Nebojša Vukčević

Nebojša Vukčević rođen je u Podgorici 14.marta 1985. Za svoju biografiju kaže da je dovoljno reći da voli jednu Draganu i Šarla Bodlera.

Cetinjski dendi

Deja vu

Dragani

Kraj tebe

Limb

Noćno saglasje

Ona i ja

Susret

Sozercanje
_______________________
Cetinjski dendi

Lijepa si, ali kome i znana? Oči i usne, to nije svo.
Ono što ja znam o tebi, to već ne zna bilo ko!

Pametna si, zašto čitaš filozofe zle? Te idole mračne.
Zašto to dozvoljavaš sebi, da te ženomrsci tumače?

Dendi si, u inat čemu? Prezireš ljude, tu običnu masu.
Od njih draži su ti oblaci tmurni, svijetla kad zagasnu.

Voliš, ali koga? Mladost ti propulela, dal poznaje to?
Rekla si jednom, da voliš mene, zašto onda zbogom?

_______________________
Deja vu

Jednom, možda srešću te, jednog dana
Dok užurbano hodaš, zaklonjena iza kišobrana
Proći ćeš bilo kuda, ko zna, bilo gdje
Al moliću Boga, da tvoja putanja vodi do mene

Glup sam, ako ne padnem za onim što se čezne
Kukavica, jer se ljubav samo upornošću doseže
Pratiti te, sa onom lakoćom heroja
Da se ne poljulja htjenje, kad pogled nam se sretne

Jer ja nemam smjelosti niti malo
Potrčati za tobom, niz popločane ulice
Sravnio bih se tada, sa svakim uzdahom
Ostao nepomičan, sluđen poput neke pijanice

I zapitao bih se tada, sigurno postoji neko
Neko koje voli, kao što voli barka
Njihati se po pučini plavoj
Kao što voljaše Lauru Petrarka

Makar se više nikad ne sreli
Makar ostao zauvjek sam
Samo još korak od tebe me djeli
Prokleću sebe, ako zastanem tad

Odmiče mi, iako viknuh ime joj ja
Iako prvi oblak, svoj nastavlja put
Mračiti neki drugi grad
Iako Sunce sja, svjetlost mi ta, sablasna

Možda i nikad postojala nisi
I možda ovo i nisi ti
Neka druga  hoda pločnicima klizavim
Držati kišobran, žureći.

_______________________

Dragani

Milioni su zaljubljeni u nju, na nju motre krišom
Kad bi samo ona htjela , pale bi sa neba tiho
I kad oblaci poglede im treptave zaklone kišom
Kad bi samo ona htjela, bojala bi ih uvjek u sivo

Jer ten njen  ne želi da u jakoj svjetlosti plamti
Bjelši od vampirice, voli da provodi dan kratki
Žmureći u sobama mračnim, kao svaki genij pati
Onako bez razloga, svaki bol, poraz joj je slatki

Naružiti je ne mogu, dok na jastuku tako drema
Ispruženih nogu, pravilnijih nego stubovi u palati
Proporcija ljepših, nego što je Botičelijeva Venera

Krasila bi sve muzeje,  zidove slikarskih ateljea
Nestali bi na Mjesecu krateri i Sunčeva pjega
I da voli samo mene, kad bi samo ona htjela?

_______________________

Kraj tebe

Živjeti bih htjeo vječno kraj tebe
Miris tvoje kože, kad se spremi jutro
I zarad osmjeha tvog koji teče kao slap
U srcu mom, preliva se, kap po kap

Pratiti bih te htjeo vječno,kraj tebe
Pronaći te,kad nastupi tuga i jad
Staviti glavu u krilo tvoje, prepun sreće
Dok vatra u sobi pravi blistav plam

Sanjati bih htjeo vječno, kraj tebe
Nijem i jedva vidljiv neka bude čitav taj san
Samo neka sa njime, bude radost naša sva
Tad na jastuku pronaći  ću ja, tragove tvojih usana

Ljubiti bih te htjeo vječno,kraj tebe
U nježnom poljupcu tom,u tom času
Jeste svjetlost ta,što ni u zvjezdanome plaštu
Ni Sunca zrak,niti u cijeloj vasioni ne sja

Plesati bih htjeo vječno, kraj tebe
Pružiti ti ruku, nježno reći ime tvoje, privući te k sebi
Zagrliti te smjelo, kao medeni veo
Pokriti te cijelu, kao planina predeo

_______________________

Limb

Dođe iznenada kao pjesma trubadura.
Djetinjasto sretna, kroz nepomičnu pomračinu,
A ja napajah misli iz nepoznatih daljina,
Kraj lica mi snenog položila je ruku

Mistično, iz opustošenih grudi
Naslonjene niz pršljenove moje.
Vračala  je njima, otežale od bludi,
U njima skrivala je tajne mnoge.

Od te topline svijest mi se minu.
Dražesno bradavice se vrpolje,
Njeno lice davase svu vedrinu
I pomalo melanholije.

