WEB SITE NEWS »

Hadžem Hajdarević

Hadžem Hajdarević, rođen je 18. jula 1956. godine u Kruševu kod Foče. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, te diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Hajdarević je pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, pisac za djecu, urednik i priređivač.  Radio je kako profesor bosanskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Aktivan je u kulturnom i društvenom životu Bosne i Hercegovine. Objavio je više od dvadeset knjiga poezije, proze, publicistike, knjiga za djecu, te sudjelovao u više uredničkih, manifestacijskih i drugih književnopromotivnih projekata. Jedan je od kooautora Rječnika bosanskog jezika, Pravopisnog priručnika bosanskog / hrvatskog / srpskog j ezika s osnovama gramatike, te sudjeluje u drugim lingvističkim projektima kao stručni saradnik u Institutu za jezik. Rane priče i pjesme objavljivao je u Životu, Odjeku, Licima i drugim ondašnjim bh. i jugoslavenskim listovima i časopisima, dakako i u glasilima Islamske zajednice, najviše u Preporodu, gdje u posljednjim brojevima ovoga dvosedmičnika, iz broja u broj, ispisuje seriju članaka “Iverje – Zapisi o smrti, zapisi o životu”. Prvu knjigu pjesama (Seobe obala) objavio je 1981. godine. Do sada je objavio dvanaest knjiga pjesama, knjiga izabranih stihova, zatim više knjiga proza, knjiga kolumni, eseja, čime se ubraja u najplodnije savremene bh. autore. Posljednje objavljeno književno djelo je roman Gdje si ti ovih godina (Sarajevo, 2015.). Knjige odabranih Hajdarevićevih stihova izišle su na francuskom, engleskom, slovenačkom, poljskom i njemačkom jeziku. Prevođen je, još, i na arapski, turski, flamanski, mađarski, makedonski, danski, ruski, ermenski, talijanski i druge jezike… Dobitnik je više književnih nagrada: Nagrada Trebinjskih večeri poezije (1981.), Nagrada “Skender Kulenović” (1996.), “Planjaxova” nagrada za najbolju knjigu pjesama (2005.) i dr. Hadžem Hajdarević je autor Čitanke za IV. razred gimnazije i drugih srednjih škola u BiH, te autor ili koautor čitanki za više razreda osnovnih škola u BiH. Priredio je Panoramu moderne bh. poezije za “Ratkovićeve pjesničke večeri” (Bijelo Polje, Crna Gora, 2010.). Jedan je od autora Rječnika bosanskog jezika (Sarajevo, 2007.), koautor (zajedno s profesoricom Aidom Kršo) Pravopisnog priručnika bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika sa osnovama gramatike (Sarajevo, 2013.), itd. Upjevao je na bosanski jezik neke od značajnijih bošnjačkih pjesnika na orijentalnim jezicima. U tom smislu, valja istaknuti Divan Fadil-paše Šerifovića (Sarajevo, 2006.) Od 2002. pa do 2012. godine bio je, u okviru redovnih aktivnosti Društva pisaca BiH, predsjednik Organizacijskog odbora Međunarodne književne manifestacije Sarajevski dani poezije, čime je, zahvaljujući upravo njemu, ova kulturna manifestacija, bila dostigla najviše evropske i svjetske književnopromotivne standarde. Sudjelovao je na mnogim književnim festivalima i znanstvenim skupovima koji se tiču književnosti i književne tradicije u zemlji i svijetu. Bio je član, a i trenutno je član više bh. i regionalnih žirija u oblasti književnoti (Odbor za dodjelu pjesničke Nagrade “Slovo Makovo – Mak Dizdar” – Sarajevo; Ratkovićeve pjesničke večeri – Bijelo Polje, Crna Gora; “Pero Ćamila Sijarića” – Novi Pazar; Nagrada za kratku priču Susreta “Zija Dizdarević” – Fojnica; Nagrada Dana Hasana Kaimije – Zvornik; Žiri za najbolje književne rukopise Fondacije za izdavaštvo – Sarajevo, Nagrada za najbolji roman “Meša Selimović” – Cum Grano Salis, Tuzla, itd.) Ne susteže se aktivno sudjelovati i u društvenopolitičkom životu BiH, gdje, u sociopolitičkom smislu, pripada ideji socijaldemokracije. Vrlo je aktivan u radu Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, gdje je dugi niz godina član Izvršnog odbora Društva, te u jednom mandatu predsjednik Matičnog odbora “Preporoda”. Član je Društva pisaca BiH, član PEN-centra BiH, član Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca i član Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. U svim biografskim bilješkama s naročitim ponosom ističe da je bio učenik i svršenik Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Trenutno je uposlen kao stručni saradnik u Institutu za jezik – Sarajevo

Čitajući Charlesa Simica
Džoint
Franfurtsko lijeno podne
Gušter
Gotfried Benn u Sarajevskoj kafani 1994.
Jesenji sonet
Jedna porodična bajka o drvetu koje svijetli
Kao Bosna
Molitva za hedoniste
Moji suncokreti
Moj mrak
Njeno tijelo
Oklijevanje
Pužev trag, poetika
Pastrmka, večer
Proticanje vremena, prema Montaleu
Praznorijeci
Posljednje jutro
Ruža nevjesta
Rušenje stabla
Rilke
Stare fotografije
Slikareva ratna ljubav
Skice za rastanak, hotelski nocturno
Smrt samca
Sa stropa
Švicarska
Treći brat
Tranzicijski intelektualac
Utvarice
Umjesto sna
Vježbe prstima
Zemlja koja nema
Zaboravljeno selo
Zašto nisam slikar
Zima pjesnikova
Zemlja Bosna
Zlatne ribice

____________________________

Čitajući Charlesa Simica

I ja često osjetim kako stanujem

Na svim starim adresama i kako me
U kasnim satima obilaze stanodavci
I drugi fantomi kojima ili sam dužan
Ili načas moram biti ispovijedni lijevak
Za njihove nadošle strahove i suze

U svaku se noć ulijevaju sve druge
Noći pa lica s pesnicom na čelu
Ili praznom kašikom u ustima
Milostivno kruže oko moga kreveta
Kao da sam iznenada obolio zauvijek

Svrćem pogledom u knjige tek skinute
S ormarića i lovim sretni trenutak kad bih
Iz bilo kojeg stana zbrisao na put

A izjutra se zidovi i stvari čude
Mojoj bunovnosti i zašto previđam
Koliko su isflekani masnim sjenkama

Odbacujem ih kao što se odbacuje
Uprljano rublje i vrebam one
Sjenke koje će sramežljivo uskočiti
U sobu prije no što vlastito tijelo
Privolim na novi započeti dan


(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Džoint

Moj otac, i tvoj otac, i oci očeva sijedih
od čekanja u redu za makarone u masnoj
kuhinji Raja, moj otac katkad u tijelu ribe
i tvoj otac vrabac na grani od klijena…
Svi oci oblače naše zemne molitvene darove
i jedni drugima rasute sinove hvale.

