France Prešeren (rođen 3. decembra 1800., Vrba na Gorenjskom, Slovenija; umro 8. februara 1849., Kranj, Slovenija) je bio slovenski pjesnik i pravnik. Franc Prešern danas važi za najvećeg slovenskog pjesnika. Njegova pjesma Zdravljica, napisana 1844. godine, je današnja državna himna Republike Slovenije. Prešeren se rodio u kmetskoj obitelji. Po sticanju diplome na bečkom pravnom fakultetu vratio se u Ljubljanu, gdje je radio kao advokat. Tu je i nastala većina njegovih pjesama. Prešeren je tako postao prvi Slovenac, koji se kvalitetom svog pisanja mjerio sa svojim evropskim savremenjacima. Životni put pjesnika obilježen je nesretnom zaljubljenošću u bogatu Primićevu Juliju, kojoj je posvatio svoj Sonetni vijenac (1834.) i mnoge druge ljubavne pjesme. Posebno je važan jer je obogatio književnost tako što je unio razne motive (npr. položaj pjesnika u društvu). Potrebno je spomenuti da je stvorio pjesnički jezik, postavio temelje jezika slovenske književnosti i uključio slovensku književnost u europsku.
Gazele
Kud
Ljeta su stara čudno priču skrila
Memento mori
Napuštena
Neistrunulo srce
Nevjenčana mati
O vrba
Oproštaj s mladošću
Pod oknom
Pesniku
Prva ljubav
Sonetni vijenac
Snaga uspomene
Sonet
Sonet ljubavi
Ta istina tužna komu znana nije…
Velika bješe
_________________________________
Gazele
Smem li te ljubit – pitam oka dva?
al‘ oko neće da odgovor da.
Izdaleka me ljupko gledaš, draga,
al‘ ohola si kad sam blizu ja.
Ako te moje oči čežnjom prate,
bežiš ko da te plaši čežnja ta.
Al‘ ako druge pogledujem deve
tad svako vidi da si besna sva.
Ili me mrziš ili voliš, dakle,
siroto srce kako će da zna?
_________________________________
Kud
Kada bez mira divljam svud,
pitaju prijatelji: kud?
Pitajte radije oblak vi,
pitajte radije val što vri,
kad ih gospodar, vjetar jak,
ovamo, tamo gna kroz zrak.
Ni val, ni oblak ne zna kud,
ni ja, kud jad me nosi hud.
Samo to znam, to moram znat,
da ne smijem pred lik njen stat,
da nema kraj na zemlji toj,
gdje jad zaboravit ću svoj.
_________________________________
Ljeta su stara čudno priču skrila
Ljeta su stara čudnu priču skrila
o djevojkama mrtvim, što u doba
noćno iz svog se tamnog dižu groba,
jer spavat ne da ljubavi im sila.
Teško tom u kog zaljubila bila
takva se; njena ljubav je tegoba,
jer ne mine je žeđ sve dok ne proba
krvi, dok prazna nije svaka žila.
Tako, ta što me ljubi nije žena
božica, s vrha Olimpa, iz mita,
družba poeta sretnijih imena;
to poslana je božica Kocita,
Erinijin je jauk pjesma njena,
ta pijavica nikad nije sita.
_________________________________
Memento mori
Kratko je vreme životnih nam staza
šta prijatelja već je na dnu groba,
koji u svako otvoren je doba,
al‘ niko smrti dan još ne predskaza!
Nikakvo svetsko blago nema snage
od smrti naše da otkupi kože,
niti lopova tog otklonit može
od života nam moć pesme nam blage.
Nek misli koji slast života nam siše,
u slepoj trci srca razdragana,
da žetva smrti sazreva sve više.
Možda će onaj kome se pesma hori
u mrtvačkome ruhu, ovog dana,
ćutke nam dati znak: Memento mori!
_________________________________
Nevjenčana mati
Što mi te imat potrebno bilo,
dijete ti lijepo, dijete ti milo,
meni mladoj djevojci, i nevjenčanoj materi? —
Otac su kleli, bili me,
nada mnom mati jadali se;
moji su srameć se skrivali,
drugi me prstom kazivali.
