Francisco de Quevedo

Fransisko Gomes de Kevedo i Santibanjez Viljegas (šp. Francisco Gómez de Quevedo y Santibáñez Villegas; Madrid, 14. septembar 1580. — Viljanueva de los infantes, 8. septembar 1645) je bio španski prozni pisac i pesnik španskog Zlatnog veka. Bio je najznačajniji predstavnik književnog pravca konseptizam, koji je bio u direktnoj suprotnosti sa kultizmom (pogrdno nazivan i kulteranizam), pravcem čiji je najistaknutiji predstavnik bio Luis de Gongora. Rodio se u Madridu, a studirao je, filozofiju i jezike, u Alcala de Henares. Bavio se politikom, dugo je živio u Napulju, upuštao se u organiziranje pobuna (u Veneciji), okušao je progone i tamnicu, jer mu je istina bila gorka pa ju je morao ispljunuti, kako sam kaže. Pisao je historijske, političke, moralističke i asketske spise, a dao je i jedan sjajni pikarski roman: Životopis lupeža. Sudjelovao je u književnim borbama, u stvaranju kulturne atmosfere, ali nikada nije bio u masi, nego uvijek po strani, svoj i svojeglav, prgav i nasrtljiv, podrugljiv i satiričan. Njegove žaoke bile su strahovite i nemilosrdne. Bio je pustolov i uživalac života, prijatelj veselog društva i bogate trpeze, a u isto vrijeme je osjećao ništavnost i tragiku ljudskog življenja te su mu stihovi puni skepticizma i gorčine. Njegovo ludo življenje pratila je neprestano sjena smrti i osjećanje neumitne prolaznosti svega te je netko s pravom rekao da je cijelo Ouevedovo djelo — mrtvački ples. Njegova mnogobrojna i majstorski pisana prozna djela često su zasjenjivala njegove isto tako mnogobrojne lirske i epske pjesme. Sam on smatrao je sebe filozofom, komentatorom, eruditom, prevodiocem i političarom pa su tako katkada i drugi postupali, cijeneći da je Quevedo previše misaon, grub i tvrd, da bi mogao biti pravi pjesnik. Međutim, mnoge njegove pjesme svjedoče nam da je on zaista bio pjesnik od jakog nerva i velike snage. Kao što je u prozi bio majstor jezika, u pjesmi je bio majstor stiha, inventivan, snažan, dubok i prodoran. Za svoje mračne misli, za bogata životna iskustva i nagomilane gorčine znao je naći skladan, okretan i čvrst poetski oblik, na kojemu su mu mogli pozavidjeti i najveći virtuozi pjesničkog umijeća.

  

Bezbrižan život i iznenadna smrt
Bršljan i ljubav
Kratko je to što živimo
Nestalnost življenja
Sve govori o smrti
Snaga vremena i neumitnost smrti
Varavi užici sna
Za besmrtan spomen

_________________________________ 

 

Bezbrižan život i iznenadna smrt

Živjeti — put je koji kratko traje,
i naš je život, Lico, samrt živa,
koji u krhkom tijelu osvanjiva
i svakog časa u tijelu nestaje.

Živeć smo malo i za malo dana
bit ćemo ništa; ipak, u taštini,
toj živoj gnjili varavo se čini
da će joj duga trajnost biti dana.

Varljivom mišlju nošena, bez glasa,
i slijepom nadom koja joj se prijeti,
ubrzo na grob vlastiti nabasa.

Ko onaj koji sretan jedro diže
i ne mičuć se s vjetrom lako leti,
i prije nego misli doći, stiže.

_________________________________ 

Bršljan i ljubav

Taj bršljan što se uspinje i svija
i u zeleni svoj labirint steže
deblo topole kojoj koru reže,
jer kad je grli tad je i ubija.

Tko tu lisnatu ljubav okom gleda,
ne zna je l’ zatvor il je milovanje:
deblo zna samo je l’ to sretno stanje,
il zatvor što ga skriva i izjeda.

Tko vidi, Lisi, kako bogat sanjam
dok se ljepoti tvojoj ludo klanjam
i dok podnosim divne muke svoje,

nek pita moju bol i tad će znati
da je to zatvor u kom duša pati,
a ne nagrada bezumnosti moje.

_________________________________ 

Kratko je to što živimo

Živote, hej a! Nigdje glasa živa?
Ovamo, moja proživljena ljeta!
Rastočila mi vrijeme sudba kleta,
a ludost moja časove mi skriva.