Naši se oci često sretnu u vjetrima
koji nanose duše onih koje zvasmo epohe
i čekaju i nas da bahnemo na peron od svilena
anđeoskog perja. Naši oci jedva čekaju
da i mi umremo i umjesto njih stanemo
u red za vrući rajski kruh.

A na zavičajnim tavanima još stoje njihove
skorene cipele – kao otvorena groblja, kao zaturene
posude u koje ni praznina unišla nije…

Ako nas vide kako šetamo međ drvećem
i đavoljim ranoaprilskim horom, neće znati
da li da se grohotom smiju ili da brinu
što sinovi njihovu ne znaju
kamo ti puti nestajući vode.

(Iz knjige pjesama Sutrašnje putovanje brodom, Sarajevo, 2000.)

____________________________

Franfurtsko lijeno podne

U Frankfurtu samoća postaje prirodna
Poput znoja što se lijepi za košulju
I masnih mikroba na jaki za vratom…
Usamljen je pogled kojim se
Dodirujem s postojećim svijetom.
Sama je pčela što ubija se u jabukovu
Soku, i čaša na stolu, i mušice
Razrojene k’o napušteni jezici, i toranj
Čija me sjena pritišće kao kamen
Nesretnog zidara… Kao da gradom
U zlatnim kočijama paradira kuga i postaju
Prirodnima sve bolesti uredno složene
U strahovima onih koji prognani su ovdje?

Usamljeno je drvo preko puta, i semafor uzrujan
K’o nekadašnji franački soldat na mrtvoj straži…
Samotan je zračak svjetlosti na zgradi
O koju se porezuju pogledi onih što odlučiše
Da, jednom, sve mora stati… Kao da sve biva
Cjelovito jedino kad se priviklo samoći
Pa lijeno se, kao kokoš u zavičajnom bunjištu,
Peruta i naliježe u prolazničkom dremljivu oku…
Sve biva daleko koliko god se kroz miris nudilo
Bliskim. Sve se, nanovo, u samotnost
Svoju vraća – ne bi li u kojemu drugom oku
Otvorilo se širom i zbunilo ulijenjena čula…

Evo me jedna zalutala golubica, s grivnom
O vratu, odvodi u daleka polja…
Tamo ću ili se ubiti ili ću svoju blaženu samoću
Kao leteći ćilim pod sobom prostrijeti?

Frankfurt, oktobar 2006.

(Iz knjige pjesama Gdje voda izvire, Sarajevo, 2010.)

____________________________

Gušter

Tamo je on, gore, u ruševini, skriven,
i ranjen, kao progonjeni čovjek,
poda se skuplja udove patrljke.

Pod teretom izmučena tijela
osluškuje zemaljski krvavi sat…

Tamo je ispod neba, melekima
blizak, i već se, tako nemoćan,
dopao džinkinjinoj kćeri. Nit slava,
nit ordenje, nit zov u pitomiju
nizinu namamiti ga neće. Tamo je
on gore: dahće u preziru svog tijela.

Tamo je on, gore, i živ, i mrtav –
ruga se i sebi i posljednjem zidu
što ga od kamenica dječijih dijeli…

(Iz knjige pjesama Peto ušće, Sarajevo, 1997.)

____________________________

Gotfried Benn u Sarajevskoj kafani 1994.

Klub novinara, Zehrudinu Isakoviću, poslije

Svijeća se topila kano uplašeni redov na straži –
sve dok uši nije počeo gristi agregat.

Na rubovima dima cijedila se duga
masna kosa, do nje krezubi vicevi
o krevetu i Bosancu, pa usukani trbuh
smoren ljubomorom i čirom. Naočale
glasno sipaju votku. Javorove štake

sjedaju za moj stol. Jedna radoznala
koljena popuštahu pod brcima užutjelim
od nikotina. Šešir, oslonjen o zid, krišom je
buljio u razmjenu podgrijanih zubala
i slina. Umorni očni kapci

pjevuše dalmatinsku pjesan. Helanke
sa sedamnaest raznose tuborg pivo.
Operirana vilica siše lozu
na slamku. Geleri u butu kuraže
tek pripaljenu marihuanu: Valja bježati

u svijet! Sve vrijeme sijeda glava
ukuplja hrabrosti da takne rak dojke
– o kakav skorašnji žig! Od dima
duhanskog tuberkuloza trlja snene
oči. Mašna muziku pušta. Po podu
lipti harmonikina krv… Da krisnem

i zapodjenem nešto u duši? Da ustanem
i skinem se gol? Ali u tom času
vrisnuše helanke i bluzice znojne:
šešir je zboden pod plećku, u vrat…

Izađoh, polahko, pun logorskog
gnoja… A za mnom teturahu jedne samotne,
jedne od Svijeta skrivene vene
– prerezane za sat
i pol…

(Iz knjige pjesama Peto ušće, Sarajevo, 1997.)

____________________________

Jesenji sonet

Primiče se jesen. Sjene plaze jezik
uplašenu bilju, što ga rujan slama.
Mnoga riječ traži, da prezimi, veznik
kano steznik koji čuvat će je drama

od pometnji sroka, heraldičkih studi,
od kvarnijeh zuba pučke semantike…
Kad, umjesto zore, praznina zarúdi
i panični znaci smiješaju slike

s krvotokom čije i mi smo već ušće:
promočit će, s ruba, gripozne sonete…
Malo će šta biti u jeziku vrùćē

od bolesna daha – kad mikrobske čete
kritičara rastru po nebu, sve gušćem,
mutne svoje sjene, sonetu se sveteć…

(Iz knjige pjesama Na sonetnim otocima, Zenica, 2004.)