On, što je bio dragi moj,
on, što je pravi otac tvoj,
Bog zna kud svijetom luta sam;
_________________________________
Napuštena
Drugu curu ljubiš sade,
sa zakletvom nove nade
da će sreću da joj dade
pred oltarom ljubav ta…
– Bog neka ti sreću da!
Kleo si se, uvjerav’o,
ljubav meni obećav’o,
riječ vjernosti vječne dav’o –
sad je prošla vjernost ta…
– Bog neka ti sreću da!
A što jadno srce moje
samo za te živjelo je
i za nj sve sad propalo je –
‚ko to mari, ‚ko to zna…
– Bog neka ti sreću da!
Bog neka te srećom prati,
i nek s drugom sreću da ti!
Al‘ prije neg vam dođu svati
neka u grob idem ja…
– Bog neka ti ljubav da!
_________________________________
Neistrunulo srce
Kopaju grob, da zadnji mrtvac tu nađe stan;
obraz mladića blijedog pokaže se na dan.
Kopači zgranuše se, zastajkuje im dah,
grobari manje plašni zure u nj u taj mah.
Da lijepo mu je čelo visoko, to bi svak
vidio, kad bi s njega nešto oblačak lak;
usne bi bile lijepe i blijedi obraz blag,
kad nevolje bi neke uklonile svoj trag.
Trup raspao se, prvi dah u prah ga je stro,
ostade samo srce, svi vidjeli su to;
još bije, još u njemu osjeća plam se sav,
kakav bje dok je mladić bio još živ i zdrav.
Svi pitaju tko zadnji pokopan bješe tu,
sigurno svetac, kada ne istrunu u tlu.
Čitao nitko nije nadgrobni onaj kam,
skidoše korov, natpis odgovori im sam,
da Dobroslav je pjesnik tu pokopan,
što mlad milim je glasom ljubav opjevao i jad,
i slavio u pjesmi djevojke lijepe čar,
ohole gospođice, kojoj on ne bje par.
Kad izabrala drugog ona je, u taj čas
iz grudi mu se više ne začu pjesme glas.
Ne traži da ga tješe ni ljudi niti Bog,
ne muti plač mu oči, tvrd je u licu stog.
Nehajno živio je, ne svet već bludu sklon,
bez pričesti i ulja svetog je umro on.
Svi kažu da mu svetost ne brani gnjit u tlu,
svi kažu, nije srce njegovo ovo tu.
„Pjesničko to je srce“, reče im čovjek star,
„da svečevo j’e dala krv mira bi mu bar;
ne svetost, nego pjesme ne daju njemu zgnjet,
što u sebi je dugo nosio ih kroz svijet.
Otvorimo mu srce, neka pod nebom tu
ostane, dan taj proći pustimo i noć svu,
dok drugo sunce grane i donese bijel dan,
opet ga pogledajmo ovdje u osvit ran.
Nek lahori ga hlade, i miju rose sve,
nek sunce, mjesec, zvijezde, što pjesničke mu sne
nadahnuše kroz život, opet ih uzmu sad,
splasne li u tom času, pokopajmo ga tad.“
Rasjekli su mu srce, ležalo noć i dan
tu je pod jasnim nebom, kad prođe osvit ran,
kad granu drugo sunce, iskopnje srce svo
ko bijeli snijeg u proljet, pokopat ne bje što.
_________________________________
O vrba
O Vrba, srečna draga vas domača,
kjer hiša mojega stoji očeta;
da b‘ uka žeja me iz tvoj’ga sveta
speljala ne bila golj’fiva kača!
Ne vedel bi kako se v strup preobrača
vse, kar srce si sladkega obeta;
mi ne bila bi vera v sebe vzeta
ne bil viharjev notranjih b‘ igrača!
