Tadeusz Różewicz

Poljski pjesnik Tadeusz Różewicz (Tadeuš Ruževič) rođen je 1921. godine u Radomsku. Pored poezije, Różewicz je poznat i po svojim dramama koje su postavljane na scenama širom Evrope i Amerike. Usljed najezde fašizma 1939. godine, nastala je šestogodišnja kriza cjelokupne poljske kulture. Između ostalog, bilo je zabranjeno objavljivati knjige na poljskom jeziku. U to vrijeme Tadeusz Różewicz je bio član Armije krajowa i počeo je pisati poeziju. Ipak, svrstava se u poslijeratnu generaciju poljskih pjesnika, a njegova zbirka „Nemiri“ iz 1947.  predstavlja početak nove poetike, poznate kao „poetika stegnutog grla“ i „poezija pokoljenja zaraženog smrću“. 1956. godine u Poljskoj je konačno ukinut svaki oblik cenzure, skinute su sve zabrane i snažni krik njenih pjesnika je odjeknuo svijetom. Strahote Drugog svijetskog rata su velikani poput Kiša i Adorna saželi u izjavu da nije moguće pisati poeziju poslije Aušvica… Różewicz je svoje stihove obilježio užasom okupacije i holokausta na sljedeći način – njegov pjesnički jezik je očišćen, stih slobodan, izlomljen, ironija stalno prisutna, patos koji ukazuje na uzaludnost svega (naročito pisanja)… Njegove najpoznatije zbirke su: „Crvene rukavice“, „Oblici“,Ništa u Prosperovom plaštu“, „Uvijek fragment“, „Majka odlazi“, „Profesorov nožić“, „Siva zona“. Kad je riječ o svrsi pisanja poezije, naglasio je: „Za mene je pjesničko stvaranje djelovanje, a ne pisanje lijepih stihova. Ne stihovi, nego fakti.“ Upravo zahvaljujući oštrini i eliptičnosti Różewiczevog izraza, njegovi čitaoci će se neizbježno  zapitati i zadrhtati nad sudbinom svijeta.

Došli su da vide pjesnika
Kesten
Novi čovjek
Noćni sram
Na početku je reč
Ostavite nas
Ogledalo
Otac
Posmrtna rehabilitacija
Poezija
Sada
Tako nešto


Došli su da vide pjesnika

došli su da vide pjesnika
i šta su vidjeli?

vidjeli su čovjeka
koji sjedi na stolici
i zaklanja lice

i časak kasnije kaže
šteta što mi niste
došli prije dvadeset godina

tada je jedan od mladića
odgovorio
nije nas još bilo
na svijetu

osmotrio sam
četiri lica
odražena u zamagljenom zrcalu
moga života
i začuo sam
iz velike daljine
njihove glasove čiste i snažne

na čemu sada radite
šta pišete

odgovorio samne radim ništa
pedeset godina sam sazrijevao
za tu tešku zadaću
da „ne radim ništa“
radim NIŠTA
začuo sam smijeh
kada ne radim ništa
ja sam u središtu
vidim jasno one
koji su izabrali djelanje

vidim bilo kakvo djelanje
prije bilo kakvog mišljenja

bilo kakav Gustav
preobraća se
u bilo kakvog Konrada

bilo kakav feljtonist
u bilo kakvog moralistu

čujem
kako bilo ko govori bilo šta
bilo kome

bilkakvost obuhvaća mase i elite

a to je tek početak
_________________________

Kesten

Najtužnije je otići
iz kuće u jesensko jutro
kad ne sluti ništa povratak skori

Kesten pred kućom što ga je
posadio naš otac raste u našim očima

majka je sitna
možeš je na rukama nositi

na polici stoje staklenke
u kojima su slastice
kao božice slatkih usana
sačuvale okus
vječne mladosti

vojnici u kutu ladice ostat će
do konca svijeta olovni

a svemogući Bog koji je miješao
gorčinu sa slašću
visi na zidu bespomoćan
i loše naslikan

Djetinjstvo je kao izlizani lik
na zlatnoj moneti koja zveči
Čisto.
_________________________

Novi čovjek

novi čovjek
to je taj tamo
da to je ta
kanalizaciona cijev
propušta kroz sebe
sve
_________________________

