WEB SITE NEWS »

Fernando Pessoa

Bez sumnje najznačajnija figura moderne portugalske književnosti i kulture uopšte. Rođen je u Lisabonu. Za života bio je poznat uskom krugu pesnika i ljubitelja poezije. Tek posle smrti, njegov opus postaje bliži široj čitalačkoj publici zahvaljujući najviše Luisu de Montalviru, koji je sakupio i objavio kritički izbor iz njegovih dela. Pesoa je imao više pseudonima, ili kako se u njegovom slučaju kaže: heteronima. To su Alvaro de Kampos, Rikardo Reis i Alberto Kaeiro. Pesoa je pod različitim imenima, kao niko pre njega, ostvario četiri izuzetne i različite pesničke ličnosti, od kojih svaka za sebe ima prepoznatljiv pesnički jezik i razvoj. Ne ulazeći u psihološku analizu Pesoine ličnosti, možemo sa sigurnišću tvrditi da je on najcelovitije i najadekvatnije izrazio posebnu složenost portugalskog duha, dostižući rafiniranost njegovog velikog prethodnika Kamoenša. Osnovao je portugalski modernizam i duboko uticao na jezik – zbog njega „čak ni lisabonske sobarice više ne govore isto kao njihove dede i babe“. Rođen je u porodici koja je pripadala lisabonskoj srednjoj klasi, jevrejskog i azorskog porekla. Otac mu je preminuo kada je imao samo pet godina. Majka se dve godine kasnije preudaje za portugalskog konzula u Durbanu, u Južnoj Africi, gde Pessoa provodi svoju najraniju mladost. Obrazovao se u lokalnoj srednjoj školi i na univerzitetu u Cape Townu, i odlično je govorio engleski jezik. Kada je imao samo petnaest godina, napisao je niz virtuoznih soneta na engleskom, po ugledu na Shakespearea. Vratio se u Portugal 1905. godine i više ga nije napuštao. Napustio je studije i od tada se izdržavao od prevođenja poslovnih prepiski na engleski, što mu je omogućilo skroman, ali siguran život. Društveni život bio mu je sasvim nezanimljiv i umro je (relativno) nepoznat. Svoju kreativnu energiju usmerio je ka poetskom stvaralaštvu i bio je umešan u ključne književne kontroverze svog vremena. Pri kraju života, sledeća generacija pesnika počela je da mu odaje priznanje i od tada njegova slava narasta koliko u Portugalu, toliko i u svetu. Danas je priznat kao jedan od najvećih evropskih pesnika Moderne. U svojoj zemlji zauzeo je status najvećeg pesnika XX veka i nacionalnog heroja. Pessoa je objavio relativno malo za života. Veći deo njegove poezije pojavio se u književnim časopisima, i bio je prikupljen tek nakon njegove smrti. Ostavio je čuveni kovčeg pun spisa, koji su posthumno postepeno objavljivani. Mnogi od njegovih ranih radova napisani su na engleskom, pa izgleda kao da se u početku nadao književnoj karijeri u Britaniji. Kasnije, pisao je na portugalskom, ali su kritičari uočili uticaj engleskog na sintaksu i ritam u njegovim delima, što je delimično proizvelo posebnu lepotu njegovih stihova. Pessoa je danas najpoznatiji po svojim avangardnim i modernističkim radovima, napisanim desetih i dvadesetih godina prošlog veka, a posebno po stvaranju tri heteronima (na portugalskom Pessoa znači ličnost) – Alberto Caeiro (Alberto Kaejro), Ricardo Reis (Rikardo Reiš) i Alvaro de Campos (Alvaro de Kampuš). Oni su bili više od pukih pseudonima, jer je izumeo posebne identitete za svakog od njih i održavao je dobro potkrepljenu iluziju da oni pišu potpuno nezavisno od svog tvorca. Svaki od heteronima pisao je stihove različitih stilova, kao i sam Pessoa. Godine 1934, objavio je zbirku mitskih nacionalnih pesama Mensagem (Poruka), zloupotrebljenu nakon njegove smrti od strane konzervativnog Salazarovog režima. Ne postoji čvrst dokaz da je Pessoa bio gej, ali je činjenica da se nikad nije oženio (uprkos mnogobrojnim udvaranjima u njegovim tridesetim). Njegova prijateljstva sa nekolicinom otvorenih gej pisaca (jedan od njih bio je i „mag“ Aleister Crowley) kao i njegov pesnički rad, ukazuju na mogućnost „netipične sekusalne orijentacije“ (queer). Godine 1918, Pessoa objavljuje dugačku poemu na engleskom jeziku, Antinoj (Antinous), pod pravim imenom. Ona opisuje oplakivanje cara Hadrijana nad mrtvim telom svog mladog grčkog ljubavnika, Antinoja, koji obećava da će sazdati mermernu skulpturu kao spomen na njihovu ljubav, inspiraciju za „njihovu braću koja tek treba da budu rođena“. Iako je jezik uglavnom pompezan, dati su veoma eksplicitni opisi njihovog vođenja ljubavi kroz Hadrijanova sećanja, rasčinjujući tako istrajna uverenja da je Pessoa „čisto intelektualni pesnik“.

