Friedrich Nietzsche

Nemački filzof, pesnik i klasični filolog koji je postao najprovokativniji i najuticajniji mislilac 19. veka. Rođen je 15. oktobra 1844. u mestu Röcken u Prusiji. Imao je dve godine kada mu se rodila sestra Elisabet i tri kada mu se rodio brat. Njegov otac, luteranski svećenik umro (od bolesti mozga) je 1849. godine kada je mladom Nietzscheu bilo pet godina. Brat mu umire u januaru naredne godine (1850.). Nietzsche je gledao godinu dana oca kako umire u užasnim mukama, što je bio odlučan činitelj u njegovim sumnjama u hrišćanstvo jer nije mogao sebi objasniti zašto je njegov otac kažnjen, a služio je Bogu. Stoga će kasnije Charles Darwin postati njegov uzor. Nakon bratove smrti porodica se seli u Naumburg, a Nietzschea šalju u internat u mestu Pforti (poznat po strogom verskom vaspitanju) udaljenom osam kilometara od Naumburga.  Školski drugovi u internatu zafrkavali su ga zbog njegove ozbiljnosti, a Nietzsche će kasnije tvrditi kako se tada najbolje osećao kada je bio sam. Nakon završenog školovanja u internatu upisao je studije teologije u Bonnu želeći postati sveštenik, kao i njegov otac. Na Uskrs 1865. godine odbija se pričestiti u crkvi u Naumburug. Na kraju godine odustaje od svešteničkog zvanja i posvećuje se učenju klasične filologije. Na fakultetu prve uzore nalazi u životu i filozofiji starih Grka pre pojave Sokrata. Zahvaljujući svome znanju imenovan je profesorom klasične filolofije na sveučilištu u Baselu kada je imao samo 24 godine (1869.). Smatra se da se u to doba kao studnet zarazio sifilisom u jednoj javnih kuća koje je posećivao. Godine 1870. učestvuje u nemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. Tada je oboleo od dizenterije i difterije. Nakon rata putuje po Švajcarskoj i Italiji te sklapa nova prijateljstva. Jedno se vreme bavio muzikom i družio se sa Richardom Wagnerom, ali razočaran Wagnerovom hrišćanskom orijentacijom i sklonosti ka starogermanskom kultu prekida sve odnose s njim. Niz godina bavio se prirodnonaučnim problemima, a uz eminentna filozofska dela, pisana izvanredno lepim nemačkim jezikom, piše i pesme. Vidno bolestan (ceo život imao je loš vid i migrenične glavobolje) prisiljen je povući se u penziju 1879. godine, te se seli u švajcarske Alpe. Zimi s Alpa silazi na italijansku ili francusku rivijeru. Nešto kasnije – 1882. sreće svoju jedinu romantičnu ljubav Lou Andreu Saloné (njoj je bilo tek 20 godina), jedinu ženu kojom se oduševljavao. Nietzsche ju je opisao kao bistru poput orlice i oštru poput lavice. Upoznao ih je Nietzscheov prijatelj Paul Reé. Te (1882.) su godine njih troje zajedno obilazili Italiju i živeli slobodoumno. Nietzsche ju je zaprosio ali ona ga je odbila jer ga je htjela deliti s Reéom. Sreli su se nešto kasnije u Leipzigu, ali Reé ju je “odveo” i time strašno povredio Nietzschea. Nakon toga Nietzsche je bio strašno razočaran i ljut te mu filozofija postaje uteha za životna razočaranja. Godine Nietzsche 1888. silazi s Alpa u Torino, a njegovo ludilo postaje sve jače pa je umislo da je bog i da mora preuzetu patnju za grehe sveta. Tada se počinje potpisivati kao Dioniz ili ponekad Razapeti. U januaru 1889. na torinskim ulicama sažalio se nad konjem koji je pao zbog tereta ili poledice – konj je pao, a Nietzsche ga je obgrlio. Što je bilo prilično iznenađujuće jer se znalo da je Nietzsche protiv bilo kakve vrste sažaljenja. Uskoro je smešten u duševnu bolnicu u Torinu, a potom u majčinu kuću u Nemačkoj. Tada je proglašen umobolnim. Poslednje je godine života proveo kod svoje sestre Elisabet u Weimaru. Godine 1889. pretrpeo je živčani slom od kog se nikad više nije oporavio. Umire pomračena uma od kapi u Weimaru 25. kolovoza 1900. godine, a njegova dela štampa i delimično grubo falsifikuje (posebno pisma) rasistički nastrojena sestra Elisabeth Förster-Nietzsche. Ona je – kako je u drugoj polovini XX. veka otkrio K. Schlechta – mnogo pridonela tome što se Nietzscheova filozofija široko propagirala i zloupotrebljava u Trećem Reichu. Nakon bratove smrti vilu u kojoj je umro Elisabet je pretvorila u Nietzscheovo svetište za Nietzscheov kult, kult njegove osobe i filozofije. Tu su zalazili mnogi nacistički intelektualci, a jednom čak i Hitler. Stoga se ona pobrinula da Nietzsche postane službeni mislilac Trećeg Reicha, što je bilo smešno jer je Nietzsche mrzeo bilo kakav nacionalizam. Dapače, bio je jedan od prvih pravih Evropljana. Nietzsche je bio strastveni kritičar tada vladajućeg morala i verovanja. Smatrao je kako su i religija i moral osigurani na nemoralnim sredstvima te da nisu ništa drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečem što izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati večne zakone. Nietzsche je smatrao da ovaj život nije nemoralan nego da je besomučna borba u kojoj je umro Bog, a pobeđuju jači, sposobniji, smeliji. Stoga je on smatrao kako se umesto tradicionalnih trebaju stvoriti nove vrednosti. Nietzsche je bio plodonosan pisac, koji je napisao nekoliko značajnih dela, među njima: Rođenje tragedije (1872.), Tako je govorio Zaratustra (1883.-1885.), S onu stranu dobra i zla (1886.), Genealogija morala (1887.), Antikrist (1888.), Ecce Homo (1889. – poslednje i nikada dovršeno delo), O ljudskim i suviše ljudskim stvarima (1878.), Volja koja rađa moć, Sumrak idola i Volja za moći (1901.). Pred kraj života Nietzsche je pozvao Vatikan i kralja Italije da na smrt osude nemačkog cara i sve antisemite. Tada se to činilo možda besmislenim ali dolazak nacizma na vlast 30-ak godina kasnije pokazati će kako je Nietzsche na vreme osetio dah antisemitizma koji će preplaviti Nemačku.