Noćni sram

San mi donosi tvoje tijelo
poslušni san
cijelu tebe polaže
u moj zagrljaj

topla si živa
zadihan bacam sjene
u tvoje sjene
udaljene za čitavu zemlju

Tvoje lice nada mnom
osmjehnuto moje ruke
na tvojoj kosi
plod puca izbačen iz noći
zadihan padam
oblijeva me java

Bijeli dan raste
i stvari nadolaze
na svoje se mjesto lica
vraćaju
drhturiš u meni kao u mreži
velika bijela riba

na mojim udovima sneno
besplodno
sjeme
smirenje suze

ne srame se teku
_________________________

Na početku je reč

na početku je
reč
velika radost stvaranja

posle kraja pesme
počinje
beskraj

udubi se

ona se za pomilovane
preobražava
u Boga

ali pred pesnikom
otvara se provalija

posle više godina
biće otkopan
očišćen od blata
prašine zemlje

kamen s neba
lišen vatre
meteor
_________________________

Ostavite nas

Zaboravite nas
i naš naraštaj
živite kao ljudi
zaboravite nas

mi smo zavidjeli
biljkama i kamenju
zavidjeli smo psima

htio bih biti pacov
govorio sam joj tada
htio bih da me nema
htio bih usnuti
i probuditi se poslije rata
govorila je zatvorenih očiju

zaboravite nas
ne pitajte za našu mladost
ostavite nas
_________________________

Ogledalo

Posle godina buke
nepotrebnih pitanja
i odgovora
okružila me je tišina

tišina je ogledalo
mojih pesama
njihovi odrazi ćute

Rembrant
u povojima starosti
bezub
prežvakava me
smeje se
otkriven
u Wallraf Museum-u

crte koje je uništilo vreme
crtaju naše zajedničko
lice

lice koje vidim sada
video sam na početku
ali ga nisam predvideo
ogledalo živo mlado
skrivalo ga je
u sebi

sada pocrnelo
crno
umire
bez odraza
vremena svetlosti
disanja prostora
_________________________

Otac

Ide kroz moje srce
stari otac
Nije štedio u životu
nije sakupljao
zrnce po zrnce
nije kupio kućicu
ni zlatnu uricu
nekako nije stigao

Živio je kao ptica
raspjevano
iz dana u dan
ali recite može li
tako živjeti niži činovnik sve te godine

Ide kroz moje srce otac
u starom kolobuku
zvižduka
veselu pjesmicu
I sveto vjeruje
da će otići u raj
_________________________

Posmrtna rehabilitacija

Umrli se sjećaju
naše ravnodušnosti
Umrli se sjećaju
naše šutnje
Umrli se sjećaju
naših riječi

Umrli vide naše maske
razvaljene smijehom od uha do uha
Umrli vide naša
drhteća tijela
Umrli vide naše ruke
spremne na aplauze

Umrli čitaju naše knjige
slušaju naše govore
davno održane
Umrli studiraju referate
učestvuju u diskusijama
već završenim

Umrli vide stadione
horove ansamble koji aplaudiraju

Svi živi su krivi

Kriva su mala djeca
koja su prodavala bukete cvijeća
krivi su ljubavnici
krivi su
oni što su pobjegli krivi su
i oni što su ostali
oni koji su govorili da
i oni koji su govorili ne
i oni koji nisu ništa govorili

Umrli broje žive
Umrli nas neće rehabilitirati
_________________________

Poezija

poezija ne bira
uvek formu
pesme

posle pedeset godina
pisanja
poezija
može da se objavi
pesniku
u obliku drveta
koje odleće
ptice
svetla

uzima oblik
usta
gnezdi se u ćutanju

ili živi u pesniku
lišena forme i sadržine
_________________________

Sada

ranije
bio sam budan
u svakom trenutku
mogla me je napasti poezija
trčao sam do poslednjeg daha
za slikom koja se pokrenula

sada
dozvoljavam pesmama
da beže od mene
da propadam zaboravljam
da obamirem

nikakvog pokreta
prema realizaciji
_________________________

Tako nešto

treba imati hrabrosti
da se napiše nešto ovakvo
lepo je istina
istina je lepo

pa to je slovna
Kitsova formula
snishodljivo mi se
osmehnu znalac

treba priznati
da je Kits imao hrabrosti
ali bolje bi bilo
da to nije rekao

Sretan je narod koji ima pjesnika i u mukama svojim ne korača šuteći. Tadeusz Różewicz