____________________________

Jedna porodična bajka o drvetu koje svijetli

Ima to stablo koje svijetli, i jednorog
koji o nj oštri uznemiren rog
Ima taj vjetar što u kristalnim krošnjama
začešljava dječake odbjegle od doma
a oni s napetim lukovima čekaju
poludjelu vješticu iz gore

Imaju ta prostrana srebrena brda
puna svjetlucavih stabala
kud lunjaju umorni sveci s bradama
svinutim o mršava koljena prije no,
u odjeći siromašaka, pokucaju
na naša obiteljska vrata u dolini

Ima to ljubičasto jutro koje će
ubrzati naša ulijenjena srca
što stići će na vrijeme baš tamo
kamo bijahu krenula – u čednom
dobu bezvremenosti, kad su
i jednorozi odlučili da ih oko
ljudsko ne vidi nikada više, a mi
ostali da budemo zaustavljeni u
sasvim običnoj i nedovršenoj priči

(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Kao Bosna

Ona me gleda

Kao što bi srna
Gledala hroma
Vuka na vijavici

Svoju toplu njušku
Prinosi mrzlim
Vučjim šapama
I zvjerinjoj čeljusti
Umornoj od gladi

Ispruža visoko uši
Mjesecu veseljaku
Dok pobožno hramljem
Uz njenu gipkost
I iznenadni skok
U nevidjelicu šumsku

Uz nju je toplije
I moje načeto krzno
A sva druga divljač
Dovoljno daleko

(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Molitva za hedoniste

Bratu Habibu, rahmetli,

i njegovoj plemenitoj sarhoškoj duši

Neka su slavni svi oni kojima

Nije bilo nimalo do slave
I u rajske bašče nek uđu,
Bože, i sarhoši i hulitelji,
Sumnjivci i Tvoji poricatelji
Ogrezli u raspjevanu vinu
U golokrake jutarnje sate

Te ruke orača, tesara, mrkih
Domaćina od riječi, iskrenije
Moljahu se Tebi od licemjerā
Čiji dlan nikad ne zapeče žulj
Čije čelo, ni u tešku zlu, ne orosi
Sram – dok duše bijahu umornije
Od ruku u praznim džepovima

Kuće u kojima su oni živjeli
Obolješe od grešničkoga straha
Pa su same sebe zapalile prije
No sa sjevera i sa juga dojahaše
Divljaci s krstaškim bakljama…
I preljube njihove, Bože, potrage
Su za sigurnijim utočištem Tvojim

Prihvatili smo da Si posvuda gdje
Spomene se Tvoje ime, pa onda Te
Ima, Bože, i u nehotnoj njihovoj
Psovci kad izda ljetina a zimi
Kurjaci zasjednu za obiteljski stol
Gdje sa zvijerima zalijevaju se vinom
U ravnodu.nim noćima siječnja

Kopenhagen, 22. septembar 2011.

(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Moji suncokreti

U dnu vrta su sami od sebe
Iznenada nikli suncokreti

Njihove svijetle glave, poput
Nasmijane tatarske izvidnice,
Odjednom su okrenute na
Sve četiri strane svijeta…
Za njih je sunce svuda
I odsvuda se može pomoliti

Gledam ih s prozora i pomišljam
Možda nešto sigurno znaju
Bit će da donose važne vijesti
Iz nekog od inih svjetova
Nešto se ima presudno zbiti
Ono što čekasmo stoljećima

U tome važnom danu njihova
Boja ulit će se u sve druge boje

A možda su bahnuli samo
Da se poigraju našim zaraznim
Strahovima i veselo skrenu pažnju
Da valja biti okrenut suncima
I radovati se svemu što pođu
Taknuti oprezna naša osjetila

Gledam ih i ne mogu ih se
Nagledati, ne mogu prestati
Iz njihova sjemenja cijediti
Poruke u jednom sasvim
Običnom augustovskom jutru

27. VIII. 2011.

(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Moj mrak

Kad navečer legnem, mrak iz mene krene
da ispuni sobu po svim uglovima,
prvo zguta sjene, grubo draška zjene,
u stvarčici svakoj mora da ga ima.

Ne znam u kom trenu, u gluhežna doba,
koraci odjeknu, parket zapucketa…
Moji mili mrtvi ustaju iz groba,
i nadnose lica iznad mog kreveta?

A čim sunce grane, mrak opet zastane
ispod kože, bivam krletka njegova…
Sve trenutke znane u te krhke dane

dijelim sa mrtvim kroz prostranstva snova.
U mrak često suza svjetlosnica kane,
kao kapca kiše s roditeljskog krova.

____________________________

Njeno tijelo

Cijelo je ljeto mijesila, oblikovala i pekla svoje tijelo
Na suncu, pa prinosila kano žrtvu osionim bozima mora…
Moglo ju se vidjeti zarivene glave u pijesku dok, bit će,
Razmišlja o nepredvidivim putima materije i duha,
I onog što ih veže u tajne mrtvouzice nostalgije i strasti…

Na prstima se pela uz borove strmeni, brala kadulju, vrijesak,
Gospinu travu, ispijala augustovske čajeve i s borovih iglica
Cijedila mjesečevu mliječ… Zamišljala je poruke koje
U staklenkama odašilje diljem ravnodušnih mora…

Mnogo se izlagala nedovršenim radostima pûti i, s večeri,
Tužila na prozore koji se nikad ne otvaraju, na jahte s kojih
Ne mašu ničije ruke… Jutrom bi, gola kao budućnost, hodala
Po vodi… Pučina je uvijek, poput Ljubavi i Smrti – neizmjerna…

Kad je umaklo ljeto, brižno je sakupila svoje tijelo i, duboko
U kontinentu, tetošila ga pjesmom – opet će doći juli
I ona će biti mudrija i odlučnija kako da neposlušnu pût,
U ranom jutru, pretvori u sunčani trak, a s večeri u pjenoviti
Val u koji uranja uznemireno tijelo i potom ne biva ništa.

Brač, juli 2008.

(Iz knjige pjesama Gdje voda izvire, Sarajevo, 2010.)

____________________________

Oklijevanje

Poviše moga spaljenog doma
sastaju se mrtvi pjesnici.
Jedni drugima čitaju pjesme.
Svaki stih je roj kukaca u zraku.

Njihove duge kose prekrivaju
zavičajne bregove… U svakoj
trešnjinoj krošnji kuca
po jedno pjesnikovo srce.

Sad svojim lakomim prstima
i dugim jezicima drukčije prepoznaju
okus tvarī i tajna trenja između njih.

Znam da bi istom nestali s bregova
i grana kad bih odlučnije krenuo
nanovo graditi svoj spaljeni dom.

(Iz knjige pjesama Gdje voda izvire, Sarajevo, 2010.)

____________________________

Pužev trag, poetika

To pisanje, puževu tragu nalik,
obmana je da duže ćemo ostati
ovdje. Mile grafeme kao mravlje
kamikaze u pravopisne omče. Sitne se
mrvice doživljavanja, ništavila, trijebe
metaforske šume… Koliko ih je još
smišljalo ovaj svijet – sijalo svoj mali
zemni užas? Neko je s kažiprstom
na slijepočnici bio, neko s metkom
duboko u mozgu, a nikome travke
na zaboravljenu grobu ne mirisahu
na lovorovu dušu. To pisanje,
taj zvižduk uspaničena mesa, taj pepeo
nedokučena savršenstva trajat će
koliko traje otok svjetlosti zapaljene
šibice, koliko vlastiti mrak…

Juni 1992.