 

Jedino luda jedino pjesnik
Još jednom
Jedna knjiga
O siromaštvu najbogatijeg
Posljednja oporuka
Usamljen
Završna pjesma
Zaratustra

 

Mi se ne poznajemo, mi saznavaoci, sami sebe ne poznajemo: ima to svog dobrog razloga. Nikad mi sebe nismo tražili — pa kako bi se i moglo dogoditi da jednog dana sebe nađemo? S pravom je rečeno: “Gde je vaše blago, onde će biti i srce vaše.”* Naše blago je tamo gde su košnice našeg saznanja. Stalno smo na putu ka njima; kao rođenim krilatim životinjama i skupljačima duhovnog meda stalo nam je zapravo samo do toga da — nešto “donesemo kući”. Inače, što se tiče života, takozvanih “doživljaja” — ko se od nas sa dovoljno ozbiljnosti odnosi prema tome? Ili ko ima dovoljno vremena za to? Pri takvim stvarima, bojim se, nikad nismo bili “na pravom mestu”: ni naše srce nije tamo — pa ni naše uho! Naprotiv, kao što se neki bogom zanesen i u sebe utonuo čovek, u čijim ušima tek što je odjeknulo zvono označujući podne sa svojih dvanaest teških udaraca, najednom budi i pita se “šta je to zapravo izbilo?” tako i mi ponekad naknadno trljamo uši i u čudu se, pometeni, pitamo “šta smo to zapravo doživeli? Još više: ko smo mi zapravo?” i naknadno, kako rekosmo, odbrojavamo svih dvanaest drhtavih udaraca našeg doživljaja, našeg života, našeg bića — i pri tom, avaj, grešimo u brojanju… Upravo nužno ostajemo sebi strani, ne razumemo sebe, moramo u sebi videti nekog drugog, za nas za večita vremena važi stav “Svako je sebi najudaljeniji”** — za sebe mi nismo nikakvi “saznavaoci”…