 

Autopsihografija
Bolja je ptica…
Da budeš velik
Kada trava poraste
Možda je ovo…
Neki što je čuo
Ne znam koliko duša imam
Na svijetu
Na kraju svega
Na polaputa
Odlaganje
Oda
Ovo
Protok sati
Smrt dolazi
Sva su ljubavna pisma…
Ta naša mladost, nasmejana , prozirna
Trafika
U stravičnoj noći
Velike su pustinje …
Želim cvijet što si
Žudim
Živiš, kažeš?

 
___________________________________ 

Autopsihografija

Hinitelj je pjesnik pravi.
Hini tako cjelovito,
da bol hineć predpostavi,
bol što ćuti stanovito.
Čitatelji neprestano
ćute kroz bol dok čitaju,
ne to dvoje njemu dano,
neg tek ono što nemaju.
Sred tračnice tako kružne,
zabavljajuć razum time,
vrti mal se vlak na uže,
a njemu je srce ime.

___________________________________  

Bolja je ptica…

Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to ničemu ne služi.
Sjećanje, to je izdaja Prirode,
jer jučerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjećati se znači ne vidjeti.
Prolazi, ptico, prolazi, i nauči me prolaziti

___________________________________  

Da budeš velik

Da budeš velik, budi cio: ništa svoje
ne pretjeruj, ne isključi.
Budi sav u svakoj stvari. Stavi ono što si
i u najmanje što činiš.
Tako nad svakim jezerom sav mjesec sjaje,
jer visoko živi.

___________________________________  

Kada trava poraste

Kada trava poraste na mom grobu,
neka to bude znak da me sasvim zaborave.
Priroda se nikad ne sjeća, i zato je lijepa.
I ako netko osjeti bolesnu potrebu
da “objasni” zelenu travu na mom grobu,
neka rekne da se i dalje zelenim
i da sam prirodan.

___________________________________  

Možda je ovo…

Možda je ovo poslednji dan mojega života,
Pozdravih sunce podignuvši desnu ruku,
ne pozdravih ga pak reknuvši mu zbogom.
dadoh mu znak da sam uživao što sam ga gledao; ništa više.

___________________________________  

Neki što je čuo

Neki što je čuo moje stihove veli mi: «Pa što u njima ima nova?
Svatko znade da je cvijet cvijet, a stablo stablo.»
Odvratih mu: «Svatko? Zaista…
Drugi vole cvijeće stoga što je lijepo, ja se razlikujem.
Drugi vole drveće stoga što je zeleno i sjenovito, ja ne.
Volim cvijeće jer je cvijeće, izravno.
Volim drveće jer je drveće, bez primisli.»