(Iz knjige pjesama Žive vode, Sarajevo, 1990.)

____________________________

Pastrmka, večer

Tek što je april
ispod, algama osutih, ploča
puhnuo u jata mjehurića
tajni su oblici pristali na diobe
na nova prisustva što kriomice
između dva jednolična šuma
bubre. U reljefu žilica i piješća
pastrmka se mriješćenju sprema:
mrmore sponice, krhke prevlake
u skrivenu tišaku. U toploj
posteljici stousti ikri se pijev.
Hoće li, Bože, zalediti se vode
u staklenome ribljem oku –
od vremena ostati samo slipava
sluz i krv – kad s mamcem
nadnesem slijepu glad?

Na udici, slutim, zgrušala se
večer, već grče se usta…
O bezmjerna obalo! i sama se
usrebri u panični trag
u kojemu horovi popaca pomažu
dragani da od konačne magle
košulju mi stka… U posljednjem
studenu zijevu pastrmke – cik
zore! prozor! cijela vječnost
nečija minu! Još tren

i Junusova podvodna polja
imat će me namjesto nje. U moje
oči, Bože, slit će se vode?

Šadići, Sutjeska, ljeto 1984.

(Iz knjige pjesama Koje Nuhove lađe, Sarajevo, 1987.)

____________________________

Proticanje vremena, prema Montaleu

Ako je poezija hvatanje suština
u bijegu, šta, na koncu, ostaje pjesniku
da pamti?

U pjesnikovu odsustvu ništa više
prisutno nije. Sve biva pokorno jeziku
gluhih satova i skritih pijetlova
što mahat će krilima i glasom
kao da produžuju sudbinu
svakom od nas.

Mrtvo je samo ono što je lišeno nježnosti…
Živo je samo ono što može imati ranu…
Ali, između tih općih smutnji u rečenicama
negdje se gubi trag i onog što bježi
i onog što uhodi mu miris i dah.

Zato traje panična potraga za suštastvom
i po zlatnim cjediljkama hvata se muzga
i mulj. Samo je suština čista
od Radosti i Bola. A ona tek – nevidni
melek! – bježi pod prstima, uklanja se
riječima, I glasno struji u nama
i oko nas…


(Iz knjige pjesama Sutrašnje putovanje brodom, Sarajevo, 2000.)

____________________________

Praznorijeci

Rečenica sama sklizava niz usne
pa u bradi gustoj raspu joj se riječi.
Jezik bi da opet sočna glasja kusne,
samo ga kratkoća i mlitavost priječi.

I druge bi možda rečenice rado
isplázale, makar kroz mrak krnjataka,
kad im jezik ne bi zguljivao kradom
kožicu s vokala ko trofej bitaka?

Riječi drhture, tajne znake daju
metaforskom žišku što pijukom čela
dubi zvonilice: tu misao vrela

krčka nove glase? Sve je na svom kraju
ako rečenice u mjehure plinu
i porubljem usni stvrdnu se u slinu…

Iz knjige pjesama Na sonetnim otocima, Zenica, 2004.)

____________________________

Posljednje jutro

Ponekad pomislim kako li će izgledati
Posljednje jutro moga života.
Ustat ću, kao i obično, i nekako odnijeti
Umorno tijelo do toaleta. Možda neću
Ni pogledati u ogledalo… Potom ću
Zahvalit se Bogu na još jednom darovanu
Danu, i sjesti da popijem jutarnju kahvu.
Svi ćemo biti doma. Svi ćemo istom
Nekamo žuriti – svako za svojim neodložnim
Poslom zemaljskim… Manje je važno
Hoće li tog jutra grijati rujansko sunce
Ili će razjareni ožujski vjetri hladnom
Kišom lupkati o prozor… Ja ću mirno
Ispijati kahvu, blaženo sretan što nije mi
Dano znati je li to moje posljednje jutro.

A možda se tog jutra i ne dignem iz postelje?
Možda ću zauvijek ostati u nekom svome
Dubokom snu, pa će neko drugi polahko dizati
S kreveta napušteno tijelo – dok će duša sama
Otići u toalet, još jednom snažno povući vodu
I, slušajući grgolj, zastati pred ogledalom
Kao jasnom granicom za sve što nepovratno
Ostaje iza njezina neizvjesnog puta za Raj…

21./22. XI. 2006.

(Iz knjige pjesama Gdje voda izvire, Sarajevo, 2010.)

____________________________

Ruža nevjesta

U tvojim, ružo, čaškama
leptirski bozi skrivaju zlato?
pa larve riju latice zato
da zraknu: u tim skaskama

šta istina jeste a šta nije?
I dok kukci glođu ljeto
i dušu, u miru svetom
ti se tek zlim rilicama smiješ…

Jer znaš da će sutra i njih
nadživjeti Mirisi i Vjetar…
Bozi neće znat’ koliki nektar
dononoć siplješ u moj stih…

(Iz knjige pjesama Koje Nuhove lađe, Sarajevo, 1987.)

____________________________

Rušenje stabla

Bolnica »Kvadrant C 5«

1.

Stablo koje se ruši i šum
što ga udišemo nijemo, čas
kad nebo u prazni prostor se
sliva… još koji će tren
moćna sjena šutljive svjetove
da skriva i na bukovo će meso
paučina se sleći.

A razdrtim oblacima sunce će
krpiti rane i vojske nebnih
mikroba jurnuti na prostrani
leš. Samo će u fotografskom oku
uvijek trajati taj neumitni
pad, taj prhut anđela s grana
i vjetar što raste u divlji
preveć ljudski šum…

2.

To stablo, široko kao jelenja
rika, začuđeno oktopodom lisnatim

u zraku, bilo je tamo dijete
sa obiteljskom sjekirom u ruci,
o hladni Davudov Dome!
A dan je počinjao oblakom i jodom.
Već je padao mrak po Ogledalu Vječnom
i manje bijahu bore na listu i bore
na licu, o Tišino Divlja…
To stablo još umišlja da vjetar je
u divljemu soku, i pjeva
o Gori Bukovoj bez gnjeva, o nj
sova proročica Minervine plahte
vješa: jurjeve sjene, bludeće
ruže, i petak očuh, subotine
kćeri, dan počinje otvorenim okom
i svjetlosnim mlazom s vrata
roditeljskog doma, to stablo:
samotno čudovište, s krznom,
žilice po stolu srebrenome stere,
u stisima kuca kolebljivo
srce, a tlima
gnjiju ideje… O humusu mraka!
Savršena vago vode i sna!