Zvesto srce in delovno ročico
za doto, ki jo nima miljonarka,
bi bil dobil izvoljeno devico;
mi mirno plavala bi moja barka;
pred ognjem dom, pred točo mi pšenico
bi bližnji sosed varoval – svet‘ Marka.
_________________________________
Oproštaj s mladošću
Života moga prođe lepši deo,
rano me mlada ostaviše leta!
Moj cvet je još pre svog procvata sveo,
a osuši se i koji procveta!
I sunce nade ja sam retko sreo,
a hladni vihor mene svuda sreta!
Mladosti, ipak ja te tako volim,
i za tebe se večno bogu molim!
Okusih rano plodove saznanja!
Za mnogu radost tu se otrov stvori:
svet dobra dela pakošću proganja
i protiv čiste savesti se bori.
Ko vernu ljubav traži – kratko sanja;
svi takvi snovi gube se u zori!
Um, pravda, znanje – to su deve koje
nemaju novca, pa ni sreće svoje!
Uzalud čamac upravlja put sreće
onaj spram koga, dušmanski i zao,
digne se vihor koji ga je veće
kao prosjake u kolevci znao:
čoveka novac putem slave kreće,
vrednost mu raste s novcem što je dao!
Videh da ljudi cene ono gde se
prevara iznad pameti uznese!
Grešnike videh i grehove njine
koji u srcu rane zakrvave.
No mladost vedra teret s duše skine,
jade i misli iz srca i glave,
a kule diže nebu u visine,
a pustinja je za nju puna strave.
Njoj pali – i gde neprilika vlada –
vesele zublje iluzije – nada.
Ne misli da će prvi dah vetrića
srušiti tvorbe naših misli lako,
i zaboravi na bolna otkrića:
rane što jedva zalečismo tako,
pouk nam dođe i od našeg bića,
jer prazno bure puni od nas svako!
Zato, mladosti, ja te ipak volim
i za tebe se večno bogu molim!
_________________________________
Pod oknom
Mjesec sije,
čekić bije pozni umorni već sat;
a neznane
srca rane ne daju mi mirno spat.
Ti si kriva,
Ijubežljiva nesmiljena djevo ti!
Ti me raniš,
ti me braniš, pa mi doma se ne spi.
Obraz mili
tvoj po sili stalno je u oku mom;
uzdišuće
srce vruće stalno žudi za tobom.
K oknu idi,
tko to vidi, tek nebeske zvjezdice;
i prikaži
se i kaži, srce hoće me, il ne!
Nadu dahni,
rukom mahni ako te je reći strah!
Ura bije
a nje nije, što ću jadnik u taj mah!
Pogledajte
u dom, dajte, zvijezde, znak mi da li spi;
da li sluša,
il me kuša, il o drugom ona sni
Ako spava,
nek je zdrava, kuša li me, što ću tad;
ako ljubi
drugog, grubi srce će mi slomit jad.
_________________________________
Pesniku
Ko zna
kako da sa duše noć se skine zla?
Ko znade
odagnat kopca – danonoćne jade –
što naše srce kida u komade?
Ko zbori
od uspomena da zaborav stvori,
da očajanje od budućih skloni,
i da izbegne još što sad ga mori?
I kako
da budem pesnik kad je teško tako
u srcu nosit il‘ raj ili pako?
Pozivu
predaj se svome, muči muku živu!
_________________________________
Prva ljubav
Opasna moja prohujaše leta,
ostaviše me već mladosti dani,
poznadoh mnoge lepotice sveta:
naše i one iz naroda strani‘,
sloboda srca još ne bi uzeta,
i mislio sam – lako se odbrani
od ljubavnoga ropstva onaj koji
pred njome čvrsto i oholo stoji.
Al‘ dođe deva ko vila iz gore,
oh, da ne videh nikad oči njene!
Pred njenim licem bledi i sjaj zore
i svetlost zvezda kraj očne joj zene!
Neizlečive rane srca stvore,
oči joj kad se na nekog osme’ne.
No ko li ljupkost njenih usta, bože,
il‘ čedne grudi opisati može!