 

________________________________ 

Jedino luda jedino pesnik

Iz bistrog zraka
kada utješna rosa
na zemlju već pada,
nevidljivo i nečujno,
- laku obuću jer nosi
ta rosa, tješiteljska, poput blagih utjeha-
sjećaš li se onda, sjećaš, plameno srce,
kako si negda žedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si žedjalo, umorno i sprženo,
dok su po žutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drveće,
jarki zraci, zaslepljujući, zlokobni.
- Ti ženik istine? – rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zverka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara učeno i hotice,
pohlepna plijena, Jedino
maskirana različno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je – ženik istine?…
Luda jedino! Pjesnik!
Samo šareno pričalo,
pod maskama lude o svemu i svačemu,
lepršajući po varljivim parovima riječi,
po dugama-varkama
izmedju lažnih nebesa,
sunjajući se i švrljajuci naokolo -
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je – ženik istine?…
Ne miran, ukočen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smješten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dušman takvih kipova vrline,
divljini, zavičaju, bliži nego hramovima,
pun mačje obijesti
kroz svaki prozor iskačući
hop! u svakakvi udes;
svaku prašumu nanjušivši
da bi u prašumama
medju šarolikum zvijerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i šaren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvožedno,
loveci plijen, krišom, trčao obmanjujući…
Ili orlu sličan koji dugo
dugo nepomično u bezdane gleda,
u svoje bezdane…
- Oh, kako se oni sunovraćuju tu,
naniže, sve dublje,
u sve dublje dubine obrušavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih željan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dušama jagnjećim,
srdit i jarostan prema svemu
što izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjećeg mlijeka…
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove čeznje, takve su
tvoje čeznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesniče!…
Ti koji si čovjeka gledao
kao boga i kao jagnje, -
rastrgnut boga u čovjeku,
kao i ovce u čovjeku
i smijati se raztržući -
to je, to je tvoja blazenost,
blaženost orla i pantera,
blaženost pjesnika i lude!…
U bistrom zraku
kada se srp mjesečev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan već prikrada -
i, dušmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreže ruža,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noći:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih čeznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svjetla,
- padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i žedan nje
- sjećaš li se još, sjećaš, plameno srce,
kako si nekad žedno bilo? -
Baš ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i niŠta drugo!
PJESNIK jedino!
???
Nećeš jos dugo biti žedno, plameno srce!
Obećanje je u zraku, šapuću mi ga nepoznata usta:
- velika svježini dolazi …
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas što dolazite,
vi – iznenadni vjetrovi,
vi – svježi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i čist.
Ne mjerka li me,
zavodnički,
prijeteći pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrašivo!
I ne pitaj: zašto?

________________________________  

Još jednom

Još jednom, prije nego
krenem dalje i svoj pogled
upravim naprijed,
podižem zajedno svoje ruke
gore tebi,
kojemu sam svečano posvetio
najdublje oltare,
da me uvijek njegov
glas ponovno zove.
Na tomu se razgara
duboko upisana riječ:
nepoznatom Bogu.
Njegov sam,
makar sve dosad ostao
u rulji zločinaca.
Njegov sam –
i osjećam omče
koje me vuku u borbu i,
makar i bježao, služit ću tebi.
Želim te upoznati,
nepoznati, ti što
duboko u moju dušu sežeš,
moj život kao oluju prožimaš,
ti, neshvatljivi,
meni srodan!
Želim te upoznati
i tebi služiti.

________________________________  

Jedna knjiga

Niti natrag? Niti naprijed da se kroči?
Ni diviojarac ovud ne može proći!
Tako čekam i čvrsto držim se tu
Onog što oku i ruci je na dohvatu!
Pet stopa jedvice da je tla, osvit,
A poda mnom – svijet, čovjek i – smrt!

