Fjodor Ivanovič Tjutčev

Fjodor Ivanovič Tjutčev (5. prosinca 1803. – 27. srpnja 1873.) jedan je od najznačajnijih ruskih pjesnika. Gotovo dvadeset godina svoga života proveo je u Münchenu i Torinu. Bio je dobar prijatelj Heinricha Heinea, a dobro je poznavao i Schellinga. Tjutčev se nije eksponirao kao pjesnik, te nije aktivno sudjelovao u literarnim krugovima svoga vremena. Poznato je oko 400 njegovih pjesama koje Rusi vrlo često citiraju. Njegove rane pjesme napisane su u tradiciji ruske poezije osamnaestog stoljeća. Tridesetih godina u njegovoj se poeziji uočava utjecaj europskog (posebice njemačkog) romantizma. Tjutčev piše filozofsku poeziju o svemiru, prirodi i čovjeku. Četrdesetih godina napisao je nekoliko članaka o odnosima Rusije i zapadnoeuropske civilizacije. Pedesetih godina nastao je niz pjesama u kojima opisuje ljubav kao tragediju, a objedinjene su u ciklus koji je prema njegovoj ljubavnici Eleni Aleksandrovnoj Denisjevoj (1826-1864) dobio naziv “Denisjevski”. Ciklus se smatra jednim od vrhunaca svjetske ljubavne lirike. Šezdesetih i sedamdesetih godina nastaju mnoge njegove političke pjesme. Njegova najpoznatija pjesma je “Silentium!”. Pjesma je snažan poziv na šutnju, jer se ljudi međusobno ne mogu razumjeti. Stih “Izrečena je misao – laž” jedan je od njegovih najpoznatijih aforizama, kao i riječi “Rusiju um ne dokuči”, te “Nije nam dano da unaprijed znamo odgovor na naše riječi”.

 

Blizanci
Bože, utehu onom dadni
Ja znadoh oči
Ja još se mučim
Kob
Noć
Posljednja ljubav
Rusija
Silentium!
Zemlja ruskog naroda

__________________________________ 

Blizanci

Dva blizanca, uz to naša
Božanstva: smrt i san – prija
Ta sličnost brata i sestre: plaši -
On blaži, ona turobnija.

No ima drugi par, i nije
Mu ravnog, sličan se ne rodi,
I nema čari užasnije
Što ovim blizancima vodi:

U krvnoj vezi, ne slučajnoj,
A s nama samo onih dana
Kad svojom nerazrešnom tajnom
Opčinjuju nas sve do rana -

I ko još, oseti kad linu,
Kad stine krv il kipti, davi,
Kraj vaših iskušenja minu -
Samoubistvo i ljubavi?!

* * *

Oluja je prošla. Još pušeći se, ležao je
Visoki hrast oboren Perunom
I plavičasti njihov dim s grana vijugao se
Po zelenilu osvježenom jakom kišom
A već odavno nije glasnije i potpunije
Ptičiji pijev po gaju se razlio,
I duga svojim krajem
U zelene vrhove se uprla.

__________________________________ 

Bože, utehu onom dadni

Bože, utehu onom dadni
Koga pripeke muči plam,
Koji k’o prosjak goli, jadni,
Kraj tuđih vrata luta sam.
On u prolazu samo kreće
Preko ograda pogled svoj,
Na hladovinu i drveće -
Raskoš letnji u šumi toj.
Za njega neće lisne grane
Gostoiljubivi spremit’ sag;
Na njega neće ni fontane
Rasuti rose biser blag…
Pećina plava i duboka
Zalud ga mami kraju svom…
Ni prah sa rosnog vodoskoka
Osvežit neće glavu tom!
Bože, utehu onom dadni
Koga na životni put kreće jad,
Te kao prosjak bedni, jadni,
Kraj tuđih vrata luta sad.