Lepotica je ova bila kao
ona što, krajem velikoga posta,
Petrarku srete; zasenjen sam stao,
srce mi kao začarano osta.
Mišljah – njen pogled da bi raj mi dao;
al‘ srce njime ranjeno mi posta,
i od toga dana ono, neizlečeno,
jaduje, trpi i trpeće večno!
Ni bledo moje lice je ne gane,
ni pesme boli koji srce guše,
ni oči suzne i neispavane,
ni suze koje nikad se ne suše.
Radost me prođe, očaj stvori rane
koje ostaše u dnu moje duše.
Tako, ko misli – čvrst je, taj i pada,
pratiš li deve – znaj, eto ti jada!
Zato, slobode ko je željan svoje
devojke mlade nek ne prati mnogo!
Što mira nemam, to su oči moje
krive, na oči treba pazit strogo,
za ljubav vrata u očima stoje,
njih pobediti razum nije mogo.
Ko mene neće da posluša – neka
zna da ga moja zla sudbina čeka!
_________________________________
Sonet ljubavi
KUPIDO, ti i majka tvoja žarka
nećete za nos vuć‘ me više sada;
bez plaće ja vas neću srca rada
hvaliti, kao siromah Petrarca.
Dosta je ljeta naprela mi Parka;
što pjesnička mi žica dade kada?
ne ljubi još ni jedna mene mlada,
kaditi više neću vam bez darka.
Vaša su obećanja prazne šale;
nezahvalnici, sit sam vaše tlake;
godina tih, što još su mi se dale,
Sav ću dan kovat iz parnice svake
zlatnike, noću s družbom pit bokale,
vinom ću tjerat briga mi oblake.
_________________________________
Sanjalo mi se
SANJALO mi se da u svetom raju
bili smo sretni posve, kao svatko:
daleko bje života doba kratko,
gdje dijelit vrijeme i prostor nas znaju.
Do Laure si ti na jednom kraju
sjedila, mlađa, o prošlom je glatko
životu tekao razgovor vam slatko,
koliko kojoj glasi slave traju.
I tu na vagu svetog Mihaela
s Petrarcom stavih ja sonete svoje,
visoko mi se zdjelica popela.
Dodasmo njene čednosti i tvoje
pjesmama svojim nas dva tad, i zdjela
ne bje mu niža od zdjelice moje.
_________________________________
Sonetni venac
I
Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije,
i plete ga od petnaest soneta,
da »magistrale«, što se triput sreta,
svih drugih skupa veže harmonije.
Izvire iz njeg, u nj se opet slije
po redu svaka pjesma iz tog spleta;
sljedeća krajem prednje je začeta;
pjesnik je jednak vijencu poezije:
U jednu ljubav misli su slivene,
i tamo gdje su noću u san pale,
svaka se opet kad dan svane, prene.
Ti si života moga magistrale,
on glasit će se kad ne bude mene,
rana je spomen on i tvoje hvale.
II
Rana je spomen on i tvoje hvale,
Slovencu će se glasit i u čase,
kad na grob rani trave mi se skrase,
kad patnje ove u njem budu spale.
Ohole kao ti kad budu stale
djevojke slušat pjesmica tih glase,
željezne će sa srca skidat pase,
da vjernu ljubav cijeniti bi znale.
Svanut će zore ljepše neg su bile
Kranjcima, ljepše zvijezde neg su sjale,
slavnije pjesme nego su se vile;
ipak će možda ove što te hvale
ostat međ njima, jer im strofe mile
iz srca sve su svoje klice gnale
III
Iz srca sve su svoje klice gnale,
koje skrit ne zna boli što ga more;
pjesniku sličim što je Leonore
d’Este opjevo znamenite hvale.
Prem s ljubavi glas usne nisu dale,
sto mračila je mladosti mu zore,
na nadu se oslanjala još gore,
kradom su pjesme otkrivat ju stale.
Želja mi plam se ne gasi, već žeže,
prem srcu mom tvoj pogled nadu krije,
strah da uvrijedit ću te, glas mi veže.