________________________________  

O siromaštvu najbogatijeg

Deset godina je već -
nijedna kap me nije takla
nijedan vlažan dašak, ni rosa ljubavi
- beskišna zemlja…
Sada molim mudrost svoju
da ne bude škrta u ovoj suši:
prelij se, istoči svoju rosu,
budi sama kiša za oprljenu divljinu!

Jednom sam oblake pozvao
od mojih planina da se maknu.
Nekad sam govorio: “Više svijetla, vi tmasti!”
Danas ih mamim da dođu:
Potamnite oko mene sa vašim vimenima!
Hoću da vas muzem,
o, krave sa visina!
Mudrošću toplom kao mlijeko,
slatkom rosom ljubavi
plavim zemlju.

Odstupite! Odstupite, istine
sa mračnim pogledom!
Na mojim planinama da vidim
neću više opore, nestrpljive istine.
Smijehom pozlaćena
neka mi je danas bliska istina
suncem zaslađena, ljubavlju preplanula, -
jer da uzberem želim sa drveta jedino ozrelu istinu .

Danas ruke ispružam
za viticama budućnosti,
dovoljno lukav da je prevarim,
da budućnost vodim poput djeteta.
Danas hoću da budem gostoljubiv
prema nedobrodošlom,
ni prema sudbini neću da budem bodljikav
- Zaratustra nije jež.

Duša moja,
sa njenim jezikom nezasitim
sve je dobre i rđave stvari već lizala,
u svaku dubinu uranjala.
Ali poput plute uvijek,
uvijek isplivala opet,
kap ulja na morima tamnim:
zbog duše ove zovu me sretnikom.

Tko su mi otac i majka?
Nije li mi otac knez Obilje
a majka tihi Smijeh?
Nisam li ja začet u njihovoj ložnici,
ja, zvijer zagonetka
ja, svjetlosna neman,
ja, Zaratustra, rasipnik mudrosti?

Bolan danas od nježnosti,
južni vjetar,
sjedi Zaratustra i čeka, čeka na svojim brdima, -
u vlastitom soku
u slasti skuhan,
ispod svoga vrha,
ispod svoga glečera,
umoran i blažen,
tvorac u sedmome nebu.

- Tišina!
Istina se nada mnom vije
oblaku slična, -
nevidljivim munjama me ranjava.
Širokim i sporim stepenicama
njena se sreća meni penje:
Dođi, dođi, voljena istino!

- Tišina!
Istina je moja u meni!
iz treperavih očiju ,
iz kadifenih drhtaja,
pogađa me njen pogled,
ljubavan i zao, pogled djevice.
Ona sluti sreće moje osnovu,
sluti mene – ah , šta smišlja?
Purpurni me zmaj jedan vreba
u bezdanu njenog pogleda djevičanskog.

- Tišina! Moja istina govori!

Teško tebi, Zaratustra!
Izgledaš kao netko
tko se nagutao zlata:
utrobu će ti još rasparati!…
Suviše si bogat ,
kvaritelju mnogih!
Pretvaraš ih u zavidljivce,
osiromašuješ mnoge…
Tvoja svijetlost na mene baca sjenku -
smrzavam se: odlazi bogatašu!
Odlazi , odbij, Zaratustra, od tvoga sunca!…

Htio bi da darivaš, da dijeliš svoje obilje,
ali sam si ti najobilniji!
Budi pametan, ti bogatašu!
Obdari najprije sebe samog, o Zaratustra!

Deset godina je već, -
nijedna kap te nije takla?
Niti vlažan dašak? Ni rosa ljubavi?
Ali tko bi i mogao da te voli ?
O prebogati!
Tvoja sreća isušuje krajolik,
osiromašuje ga u ljubavi,
- beskišna zemlja…

Nitko ti više ne zahvaljuje,
da ti zahvaljuješ svakome
ko prima tvoje darove.
Po tome te prepoznajem ,
o, prebogati,
najsiromašniji od svih bogatih!

