Đorđe Balašević je rođen 13. maja 1953. godine u Novom Sadu. Dok je bio u srednjoj školi, želeo je da postane fudbaler. Gimnaziju napušta u trećem razredu i ispite polaže vanredno. Svoju prvu pesmu je komponovao kada je imao 17 godina, na veoma zanimljiv način. Bio je bolestan i dok je ležao u krevetu, muva u sobi ga je inspirisala da komponuje pesmu ,,Otkud muva“. 1977. godine je postao član grupe Žetva sa kojom je iste godine snimio singl ,,U razdeljak te ljubim“. Singl je stekao ogromnu popularnost i prodat je u skoro 200.000 primeraka. Početkom 1978. godine, Balašević napušta grupu zbog velikih nesuglasica i sa Vericom Todorović osniva novu grupu – Rani mraz. Naziv nove grupe je proistekao iz poslovice: ,,Ako se nadaš dobroj žetvi, čuvaj se ranog mraza”. Iste godine Rani mraz je objavio seriju singlova, koji su munjevito stekli veliku popularnost i ogromne tiraže. Kroz ovu grupu je prošlo puno ljudi, medju kojima su značajnu ulogu imali Bora Djordjević i Bilja Krstić, koji su došli iz grupe Suncokret. Pesma ,,Računajte na nas”, koja je usledila, je postala svojevrsna himna, koja je korišćena u svakom odgovarajućem trenutku. Pre izdavanja prvog albuma grupu napuštaju Bora Djordjević, koji osnuje Riblju čorbu i Verica Todorović. Leta 1979. je usledila turneja povodom debi albuma ,,Mojoj mami umesto maturske slike u izlogu”, a već na prvim koncertima Balašević izmedju pesama drži duge monologe na aktuelne teme, po kojima su i njegovi naredni koncerti karakteristični. Na festivalu Split 79. Rani mraz osvaja prvu nagradu pesmom ,,Panonski mornar“. Krajem 1980. godine objavljen je poslednji album Ranog mraza, ,,Odlazi cirkus“. Početak solo karijere je najavio album ,,Pub”, iz 1982. godine. Do početka devedesetih godina snimio je nekoliko albuma koji su još uvećali njegovu popularnost. Nove pesme „Ne lomite mi bagrenje“, ,,Svirajte mi jesen stiže, dunjo moja”, ,,Samo da rata ne bude” (učestvuju deca iz vrtića ,,Sonja Marinković), ,,D-moll”, zatim snimci sa koncerata u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, etno zvuci (,,Devojka sa čardaš nogama”), ali i pesme sa političkom analizom u pozadini, su samo deo onoga što je obeležilo rad Balaševića s kraja osamdesetih. Tokom ratnih godina, Balašević se nije pojavljivao u javnosti i izbegavao je mobilizaciju, tako da se nije pojavio na tradicionalnom novogodišnjem koncertu u Sava Centru 1992. godine, jer su ga nadležni vojni organi očekivali. Sava Centar je postao ,,Balaševićev prostor” najviše zahvaljujući velikom interesovanju publike. Koncerte u ovom objektu održava redovno od 1982. godine. U ovom prostoru je imao oko 100 nastupa, a rekord je postignut 96/97, kada je imao 10 rasprodatih nastupa. Tokom devedesetih godina na njegovim koncertima se pričaju satirične priče, na račun aktuelnog režima u SRJ. Pesma ,,Sloboda ne”, snimljena još 1992. godine, prvi put je objavljena na kompilacijskom disku ,,Nas slušaju svi, mi ne slušamo nikoga!“, koji je izdao Radio Index 1997. godine povodom gradjanskih protesta u zimu 1996. godine. Balašević je devedesetih godina povremeno održavao koncerte i u Sloveniji, gde je, takodje, bio veoma popularan. Balašević se bavio i glumom. Imao je glavnu ulogu u seriji ,,Specijalna redakcija”, a glumio je i u serijama ,,Pop Ćira i Pop Spira”, ,,Panonski mornar” i u filmu ,,Vojnici”, koji je snimljen dok je služio vojni rok u Požarevcu. Sem toga, objavio je romane ,,Tri posleratna druga” i ,,Jedan od onih života”, knjigu tekstova sa ploča, ,,Dodir svile” i pesmaricu ,,Računajte na nas”.