___________________________________  

Ne znam koliko duša imam

Ne znam koliko duša imam.
Menjam se svakog trena.
Stalno me progone.
Nikad sebe nisam našao
niti sebi poverovao.
Dušu imam samo.
Ko dušu ima, mira nema.
Ko vidi, samo je ono što vidi.
Ko oseća, nije ono što je.
Držim se onoga što jesam i što vidim,
oni me vraćaju a ne ja sâm.
Svaki moj san i moja želja
je ona koja se rađa a moja nije.
Ja sam slika sebe samog.
Na sopstvenom putu služim,
različitom, nestalnom, usamljenom.
Ne znam osetiti gde sam.

Zbog toga, lud čitaću
svoje biće, kao stranice.
Ono što sledi, predviđeno nije
što je prošlo, zaboravljeno je,
beležim napomenu onoga što pročitah
ono što prosudih i osetih.
Čitam ponovo i kažem :” Zar sam to bio ja?”
zašto sam to napisao, samo Bog zna.

___________________________________ 

Na svijetu

Na svijetu, sama sa sobom, ostaviše me
bogovi, koji svime raspolažu.
Ne mogu ništa protiv njih: ono
što mi daju primam bez riječi.
Tako se i žito pod vjetrom povija,
a kad vjetar prođe, ono se podiže.

___________________________________ 

Na kraju svega

Na kraju svega zaspati,
Na kraju čega?
Na kraju svega što čini da postoji …
Taj, mali pokrajinski svemir među zvijezdama,
taj zaselak prostora,
i to ne samo vidljiva prostora nego i posvemašnjeg prostora.

___________________________________  

Na pola puta

Na pola puta vek se gubi
sve što mislim čim se bavim.
Kada ljubim, Beskraj ljubim,
niš ne vredi šta god pravim.
Kakva me mučnina hvata
kad promatram to što činim!
Duša čista i bogata,
a ja nalik izmetini
mora po kom pliva svuda
drugog mora trešće lako…
Razmišljanja ili žudnja?
Ne znam i znam i te kako.

___________________________________  

Odlaganje

Prekosutra, da samo prekosutra…
Sutra ću početi da mislim na prekosutra.
To je jedina mogućnost: danas nikako ne…
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost svijeta da se uđe u tramvaj.
Ta vrsta duše…
Samo prekosutra…
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na idući dan…

On je presudan.
Već imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra ću sjesti za stol da osvojim svijet;
ali svijet ću osvojiti tek prekosutra…
Imam želju da zaplačem,
imam želju da zaplačem naglo, iznutra…
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i neću govoriti.

Samo prekosutra…
Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
cirkusu.
Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
mog djetinjstva.

Prekosutra bit ću drugi.
Moj život će triumfirati…
Sve moje sposobnosti inteligentna, odgojena i praktična čovjeka
bit će dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hoću da spavam, a sutra ću sve urediti…

Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
djetinjstvo?
Pa čak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra će biti dobra predstava…
Prije ne…
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoći.
Veoma sam pospan.
Sutra ću ti reći riječi, ili prekosutra,
Da, možda jedino prekosutra…

Budućnost…
Da, budućnost…

___________________________________  

Oda

Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna poganko s cvijećem u krilu.

___________________________________  

Ovo

Kažu mi da sve što pišem
hinim, lažem. Ne, nikako.
Maštom ćutim, ništa više.
Isključivo njom, dakako.
Ne služim se srcem tako.
Sve što vidim ili sanjam,
što mi manjka il se svrši
ko balkon je nekog zdanja
što nad nečim drugim strši
koje lijepo baš sadrži.
Stoga pišem sred središta
onog što uopće nije.
Oslobođen okoliša,
o stvarnom ozbiljnije.
Osjetit? Osjetit će tko me štije.

___________________________________  

Protok sati

…..