Žrtvuješ se, tvoje te bogatstvo muči, -
dijeliš ga štedro,
ne štediš se, ne voliš se:
muka te ogromna svakad pritiska,
muka od prepunih silosa, od prepuna srca -
a nitko ti više ne zahvaljuje…

Sebe moraš osiromašiti,
umni bezumniče!
- ako hoćeš da budeš voljen.
Vole se samo oni koji pate,
ljubav se nudi samo gladnima:
darivaj najprije sebe samog,
o Zaratustra! – Ja sam tvoja istina…

________________________________  

Posljednja oporuka

Umrijeti tako
Kako sam ga jednom vidio umirati –
Prijatelja, što je munjama i pogledima
Božanski obasjavao tavnu mladost moju.
Vragolast, dubok
Igrač međ’ satnicima-

Najvedriji međ’ ratnicima,
Samuraj međ’ pobjednicima,
Na njegovom udesu, udes naš počiva,
I moj, tvrd, promišljen, vidovit;
Drhtao je, jer je pobjeđivao –
Dok je umirao, naređivao je
I naredio je da se uništi…
Umrijeti tako
Kako sam ga jednom vidio umirati:
Pobjeđivati, uništavajući…

________________________________  

Usamljen

Kreštav roj vrana
u grad leprša preko sivih poljana.
Skoro će sneg – o, blago tom
ko sad još ima zavičaj i dom.
Sad stojiš ukočen i klet
i osvrćeš se – već koliko dugo!
Ah, zašto, ludo,
od zime pobeže u svet?
Svet – kapija što vodi
u pustinje, u nem i leden kraj!
Ko izgubi što si ti, taj hodi
i hodi, nigde ne staje taj.
Proklet da zimskim svetom
lutaš, sada si bled,
nalik na dim, što vazda letom
stremi u hladnijeg neba led.
Leti, o ptico, grakći, sa starim
pustinjskim napevom pesmu slij!
Ludo, srce što ti krvari
pod ledom i pod porugom skrij!
Kreštav roj vrana
u grad leprša preko sivih poljana:
- skoro će sneg, i teško tom
ko nema zavičaj svoj ni dom!

________________________________  

Završna pjesma

O, podne života! Svečano vreme!
O, letnji vrte!
Nemirna srećo u stajanju, izgledanju i čekanju:
Iščekujem prijatelje, danju i noću spreman,
Gde ste mi, prijatelji? Dođite! Vreme je! Vreme je!
Ta zar se za vas sivilo glečera nije danas
Ružama ukrasilo?
Vas traži potok, čežnjivo se danas vetar i oblak
Sudaraju i tiskaju naviše u plavetnilo,
Da bi vas sa visine ptičjim pogledom izgledali.
U visinama je za vas postavljen moj sto:
Ko živi tako blizu zvezdama,
Ko jezivoj dubini bezdana?
Moje carstvo —koje se carstvo prostire dalje?
A moj med — ko ga je okusio?…
— Tu ste sad, prijatelji!— Avaj, nisam to ja
Kome ste vi hteli?
Vi oklevate, čudite se — ah, vi biste se radije ljutili!
Ja — zar nisam to ja više? Promenio ruku, korak, lice?
Pa šta sam onda, prijatelji, vama — ako to nisam ja?
Postao sam drugi? I samom sebi stran?
Pobegao od sebe sama?
Borac koji je prečesto sam sebe pobeđivao?
Prečesto se sopstvenoj sili odupirao;
Sopstvenom pobedom ranjen i sputan?
Tražio sam mesto gde vetar najoštrije briše?
Naučio sam da stanujem
Tamo gde nikoga nema, u pustoj zoni medveda severnog,
Zaboravio čoveka i boga, molitvu i kletvu?
Postao utvara što glečerima hoda?
— Prijatelji stari! Gle! Sad ste već bledi,
Ljubavi i groze puni!
Ne, idite! Ne ljutite se! Ovde— vi ne biste mogli boraviti:
Ovde u dalekom ledu i carstvu stena —
Čovek mora lovac biti i divokozi ravan.
Postao sam loš lovac!— Pogledajte
Kako je čvrsto zapet moj luk!
Bio je najjači taj što ga je tako zategao;
Ali, avaj sada! Opasna je ova strela
Kao nijedna druga —bežite odavde! Spasa radi svog!…
Odlazite već?— O srce, podnelo si dosta,
Tvoje nadanje ostalo je jako:
Za nove prijatelje drži otvorena vrata!
Stare pusti! Sećanja se mani!
Nekad si bilo mlado, sad si bolje mlado!
Šta nas je nekad spajalo, veza jedne nade—
Ko još čita znake
Koje je ljubav jednom upisala, znake blede?
Upoređujem s pergamentom ono što ruka
Ne sme da uhvati— poput njega opaljena, sagorela.
Ne više prijatelji, to su— kako ih nazvati?—
Samo prijatelji-aveti!
To mi noću još lupa na srce i prozor,
To pogleda i govori: “Ipak smo to bili mi?”
— O, uvela reči koja je jednom poput ruže mirisala!
O, mladalačka žudnjo, koja sebe ne razume!
Oni za kojima sam čeznuo,
Koje sam sebi srodnim— preobraženim zamišljao,
Da su ostareli, njih si odagnala:
Samo ko se menja ostaje mi srodan.
O, podne života! Mladosti druga!
O, letnji vrte!
Nemirna srećo u stajanju, izgledanju i čekanju!
Prijatelje iščekujem, danju i noću spreman,
Prijatelje nove! Dođite! Vreme je! Vreme je!
Ovoj pesmi je kraj— čežnje slatki krik
Na usnama je zamro:
To je delo čarobnjaka, prijatelja u pravi čas,
Podnevni prijatelj— ne! Ne pitajte ko je to,
Bilo je to u podne, tada je jedno postalo dva…
Sad slavimo, sigurni u zajedničku pobedu,
Praznik praznika:
Stigao je prijatelj Zaratustra, gost nad gostima!
Sad se smeje svet, strgnuta je zavesa strave,
Vreme je svadbi svetlosti i tame…