Blues mutne vode
Bezdan
Čovek sa mesecom u očima
Dok gori nebo nad Novim Sadom
Drvena pesma
Dodir svile (odlomak)
Jedan od onih života
Jednom su sadili lipu
Manuet
Nedostaje mi naša ljubav
Ne volim januar
Portret mog života
Uspavanka za dečaka
Blues mutne vode
Svašta se rodi u mutnoj vodi,
lukava mrena i glupavi smuđ,
karaš i bandar, lopov i džandar
i ribe što žive na račun tuđ.
Malene one većih se klone,
ne paziš i već te nema za tren.
Gde god da beže stignu u mreže,
neko se rodi da postane plen.
Ja pevam svoj blues bez namere bitne.
I najveće ribe za mene su sitne.
Ja sa strane samo posmatram taj svet.
A budem i ja i smuvan i varan,
pa svakom se desi da ispadne šaran,
to je bar rutinska stvar.
Ko život vodi u mutnoj vodi
mora sve trikove dobro da zna,
u mutnoj vodi, što mnogim godi
posebno onim sa vrha i dna.
Svi znaju svrhu, štuka na vrhu,
tu su da kvare i naprave lom,
a dole na dnu, sudbinu jadnu,
mnogima rešava nekakav som.
Ja pevam svoj blues bez namere bitne.
I najveće ribe za mene su sitne.
Ja sa strane samo posmatram taj svet.
Ja pevam svoj blues u srcu dubine
i držim se pretežno zlatne sredine,
to je bar rutinska stvar, rutinska stvar.
Na šta se svodi život u vodi?
Pa eto, grabljivci imaju vlast.
Grgeč je glupan, ali je krupan,
pa male ribice guta u slast.
U dane gadne, kad voda padne,
plašljive ribe ne vrede ni groš,
naiđu krize, drukčije grize,
i samo najbolji plivaju još.
Ja pevam svoj blues bez namere bitne.
I najveće ribe za mene su sitne.
Ja sa strane samo posmatram taj svet.
Ja pevam svoj blues u vrtlogu gluvom
i pitam se šta rade ribe na suvom,
a to je bar rutinska stvar.
_______________________
Bezdan
Nema me više u tvojim molitvama,
više me putem ne prate.
A noć mi preti, ponoć i pusta tama,
kad me se samo dohvate.
Više me ne voliš,
kad se vraćam nisi budna,
ne goriš,
gasne naša zvezda čudna,
lažna srebrna stvar.
Daleko putujem,
vetar nudi neke rime,
kupujem,
pristaju uz tvoje ime,
dva-tri stiha na dar.
Ne slušam vise šta šapućeš dok snivaš,
plasi me koga pominješ.
I sve si dalja, a sve mi bliža bivaš,
kao da opet počinje…
Ali me ne voliš,
to se uvek drugom desi,
govoriš,
ali više ne znam gde si,
da li neko to zna?
Šta sam uradio?
Kakva tužna humoreska!
Gradio
ispod gradova od peska
dubok bezdan bez dna.
_______________________
Čovek sa mesecom u očima
Sumoran i nem
jablan gromom razvaljen,
zagledan u čašu preduboku.
Bio mi je stran
i naizgled normalan,
al‘ tad mu spazih odraz meseca u oku.
On me oslovi:
„Pa, kako idu poslovi?“
Ma idu, progunđah, u vražjeg vraga.
Na to on planu naprasno,
odmeri me sablasno:
„Nemate vi pojma, braćo draga.
Ne znaš ti šta znači ubiti grad.
Ne znaš ti bauke kaljavih rovova.
Ne znaš ti šta znači spavati sad,
kad sklopim oči, ništa osim tih krovova.
Kada sklopim oči, nebom naiđu mobe,
zamirišu gostinjske sobe,
nebom svadba odzvanja.
Kada sklopim oči, nebom promiču lica,
zatreperi roj tamburica,
Dunav sedef odranja“.
Zverko ludila,
što si se probudila?
Crni ti je princ poljubac dao.
Al‘ neću se stideti,
što Boga neću videti,
jer, to i nije Bog kojeg sam znao.
„Ne znaš ti, nema oslobođenih.
Svaku tišinu mi granata prošara.
Spašen je taj prvi pogođeni,
a svi su drugi večni taoci košmara.
Kada sklopim oči, nebom naiđu lađe,
Zvona, lavež, komšijske svađe.
Miris svežeg oranja.
Ali, kada svane,
vetri s reke zacvile.
Znam, to tuže vodene vile,
Dunav tamjan odranja“.