Bol kazuju, s kog srce mirno nije,
i tajne patnje što u njemu leže
mokre i cvjetne ruže poezije.
IV
Mokre i cvjetne ruže poezije
kažu to, što se usred grudi skriva.
Postalo mi je srce, vrt i njiva,
gdje elegije ljubav sada sije.
Ti si im sunce. Na oknu te nije,
ne da mi nać‘ te, luči mila, živa,
u glumištu, na šetnji, sreća kriva,
ni tu gdje kolo plesača se vije.
Koliko puta ne mogu da svladam
žud što me goni za tobom; al krije
meni se ta ljepota koj se nadam.
Oko mi u samoći suze lije,
stog pjesme te što ti ih u čast skladam
iz kraja nisu gdje ih sunce grije.
V
z kraja nisu gdje ih sunce grije,
gdje tvoja mila osvrće se zjena,
gdje u tvom gledu mre svih briga sjena,
bolova sviju zaborav se pije;
gdje se veselje preko lica lije,
gdje prođe ljutnja u duši skrivena,
gdje pjesma vri iz srca zanesena,
zvone u srcu slatke harmonije.
Gdje orošeno od ljubavi čiste,
klice, sve što je lijepo rađa male,
kao što budi dah proljetni liste,
od tamo nisu pjesme tvoje hvale,
proljeti sretne, blagodarne iste
cijelog svog vijeka lahor nisu znale.
VI
Cijelog svog vijeka lahor nisu znale,
od tebe, djeve ohole i dične
primile nisu, božicama slične,
što bila bi ih oživjela hvale.
U strahu bjehu, da ti i da male
Slovenke što su njemačkome vične
ne biste, zato sto s Parnasa lične
naše su zemlje, prezirat ih stale.
Kamene, nase božice, sve tuže
same, sve vječno zapuštene žale,
jer Kranjci radije tuđim časti pruže.
Pjesništvu našem do sada su cvale
na vrhovima snježnim rijetke ruže,
oko njih su se čvrste hridi zbrale.
VII
Oko njih su se čvrste hridi zbrale,
ko Orfeju uz strune u davnini,
kojom su horde tračke na glas fini
kraj Rodopa i Hema u vlast pale.
Kad bi nebesa milost dat nam znale,
da odmrznu se našeg Kranja sini,
oni, i s njima svi Slovenci ini,
kad s našom pjesmom Orfeja bi dale!
Da za čast zemlje užga grudi vrele,
da razbije sav razdor nas od prije
i sjedini rod Slovenije cijele!
Od slasti što se iz te pjesme lije
da prestane sav spor, da se vesele
vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije!
VIII
Vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije
sve pokrajine bjehu nam, jer, samo,
tvog duha nesta, nad grobom ti tamo,
zaboravljenim posve, vjetar brije.
Raspre otaca, da nam rame svije,
Pipinov jaram staviše nam amo,
otada bunu krvavu tek znamo,
boj Vitovčev i pljačkanje Turčije.
Sreće i slave minuli su časi,
velikih djela ne bje, pa su snile,
umuknuli su pjesme slatki glasi.
Tim što ih nisu strle doba sile,
ružama, čim nas mlad se Parnas krasi,
i patnje su i plač im hrana bile.
IX
I patnja su i plač im hrana bile,
Parnasa moga ružama: još ljuće,
s ljubavi za te, suze su se vruće,
i s ljubavlju za domovinu, lile.
Pregorke misli, da Slovenac mile
ne ljubi majke u nj se nadajuće,
da je žar tvoj raspalit nemoguće,
gorčinu su u srce moje svile.
Želje i čežnje rodile su veće,
da s tvojim ime čut bi mi se smjelo,
da s domaćom se milom pjesmom kreće;
da usnulo Slovenstvo trgnem cijelo,
da vrate nam se opet časi sreće,
jačahu ih da cvatu neveselo.
