Ivona Svetaljski

Bijedni li ste
Ja volim
Laku noć
Mlada ljubavi
Majka
Mlad
Neumjerenost
Opisat ću vam svog tatu
Raspikuća
Sirova ljubav

______________________________

Bijedni li ste

Bijedni li ste,
o ljudska taštino,
hrpo truleži nakupljana godinama usputnog, ali idiličnog života.
Bijedna li je vaša pamet koja se rasipa usput,
svakoj novoj osobi koja vas odluči pratiti u stopu
zbog vašeg mahnitog i zavodljivog ponašanja.

Bijedni li su svi trenuci provedeni s vama,
u samoj tišini jer niste bili u stanju izustiti išta smisleno,
ili čak logično.
Kaotičnost u odnosima,
kaotičnost unutar vaša četiri zida,
nezadovoljstvo najljepšim stvarima podarenim jednoj individui u ovom beskrajnom putovanju.

Prodavanje magle dobrim bićima,
prodavanje magle samome sebi,
divne krinke kojima bi se svi dvorjani na balu divili.

Bili biste ona koja bježi iz dvorane nikada otkrivena,
a ostavlja za sobom nespokoj i razularenost.

Savršeno ste obmanjivali, ljudska taštino!
Lijepo ste uvjeravali,
lijepo to radite i dalje, nakon svih opekotina.

Lijepo zadajete nesanice onima što slute spontano odvijanje,
lijepo zadajete bolest i grč na licima,
u nemoći da vam iole dobri i privrženi pomognu.

______________________________

Ja volim

Kako se umije disati pravilno, a proživljavati život onako kako mu ne priliči?
Danas sam uvidjela, više nikada neću reći da me ništa ne iznenađuje.
Iznenađuje me, tek kako. Mladost mi se pretvorila u življenje bez perspektive,
a moja najljepša sjećanja ostala su zabilježena u pijanim noćima ili jutrima, u nastavcima istih tih proživljavanja i u iščuđavanju. Prokleto nek je vrijeme! Da ti najljepše trenutke, pa ih samo odbaci od sebe kao najgoru laku ženu ili, kao najgori duhan ikad popušen. Pa ipak, da ti lom tijelu, lom duši, lom srcu i glavi, lom umu, a izraste neka nova sila koja samo tjera naprijed, jer vrijeme prolazi. Ili, tjera naprijed jer znaš da nije kraj i da će najljepših trenutaka biti još na tisuće. Dobila sam snagu, idem dalje.
Ne želim reći – polomili su me opet i zato idem dalje.
Slomila sam se sama, ali mi je sve mrtvo, tako je najsilnije mom oku i tako je najslađe mojim usnama što pretrpe crveni ruž i hladni vjetar koji samo tjera u još veću samoću.
Samoću? Djevojka skladnog lica mi reče kako je svatko naposlijetku sa sobom sam.
I to je najbolja životna filozofija, najlakše uporište i najbolji ulazak u novo sutra.
Ja volim. Ja sam voljena. Majko, oče, prijatelji dragi.
Mi smo se sreli na kraju duge. Ja volim.
Najljepša stvar od sviju najljepših stvari što su nam kao posebnim individuama dane na uporabu.

______________________________

Laku noć

Laka noć dragi
moj dragi od samo ponekad
i možda još jednom,
a možda više nikad.
Ti znaš da putujem. Svaki dan putujem. Putujem do izgubljene vjere,
putujem do sjećanja na svaki tren. Putujem do onoga što se ne bi smjelo,
putuje sa mnom i drugi dio, razoren.
Laka noć, dragi od ponekad.
I ja ću se moliti ovo jutro, kada kući dođem.
Lijepo je bilo ljubiti te malo.
Lijepo je bilo znati te i suviše.
Ti znaš da idem, putujem, a što mi ne kažeš?
Ostajem žedni putnik u moru otkrivenja.
Ti znaš da putujem, i gdje si, u kom si,
ostajem s hladnim križićem, u nadi.
Laka noć, dragi.

______________________________

Mlada ljubavi

Danas sam tako puna, nečega. Ili, tebe sam puna. Puna sam tvog glasa i tvojih ruku. Volim tvoje žilave, mršave ruke, duge i moćne prste, izgrižene nokte i način na koji držiš cigaretu.
Volim tvoj madež na llijevoj strani brade, i volim tvoju gustu crnu kosu. Ili, volim ti tamne oči i podignutu obrvu, i topli osmijeh.
Kako ti samo lupa srce, znaš? Znaš. Ponekad me tako brineš, mladost je to. Ponekad me tako nasmijavaš. Ludost i svakodnevnica, tako uobičajena, a tako netipična. Volim netipično.
Volim tvoj dah, nakon tri minute ili nakon dvadeset sati.
I volim tu našu iskrenost sagrađenu na ekstazi.
Volim te, tu i tamo, i preko puta, i na livadi, i pored radijatora, i u svom ludilu našeg vremena.

______________________________

Majka

Vi ste oduvijek bili glavni autoritet,
netko kog se sve pita, moli,
traži dopust,
netko tko snabdijeva, što riječima – što materijom.