Ne moći znati ni kako ni kuda
umine doba i zdravlje nestane!
Života nemam, imam prošle dane,
nesreća svaka uza me je svuda.

Jučer je prošlo, Sutra stiglo nije,
Danas, ne stajuć, bježi; ja sam nešto
što bje i bit će i jest, blijeda lika.

Danas i sutra i jučer skupno vijem
povoj i pokrov, i ostadoh vječno
ko trag prisutan nekog pokojnika.

_________________________________ 

Nestalnost življenja

Smrtnog života kratko doba nosi
sve u nepovrat i podlo se sprda
s moću mramora i čelika tvrda
koji čvrstinom vremenu prkosi.

A noga krene, prije neg prohoda,
po cesti smrti; istim putem stremi
moj mračni život: mutni potok nijemi
što ga ispija crna morska voda.

Svaki čas kratki jeste dugi korak
što ga, bez htijenja, činim na toj stazi,
jer i dok stojim, uvijek naprijed gazim.

A smrt je uzdah, posljednji i gorak,
silom naslijeđen; no ako to nije kazna,
već zakon, zašto suze lijem?

_________________________________ 

Sve govori o smrti

Zidine gledah svoje domovine,
nekada silne, sada u rušenju,
pod tokom dana gdje umorne stenju
i kako slava polako im gine.

U polju vidjeh: sunca zrake mlade
potoke piju s kojih led uminu,
i stada tu se žale na planinu
što sjenom svojom svjetlost danu krade.

U kuću uđoh, vidjeh dom svoj stari
kako je prepun samo trulih stvari;
moj štap se svija i jedva me prti.

A vrijeme evo i mač moj savlada,
i u svemu sam što pogledah tada
vidjeti mogo samo znake smrti.

_________________________________ 

Snaga vremena i neumitnost smrti

Kako li samo kliziš mi iz ruku!
O dobi moja, kako bježiš laka!
O hladna smrti nečujna koraka,
ti sve izravnaš, dolazeć u muku.

Okrutna, gradiš slaba zdanja gnjila,
u koja luda mladost povjeruje,
a srce moje dan posljednji čuje
I let mu sluša, ne videć mu krila.

Kakav nas zakon, kakva sudba stiže!
Ne mogu željet da i sutra živim,
a smrti svojoj da ne budem bliže!

I ljudski život svojim tokom sivim
svakog trenutka daje mi na znanje
da je sve pustoš i jadno trajanje.

_________________________________ 

Varavi užici sna

Floralba, sanjah da te … Zar da kažem?
Da, jer san bješe, da te grlim ludo.
Ljubavnik samo, u snu, takvo čudo stvara,
i skupa raj i pako slaže.

Tvoj snijeg ledeni i moj oganj vreli,
kao suprotne iz tobolca strijele,
spajao Amor, spajao ih smjele,
ko ljubav moja, kad te budna želi.

I rekoh: da mi sudbina dosudi,
ako sam budan, da ne zaspim nikad,
i ako spavam, da se ne probudim.

Al probudih se, nesta što sam snio,
i vidjeh da sam živio u smrti,
i vidjeh da sam, živeć, mrtav bio.

_________________________________ 

Za besmrtan spomen

Slavnog Osunu prezre domovina,
no djela su mu obrana i hvala;
Španjolska mu je smrt i zatvor dala,
a on Španjolskoj sreću svih sudbina.

Zavidni stoga, redom suze liše
domaći puci i nacije strane;
grob su mu bojne flandrijske poljane,
a krvav mjesec epitaf mu piše.

Njemu za ukop Napulj Vezuv pali,
sicilska Etna dim dizati stade,
potopom suza vojska za njim žali.

Mars mu u nebu časno mjesto dade,
a Rajne, Taga i Dunava vali
šumorom svojim tuguju bez nade.

_________________________________ 

A la mar

FranciscLa voluntad de Dios por grillos tienes,
Y escrita en la arena, ley te humilla;
Y por besarla llegas a la orilla,
Mar obediente, a fuerza de vaivenes.

En tu soberbia misma te detienes,
Que humilde eres bastante a resistilla;
A ti misma tu cárcel maravilla,
Rica, por nuestro mal, de nuestros bienes.

¿Quién dio al pino y la haya atrevimiento
De ocupar a los peces su morada,
Y al Lino de estorbar el paso al viento?

Sin duda el verte presa, encarcelada,
La codicia del oro macilento,
Ira de Dios al hombre encaminada.
 Francisco de Quevedoo

Feminizam postoji samo radi toga da bi se ružne žene integrirale u društvo. (Charles Bukowski)