_______________________
Dok gori nebo nad Novim Sadom
Da se ne lažemo, nije to bio neki most
Od onih podignutih da bi se u njih gledalo
Ah, ne
Pre je bio od onih podignutih
Da bi se sa njih gledalo i pod njima prvi put poljubilo
Ali ponekad ga je ona prelazila
Svojim uobraženim kadetskim korakom
A mesečina se, kao deverika, lovila u mrežu njene kose
Po tome ću ga, eto, pamtiti
Rat je, kao pijan svat, prošao poljem
Šenlučio celu noć
Kaleći bes na ranom žitu i tek niklom bostanu
Zašto? Ne pitaj se, jer tako je bolje
I Bog je pristao na to
Ratovi prolaze, a ljudi, eto, ipak ostanu
Za zlo sam teški laik, no to je stara priča
Znaš već: Bila jednom dva brata … i to
Kad‘ sklopim taj mozaik, ostane mi kamičak
I to smo, izgleda, mi
Ma, hitni papuče u vis, žalosna Panonska vilo
Za tvoje dugme sedefno ja noćas kraljevstvo dajem
I lupni daire o bok, ramena pospi aprilom
Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem
Zaigraj bosa i prkosna
Dok iznad Novog Sada đavo pali svoja kandila
Žad na reci tamni čim se sumrak zgusne
Dunav je pred zoru prek
Plaše te aveti što maglom brode teškim skelama
Ne, strah nije pravi ruž za tvoje usne
Reši ga se jednom zauvek
I veruj zvezdi koja zraku tvog života prelama
Nije to prva neman što preti dahom vatre, ne
Ali ljubav je vitez
Arhanđel s‘ mačem spreman da i tu alu satre, da
I samo čeka tvoj znak
Ma, hitni papuče u vis, žalosna Panonska vilo
Za tvoje dugme sedefno ja noćas kraljevstvo dajem
I lupni daire o bok, ramena pospi aprilom
Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem
Ma, hitni papuče u vis, žalosna Panonska vilo
Za tvoje dugme sedefno ja noćas kraljevstvo dajem
I lupni daire o bok, ramena pospi aprilom
Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem
Zaigraj bosa i prkosna
Dok iznad Novog Sada đavo pali svoja kandila
_______________________
Drvena pesma
Snio sam noćas nikad prežaljenu stvar
Mog drvenog konjića…
Kanap i zvuk točkića, vrbice zvon
Za mnom verni Sančo moj
U pohodu na Nespokoj…
Snio sam jos i svoju prvu tamburu
Kako k’o noćna dama…
Iz južnog Amsterdama
Iz izloga… mene klinca zavodi…
Na smrtne grehe navodi
‚Di je to drvo raslo, od kog je tesana?
Da l‘ se pod njime neko nekada ljubio?
Otkud u njemu izvor, svih mojih pesama?
Da l‘ je to znao onaj ko ga je dubio?
‚Di je to drvo raslo, vrh kojih bregova?
Da l‘ nas je ista kiša mladjane zalila?
Ko mu je grane kres’o, mati ga njegova?
Čija je ruka lišće, s jeseni palila… da znam?
Snio sam onda krevet, sav u čipkama
Obesnu igru vatre…
Sklopljene šalukatre…
Na uzglavlju ruža u intarziji
Pod kojom smo se mazili…
Snio sam sanduk, crni, srebrom okovan
Novembar, izmaglica…
I kvartet dragih lica
Maleni čun nasred luke pokisle
Da me u večnost otisne…
‚Di je to drvo raslo, spram kojih vetrova?
Da l‘ je pod njime neko, za nekim žalio?
Što ga je grom obiš’o, mati ga Petrova…
Ko je u šake pljun’o, pa ga strovalio?
Jedina moja mila… Što si me budila?
Bio sam tako blizu, naličja vremena…
Taji se jedno drvo, u mojim grudima
Gde li će nesto nići iz toga semena… da znam?
_______________________
Dodir svile (odlomak)
Jesi ili nisi?
I gotovo…
Prelistao sam silne knjige nadajući se da će Tajna samo zasjati među stranicama, kao presovani listak staniola, prelistao sam zatim silne oblake, grickajući onu sladunjavu travku koja raste jedino u podnožju Mladosti, slušao sam šta zbore Pametni, poturao ogledalce pred Opsenare, loveći Rešenje u njihovim obrnutim likovima, a onda sam preplivao čak na drugu obalu Čekanja, i tek otud video da su crkve mudrosti ostale tamo odakle dolazim… Srećom njihovi vrhovi dizali su se iznad šume vremena dovoljno visoko da se po njima dalje orijentišem…
Godinama sam Mudrace lakomisleno tražio po izgledu, po dugim noktima ili sedim bradama, a oni su mi, prerušeni u piljarice i kočijaše, još odavno negde usput došapnuli tri najveće mudrosti sveta…
Samo da smo mi živi i zdravi…
Sve u svoje vreme…
Jesi ili nisi?
