WEB SITE NEWS »

Dino Sabit Bekto

Dino Sabit Bekto rođen je 03.januara 1960. godine na krajnjem  istoku Bosne i Hercegovini, u pitomom gradiću Čajniču. Elektrotehničku školu završava u Sarajevu i od rane mladosti bavi se pisanjem poezije. Kao i većini građana Bosne i Hercegovine ratna sudbina odredila je životni put, te tako najprije provodi pet godina u Njemačkoj a potom,1997.godine, preko okeana odlazi u Ameriku gdje studira zu rad i u Atlanti, u Džordžiji, završava MGM-designing. Ipak, ljubav prema poeziji nije ga napuštala svo to vrijeme, kao i interes da se okuša u pisanju proze. Veliki fond pjesama  je nastao kroz sve te godine, a jedan dio bit će uskoro dostupan i ljubiteljima poezije, jer je u pripremi zbirka pjesama   ,, Sa pogledom u sat na zidu”, koju će izdati Art Sarajevo a uredništvo i recenzija bit će povjereni Mustafi Smajloviću. Bekto svoju poeziju sam karakterizira kao poeziju srca a motiv Bosne koji je tako čest u njegovom poetskom izrazu svojevrsni je spoj ljubavi prema zemlji i ljubavi prema onome što je u svakom od nas najvažnije i najveće – čovjeku. Iako patriotska takva poezija lišena je bilo kakvog gnjeva, mržnje i osude, jer vjera u dobrotu i ljubav takvim emocijama ne dopuštaju da ožive u stihovima. Bekto je koliko iskreni zaljubljenik Bosne toliko i kosmopolit i hedonist, pjesnik koji potpuno iskreno voli svijet u kojem živi i ljude sa kojima živi.

Balada o mojoj Bosni
Gore gdje ideš
Kad budim sjećanje na tebe
Sa pogledom u sat na zidu
Sine moj
Stara umihana
Šunjam se
Tebi oče
Tebi, Bosanko
Zemljo moja

Balada o mojoj Bosni

Posmatram mjesečev uzdah
kroz oblake
divim se čaši
šljivove rakije
Pijem za rodjenu zemlju
u kojoj živim
pogled mi tamo
negdje daleko
dok slušam
pjesmu njenu
šta li će oni koji
ne znaju ništa od toga
ko živi ovdje
ko je umro za njom
U misli takvoj
stade mi pogled
i onda šapnuh tiho
i nazdravljam za druga
kojeg nema
a ipak je živio ovdje…
__________________
Gore gdje ideš

Onog časa
kada sam krenuo
zašto si blijeda bila
a moja duša
i sada ledna
čeka na zaborav
kad pođoh pognut
nisi mi vidjela suze
i još se držim
za ogradu bola
Kada pođem nekud
kriknem u duši
rekao bih
vratiću se
idem sa tvojim glasom
i rukama koje mi mašu
crvenim šalom
Govoriš čuvaj se
gore je zima gdje ideš
nemoj da ozebeš….

__________________

Kad budim sjećanje na tebe

Opet se tebe sjećam
nakon toliko vremena
i to u samu ponoć
izgledaš mi zalutala
kao neka stara knjiga
u mojim si rukama
guši me prašina
iz onih osamdesetih
stidljivo lice
ranog proljeća
sve je to nestrpljenje
I onda prije par godina
slučajno sam čuo
ili pročitah u nekim novinama
da si mrtva
budim sjećanje na tebe
ove nedjelje
Kad u ruci mi drhti
stara otvorena knjiga….
__________________
Sa pogledom u sat na zidu

Vraćam misli unatrag
tamo daleko rodnoj kući
hodam po cvijeću livade rosne
u rodnu kuću ne mogu ući

Boli me mladost dok u nju gledam
kleta prošlost za nju me veže
bijednom životu da plače ne dam
al’ ipak srce čežnja mi steže

Godine prošle sebi me vuku
u meni plamti zanos cvijeća
ti prošli dani tuku li tuku
tuđini pustoj pali se svijeća

Zašto se vratih rodnome kraju
kad mrzim prošlost i starinu
pa tako davno zaraslu cestu
pogledom vraćam u prašinu

Neko me zove a nemam kuće
godine mnoge tu srce ne bi
na temelju trošnom tuga me tuče
dok majka ko dijete zove me sebi
__________________
Sine moj

Moj voljeni sine
napravi sebi red vožnje
tu životnu kartu svoju
ne daj da bude kasno
budan i oprezan budi
uči hodati svijetom
želim da znaš više nego ja
poštenjem umivaj lice
čuvaj se izdaje
ljudi prljave mašte
bespomoćne pomozi
čuvaj se bijesa svakog
strpljen spašen si čovjek
uči od znanih ljudi
iskren
sine
mi
budi…
__________________
Stara Umihana