Vi, niskog stasa i tamne puti,
ozbiljna izraza lica i pronicljivih smeđih očiju,
čvrsti na zemlji, čvrsti u svojoj negdje duboko zapečaćenoj vjeri.
Dajete odraz kulture i poštovanja, agonije u svakoj sreći,
jer – sreća je samo privid u ovom oholom svijetu.

Rekla bih Vam, u strahu od Vas – ” Neću nikada više.”, ili –
” Ne, meni se to neće dogoditi. ”
Kad bi se situacija odvila ili ponovila, ili bolje;
kada bi situacija bila u začetku, moj strah je samo nestajao i sve je krenilo ispočetka,
kao da nikada nije bilo nekakvog zapanjenja vašim autoritetom u mojim očima
ili usađenom negdje u dubini moje podsvijesti.

Svaka ponovna glupost i slaganje šljama na šljam bili su sasvim simpatični dok su se događali,
a kasnije su me pekli ostaci tog mladačkog bivanja,
putovanja i glupardija.

Ne priznavši sebi nikada,
možda sam ponekad i shvaćala kako je taj autoritet ostao negdje u meni baš u toj grižnji,
autoritet od kog se toliko bježi i kom se ne priklanja,
ali ipak doseže do mene upravo u one trenutke kada ostajem sama sa sobom.

Navečer, u krevetu kada ugasnu sve topline,
navečer, na povratku kući dok kiša sasvim ugodno rominja,
navečer, zatečena samo sa svojim mislima.

Vi ste tako pronicljivo gledali na sve ljude koji su dio naših prošlosti.
Kakav je to dar?
Pokidali biste naš odnos nepromišljenim komentarima i zatim ga ponovno izgradili
samo zato što nam je svakodnevnica takva.
Svađa, šutnja, razgovor o nekoj sasvim drugoj temi.
Ljudi koje ste upoznavali su bili loši, dvolični,
ako ne i s nekoliko lica, bolesni i otuđeni, zli.

Nisam Vas slušala jer sam vjerovala u vlastitu sposobnost procjenjivanja,
a kada bi ( u svakom slučaju ), situacija navela na misao kako ste oduvijek Vi bili u pravu,
pokunjeno bih spustila glavu i ne bih više pričala.
Ili, opet bih stala u obranu svoje istine.

Kakav sam ja to čovjek?
Ne umijem stajati potpuno iza svoih riječi,
ne umijem naslutiti na tuðe pravo. Ne umijem, naime ni na svoje.
Vi ste gledali u jednom pravcu,
a moju mladost ljudsko bivstvo vodi u sasvim mnogo dimenzija,
želim kušati, bez skeptičnosti, naivna,
iako puno manje, opeći se, izgraditi se u Vas.
______________________________

Mlad

Kako li je smiješno biti mlad.
Mlad i lud.
I lud, a mlad.
Neprestano proživljavanje dilema,
raspadanje prijateljstava,
sastavljanje novih i sasvim drukčijih,
pronalazak drukčijeg veselja.
Bezbrižnost,
motivacija,
perspektiva koja se mjenja iz dana u dan,
taktiziranje da bi bilo bolje,
taktiziranje za uspjehom,
brige oko neuspjeha,
neodlučnost,
odlučnost.
Sve ono što vas je mučilo više od ičeg drugog prije mjesec dana, danas je ništa.
Ono što vas danas muči, za mjesec dana samo prođe.
Prođu trnci koji dižu u nove dimenzije postojanja,
strah, grižnja – prođe sve,
prođe mladost.
Kako li je lijepo biti mlad.
Zablude, a sasvim logična rješenja u trenu kada su potrebna,
zablude koje vode u sablasna propadanja,
zablude koje vode u sasvim lijepe stvari.
Lijepe stvari,
lijepi događaji,
lijepi osjećaji,
lijepe emocije za koje poželiš da ti ostanu za sva vremena ondje gdje jesi.
U tebi,
u tvojoj mladoj mašti,
u svakoj sekundi udisanja dima koji piše priče.
Dim nestane, a ostanu lijepe emocije.
Nema ograničenosti,
nema ograničenja,
nema granica.
Mladost, mlad i lud.
I lud, a mlad.
______________________________

Neumjerenost

Umjeren u piću,
umjeren u nauku,
umjeren u spavanju,
umjeren u razmišljanju,
umjeren u veselju,
umjeren u razgovaranju.

Zatim odmjeren.
Odmjeren od glave do pete,
odmjeren od boje na trepavicama do cipela koje nosim,
iako umjeren čovjek, pa ipak – odmjeren.

Tada, ipak odlučujem biti neumjeren u svemu što me čini,
u svemu što mi daje nagon da letim,
u svemu što mi daje elan.
Neumjeren, pa opet odmjeren.
Nebitno je,
pravila nema.