Ponekad je najteže uraditi nešto Lako, i najkomplikovanije shvatiti nešto Jednostavno. Precenio sam Život kao što precenjujem sve i svakog, i neki misle da se nepotrebno rasipam plaćajući prevelike cene na sve strane, ali ne radim to samo zato što sam Veliki Troškadžija…
Ne, ne uvek…
Ljude katkad precenjujem i zato što me je sramota da imam posla samo sa Jeftinima…
_______________________
Jedan od onih života
Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam… Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije pošlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima… I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo… I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose… I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara… “Zauvek?”, pitala je uplašeno… O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji… Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati? Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš… I zaplakaćeš, istog časa… I najzad shvatiti kako sam te voleo…
_______________________
Jednom su sadili lipu
Jednom su sadili lipu
Stari Nestorov, gos’n Čeda i još jedan…
Bio sam nov, u tom stripu
Komšijin mali kog su pustili da gleda
Stari Nestorov, potpalivši korov
tad reče mi: „Ti si mlad…
Ti ćeš dospeti za taj hlad…“
Jednom sam voleo zbilja
Mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu…
Vozio, hiljadu milja…
K’o onaj ružni Francuz u prelepom filmu…
Vukle me šine pod točak mašine
Al‘ ona me spasila…
Sve je druge ugasila…
Hej, sve to dođe na svoje
Davno pravila znam:
samo tuge se broje…
Hej, opet tornjevi tuku na svetog Luku…
Jesen je kriva…
Uvek me rasturi siva
Jednom je prošla kraj mene
Sa tipom kog sam znao, taman da se javim
Skrila je pogled na vreme
Al‘ sasvim dovoljno za žur u mojoj glavi
Bezvezno „zdravo“ i klimanje glavom
I sve što već sleduje…
Neka, lutko, u redu je…
Hej, sve to dođe na svoje
Davno pravila znam:
samo tuge se broje…
Hej, opet tornjevi tuku na svetog Luku…
Jesen je kriva…
Uvek me rasturi siva
Jednom su palili lišće
Sa one lipe, dim je lebdeo do neba
Na kom su, nema ih više
Stari Nestorov, gos’n Čeda i još jedan…
Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio
Taj nije ništa uradio…
I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad…
_______________________
Menuet
U pet i petnest je zvonio sat, jednoga jutra na kraju leta.
U šest i deset je kretao voz s nekog perona na kraju sveta
mene je čekao taj voz…
Kraj mojih nogu je spavao pas, rekoh mu tiho, „Hej, beži odatle“.
Otvorih vrata, izađoh na trem na kom su cvetale bele muškatle.
Pomislih, to je, mozda, taj dom.
Nije me čula, mirno je snila svoje lepeze i sveće i čipke.
Snila je dane, mirne i nežne, k’o crno – bele klavirske tipke.
A u životu, sama na svetu, u menuetu tražila spas.
Siđoh pred kuću, na prašnjavi put, k’o neki lopov, polako i tiho.
Ja nisam bio taj vitez za nju, mada mi govore da sam Don Kihot ,
al‘ to je sasvim druga stvar.
Bila je zvezda, bila je pesma, svaki dan druga, a večito ista.
Snila je dobra stara vremena, i svog Šopena i Baha i Lista.
Možda će sama, u grubom svetu, u menuetu naći svoj mir.
Od tad je prošao vek ili dva, javi se retko ponekom kartom.
I ko zna gde je, ne zelim da zna, koliko čeznem za dalekim martom,
kad sam je sreo prvi put.
Bila je zvezda, bila je pesma, svaki dan druga, a večito ista.
Snila je dobra stara vremena, i svog Šopena i Baha i Lista.
A u životu, sama na svetu, u menuetu tražila spas.
Još uvek lutam, gde je kraj puta? Pamte me mnoge provincijske pruge.
Kriju me mračne, jeftine krčme, noći su, ponekad, puste i duge.
