Nichita Stanescu

Nichita Stanescu rođen je 1933. godine u Ploiestiju u južnoj Rumuniji. Studij filologije je završio u Bukureštu, a prvu zbirku pjesama “Smisao ljubavi” objavio je 1960. godine. Pripada pjesničkoj generaciji poznatoj po nazivu “borba sa inercijom”, koja je nastavila kreativni impuls u rumunskoj poeziji prekinut sovjetskom okupacijom. Stanescu je isticao da postoje dva tipa umjetnika – „oni koji vide ideje i oni koji vide osjećanja“. Sam Stanescu bio je prvenstveno tvorac ideja i u svijetu imaginacije i jezika. Pa ipak, predanost otkrivanju jezičkih mogućnosti nije učinila Stanescua teško razumljivim pjesnikom. Protutežu njegovoj jezičnoj filozofičnosti čine svakodnevne životne pojedinosti o kojima je najviše pisao. U Stanescuovoj “konceptualnoj lirici” nezaobilazan je problem otkrivanja sopstvenog dvojništva, koji je najprepoznatljiviji u njegovoj antologijskoj pjesmi “Neriječi”. Taj problem u komunikaciji, odnosno “riječi iza riječi” prepoznaje se kao problem egzistencijalističke prirode koji se provlači kroz cjelokupan Stanescuov opus. Zahvaljujući svojoj izuzetno markantnoj pojavi, Stanescu je bio miljenik ljubitelja poezije. Njegova ličnost bila je čitaocima jednako privlačna i intrigantna kao i njegova poezija. 1975. godine Stanescu je dobio Herderovu nagradu za književnost, a 80-tih godina je bio jedan od kandidata i za Nobelovu nagradu za književnost (zajedno sa Borgesom). Nagrađen je i Zlatnim vijencem Struških večeri poezije 1982. godine. Umro je od hepatitisa 1983. godine u Bukureštu. Iako nikada nije dolazio u sukob sa vladajućim režimom, Stanescu je tek posthumno, nakon gašenja soc-realizma, proglašen članom Rumunske akademije nauka i umjetnosti.

Čvor 19
Nekoliko uopštavanja o brzini
Neriječi
Pjesma
Sve je jednostavno
Tužna ljubavna pjesma
Zavještanje
Zemaljska sintaksa

Čvor 19

Znaj da sam sposoban ubiti,

Da korakom mogu smrskati malenu glavu
Mirne jutarnje zvijezde,
Iz toga razloga sada slikam kuće!

Znaj da ne sažaljevam sebe,
Da miješam svoju krv sa brezama!
Na ovo posebno obrati pozornost!
Budi oprezan!
________________________________

Nekoliko uopštavanja o brzini

Razlikujemo se jedni od drugih po brzini.
Zajednička nam je jedino samoća.
Brzina postojanja jednog kamena
manja je od brzine postojanja
jednog konja.

Kamen vidi sunce i zvedze
a konj vidi polje i travu.

Kažem:
Piramide su značile najlenju brzinu,
pogled najduži.
Faraonova mumija je komad kamena.
Faraon od mesa video je Egipat.
Faraon od kamena vidi kosmos.

Onima od mesa i kostiju
kažem:
Vidite možete jedino uokolo.
Ideje su jedna vrsta kamena
kontemplirajte dakle

Onima od drveta i drugih dugotrajnih materijala
kažem:
Slomite se!
Istrulite!
________________________________

Neriječi

Da oplakuješ
moje odsustvo
sa površine stvari.
Da postaviš zamke, omče i klopke
i povrh svega da postaviš
visoke orbite od kosti
za doček
usamljenih i lebdećih očiju
po vazduhu
od prije zore.
Da dovodiš pjevače
da te muzičkim instrumentima
podsjete na anđeoski falus.
Da dovodiš dresirane životinje,
da dovodiš melanholične grbavce,
da doneseš i prospeš
krčage vina.
Samo ime
da mi ne pominješ,
samo ime, ne.
Jer bi tada
planulo oko njega
tijelo
koje više nećeš prepoznati.
Samo ime
da mi ne pominješ,
jer ono ima
beskonačnost tijela
i ono bi moglo da pokaže
onog
kojeg ti ne poznaješ.
________________________________