______________________________

Opisat ću vam svog tatu

Opisala bih svog oca.
Ne obilazim ga bolesna, a kada dođem da ga vidim,
on me pita za bombone.
Nekad mi je davao novca dovoljno za
tisuće vrećica karamela.
Mršav je i noge ga ne slušaju,
niti njegova sposobnost normalna razgovora.
On vrišti kada ne pije tablete.
Njegov je novčanik prazan. Ne, on nema novčanik.
Njegovi živci, njegova mirovina,
njegov alkohol, njegova kocka.
Njegovo žicanje, njegova telefonska ovisnost.
Njegovo neredovito hranjenje.
“Voli te tata”, ujutro u 8.
“Voli te tata” u 1 poslijepodne.
“Voli te tata” u 6 navečer.
“Voli te tata.” na razglednici 600 kilometara od tebe.
Voli te pijani tata bilo kada i bolo gdje, iako nije tu.
Sve je manje prisutan u mom životu. A ja često plačem za njim.

I on plače za mnom, on često plače.

I drži krunicu i moli.
On kaže da nisam izgubila vjeru.
Ljudi ne gube vjeru, samo ju zanemare.
Ja se krstim svake večeri prije spavanja, da nam bude lakše, ali ne da ozdravi.
Ozdravila bi kocka ovog grada.
Birtije bi bile bogatije za svote kredita novootvorenih banaka.
I sve trgovine glupostima.
I sve gdje se novac može trošiti.
Novac. Prokleta stvar. Prokletija od svih drugih prokletih stvari.
Tata,hoćeš li opet u rat?
Pođimo u rat sa samima sobom.
Ja ću upucati svoju ludu bezvolju.
A ti pucaj u sve proklete stvari ovog svijeta.

______________________________

Raspikuća

Vi prolazite,
prolazite tu svakog dana ili više puta isti dan.
Dom vaš je ulica,
ili – vaš dom su ulice ovog grada.
Vi šutite i, užurbana koraka
odlazite na pokoje piće, usiljeno se javljate gospođi
i nosite kući jeftini bijeli kruh.
Nije bilo drugog, draga ženo.
Vi hoćete večeru,
u 9 sati navečer kad ona na počinak odlazi.
Djeca su objedovala isti taj dan,
kupila je na crticu obližnjeg dućana.
Vi dijelite šamarčine
svojom velikom, blijedom rukom.
Žene su ranije volile te prave muške ruèetine.
i danas ih vole, u kafani.
Vi ste ljuti,
mogli ste ženiti koju ste htjeli-
Baš ova je morala čekati tog lijepog sina slična vama,
kako jadno samo izgleda ta oronula žena.
Vi  vidite,
njenih tek pedeset kila
jednom rukom ju spuštate,
a drugom dižete svoj ego.
Vi vidite sve,
a vi ne vidite ništa i bježite od sebe,
bježite od kreditnih zadruga i čekate poštara,
da ona ne vidi popis poziva..
Vama suditi?
O, nikako vama.
Vi radite svoj teški pusao, psujete Boga trideset puta dnevno
i odlazite na oprost grijeha.
O, presvijetli gospodine!
Ta, ako je vašoj duši lakše.
Oprošteno vam je sve,
pođite kući u miru. Nastavite svoj posao raspikuće.

______________________________

Sirova ljubav

Samo pusti da traje ovaj vijek
i kolosijeci nek nam se ne razdovoje od pustoši rutine.
Pusti da moja kosa miluje tvoje grudi
dok spavaš, miran i lijep
baš kao one noći, kad pijani bjesmo
sirovom ljubavi načeti, nemoćni da budni bdijemo
dugo u noć.
Sve što je bilo pusti i
živi sa mnom danas.
Živi sa mnom danas, a ono što je sutra, pusti. Nek traje sve što imamo.
Pusti da mi se lice stapa sa svakom žilom tvoje desne ruke,
i tvoju lijevu ruku volim,
tvoje obrve, tvoje čelo, cijelog tebe,
Samo pusti da traje ovaj vijek.
I nek se ” naš vijek ” zove.
Svu bol koju ti nanesoh riječima, ja prenesoh na sebe kao ubod pčele.
Bolno i kratkotrajno, mi živimo tren ovaj,
hodali smo našim ulicama
i smijali se našim stvarima.
Danas, hodaj uz mene kao da je sve novo,
moje si svijetlo kad u ulici nestane ga sasvim.
Hitam tebi najkraćim putevima, jer znam ;
svaka sekunda koju izgubim odlazi u nepovrat,
a ona koju dobijem s tobom ima čar.
Samo pusti da traje ovaj vijek,
uzmi me danas za ruku,
dotakni mi pramen na licu,
reci mi kako se osjećaš,
da podijelim osjećanja sa hodajućom srećom.
I bol si u bolu mome, kad znam da more te nesanice dana loših,
tu sam! Preko žice mi čuješ glas,
dišemo isti zrak,
nosimo isti kaos,
nosimo isti mir.
Samo pusti da traje ovaj vijek.
Želim te gledati kako dišeš pored mene.
Zapleti se u moje vlasi i nikad nemoj izaći.
Danas te osjećam, danas te sanjam!