To stablo, mlaz neutažne ploti…
Ili – sve vratiti u sjećanje: nedovršeno
jutro, smućene pohlepe, augustov
dažd, i filandra sa zlatnim ključićem
u grlu, po brdima grad, dan je počeo
kišnim vezom između oblaka i kala…
Tim granama češljamo svoje
čupavo vrijeme, i Dom se širi
raspinjući kože, to stablo danas
a sutra stol za Vino i Kruh.

I šta još nije u jeziku vrebano,
šta nije gnjililo u pjesnikovu oku!

Ne dirajte ozebli prag, ni dječaka
sa zahrđalom sjekirom u ruci.
Sve je dovoljno na okupu svome,
ništa se odazvati ne da prvi put. Stablo
raste u gorki uzvik tla, kao molitva
nazebla jutra i dječaka prolistalog
u njemu…

3.

Jezik je stabla prevodiv u tragove
matere srne, siplju suhi vokali,
kao listovi plašni, sjaje rezbarije
vučije, drugdje se istoci cijede
i srijede prizivlju odbjegle izvorove
kćeri, jučer je pod glogom umirao
nejaki zmijin sin, jutros je davila
smola svako zujanje osa, jezik je
stabla zviježđima čitak, poruke
štuju usnula tijela, šumore slike,
mrse masne viline kose, i tetrijeb
žudno k mjesecu kljun užaren diže.
Sve trpi vlastiti izgon iz Raja.
O čvorove se kupe odbjegle
šumske duše… Stablo sanja da je

Nausikajin krov, pisaljka posljednjeg
mudraca, da je lađa u jeziku,
vjetar u jedrima maslinovih mora, ono
svu godinu piše, tek u oktobru
k zemlji poruke snosi: u lisju tom
slijeću i naši odbjegli glasi.

4.

Kud hodiš, od koga to bježiš, moj samotni
kruševski hraste?

Čekam te
prateći napuštene rijeke, pijući čaj
od očeva bilja, mirišem u najmanjem
hujanju vjetra. Nema te da prorasteš
zlosjeni vidik i žilicama zeblim
prekoračiš betonski prag.
Otvaram ti prozore, rukopise, saksije
od svojih i dječijih dlana, sve
što sam ikad imao
ili pak žudio da imam.
Ni sumnjati ne umijem više –
u sobi šikara raste, po krovu džiklja
naftino cvijeće, zadahom grubim
predmeti se bliže, u ćoškovima ogrisci
godina, memljivo vrijeme.
Tražim te u drvnim mezarjima
stolarskih obrtnica, u salonima
namještaja, vojničkim tabutima,
opipom uhodim tvoje moguće
balzamirano tijelo.

A tebe nigdje da kao sufijski jelen
iz nigdine sineš, da moćno zavihoriš
o jesenjem strahu, tetrijepskom horu,
o gromu što na prsima drskim
tetovira povjesme naše.
Ni u sne ne svraćaš, krilat –
tamo samo truhne rasuto zelengorsko lišće.

Na trpeze darova zemnih
ulažem svu mudrost i snagu, i palim vatru
od grančica vlastite smrti. U kapije
Jeruzalema Nebnog i tvoje tijelo će
leći, moj stari kruševski hraste?

dok u Očevoj Kući
dimi se šumina duša i vrh neboderskih šija
dogorijeva suharak dan

5.

Stablo je uvijek stablo, kao što moja čula
uvijek jesu moja, može prhnuti vrabac
i grane zaljuljati magleno tijesto, jednako
vehnu vlažna šumska lica i tlima sirotuje
šiblje, ruže mirišu na blisku smrt, okolo
lokvice vode, i svaka je drukčija sudba
i svaka suština ista, stablo nas osvaja sjenom
a mi njeg upornim gledom, pruži nam ruke
i kaže: U listanju je spas, u hlorofilu
suđeni čas kad zajedno ćemo poleđice leći
i prostrance početi teći – nikada više
u zrak… Stablo je jedini saveznik naš
u trenu kad izmrse se Minervine niti,
kad zaboravimo čiji nas doziva glas.

6.

Ugašeno svjetlo! Stavljam prste
u kosu, s laktovima spram cijeloga
svijeta, i znam da tu sam, ovdašnji
sasvim, ja, kao uplašeno brijestovo
drvo, zatečen u sumnji goloj, u prašini
dignutoj iz sna, svud truhlež i mrak,
tu sam da otoke svjetlosti, na kojim
gnjevni bijahu dani, delfinska groblja,
ovratnici masni, sa zida potiljkom
brišem jesenji hladni znoj, prsti
spleteni pa šute, s prozora vjetar
bjegunac, na tavanu glodarski hor.

Koja to školjka otvara usta, kud bježe
silni planktoni misli? Tu sam, napet,
i sam, kao strjelica sjećanja s lukom
od grižnje, koliko ljutit, koliko
kolebljiv za toplim ružinim zovom…
Samo prsti leže, svaki od čađi:
vran i nevidan, glasni su otkucaji
slabašna srca i jastuk je blizak
ko noć…

7.

A ludo trešnjino drvo ne reče
ništa. Ni Malarmeu. Ni Miljkoviću.
Ni svim inim kradljivcima svečanog
mraka. Tek nijemo je ispružilo granu
– ko fašistički pozdrav – Evo me,
pjesniče, otvori svoju ranu!

Evo me, čas zavjesa sam
halapljivu bilju, čas vrt upravljen
k nebu, krošnje kao uspravni nevjestinski
dlani… Neko će dušu kupati
lišćem, neko bi da vješa
posljednji svoj
dan.

U deblu ispiljava se jutro
bijelo i čisto kao oko onog
što novog vidjeti nikada neće, dok korijen
traži krtičin đerdan: nisku sjemenki
suhih, a ona od žilica tankih
za sebe omču spliće… U deblu –
i inat naš biljni počinje da žari.

Gle, semafor, žena, neboderski
oguljeni vrat, silina bivših kretnji –
sve grana se, lista u ludo
trešnjino drvo.


8.

Svako je stablo nadgrobni
biljeg, spomenik što rađa –
iz svoga mrtvog crpi blagost
i snagu, i biva dušina
lađa kad dođe čas…
U svakoj grani nečija ruka
lista, i svaki je list trepćuće
oko. Zato lišće
žudi toliko visoko kad vjetri
uzmu mu tijelo. Moj bašluk
sa mnom će na tabutu poći:
pod jezikom bobica
humskoga nara.

9.