O sirotice jedna, zar ne znaš za bolje?
Nego nudit tijelo čim Sunce zagubi,
Iza horizonta, davat Zemlji svoje boje
Tad i ti postaješ predmet sviju ljudi.

O ukleto stvorenje, nečisto, zašto sretoh te?
Prepoznah u tebi taj osjećaj tjeskobe.
Ti nemaš pravo na ljubav ,na krik slobode!

Vječno  ćes samo znati za mržnju žarku,
Tijelo tvoje kao grudvu snijega će da drobe.
I nestaćeš kad u uličnom mraku,
Razvratnik ti neki srce probode.

Spavaj sada tu, savij noge oko mene,
Kao zmija u hladnu raku.
Kose tvoje raspletene,
Sretna u mom zagrljaju.

_______________________

Noćno saglasje

Slast na usnama, prati me noćni kroj.
Plamteće zvijezde, spori hod
Udaljene planete, savršen krug.
Ko zenica moja, Mjesec je žut.

Preliva po poljima, siječe travu.
Rijeku nađoh, sebi svoj raj,
Najljepši san preda mnom planu!
Njoj se dadoh, osjećaj blag.

Okolo stabla do neba dopiru,
O kakva je to ljubav spojeća!
Mirisi slatki u meni nadiru
Razigran i čio, slavljen od proleća.

U tu  živu vodu spustih glavu.
Kao da siđoh u bit kosmosa.
Preporođen tako vratih se u javu,
Otvorenog uma, skrušenog ponosa.

Sve je sad tako prozračno i čisto!
Plućima pali Mjesečev zrak.
Grijeh davni zbog kojeg smo pali,
Zahvalan ti biću i kad postanem prah!
_______________________

Ona i ja

Najljepše se snaga gubi, kad se ona sprema
Da se preda meni, bez plana i reda
Prvi znoj kad kožu probije, otruje
Kao i njen lik što nada mnom gorduje

Golica mi um, produbljuje slast
Stvarnost leluja, o kakva snivanja
Snoviđenje to pobudjuje strast
Pogledima mojim sva oblivena

Sunce pravi svakojake sjenke
Ozaruje nam lica čedna
I kao da prati naše ljubavne kretnje
Padajući tiho, iza strmih predela

U istom trenu njegovog porinuća
I kad noć prvi nagovještaj da
Pašćemo izmoreni od napregnuća
Uzdišući bučno, ona i ja.

_______________________

Susret

Kroz čitavo biće stvar svaka dodir pruža.
Kroz vrtlog mračni taj, prostor jedan uzan.
Iza rebara, u njemu si ti, rasteš kao ruža,
Zračiš bojama jarkim, zatočena kao sužanj.

I ponekad začujem iz te dubine zvuke.
Tajnu neku koja do uma gasne.
Pokrenu mi tijelo, pa onda zaćute,
Otkriti ne žele svoje razloge jasne.

Zagonetna kao nebeski svod ti si mi,
Cijelo sazvežđe, carstvo reda stvari.
Tvorcu tom od planeta draža si.
Pramen kose što očarava i pali.

Mirisi zavodljivi, slatko isparenje što vri.
Tijelo što kipti od anđela i demona
Živa slika tvoja što u meni zri
Ljubav zbog koje srušila se Troja.

Kroz toplinu jesenju, svjetlost blagu.
Sretoh je! Sve oko nje kao da spi.
Svu sreću nađoh u tom jednom danu,
U zalazećem suncu što nad njom bdi.

Na pločniku stajala je, naslikana vješto.
Sklad lica i boje, ko kičicom slikarevom,
Stas i noge Amazonke, remek djelo!
Oblikovano kao rukom vajarevom.

Osjećanja se množe, svijest nekud se vijuga,
Duh mi zamršen u njene duge vlasi.
Kad u noći pođosmo, pratilo me svuda:
Ona je sudba! U meni čuli su se glasi…

Balzam medeni slijepio nam usne.
Kasni, ponoćni, otkucavali su sati.
Samo još poljupci čuli su se tiho.
Riječi, volim te, nježno prošaptani.
______________________

Sozercanje

Gorko je odsijekla te duge vlasi
Kao avet neka, u mraku priviđenje
Makazama zveckala, zvukom propasti
Sa pramenovima plavim, pale su i želje

Klonulo joj lice, ugasnulih očiju
Kao da začas će da svene
Tijelo njeno, od bola natečeno
Misli teške od tuge zanesene

Utonula. mistično i nepomično
U svo svoje biće, molitveno
Uzdignuće trazila od Boga
Ključ od svega sačinjenog

Svetionik noći, taj beskrajni glas
Poziva je na put, nosi luče plam
Oštricu odlozi, prska kap po kap
Tečnost sveta, posmrtni bal

Niz ramena joj bronzana, glatka
Kliznu zadnji dah, pa se naglo uspe
U česticama ona već daleko je odmakla
Gdje Venera nebom treperi ćutke

Ne vidim nikakvu utjehu u tome što ću nadživjeti prijatelja i ostati samo spomenik prošlih vremena. (Šarl Bodler)