Stoga mi budi majčinska, o noći spokojna…
Ti koja grabiš svijet svijetu, ti što si mir,
ti što ne postojiš, što si odsuće svjetlosti, ništa drugo,
ti što nisi stvar, mjesto, bivstvo, život,
Penelopa s platnom, sutra potrganim, s tvojim mrakom,
nestvarna Kirka grozničavih, bezrazložnih tjeskoba,
dođi mi, o noći, pruži mi ruke,
i budi svježina i melem, o noći, na mojem čelu…

…..

Ćutjeti sve na sve načine,
živjeti sve sa svih strana,
biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme,
ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka
u samo jednom trenutku, rasplinutu, rasipnu, potpunu i daleku…

…….

Umnožih se da bih se ćutio,
da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve,
prelio sam se, samo učinio da iscurim,
razodjenuo, odao,
i u svakom je kutku moje duše žrtvenik različitom bogu.

…..

Ćutjeti sve na sve načine,
imati sva mišljenja,
biti iskren protusloveći sebi svake minute,
ne militi se samu sebi u svoj sloboštini duha,
i ljubiti stvari kao Boga.

…..

Ja, naposljetku, koji sam stalan dijalog,
preglasan, nerazumljiv, gluha noć na tornju,
kad se zvona lagano njišu, a da ih nitko ne dira
i kad se pati od spoznaje da sutra treba odživjeti život.

……

ćutim da je ostalo izvan moje mašte sve što žuđah,
da mi je, makar bijah žudio sve, sve izmaklo.

___________________________________  

Smrt dolazi

Smrt dolazi uvijek rano,
svaki život malo traje.
Trenutak je precrt samo
stvari koja iščezla je.
Ljubav tek smo započeli,
ideal se ne dostiže,
netko nešto postigne li,
taj i ne zna što postiže.
Jerbo smrt sve briše, nema
stvari neke postojane,
u knjižnici sudbine nam

___________________________________  

Sva su ljubavna pisma

Sva su ljubavna pisma
smiješna.
Ne bi bila ljubavna pisma da nisu
smiješna.
I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma,
kao i druga,
smiješna.
Ljubavna pisma, ako ima ljubavi,
moraju biti smiješna.
Ali, napokon,
samo su stvorenja što nigda ne pisahu
ljubavna pisma
smiješna.
Kamo sreće da opet dođe vrijeme kad pisah
nesvijesno
ljubavna pisma
smiješna.
Istina je da mi danas
ostaše samo uspomene
na ljubavna pisma
kako su bila
smiješna.
Svaka naglašena riječ
(kao i sva naglašena čuvstva)
naravno da je također
smiješna..

___________________________________  

Ta naša mladost, nasmejana , prozirna

Ta vaša mladost, nasmejana, prozirna,
ta vaša sreća, tiha, zamišljena, laka,
pogledi vaši onom tko vas gleda,
nespoznanje naše sebe, neznađe.
Sve ono što ste, po čemu ste nalik
ideji što vas zaboravlja
ljubavlju hrani onog tko vas ljubi
jer bivate ne misleći
na istu mladost što je večno žalo
Kronosa, pravde nepravednog oca,
skrši ko vale,
ostavljajući u sećanju
tek beli zvuk pene

___________________________________  

Trafika

Nisam ništa.
Nikad neću biti ništa.
Ne mogu htjeti biti ništa
Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta.