Ali, stablo šuti. Melanholik sušti?
Tisuću očiju sklapa trepe tople.
Što ga rjeđe viđam u šumama gustim
to me češće pusti da sobom se prople-
tem u sve grane zemne i da zaustim
naglu pjesan šumske i nebeske ploti:

O, Ti što nas kotiš, motriš, što nas krotiš!
Pusti nek stablo za mirisom krene
i nek žudnjom lišća sve humusi što Ti
čini se da vehne, guši se od sjene!
Stablo lunu draška, a ona mu bježi,
nevjestama čâmnim lupka o prozore;

pošlo bi za vjetrom, u sunčanoj mreži –
tamo gdje je kupka ružoprste zore,
listalo bi pticom, munjom, psom što reži
na bronzane kiše, anđelove bore…
Ali, stablo šuti, sámo u se bježi:
deblom mrkim kopno, krošnjom pjano more.

10.

Zato otvaram prozor. Suviše moćna
noć! U njoj stari vrijeme? U mraku
gnjiju ideje? Anđeli i đavli se plode?

Suviše moćna za osamu,
za ludi jabukin smijeh…

Okno je granica između mene
i galaksije snene, tu je, ko uspravna voda!
– s arhipelagom od prstiju
znojnih, tu je da bude mogućnost
razlaza sa svime što pali
svjetiljku novoga dana.

Kroz prste, kao kroz jeruzalemske
rešetke, zurim u onaj zimski
djetinji prozor: jabuka
u vrtu, gustograni lahor,
načeta lunina halja…

Sve razdvaja se, množi, daleke
šume uzdižu u jata, svaka stvar
titra nad prezirom svog oblika
i guta svoj dio
mraka.

11.

Hraste, dobri hraste! Lik bješe patnja
a svaki predmet lakši nego sjena –
oba nas osu kancerozna cvatnja.
Sudba? Ili tek klopka privremena?

Ti dubok u sebi: k’o skrita ruža!
– čist od ideja, bijesa, zlih strasti.
Kroz bolesno okno ruke ti pružam
neću li bar snom u hladu tvom rasti.

Hraste dobri, hraste, još koji smo čas
nevini za laste, nevični za grom –
dok iz breklih žila ne proklija glas
tajnoga sjemenja čiji smo već dom…

Jer šuma u kojoj sva podneva
kisnu bijaše puna jesenjih bobica
i stazica kojim ja dolazih tebi
i ti dolazaše meni.
Sve je mijesila jesenja magla
u vlastito neizbježno jedinstvo:
Stihovi i lišće!
Vrapci, i država u hapsu!
Djetinjstvo! Mjesečev grob!
Granata tišina! Studija
vrgnjeva kvasa!
Rubom je koračala
zajednička bolest, i čekala da joj se
pokaže sat, isplazi
jezik, otvori vena, da joj se
sortira prečišćeni zrak…

Mrak. Postelja. Okno. Spliću se staze –
ko svaka da u modre krošnje raste…
Čija nova zdravlja tebi dolaze,
želeć te za se, hraste dobri, hraste?

12.

Ponovo prilazim oknu. Imati lice
stabla? Grane dignute u prezir
i korijen na Onome svijetu? Pratiti
kap kiše niz staklo: dijeli me
s brijestovom šumom, s oslikom
mene u ponoć. Ta vlažna rečenica
sve strmija, sve duža:
Dobro je ono čeg nema?
Dobro je sve što srce
uludo tipkalo nije?

Braća stižu iz rata,
ja pun streljiva zlatna
krošnjama dalekim hitam.
S prozora, kao iz rova, posljednju
riječ biram za stablo koje se ruši
u čistu nutarnjost svoju
dok nas razdvaja čežnja
hod skotne mačke na krovu i udaljenosti
između toplih sastojina Božijih cjelina:
na njima grijemo ruke, na njima grijemo
ozeble misli svoje

____________________________

Rilke

Često se vraćam tebi, pjesniče
Jeseni i lišća što nemilice pada
S nebeskih bašča u naše male
Okućnice i avlije, do na kućni prag

Veliki su samo oni trenuci koje
Uspijemo prepoznati u njihovoj
Zemnoj jednostavnosti, kad i zuj
Pčele postane predosjećaj smrti

Tvojim sam anđelima tetošio
Pravednike osuđene na vječnost
I hrabrio neodlučna stranca u ogledalu
Da s ženom koju voli krene na put

Šta su mogle gazele, panteri, vitezi
I rimski vodoskoci dok je kolebljivi
Orfej pjevao u gluhu vaseljensku noć
A ruže ispod prozorā trgali barbari?

Tvoje stihove najčešće čitam u ponoćne
Sate kad osjetim da srce pluta kao vodeni
Cvijet, a ispod krezubih streha se
Prepiru slavne nemani oko moga sna

(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Stare fotografije

Šta je naše lice ako nije citat
iz Božjega spisa? Čitamo ga iza
plohe ogledala, kamo će odskitat
sjećanje na trenut pramajkina griza…

Jabukina glatkost, nježni nabor mora,
sve je Usna Višnja što nas ljubi pâhom
vjetra, ili svjetlom zgusnutim vrh borā.
Svako lice može samo svojim dahom

prepoznati radost ili tugu trena
kad vrh čela teška nadvije se sjena
pa rukopis Boga skori se u kraste.

Zato lice sebe zaboravlja? Druga
lica pamti kao dio općeg duga
u kojima čita sve što ih nadraste.

Zaostrog, 22. VIII. 2003.

(Iz knjige pjesama Na sonetnim otocima, Zenica, 2004.)

____________________________

Slikareva ratna ljubav

Dok stubama slazi, ovlaš dlanom mazi
ogradu hladniju od zmijine kože.
Ćuti da sve može i da kućni vrazi
nisu kadri da se s njenom ćudi glože.

Prošetat će stazom koja vodi k moru,
izmišljenom ili stvarnom – sve je isto…
Dat će kosu čistom vjetru da, uz goru,
razvihori miris… Sve te trene kistom

povezat će slikar čija ruka istom
vuče nit svjetlosti niz stube… na vrata…
Kad sijevnu, ko vazda, svojim nožnim listom

i koraknu u dan pun prhkoga zlata,
cio dan, pod kistom, snažno je zablisto
– kao da je sišla s tisućega kata…

(Iz knjige pjesama Na sonetnim otocima, Zenica, 2004.)