X
Jačahu ih da cvatu neveselo,
kao što, zavedena, ruža rana
nikne pod mladim suncem jednog dana,
ako joj malo nasmiješi se vrelo;
al brzo nagne glavu tužno svelo,
kad naleti pred burom magla gnana
i otrovna se s neba sruči slana,
pokrije brda snijeg i polje cijelo.
Ko sunce tvoje sjalo mi je lice,
pogleda tvog sam pio zrake mile,
ljubavi cvati pružile su klice.
Al zrake sunca brzo su se skrile,
na mrazu puste ostale su, nice,
ura ih tamnih zatirahu sile.
XI
Ura ih tamnih zatirahu sile
sve dane tom, što te ti pjesme poje;
gnušanje im i očaj dade boje,
Erinije su ga dohvatile.
Ko sto je Orest kod Dijane mile
dobio opet zdravlje duše svoje,
tako bi i od ljubavi se tvoje
smilile prsi, vjeđe vedre bile.
Razbježaše se sanje kratkočasne,
ko nagla munja nadanje bje cijelo,
što tamnijom učini noć kad zgasne.
Ne bje mi od tad vedro srce vrelo;
kako bi dakle pjesme bile jasne!
Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo!
XII
Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo
i rijetke su i slabe, krhke sjene,
sred ruševine tako zapuštene
cvjetaju ruže katkad neveselo,
što kopriva im mnoštvo siše tijelo,
i divlje bilje to što samo zene;
al čim u vrt, u lijehe ih zelene
presadi netko, cvasti počnu smjelo.
Tako bi blizu srca mog kraljice,
tu blizu tebe, sunca im, dobile
moć uvis rasti poezije klice,
želiš li da bi ljepši cvijetak svile,
veselo gore uzdignule lice,
jasnog svog oka daj im zrake mile!
XIII
Jasnog svog oka daj im zrake mile,
daj jasno gledat sjaj mi lica tvoga!
Tek njega štuje carstvo mraka zloga,
samo se njega plaše vjetra sile.
Popustit briga lanci će što cvile,
spast će im tvrdo željezo zbog toga,
s pomoću tvojom rane srca moga
zacijelit će, ko da nisu bile.
Bit će mi tada opet vedro lice,
nada će ozelenjet srce svelo,
ustima dat glas sladak ko u ptice;
Oživjet će mi s nova srce vrelo,
pjesama vedrih rast će u njem klice
i vedrije će nov cvijet gnati smjelo.
XIV
I vedrije će nov cvijet gnati smjelo,
ko ruže kada mine zima huda
i proljet opet kaže svoja čuda,
i po drveću prospe cvijeće bijelo,
i izmami van pčelu sunce vrelo,
i pastir prije zore već vrluda,
u grmlju slavuj bigliše bez truda,
prirodi radost prožme biće cijelo.
O, znam da nisu vrijedne takve sreće,
i strepnja da ti pjesma moja nije
dosadna, strah u srce moje meće.
Nek bar te pjesme tvoja milost grije,
kojim, da hladi rane si sve veće,
poet tvoj nov Slovencu vijenac vije.
_________________________________
Snaga uspomene
Drugi u pomno postavljene mreže
nestalno srce ulovi ti, zla;
za mene ipak još te nesto veže,
što – to se jedva među nama zna.
Između drugih kad me vidiš ljudi,
u govoru se često spleteš ti,
mnogo me puta tvoje srce žudi,
tražis me okom u kom strah se skri
Često dok sjediš umorna ko sada
od buke, sama, zamišljena sva,
na um ti padne pjesnik tvoj bez nada,
skoro bi da se vrati prošlost ta.
Često kad tvoj ti ljubljeni zapoje,
i ljubavnom se srećom hvasta mlad,
u srcu bodu pjesmice te moje,
što nesretan ih zbog nje pjevah tad.
Sama si strogo sudila mi prije,
sama me oštro sudiš i sad još;
kažu da drugi ipak plaćen nije
dobro, kad tebi kaže da sam loš.