________________________________  

Zaratustra

Sam odlazim sada, učenici moji! I vi pođite odavde, sami! Tako hoću. Idite od mene i branite se od Zaratustre! I još bolje: stidite ga se! Možda vas je obmanjivao.  Čovek saznanja mora ne samo voleti svoje neprijatelje, on mora moći da mrzi i svoje prijatelje. Loše se odužuje učitelju, ako se uvek ostaje jedino učenik. I zašto ne biste čupkali s mog venca? Poštujete me, ali šta ako jednoga dana vaše poštovanje presahne? Pazite se da vas ne zgromi neki kip! Velite da verujete u Zaratustru? Ali šta stoji do Zaratustre! Vi ste moji vernici, ali šta stoji do svih vernika! Još se niste tražili: umesto toga našli ste mene. Tako čine svi vernici; stoga se tako malo dobija od svih vera. Sada vas pozivam da izgubite mene i nađete sebe; i tek kada me se svi budete odrekli, vratiću vam se…

 

***
Šta mi se to dogodi? Kako se iskupih od mučnine? Ko mi podmladi oči? Kako uzleteh na vrh na kojem više nikakva rulja ne sjedi uz kladenac?
Stvori li mi sama mučnina krila i sile što slute izvore? Zaista, moradoh da poletim na najviši vrh da bih opet našao vrelo radosti! —
O, nađoh ga, braćo moja! Tu na vrhuncu vrca mi vrelo radosti! I postoji život iz kojeg sa mnom ne pije rulja!
Gotovo mi preplaho kuljaš, vruljo radosti! I često odasipaš iznova iz pehara hoteći da ga napuniš.
I još mi je učiti smerno da ti se približim: preplaho još struji tebi moje srce:
— moje srce na kom mi se žari ljeto, kratko, toplo, setno, preblaženo: kako čezne moje ljeto-srce za tvojim hladom!
Minula je drhtava žal moga proljeća! Minule su snežne pahulje moga junskog jeda! Sav postadoh ljeto i ljetnje podne, —
— leto na visini s lednim virovima i blagim spokojem: o, dođite prijatelji rnoji, da spokoj još blaženiji bude!
Jer ovo je naša visina i naš zavičaj: previsoko i strmo obitavamo mi ovde za sve nečiste i njihovu žeđ.
i, prijatelji, pogledajte samo svojim bistrim očima u vrelo moje radosti! Da li bi se ono zbog tog uzmutilo? Nasmijaće vam se ono svojom čistotom.
Na stablu budućnosti svijamo naše gnijezdo; nama, samotnicima, orlovi će da nam u kljunovima donose hranu!
Zaista, ne hranu koju bi s nama smjeli da jedu neočišćeni! Pomislili bi da žderu oganj i oprljili njuške.
Zaista, ne držimo ovde skloništa spremna za neočišćene! Našoj sreći bi ime bilo ledena špilja za tela i duhove njihove!
I poput vihora hoćemo da živimo iznad njih, susjedi orlovima, susjedi snijegu, susjedi suncu: tako žive vihori.
I nalik vetru još jednom hoću da dunem među njih i svojim duhom njihov ostavim bez daha: tako hoće moja budućnost.
Zaista, vihor je Zaratustra za sve nizije, i ovako savjetuje svojim neprijateljima i svemu što bljuje i pljuje: pazite da ne pljujete uz vetar!

