Vlaho Bukovac

Vlaho Bukovac (Biagio Faggioni) (Cavtat, 4. srpnja 1855. – Prag, 23. travnja 1922.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara.Studirao je u Parizu i ondje je djelovao petnaestak godina. Došavši 1893. u Zagreb, postaje središnja ličnost umjetničkog i kulturnog života grada. Okuplja mlade umjetnike i književnike, potiče izgradnju ateljea, Umjetničkog paviljona, osniva Društvo hrvatskih umjetnika i nastoji afirmirati hrvatsku umjetnost u svijetu. Od 1903. do smrti živi u Pragu, gdje je bio profesor na Likovnoj akademiji. Bukovčevo djelovanje u Zagrebu obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Tada radi velike dekorativne kompozicije: “Dubravka”, “Gundulićev san” na zastoru u Hrvatskom narodnom kazalištu.U posljednjoj, praškoj fazi slika i eksperimentira u novousvojenoj poentilističkoj maniri. Bukovac je začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne i ide u red naših najplodnijih slikara. Najistaknutiji hrvatski slikar na prijelazu 19. na 20. stoljeće. Ludilo ili u najmanju ruku mentalna “isčašenost” neizbježni su pratioci svih umjetnika. Od Van Gogha koji se sebi odrezao uho, do Kovačića ili Matoša koji su život okončali u potpunom mentalnom rastrojstvu. Slična opasnost prijetila je i poznatom hrvatskom slikaru, Vlahi Bukovcu. O tome svjedoče njegove slike “Spomen jedne obitelji” i “Ormar buduće slave”, nastale početkom XX. stoljeća u Pragu    Prva predstavlja glave njegove četvoro djece kako vise na bijeloj pozadini, dok ih sa stolića u podnožju promatraju glave slikara i njegove žene Jelice. Na drugoj Bukovac je naslikao kuhinjski ormar na čijim su policama leže nasumice naslagane glave ljudi koje je poznavao. Neke glave vise na zidu pored ormara ili su poredane na stoliću. Među njima je i Bukovčeva glava. Sve one imaju sivo-zelenu boju puti što, aluzijom na truljenje i raspadanje, kod gledalaca izaziva dodatno jezovit dojam.  Odkud takva jeza i crnilo u duši, inače veselog, Bukovca. Godine 1904. Bukovac se, nakon mnogih peripetija, skrasio u Pragu. Postao je izvanredni profesor na Umjetničkoj akademiji sa plaćom koja je bilo dovoljno za sasvim ugodan život. Čak što više, vlada mu je odobrila još pola godišnje plaće kako bi na uredio svoj atelje. Par godina kasnije, unaprijeđen je u redovnog profesora što mu je donosilo otprilike 50% veću plaću. Osim toga, odgovarala mu je i društvena atmosfera Praga, koji je bio manje zatvoren nego Zagreb i koji je bio sklon otvorenije primati liberalne ideje sa Zapada. Stoga mu je otvorenošću, srdačnošću i liberalnim idejama koje je usvojio živeći u Parizu uspio zadobiti poštovanje i ljubav svojih učenika, koji su zbog njega učili hrvatski. No usprkos svemu tome, Bukovcu je u Pragu bio nesretan.     Približavajući se pedesetoj postao je zamoren i zasićen životom. Više nije mladić koji bi uživao u kozmopolitskoj gužvi velegrada. Stoga mu nije prijao život u hiperaktivnoj češkoj metropli, a još manje mu je prijalo vječito oblačno srednjoeuropsko nebo. Život mu se odvijao isključivo na relaciji škola, atelje, kuća. Izuzetak su bile rijetke šetnje sa obitelji ili učenicima u prašku šumu Letne. Nije više ni izlagao. Iako su mu materijalna sigurnost i nešto liberalnija atmosfera nego u domovini omogućavali slobodu stvaranja, on nije bio aktivan kao prije. Jednostavno, nova sredina ničim nije nadahnjivala njegovu umjetničku dušu. Osim toga nestalo je i izazova. Dokazavši se kao umjetnik kao da više nije imao motiva “loviti” pozornost javnosti.  Počeo je patiti za rodnim Jadranom u čijim je obalama gledao spas od depresije. “Sa zanosom govori kako će se vratiti u Cavtat, gdje ima kuću do mora, gdje ga čekaju klisure, južno cvijeće, čempresi, palme gdje izvrnuta na valu leži lađica…”- izvještavao je tadašnji hrvatski tisak. “Željan sam sunca i našeg mora, a bogme i domaće hrane, ljupke naše riječi i našeg čovijeka, koji je uza sve mane, najbliži našem srcu i ćudi”- zapisao je Bukovac u svoj dnevnik. No, od skorog povratka u domovinu nije bilo ništa. Čak što više, smrt majke te njegovo pobolijevanje Bukovcu su samo produbila crne misli koje su se tada rojile u njegovoj glavi. Pogodilo ga je i to što nakon hitne operacije čira na želucu čitavu godinu nije mogao slikati. Teže od boli podnosio je život bez ateljea kista i palete. Koliko je duboka bila Bukovčeva depresija najbolje svjedoče dvije spomenute slike. Njihova morbidnost ukazuju na to da je nekad veseli i optimistični Bukovac postao drugi čovjek. Ako je vjerovati utemeljitelju psihoanalize Sigmundu Freudu, čija se zvijezda u to doba počela uspinjati, ove su slike Bukovčev pokušaj da iz sebe izbaci svo duhovno crnilo od stresa u predhodnom desetljeću. Na površinu je isplivao strah od novih gubitaka, ali i strah od prolaznosti, koji je vjerojatno rastao sa približavanje pedesetoj godini. Osim toga “Ormar buduće slave” vjerojatno je pogled unazad i pokušaj rekapitulacije vlastitog života. Ako Bukovčevu prašku krizu pogledamo iz te perspektive već je na prvi pogled uočljivo da su majčina smrt i bolest koja ga je snašla bili “okidač” za depresiju koja je nastala kao rezultat stresa i razočarenja koje je krajem XIX. stoljeća doživio u Zagrebu. Bezvoljnost, nedostatak stvaralačkog elana i, na koncu nihilizam, klasični su simptomi depresije. Ipak, izgleda da Bukovac nikad nije prešao medicinsku “granicu normalnosti” i predao se nihilizmu tj. samoubojstvu, što je tipično za teže oblike depresije. Sva morbidnost psihičke krize vjerojatno je istisnuo u dvije spomenute fantastične slike, uspjevši tako sačuvati zdrav razum. U prilog tome govori i poznati Beckov indikator depresije na osnovu kojeg se dade zaključiti da je Bukovac bio izložen blagom ili u najgorem slučaju umjerenom stupnju depresije.Depresije koja mu nije ugrozila mentalnu stabilnost već mu je dušu napunila tugom ili kako bi američki crnci rekli, bluesom.
TIHOMIR RAJČIĆ


“Slikar koji ne sumnja u svoje sposobnosti malo postiže.”   (Leonardo da Vinci)