____________________________

Skice za rastanak, hotelski nocturno

Kad me je pitala zašto pišem poeziju, rekao sam
da stihovima poravnavam misli, sortiram iskustvo
na ono koje me smiruje i ono koje pakujem kao
neizbježni prtljag na putu za pakao…

Ali tvoja poezija je tužna, bila su su uporna njena
rastvorena usta… Sva bijaše otvorena i prazna
kao školska učionica nakon posljednjeg zvona…
(Daleko izvan naših života škripahu vratnice

iz djetinjstva i pijetli kolebljivo najavljivahu raj.)
Želio sam reći kako je moja poezija pokušaj
ravnoteže u varljivim smrtnostima našim

i kako se u njoj lakše predajem pijanstvu jezika
i pûti… Poezija, to je ljubav koja hoće svjedočiti
čuda, i biti zvuk u uhu prislonjenu o zavičajne šine.

Poezija, to je i blagoslovno vino u vrču uobličenom
od njena pijanog daha… Poezija je sadašnjost koja
kani odložiti smrt… Ipak, šutio sam – zamamljen
u tisuće milosnih nagosti, otkamo izlaza nema.

Kao sad da ju gledam: ustala je, zbacila čaršafe
po podu, i prišla prozoru kao da je istom odlučila
postati vjetar… (Voda je prestala kapati u kupaonici;
vjerujem da zbunjene kaplje još stoje u zraku…)

U tom odlučnu pokretu njenu jasno sam mogao
vidjeti kako je Bog najveći Graditelj, a đavo uporni
programer ružičastih zemnih silnica i čeznuća…

Jer da je Bog nju stvorio tek u obliku soneta,
danas bih, sigurno, ležao na krevetu: i sam, i nijem
– bez ikojeg jezika, bez ikoje plodne i neposlušne riječi…

(Iz knjige pjesama Na sonetnim otocima, Zenica, 2004.)

____________________________

Smrt samca

Sedam dana i sedam noći zavjese bijahu
Navučene i ništa se nije pomjeralo

Ispod prozora su radnici strpljivo žurili
Na posao ili kući, a djeca se utrkivala

S uličnim psima i raspusnim vjetrom
Što je ubrzavao sekunde i odluke

Ni telefon, ni jednom, nije zazvonio
Bio je isključen zbog neplaćenih računa

Da je makar tu večer neko od susjeda
Sreo na stubištu lice iznakaženo od bola

Osmi dan mačke su odustale čekati svoj
Obrok pred vratima, a golubovi nisu više

Slijetali na umazana prozorska okna

(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Sa stropa

U gluho doba, kad legnem
U krevet, dignem se iz trupla
I dugo sažalno promatram
Umorno tijelo sa stropa

Dječače što si opružen
Na leđima, sa išijasom
U kostima, i uzaludnostima
Pribijenim o znojni jastuk

Privij koljena što bliže bradi
Tako ćeš zategnuti kičmu
I ublažiti neprestan bol
U desnoj, nesretnoj nozi

Ne opterećuj se onim što je
Već prošlo i ne ubrzavaj
Ono što se najavljuje doći
Opusti se u snu što bludi

I okreni se prema onoj što leži
Uz tebe, zagrli je kao djevojčicu
Koja u snu traži ljekovite travke
Za svaku tvoju noćašnju bol

(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Švicarska

Ne mogu uznati kako sam dospio amo…
Ili su me donijeli, ili sam sebe donio,
ili još nisam ovdje, nego mi se samo
pričinja prostor i obrublje vlastitog tijela?

Zato oklijevam poletjeti s visokih brda –
zbunjen u svakom zamahu čulima
ili mišlju. Zato sam ovako nestvarno
uspravan nad krotkošću vlastite sjene.

Ako su me donijeli u nekim džinskim
kočijama, onda su oni ploveći gavrani
rasuti tragovi u zraku. Ako mi se
pričinja da uopće sam ovdje, onda se
valja vratiti buđenjem ili klikom.

Ništa ljepše no skupiti se u ovakvom
čudu, kao u majčinu krilu nakon duga puta
ka kući, i sve što dotičem prekipjelim okom
preplesti u sag kojim bi valjalo
obletjeti sav ovaj prelijepi svijet.

Zürich, 30. maj 1999.

(Iz knjige pjesama Sutrašnje putovanje brodom, Sarajevo, 2000.)

____________________________

Treći brat

Moja braća nisu pisali pjesme.
Pili su vino, ljubili lijepe žene
i pjevali… Njihova pjesma još
u hiljade svilenih rubaca leti
nad usamljenim brdima u zavičaju.

Kad bih došao u njihov dom
bio sam siguran da je sve
na svome mjestu i da se trećem
očevu sinu neće dogoditi ništa.

U Očevoj Kući očekivao sam
da pod snažnim udarima vjetra
jelovi se krov razmahne u krila
i odnese me do kraja svijeta.
Tad bi me braća moja izbavila…

Moja dva brata bili su toliko dobri
da nikada nisu pomislili kako se
trećem očevu sinu prohtjelo malo
vječnosti, pa zato piše pjesme…

(Iz knjige pjesama Gdje voda izvire, Sarajevo, 2010.)

____________________________

Tranzicijski intelektualac

Imam prijatelja koji se neće složiti s vama
Čak ako ponovite njegovu jučerašnju misao

Slaže se jedino s vašom šutnjom i samopokorom
Šta sve niste pročitali, o čemu sve niste informirani

Kad bi On pisao svoj dnevnik, vjerujem da bi
Sedmicu poslije spaljivao prve stranice

Ništa se ne događa u svijetu i vremenu
Osim onoga što je on kadar vidjeti i čuti

Nema toga glasnika koji će ga počastiti viješću
Ni Šeherzade koja bi ga pričom umilostivila

On je, od pertli do kravate, tranzicijski intelektualac
Koji s postkomunističkim utvarama igra pasijans i poker

Ako ga sretnete, obavezno ga učtivo pozdravite
I ne provjeravajte je li pristao da vas je ikako sreo

(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Utvarice

Kasno je: Anhela izvodi svoje krotke zvjerčice
u šetnju. Ona dobro poznaje njihove navike
u vrijeme puna mjeseca. Za Anhelom
i drveće hodi, i puti se spliću u čvor.

Anhela izlazi vani: opada lišće, i boje sa slike
što ju istom gledam opadaju u nevidni
prah. Ona ubrzava korak, kao da hoće
pristići sebe iz neke protekle noći.

Anhela šeta uz vodu: zvjerčice ližu
svoja skrivena krila i oštre zube gledajuć
u mjesec. Ona počinje plakati a da ne zna
koji je povod i otkud toliko krhkosti u njoj.

Sve potom postaje nevidljivo: gusto tijesto
curi niz stabla i zidove. Samo nejasni šumovi
i topoti. Anhela u potpunom mraku cijela se
pretvara u glas koji me doziva iz ničeg…

(Iz knjige pjesama Sutrašnje putovanje brodom, Sarajevo, 2000.)