***
— duša koja je s najdužim lestvama i najdublje može da siđe,
najobuhvatnija duša koja može u sebi najdalje da trči i luta i tumara,
najnužnija, koja se sa zadovoljstvom stropoštava u slučajnost,
bivstvujuća duša koja hoće u postajanje, imajuća, koja hoće u htenje i žudnju —,
koja samoj sebi beži, koja samu sebe sustiže u najdaljim okružjima,
najmudrija duša, kojoj se ludost s najvećom slašću obraća,
koja samu sebe najviše voli, u kojoj sve stvari imaju svoju struju i protivstruju i plimu i oseku

***
Noć je: sada glasnije govore svi vodoskoci. A i moja duša je vodoskok.
Noć je: sad se tek bude sve pjesme zaljubljenika. A i moja duša je pesma nekog zaljubljenika.
U meni je nešto nestišano, nestišljivo, što hoće da se oglasi.
U meni je lakomost za ljubavlju što sama govori jezik ljubavi.
Svjetlost sam: ah, da sam noć! Što sam svjetlošću opasan, no to je moja samotnost.
Ah, da sam taman i mračan! Kako bih srkao s dojki svjetlosti!
I vas same htjedoh još blagosloviti, vi male iskričave zvijezde i svici tamo gore! — i blažen biti zbog vaših svjetlosnih dara.
Ali ja živim u sopstvenom svetlu, usrkujem plamenje u sebe što iz mene suklja.
Ne poznam sreću uzimaoca; i često mi se prisnilo da bi krađa još blaženija morala biti nego uzimanje.
Moje je siromaštvo što mi ruka nikad ne počine zauzeta darivanjem; moja je zavist što gledam u očekujuće oči i obasjane noći čežnje.
O, neblaženstvo svih darivalaca! O, pomračenje moga sunca! O, lakomosti za žudnjom! O, nesite gladi u sićenju!
Uzimaju od mene: ali, diram li još u njihovu dušu? Jaz je između uzimanja i davanja; i najmanji jaz valja naposlijetku premostiti.
Raste glad iz moje ljepote: da pričinim bol želio bih onima kojima obasjavam, da opljačkam one koje sam darivao — toliko sam gladan zline.
Trgnuv ruku kad joj druga već pođe u susret: nalik vodopadu koji dok se obrušava još oklijeva — toliko sam gladan zline.
Takvu osvetu smišlja moje obilje, takvo pritvorstvo izvire iz moje samotnosti.
Sreća moja u darivanju preminu s dariva-njem, vrlina moja zamori se od sebe u svome preobilju!
Ko neprekidno dariva prijeti mu opasnost da postane bestidan; ko neprekidno dijeli, nažuljiće ruke sve samim dijeljenjem.
Moje oko ne preliva se više pred stidom molilaca; moja ruka posta odveć tvrda prema drhtanju nakrcanih ruku.
Kuda izmače suza mome oku i paperje mome srcu? O, usamljenosti svih darivalaca! O, ćutljivosti svih obasjavalaca!
Mnoga sunca kruže u pustom prostoru: svemu što je tamno govore svojim svetlora — meni ćute.
O, eto neprijateljstva svjetlosti prema obasjavaocima: nemilostivo grede ona svojim stazama.
Nepravično prema obasjavaocu najdubljeg u srcu, ledno prema suncima — tako grede svako sunce.
Nalik nekom vihoru hode sunca svojim stazama. Slijede svoju neumoljivu volju, svoju studen.
O, vi ste tek, vi tamni, vi noćni, oni koji joj stvarate toplotu iz onoga što obasjava! O, vi tek se dojite mlekom i potkrepom iz vimena svjetlosti!