Nestajem tada u nekom svom svetu, i menuetu, i menuetu…
_______________________
Nedostaje mi naša ljubav
Na jastuku… Bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik…
Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna…
Nedostaje mi naša ljubav, mila… Bez nje se život kruni uzalud…
Nedostaješ mi ti, kakva si bila… Nedostajem mi ja… Onako lud…
Ja znam da vreme ne voli heroje… I da je svaki hram ukaljalo…
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo…
Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje…
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje…
Al uspevam da jos jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim…
Šta su reči… Kremen što se izliže kad tad…
Nedostaje mi naša ljubav, mila… A bez nje ovaj kurjak menja ćud…
Nedostaješ mi ti, kakva si bila… Nedostajem mi ja… Onako lud…
Ja znam da vreme svemu menja boje… I da je silan sjaj pomračilo…
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo…
Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin…
I tad sam svoj… Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin…
Ponekad još… Suza razmaže tintu… I ko domina padne zid u lavirintu…
Tako prosto… Ponekad još stignemo do nas…
Nedostaje mi naša ljubav, mila… Bez nje uz moje vene puže stud…
Nedostaješ mi ti, kakva si bila… Nedostajem mi ja… Onako lud…
Ja znam da vreme uvek uzme svoje… I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo…
_______________________
Ne volim januar
Ne volim januar ni bele zimske vragove.
U svakom snegu vidim iste tragove,
tragove malih stopa, broj trideset i ko zna,
kako polako odlaze.
Više ne prolazim ulicom Dositejevom
i nemam pojma kad neko pita gde je to.
Tih dvesta šest koraka dužinom tog sokaka
nikad ja nisam brojao.
Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.
Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali anđele moj?
Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih,
dosta je suza i rastanaka nesretnih.
Ko takve stvari snima? Baš čudnog sveta ima,
tako se lako rasplaču.
Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.
Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali anđele moj?
_______________________
Portret mog života
Mesec prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k’o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.
Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tumače,
đavo prste u farbu umače.
Prave si boje dodala na taj portre‘ života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, čežnjivu,
i boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.
Roze nađoh međ‘ starim pismima,
modru vrpcu nad teškim mislima,
ukrah riđu iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.
Uzeh oker sa sveće svečarske,
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova,
a cinober sa nosa klovnova.
Prave si boje dodala na taj portre‘ života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela –
bez crne bela ne bi vredela.
Srce je moje napuklo
k’o kora starog bagrema,
al‘ u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao šapati,
niču u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.
Vetar dokono senke spopada.
Huk u ambis tišine propada.
Jedne noći, k’o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.
_______________________
Uspavanka za dečaka
Pričaće ti jednom možda, kako sam ja bio… Štošta…
Pile moje… Pače moje malo…
Mudrovaće, Badavani… Kad me nema da se branim…
Da sam blizu… Ne bi im se dalo…
Pričaće ti o plovidbi… Ti što nisu sidro digli…
Šta sam za njih neg‘ ukleta šajka?
Tvrdiće, sa čudnim sjajem… Da sam drhtao pred zmajem…
Videli su oni… Iz prikrajka…
Al‘ ti slutiš otkud bore… Trunje se u oku diglo…
Olujno je tamo gore… Gde nas nije puno stiglo…
Znam da sanjaš more sveća… I korake po tom doku…
Ti si tamo bio… U mom oku…
Pričaće ti, kojekakvi… Zloba se ko rubin cakli…
Kako odjek mog osmeha ječi…
I kleće se u pretpostavke… Kljuckajući, kao čavke…
Moje loše prepričane reči…
Brojao sam ljude s krsta… Pravila i izuzetke…
Posvud promačena vrsta… Samo retki nađu retke…
Znam da sanjaš vaskrsenje… Jednu siluetu plahu…
Ti si tamo bio… U mom dahu…
Pričaće ti jednom svašta… Boljima se teško prašta…
Pile moje… Pače moje malo…
Silni miševi u boci… Javiće se ko svedoci…
Pustolovnog traganja za Gralom…
Ne znam više, bože prosti… Dal da strepim… Il da stremim…
Da to breme posebnosti… I na tebe nakalemim?
Ako nije kasno već?
Znam da sanjaš rimovanja… Krike… I tišinu nemu…
Ti si bio svugde u mom svemu…
Pile moje… Pače moje malo…
Lavče moje…
“Oni koji su nekad uspeli da vrate osmeh na lice na kom još ima tragova suza, znaju kako je to dobar osećaj.”
KONCERT Mater vetru, Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 2005.