Pjesma

Iako sva bića i sve stvari na zemlji
žive u potpunoj izmiješanosti
iako je sve jedna beskrajna
tajna večera
iako izdaleka, iz vasione,
svi zajedno imaju jedan jedini život
iako izdaleka, sa ogromne daljine,
ne dopire u vasionu
do samo jedan fini šum
obraza i vilica,
korjenja i valova,
koji krckaju,
iako ni to ne može imati određeni oblik
možemo ipak kazati, a da se ne prevarimo odviše
da ima izvjesnog reda
i rasporeda onoga
što tamo postoji
Naprimjer, uvijek kad neko jede
drugi biva pojeden.
________________________________

Sve je jednostavno

Sve je jednostavno, tako jednostavno
da postaje nepojmljivo.

Sve je tako blizu, tako
blizu, da
povlači se iza očiju
i više se i ne vidi.
Sve je tako savršeno
s proleća,
da jedino okružujući ga sobom
saznajem ga,
kao niknuće trave osvedočene
rečima ustiju koja ih izgovaraju,
osvedočene ustima srca,
srcem njegovog srca,
koje je u sebi samom nepomično, kao
jezgro zemlje
koje svud uokolo prostire
beskraj zagrljaja gravitacije,

stežući k sebi najednom sve
zagrljajem tako snažnim
da mu pokret iskače kroz ruke.
________________________________

Tužna ljubavna pjesma

Jedino će moj život doista umrijeti
Za mene, jednom.
Jedino trava zna ukus zemlje.
Jedino krv moja čezne, doista,
Za mojim srcem, dok ga napušta.
Vazduh je visok, ti si visoka,
Visoka je tuga moja.
Tuga moja čuje još nerođene pse
Koji laju na ljude
Još nerođene.
Dolazi vrijeme da umiru konji.
Dolazi vrijeme da ostare mašine.
Dolazi vrijeme kad pada hladna kiša
I sve žene imaju tvoju glavu
I nose tvoje haljine.
Dolazi i neka velika, bijela ptica,
Da snese mjesec na nebo.
________________________________

Zavještanje

Da oplakuješ
moje odsustvo
sa površine stvari.
Da postaviš zamke, omče i klopke
i povrh svega da postaviš
visoke orbite od kosti
za doček
usamljenih i lebdećih očiju
po vazduhu
od prije zore.
Da dovodiš pjevače
da te muzičkim instrumentima
podsjete na anđeoski falus.
Da dovodiš dresirane životinje,
da dovodiš melanholične grbavce,
da doneseš i prospeš
krčage vina.
Samo ime
da mi ne pominješ,
samo ime, ne.
Jer bi tada
planulo oko njega
tijelo
koje više nećeš prepoznati.
Samo ime
da mi ne pominješ,
jer ono ima
beskonačnost tijela
i ono bi moglo da pokaže
onog
kojeg ti ne poznaješ.
________________________________

Zemaljska sintaksa

Iako sva bića i sve stvari na zemlji
žive u potpunoj izmiješanosti
iako je sve jedna beskrajna
tajna večera
iako izdaleka, iz vasione,
svi zajedno imaju jedan jedini život
iako izdaleka, sa ogromne daljine,
ne dopire u vasionu
do samo jedan fini šum
obraza i vilica,
korjenja i valova,
koji krckaju,
iako ni to ne može imati određeni oblik
možemo ipak kazati, a da se ne prevarimo odviše
da ima izvjesnog reda
i rasporeda onoga
što tamo postoji
Naprimjer, uvijek kad neko jede
drugi biva pojeden.

„Pjesnik je utoliko veći kada oni koji čitaju njegove pjesme u njima ne otkrivaju pjesnika nego same sebe.“ Nichita Stanescu

AUDIO

Tužna ljubavna pjesma