Prozori moje sobe,
moje sobe jednog od miliona svijetova
za koje niko ne zna koji je
(a da to zna, šta bi znao?)
vi gledate na tajnu ulice u neprekidnoj vrevi ljudi,
na ulicu nedostižnu za sve misli,
stvarnu, nemoguće stvarnu, određenu,
nesaznatljivo određenu,
s tajnom stvari ispod kamenja o biću,
sa smrću što meće buđ po zidovima
i sijede vlasi po čovjeku,
sa sudbinom što vodi kola s teretom
svega na putu ničega,

Pobijeđen sam danas, kao da sam spoznao istinu,
vidovit sam danas kao da sam na samrti,
i kao da više nemam srodstva sa stvarima
osim jednog zbogom, ove kuće i ovog ugla ulice
što se pretvaraju u niz vagona i osim
zviždućeg odlaska iz unutrašnjosti moje glave,
i stresa mojih živaca i škripe kostiju u pokretu…

___________________________________  

U stravičnoj noći

U stravičnoj noći, prirodnoj suštini svih noći,
U besanoj noći, prirodnoj suštini svih mojih noći,
Prisjećam se, budan, u nelagodnom dremežu,
Prisjećam se onog što sam učinio i što sam mogao da učinim u životu.

Prisjećam se, i neka tjeskoba
Podilazi me kao jeza ili strah.
Nepopravljivost moje prošlosti – to je leš!
Svi ostali leševi možda su samo varka.
Svi mrtvi možda negdje drugdje i dalje žive.
Svi moji vlastiti minuli trenuci možda još uvijek postoje,
U prividu prostora i vremena,
U lažnoj prolaznosti.
Ali ono što nisam bio, ono što nisam učinio, što čak ni sanjao nisam;
Što tek sad vidim da sam morao učiniti,
Što tek sad jasno vidim da sam morao biti -
To je ono što je mrtvo, uprkos svim Bogovima,
To – što je zapravo bilo najbolji dio mene – ni Bogovi više ne mogu da ožive…

Da sam u određenoj prilici
Skrenuo nalijevo umjesto nadesno,
Da sam u datom trenutku
Rekao da umjesto ne, ili ne umesto da;
Da sam u izvjesnom razgovoru
Imao spremne rečenice koje tek sada, u polusnu, sklapam -
Da se sve tako zbilo,
Bio bih drugi danas, a možda bi se tada i sav svemir
Neosjetno privolio da se preobrati.

Ali nisam skrenuo na stranu bespovratno izgubljenu,
Nisam skrenuo niti sam pomišljao da skrenem, i tek sada to shvatam;
Ali nisam rekao ne ili nisam rekao da, i tek sada uviđam da nisam rekao;
Al ovog časa naviru mi sve rečenice koje sam propustio da kažem,
Jasne, neizbježne, prirodne,
I razgovor uspješno okončan,
I sve nedoumice razriješene…
Ali tek sada me boli sve što nikada nisam bio i što se povratiti neće.

Za ono što mi je promaklo zaista nema nikakve nade
Ni u jednom metafizičkom sistemu.
Možda bih na drugi svijet mogao ponijeti svoje snove.
Ali zar ću moći da ponesem na drugi svijet ono što sam zaboravio da sanjam?
I bas ti snovi, ti snovi koje je trebalo snivati, oni su leš.
Sahranjujem ih u svom srcu zauvijek, za sva vremena, dok traje svijeta i vijeka.

Ove noći budan sred spokoja što me obavija
Kao neka tuđa istina,
A napolju je mjesečina,
kao nada koje nemam, za mene nevidljiva.

___________________________________  

Velike su pustinje

Velike su pustinje, i sve je pustinja.
Ne treba samo nekoliko tona kamenja ili crijepova
Da bi se prerušila zemlja, ova zemlja što je istina.
Velike su pustinje, velike su i puste duše -
puste jer nitko njima ne prolazi osim njih samih,
Velike, jer se odande vidi sve, i sve je umrlo.
Velike su pustinje, dušo moja!
Velike su pustinje.
Nisam napravio ulaznicu za život,
Promašio sam vrata čuvstva,
Nema želje ni prigode što ih nisam izgubio.
Preostaje mi danas samo, uoči putovanja,
S otvorenim kovčegom što očekuje odgođeno spremanje,
Sjedeći na sjedalici u društvu izvađenih košulja,
Preostaje mi danas samo……
Ovo znati:
Velike su pustinje, i sve je pustinja.
Velik je život, i ne zavrjeđuje muku življenja.