Među nama se diže tvrda stijena,
iz bezdana strmog pod nebeski tron;
al skritih želja plamen neće njena
visina spriječit, preko da ne sukne on.
Da pamtiš ih, to drugi su te bili
molili, ne mog gordog srca glas;
ne misliš na njih, al mene po sili
pamtit ćeš sve do u svoj zadnji čas.
_________________________________
Sonet
Mirisne, rosne ruže poezije
otkrivaju što u srcu se skriva.
Srce je moje vrt i plodna njiva,
gdje sada ljubav elegije sije.
Ti si mi sunce.Al‘ mi dano nije
pronaći te, o luči, o vatro živa:
u kazalištu, ispod okna siva,
na plesu, šetnji. . .svud se lik tvoj krije.
Koliko puta od želje poludim
u gradu našem sresti te što prije,
no zalud lutam i uludo žudim.
Oko mi suze u samoći lije
i zato pjesme zbog kojih se trudim
iz kraja nisu u kom sunce grije.
_________________________________
Ta istina tužna komu znana nije…
Ta istina tužna komu znana nije, da je ljubim,
prožeta tek jednim svaka pjesma mi je, da je ljubim.
Zna već noć što sluša gorke besane mi uzdisaje,
zna to svijetla zora, što se danu smije, da je ljubim.
Zna već jutro, zna već podne, zna već mrkli hlad večeri
ovu tihu tugu što mi lice bije, da je ljubim.
Zidovima moga stana, mirnoj je samoći znano,
a ni vrevi grada ništa to ne krije, da je ljubim.
Zna već ruža, što kraj puta, kojim draga ide, raste,
zna to već i ptica što nad putom plije, da je ljubim.
Zna već svaka stvar, što znati, niti čuti to od mene,
ni vjerovat djeva draga mi ne htije, da je ljubim.
_________________________________
Velika bješe
VELIKA bješe, Togenburgu, mjera
trpljenja tvoga; mom je veća snaga:
napokon tvoja smekšala se draga,
na okno svaki dan ti doći smjera.
Od zore te do mraka drži vjera
da vidjet će se slika njena blaga,
i tad kad već te obli smrtna vlaga,
još nada pogled k njoj ti gore tjera.
U nebu oči vidjet ću joj, cijenim,
kad usudim se pogledat je bijedan,
keruba ta dva s mačem im ognjenim.
Da ne vrijeđam je, patnji svojoj predan,
bježim ja jadnik pred pogledom njenim;
u noć mog žica ne sja zrak ni jedan.
tebe i mene ga je sram!
Što mi te imat potrebno bilo,
dijete ti lijepo, dijete ti milo!
Da li te potrebno bje, il ne,
ipak svim srcem ljubim te.
Meni se svod i otvoren raj
čini kad gledam tvog oka sjaj,
kad prijazno mi nasmiješ se,
sve što sam prošla zaboravim sve.
On, što hrani pod nebom sve ptiće,
nek ti da sretno, veselo žice!
Da li te potrebno bje, il ne,
uvijek svim srcem ću ljubit te.
_________________________________
O Vrba, srečna, draga vas domača
O Vrba! srečna, draga vas domača,
kjer hiša mojega stoji očeta;
de b’ uka žeja me iz tvojga svéta
speljala ne bila, goljfiva kača!
Ne vedel bi, kako se v strup prebrača
vse, kar srce si sladkega obeta;
mi ne bila bi vera v sebe vzeta,
ne bil viharjov nótranjih b’ igrača!
Zvestó srce in delavno ročico
za doto, ki je nima miljonarka,
bi bil dobil z izvoljeno devico;
mi mirno plavala bi moja barka,
pred ognjam dom, pred točo mi pšenico
bi bližnji sosed vároval – svet’ Marka.
O, vrba, France Prešern
Človek mora izginiti, kar naprej pa biva človeštvo in z njim bo ostalo, kar je storil človek. (France Prešern)
AUDIO
There is One comment
Pingback:ljubavne pjesme za curu - دسرا