Pođeš li ikad stazi prošlih dana
drhtave ruke i kosom sijedom
ti mome srcu draga Umihana
nekada moćna u gradu cijelom

Svu svoju mladost dala si noći
ljudima kojih bješe bez broja
sada si jadna sama u samoći
u njedra skrivaš sjećanja svoja

Nestaše noći ašik se gubi
vjernika nemaš da te još voli
žarne ti usne još niko ne ljubi
mnogi u duši puno je boli

Blistavi zubi biseru slični
i kosa sijeda niz tvoja ramena
pogledi dragi još uvijek dični
kažu da bješe predivna žena

Zagrljaju padneš nekom starom
da ljubi tvoje mlohave grudi
pa vrištiš onim starim žarom
prošlost te davna ponovo budi

Ja znam da tebi nije lako
ići u carstvo tvojih sjena
poguren bio il’ bilo kako
kad živiš u dahu uspomena…
__________________
Šunjam se

Pokriven mrakom
šunjam se kradom
čekam
na zlatni mjesec
da mezar tvoj
obasja
pa da mi tiho
o tebi šapne
da otišla si
zauvijek

Koliko dugo ove oči
za tobom će da gledaju..?
__________________
Tebi oče

Ni našto se nikad ne požali oče
u danima teškim nikad ne jauknu
ni gromova jakih bojao se nisi
smireno si ček’o kada će da puknu

Rijetko te vidjeh nasmijana lica
jer prokletu bijedu stalno si cjeliv’o
ispij’o si muku vlastitoga tijela
i sa gorkom suzom lice si umiv’o

Čekao si takav i smrt da ti dodje
da iz tebe uzme tvoju krv ti vrelu
nikome se nikad ti molio nisi
da l’ je zato tuga bila ti na čelu…
__________________

Tebi, Bosanko

Ne znam broj
koliko te puta ljubih
al’ znam
da svaki put
gubio sam pogled
gledajući u te
Bosanko
iz moje bašte
jer krala si miris
cvijeta što volim
Zamišljam te Bosanko moja
kako kradeš svjetlost mjeseca
dok držim te za ruku
u dubokoj sjeni kestena
koji nas skrivaše
Eh …
volio sam te
moja Bosanko
baš kao sada
što volim sjećanje na tebe
U kući gdje sada živim
silueta od od tvoje slike hoda
diram te sa svakim pogledom
koji zaustavim
Pred očima mojim stojiš…
__________________
Zemljo moja
I
Zemljo moja napaćena
brigo moja
neshvaćena
tugo moja
ljubo moja
Suncem zlatnim
obojena
Na njedrima
odgojena
S prvim plačem
zadojena
njivo moja
čista
rosna
i prkosna
i milosna
i radosna
prošarana
pohabana
poharana
Otrovana
ispljuvana
i poklana
jutrom ranim
raspjevana
u akšame
uplakanaa
Zemljo moja
suzo moja
Dok me bude
bićeš Bosna
ništa drugo
moja zemljo
moja brigo
moja tugo
suzo moja
moj uzdahu
Pjesmo moja
moj osmjehu
moj sevdahu
II

Bosno moja
pjesmo moja
tugo moja
mojim bolom
izbrušena
njivo moja
pokošena
kućo moja
porušena
dušo moja
istrošena
suzo moja
ugašena
Moj beharu
moj mezaru
moj kaburu
moj saburu
moj sevdahu
moja kletvo
i zakletvo
dok me ima
bićeš i ti
u mom srcu
u mom ahu
u posljednjem
mom uzdahu

III

Pjevaj Bosno
glavu gore
vrisni glasno
kaži jasno
Sve dok sviću
sabah zore
biće Bosne
biće rosne
biće časne
i prkosne
dok je krvi
dok je grudi
biće zemlje
dobrih ljudi
pjevaj
pjevaj
jer takvu te
želim sniti
dok nas bude
bićeš i ti

IV

Tugo moja
drugo moja
brigo moja
ljubo moja
oplakana
opjevana
suzo rosna
ispod sunca
jedna samo
iz duše se
merak prosu
pa ti pjevam
moj ponosu
halal život
halal pjesma
halal tuga
halal suza
sve ti prosto
jer
samo je
jedna rijeka
valja nama
tamo prijeko
Samo tamo
na nas čeka
raširenih ruku
neko

V

Eh…
davno je
neko reko
ispod sunca
samo jedna
zemlja ima
zlatna unca
Majka svima
topla draga
kuća trošna
Moja Bosna …!!!

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.(Meša Selimović)