____________________________

Umjesto sna

Miluješ me… Nema mjesta
gdje ožiljak nije bio.
Pût je ona nježna cesta
gdje svaki je rub njen mio.

Miluješ me… Tu smo gdje se
strast stišava vjetrom koji
svaku granu bića strese
baš zbog toga što se boji

da ožiljci ne pobjesne
i progrubi milovanje…
Koliko su ruke svjesne

bridova kroz nervno granje,
jer kad žudnja natren bljesne,
presretne je pokajanje…

____________________________

Vježbe prstima

Od prstiju možeš splesti
zdjelu punu hurmina slada (sve
zavisi od obilja svjetlosti i gladi!)
zatim ljuljašku za dane u kojima se sklanjaš
u memljivu svoju četvorinu: prahistoriju
krhke jave i jeguljina traga.

U tim komadićima mraka razasutim po zidu
– razaznaješ pjenušanje dugo pamćenih sanja:
grgolje oblici i teme, nadimaju simboli
na nepcima zvijerī kanjonā.

Raširi polje: i dvije djeve nek hitaju
uz glazbala od zuba i daha
što netaknutije da zađu u ugao oka
kako bi pridodao sjenu
još prije Adama rasperjanog ti srca.

Tešeš: pisaljku? sablju? ponovni zasjek
pod obrve noći? Već vodopadi slika
u optičke zabiti te vabe.

Sad ukruti prste: podigni ćupriju
– njom će klizit Nebo i Tvoja noga, curiti
barokna mliječ – sve dalje iza šake
dežurni anđeli te birati za gospodara krila.
Podigni ćupriju (kad možeš!)
između saksije na stolu i namreškana čela
do porodiljina jodiranog svjetla
premosti, gazijo, što niko drugi
mogao nije.

(Iz knjige pjesama Seobe obala, Sarajevo, 1981.)

____________________________

Zemlja koja nema

Zemlja koja nije rijeka
a ulijeva se u kristalno more

Zemlja kojoj su popili vode
a opet neštedimce curi
po našem gladnome stolu

Zemlja koju dijele na vjetar
i na zrak kojim struže pluća
djeci svojoj bez doma

Zemlja koja nema tla do onog
na našim dlanima, a opet ju
u Svijet Bijeli odvoze u konvojima

(Iz knjige pjesama Peto ušće, Sarajevo, 1997.)

____________________________

Zaboravljeno selo

Gospodin Niko ulazi u štalu
da napoji vrance i za njim
geguca gospođa Nikoja
da muze mljekovite krave.

Gospodin Niko ima čizme,
brkove, džepni sat, na koji motri
što okom, što vijugom
na čelu, a gospođa Nikoja
podvraćuje predugu halju
i šuti kao da sama je
na cijelome svijetu.

Gospodin Niko i gospođa
Nikoja nemaju djece, nemaju
ni jedno drugo, nego se samo
međusobno zamišljaju
dok odlaze obaviti obične
poslove zemaljske, tri
ili četiri puta na dan.

25. V. 1999.

(Iz knjige pjesama Sutrašnje putovanje brodom, Sarajevo, 2000.)

____________________________

Zašto nisam slikar

Nisam slikar samo zato
što su boje suviše rano uvrle
u me i što ništa nije bilo
toliko podatno svjetlosti
kao unutarnja strana probuđene kože.

Možeš slikati prstima, kao višnjinim
peteljkama u zraku, možeš mijesiti
rujansko lišće pa postati nestvaran
u lijućem akvarelu mediteranskih
godišnjih doba, i lahkovjerno zaglédati
zbunjena ljudska lica, možeš uhoditi
vlastitu ruku dok labuđim hodom
pliva kroz zrak… Ali sve potom
jednako trusi u neizbježni stih…

Nisam slikar jer imam međ prstima
nevidne koprene od pramajkina
ljepljiva daha… Sve postaje
suviše stvarno da bih išta
mogao izmišljati opet.

Stih je najbolji izgovor
za sve što je propušteno nekoć
i za sve ono što što nikad nije
ni moglo doći do nas.

Na putu za Švicarsku, 28. maj 1999.

(Iz knjige pjesama Sutrašnje putovanje brodom, Sarajevo, 2000.)

____________________________

Zima pjesnikova

Vatra u peći, ubrza pa stane.
Plamen se guši od izdajna dima.
U strvi tvarī koliko li ima
onog žara što razvrstava dane

u krv Počela, u rane Svršetka?
Pregusta svjetlost ne može da kane
u srce stabla čije su već grane
hitale k nebu tražeći svog pretka…

Vatra u peći zaluđuje oko –
svaka varnica metaforska spletka?
I mi buktimo, dižući visoko

sjaj luče-misli u pepeo retka
koji će čitač raspuhivat, dokon
ili razapet uzlom Prapočetka.

(Iz knjige pjesama Na sonetnim otocima, Zenica, 2004.)

____________________________

Zemlja Bosna

Zemlja u kojoj živim je
I zemlja za kojom čeznem

Nigdje toliko trubača apokalipse
I nigdje toliko priviđenja
Koja se danomice natječu
Ne bi li postala stvarnost

Samo u njenim vrtovima niču
Cvjetovi u čijim se jutarnjim
Kapljicama rose istovremeno
Zrcali savršenstvo i ranjivost
Postojećih svjetova i života

Dok glasno budu marširali
I pjevali mrtvi, živi će
S uzdignutim transparentima
Umirati od zlojedine i straha

I ništa neće biti podatnije
Svakodnevnim izrecivostima
Kao užarena kola smrti
Kad ne biraju čase ni uzroke
Ne biraju žrtve ni posljedice

Dok odsvuda tutnje doboši
S primislima na Iskonski grijeh

(Iz knjige pjesama Sutjeska, Zagreb, 2012.)

____________________________

Zlatne ribice

Najljepše je kad sjećanje započne rijekom
Pa sve što je uprljano speremo u vodi

Potom se spustimo niz brzake prema dolini
Strpljivo čekamo sebe iz prethodnoga doba

Zlatne ribice su davno pohvatane i sad se
Kroz viceve šprdaju njihovim zahvalama

Zasreću nas vrbe nevjeste i uzdignuti borovi
Kao mladoženje izgubljeni u kišama i vjetru

Odsvuda huče glasovi i o svako deblo
Vješaju se i miješaju davno odbjegli snovi

Sjećanje brzo postane ponornica u kojoj
Rijeka se nanovo vraća svome izvoru

Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milione mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo ni izgubljeno.                                                             -Rajner Marija Rilke