Pripaljujem cigaretu da odgodim put,
Da odgodim sva putovanja,
Da odgodim cio svemir.
Vrati se opet sutra stvarnosti!
Dosta za danas ljudi!
Odgodi se posvemašnja sadašnjosti!
Bolje je ne biti, nego biti ovako.
Neka se kupi čokolada djetetu koje greškom naslijedih
I neka se digne oznaka jer je sutra beskonačno.
Ali trebam spremiti kovčeg,
Trebam svakako spremiti kovčeg.
Ne mogu ponijeti košulje u pretpostavci, a kovčeg u pameti!

Da, cio sam život trebao spremiti kovčeg.
Ali sam također, cio život, ostao sjedeći na hrpi košulja u kutu,
U preživanju, kao bik što nije ispunio svoj usud da bude Apis.
Trebam spremiti kovčeg opstojanja.
Trebam postojati da bih spremio kovčege.
Gledam sa strane, ustanovljujem da sam zaspao.
Sve što znam, to je da trebam spremiti kovčeg,
I da su pustinje velike, i da je sve pustinja,
I neku poučnu priču glede toga, ali je se više ne sjećam.
Uspravljam se naglo, bivajući svi Cezari,
Konačno ću spremiti kovčeg.
Đip! Trebam ga spremiti i zatvoriti,
Trebam vidjeti kako se odavle nosi,
Trebam postojati neovisno od njega.
Velike su pustinje, i sve je pustinja,
Bez zablude, naravno.
Jadna ljudska duša u oazi pustinje odasvud!
Bolje je spremiti kovčeg.
Kraj.

___________________________________  

Želim cvijet što si

Želim cvijet što si, ne onaj što daješ.
Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem.
Bit će časa da odbiješ
poslije nego budeš dala.
Cvijete, budi mi cvijet! Ubere li te
kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš
sjeno, lutati besmislena
tražeć’ ono što ne dade.
da otvoren Bog ostane.

___________________________________  

Žudim

Žudim, imat ću -
ako ne ovdje
na drugom mjestu, još ne znam na kojem.
Nista nisam izgubio
Sve ću biti.

___________________________________  

Živiš, kažeš?

Živiš, kažeš, u sadašnjosti,
samo u sadašnjosti,
Ali ja ne želim sadašnjost, želim zbilju;
želim stvari koje postaje a ne vrijeme što ih mjeri.
Što je sadašnjost?
Nešto odnosno prošlost i budućnost,
Nešto što postoji po postojanju drugih stvari.
Želim samo zbilju, stvari bez sadašnjosti.

Ne želim uključiti vrijema u moj obrazac.
Ne želim misliti na stvari kao sadašnje; želim na njih,
misliti samo kao na stvari.
Ne želim ih razdvajati od njih držeći ih sadašnjim.

Ne bih ih trebao držati ni zbiljskim,
uopće ih ne bih trebao držati nečim.

Trebao bih ih gledati, jednostavno gledati;
gledati ih tako da ne mogu misliti na njih,
vidjeti ih izvan vremena, izvan prostora,
vidjeti u lišavanju vremena, izvan prostora,
To je znanost viđenja, koja nije samo jedna.

___________________________________ 

Melancolia

Ah quanta melancolia!
Quanta, quanta solidão!
Aquela alma, que vazia,
Que sinto inútil e fria
Dentro do meu coração!

Que angústia desesperada!
Que mágoa que sabe a fim!
Se a nau foi abandonada,
E o cego caiu na estrada -
Deixai-os, que é tudo assim.

Sem sossego, sem sossego,
Nenhum momento de meu
Onde for que a alma emprego -
Na estrada morreu o cego
A nau desapareceu.

Melanholija, Fernando Pessoa

Život je za naš onakav kakvim ga zamišljamo. (Fernando Pessoa)

 

AUDIO


Eros e Psique