnim zvonicima
Tumaraju po dnevnicima riječi sažimanja
Tambure bez žica cvile leutima, ribama i mrežama
Na Dnu
Lice beskućnika suludo luta praznim konobama.
_________________________
Repriza jave
I konačno raskriliše vrata prekrcaju pohabanih i napola potrganih lutaka.
Nasta mrak.
Prigrliše ovjenčanu mržnju na tronuloj bedeviji ujahavši na kapiju tuge
e da bi na kraju prepustili uzde goremu od gorega.
Posjekoše već pokošeno sijeno kosama tupim od udaraca belegije i pljuvačke.
Izuše opanke i uskočiše hitro u cokule opasani bjesnim remenicima krvi i naslade.
Polegoše maglu po polju nade i vrelu života,
i poslaše mnoštvo ljudoždera u praskozorje mraza i toplih postelja
Bljesnuše mačevi i kame.
Urlici i zapomaganja.
Te nesreće jedne
Bolest i rakovi ih obuzeše u krvavim zorama,
dlanova krvavih pobraše orošene obraze.
A sad kriju se kao pacovi iz prikrajka
i mirišu opet krv i priliku da puste nemani iz
svojih dvorišta na bespuća i vrleti.
_________________________
Slavonska elegija
Noć je ova tiha.
Nigdje nikoga.
U daljini se začuje samo tihi jecaj srca ili nešto više.
Sve bijaše u proljećima koja su odljuljala za sretnim zorama.
Tamo su i svodovi djetinjstva.
Ostaše samo još duvari sna, pusti ambari i čardaci.
I vrapci koji se otimaju za mrvicama.
_________________________
Split
Split plit lit it t
Ti til tilp tilps
Spit slit sit
Plit´ pit´
Splt Sptl Sltp Slpt Pstl Pslt Ptls Ptsl Plts Plst
Ltsp Ltps Lspt Lstp Tlps Tlsp Tpls Tpsl Tspl Tslp
Spl Slp Spt StpSlt Pts Pst Pls Psl Pis Psi Pts Stil
Sp Sl St Ps Pl Pt Ps Ls Lp Lt Tl Tp Ts
Is Ip Il It Si Pi Li Ti
Spit´ Slit´ Sit
Plit´ Lit´ Pit´
Tip sit i lip
split
Split ti si stil, ti si tip sit,
Split ti si lip tip!
Il` pit´ il isp´t, il´stil
Ti il´ti?
Il´ti?
Ti!
Tis´l´ pil!
Ti li si pi?
Ti li si lip?
Ti si lip!
Lip si!
Tis´l´ ti tip?
Ti?
Lip tip: lit´, pit´, slit´ i spit´!
LIST
PST
PIS
Split plit lit it t
Ti til tilp tilps
TILT
_________________________
Snenoj
Noćas
Ljubio sam ljepotu snenu, oteo je
Caru
Snova
U đerdan nizao vijenac meka vrata,
poljupcima
Dahom budila me
Često
Kao vrućica jarkim,
pretvoren u gejzir.
Sjenke šarale, očarane
šapatom tišine usana,
stropom
Otimao nam se med usana,
Cjelivao, kao
Hajdučicu jatak neki
milovan opojom kože i drhtaja.
_________________________
Utrka
Otpočinje luda utrka sa drugarom životom
Na duže staze no inače
Bez kisika
I teretom djetinjstva na grbači.
Misli kao klorofili zelene.
Anestezija kobi.
Sve se slijeva i razlijeva.
Bila lupaju po utrobi.
A tamo negdje miriše more.
Prividno.
More koje boli.
Zrak iz usta memljiv
Ručice traže neba
Krkljaža
Režu, paraju, cijepaju
Pa onda cjelivaju, šivaju
Gomila vrana predamnom
Tjeram ih sačmom
Bura nemoći i pogled na plafonu
Ideje gomilaju gomilu ideja zaposlije
Naslućuje se obrat
I obećanje
_________________________
U potrazi
Lica snuždenih lutaju, čizmom po blatu do članaka.
U mislima čuju lepršanje golubova,
i misle da je to lahor njihove jeseni i vjetra.
Prikradaju se noću na pusti trg, niz pustu ulicu.
A lica bogatih kuća čine im se sve bljeđa i bljeđa.
Pa čak i pruge, koje ih prerijetko kući vode, ne daju ni skrivenoj nadi da zablista.
Ni prigasla vatra, koja im vječno u njedrima tinja, neće da plane.
Nego još samo na tren,
i kad ih iz bunila trgnu,
dok svojoj djeci recitiraju priču djetinjstva,
ili slučajno dok, uz čašu – dvije lutaju sumnjivim krčmama tražeći samoga sebe,
il´ pak pogledom čeznu za daškom uspomene sa izgrebane fotografije,
tek tad´ krive usta osmjehom.
I onda tek počinju njine priče:
Da sreću treba tražiti drugdje-
a nikako uz ovu rijeku-
uz koju se čudno zelene parkovi,
nikako u gradu- bez iskre u očima-
gradu cvijeća bez mirisa,
u ovom gradu bez kićenih svatova i djevojaka koje uzdišu sjetom….
Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je našla, niti ga ostavlja takvim. Tin Ujević