Ah, led je oko mene, ruka moja gori na lednom! Ah, žeđ je u meni koja sahne za vašom žeđi.
Noć je: ah, da moram biti svjetlost! I žeđ za noćnim! I samotnost!
Noć je: sada poput vrela iz mene suklja moja žudnja — za besedom žudim.
Noć je: sada glasnije govore svi vodoskoci. A i moja duša je vodoskok.
Noć je: sad se bude sve pjesme zaljubljenika. A i moja duša je pjesma nekog zaljubljenika.
“Velika zvijezdo! Što bi bila tvoja sreća, da nije onih koje obasjavaš! …”
***
“Časti mi, prijatelju”, odvrati Zaratustra, “svega toga nema o čemu ti govoriš; nema ni đavla ni pakla. Duša će tvoja još brže umrijeti no tvoje tijelo: ne boj se sada ničega više!”
Čovjek se na nj obazre s nepovjerenjem. “Ako kazuješ istinu”, reče zatim, “tada ne gubim ništa, kad gubim život. Nisam mnogo više od životinje, koju su udarcima i mršavim zalogajima naučili da pleše.”
***
Od svega napisanog volim samo ono što je napisano vlastitom krvlju. Piši krvlju i iskusit ćeš da je krv duh.
***
Sad sam lagan, sad letim, sada sebe vidim pod sobom, sada u meni pleše bog.
Tako je govorio Zaratustra.
***
* Od svega napisanog volim samo ono što je napisano vlastitom krvlju. Piši krvlju i iskusit ćeš da je krv duh.
***
* Tijelo se čisti znanjem; pokušavajući spoznati, ono se uzdiže; onome koji spoznaje, posvećuju se svi nagoni; onome koji se uzvisio, duša postaje radosna.
Liječniče, pomozi samome sebi: tako ćeš pomoći i tvome bolesniku. To neka bude najbolja pomoć liječnika, to da svojim očima vidi onog koji se sam izliječio.
**** Od svega napisanog volim samo ono što je napisano vlastitom krvlju. Piši krvlju i iskusit ćeš da je krv duh.
***
* “Kad bih ovo drvo htio zatresti svojim rukama, ne bih to mogao. Ali vjetar koji ne vidimo, muči ga i savija kako želi. Najgore nas savijaju i muče nevidljive ruke.”
***
Ne želimo da nas poštede naši najbolji neprijatelji, a ni oni koje duboko ljubimo. Dopustite stoga da vam kažem istinu!
Moja braćo u ratu! Ljubim vas duboko, bio sam i jesam jednak s vama. A i najbolji sam vam prijatelj. Dopustite stoga da vam kažem istinu!
***
* Šutjeti i biti miran može se samo onda kad se posjeduje strijela i luk; inače se brblja i prepire. Vaš mir neka bude pobjeda!
 

________________________________  

Venedig

An der Brücke stand,
jüngst ich in brauner Nacht.
Fernher kam Gesang:
Goldner Tropfen quoll’s
Über die zitternde Fläche weg.
Gondeln, Lichter, Musik -
Trunken schwamm’s in die Dämmerung hinaus….
Meine Seele ein Saitenspiel,
sang sich, unsichtbar berührt,
heimlich ein Godellied dazu,
zitternd von bunter Seligkeit.
Hörte jemand ihr zu?…..

Venecija, Friedrich Nietzsche

Tamo gdje se vlada, tu postoje mase; a gdje su mase, tu postoji potreba za robovanjem. Gdje ima robovanja, individue su malobrojne, i one imaju protiv sebe instinkte i savjest stada. ( Friedrich Nietzsche)

 

 AUDIO

Im deutschen November

Vereinsamt