 __________________________________ 

Ja znadoh oči

 Ja znadoh oči- o te oči!
Kako ih ljubljah, sam bog zna!
Od njenih čarnih, strasnih noći
Ne mogoh otkinut dušu ja.
 U ponorima tog pogleda,
što život do dna razotkriva,
Takav se u njem bol ogleda,
Takva dubina strasti skriva!
 U trepavici sjeni tada
Disaše tužan i čudesan,
On sav umoran, k’o naslada,
I, kao patnja, sav udesan. 
I nijednom se to ne zbude
U trenucima divnim onim
Da me susretom ne uzbude
I da bez suza u njih ronim. 

__________________________________ 

Ja još se mučim

Ja još se mučim tugom čežnja,
još tebi stremim dušom svom -
i u sumraku uspomena
još ljubav dajem liku tvom.
Tvoj mili lik, nezaboravan,
uvijek i svuda nosim ja,
lik nedostižan, miran, stalan,
ko zvijezda što na nebu sja.
Posljednja ljubav
O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!
Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!
Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.

__________________________________ 

Kob

Ah, ljubav, ljubav – riječi drevne –
savez je duša rođenih –
njihovo stapanje i sjedinjenje,
i sudbinsko im kalemljenje,
i… dvoboj njihov sudbinski…

I čim je od njih nježnje jedno
u nejednakoj borbi srca dva,
tim stvarnije i neizbježno,
dok ljubi, pati, klone nježno,
iznemogne i tu je kraj….

__________________________________ 

Noć

Pijesak gazim do kolena…
Poslednji je dana znak…
Već je tamom pokrivena
Gora – borje… Svud je mrak.

Kroz ta crna i duboka,
Tužna mjesta – ko će proć?
Odsvud, kao zvijer stooka,
Na nas motri pusta noć.

__________________________________ 

Posljednja ljubav

O, na zalazu naših dana
ljubav je tiša i praznovjerna…
Sijaj, svjetlosti oproštajna,
ljubavi zadnja, luči večernja!

Pola je neba palo u sjenu,
još na zapadu sjaj se žari, -
pričekaj malo, sutonski trenu,
potraj, potraj, predivna čari!

Pusti da krv u žilama sni,
u srcu žara sve je manje…
O posljednja ljubavi, ti
jesi blaženstvo i očajanje.

__________________________________ 

Rusija

Rusija nije pojmljiva umu,
aršinom nećeš mjeru joj znati.
Ona je nešto posebno -
u nju možeš jedino vjerovati.

__________________________________ 

Silentium!

Ćuti i skrivaj od svetla dana
I misli svoje i osećanja -
Neka se u dubini duše
Podižu, rastu i nek se ruše
Bešumno, kao zvezdani puti, -
Divi se njima – i ćuti.
Kako srcu sebe kazati?
Kako će tebe drugi da shvati?
Zašto ti živis, da l on pojmi?
Kazana misao ko laž se dojmi.
Uzburkan se istočnik muti:
Hrani se njima – i ćuti.
U samom sebi život produži -
Ceo je svet u tvojoj duši,
Čarobne misli roje se tu -
A zagluši ih spoljni šum, -
Svetlost dana ih goni i muti -
Shvati njihovu pesmu – i ćuti!
Dva blizanca, uz to naša
Božanstva: smrt i san – prija
Ta sličnost brata i sestre: plaši -
On blaži, ona turobnija.
No ima drugi par, i nije

__________________________________ 

Zemlja ruskog naroda

Seoca bijedna, zapuštena…
Oskudna sva priroda…
O zemljo moja napaćena!
Zemljo ruskoga naroda.
Još gordi pogled stranca jednog
Ni osjetio nije:
Sjaj koji ispod golog, bijednog
Lika se tvoga krije.
Majko nasušnog nam hljeba,
Pod krestom tvoga doba,
Blagosiljo te vladar neba,
Videć te kao roba.

__________________________________

ВЕЧЕР

Как тихо веет над долиной
Далекий колокольный звон,
Как шум от стаи журавлиной,-
И в звучных листьях замер он.
Как море вешнее в разливе,

Светлея, не колыхнет день,-
И торопливей, молчаливей
Ложится по долине тень.

Veče, Fjodor Ivanovič Tjutčev

Rusija je umom neshvatljiva. (Fjodor Ivanovič Tjutčev)

 

AUDIO

Она сидела на полу

Последняя любовь