WEB SITE NEWS »

Gustav Krklec

Gustav Krklec (Udbinja kraj Karlovca, 23. lipnja 1899. – Zagreb 30. listopada 1977.), hrvatski književnik , prevoditelj s ruskog, češkog i njemačkog. Djetinjstvo je proveo u Maruševcu, u Hrvatskom zagorju, što je ostavilo trajan trag u njegovu poetskom opusu. Gimnaziju je polazio u Varaždinu, Zagrebu i na Sušaku, a u Zagrebu je studirao filozofiju. Najvažniji dio Krklecova književnoga djela čine stihovi. Njegovo antologijsko pjesništvo konciznog, neposrednog i jasnog izraza očituje vedrinu i životnu radost, ali i metafizičku tjeskobu. Pisao je i eseje, kritike, putopise, feljtone i aforizme. Mnogo je prevodio, najviše s ruskoga, njemačkog, ali i sa slovenskoga i češkoga jezika. Krklec se bavio i takozvanom dnevnom kritikom. Posebno se ističu njegovi prijevodi Puškina, Prešerna i Brechta. Pod pseudonimom Martin Lipnjak napisao je niz kritičkih zapisa i eseja.

 

 

Bezimenoj
Crna ruža
Čaša
Holandska Kraljica od Bovca
Jesenji motiv
Jastuci
Ja snivam tvoje oči
List
Prolaznost
Pepeo strasti
Put
Prvi snijeg
Rađanje mjeseca
Susret
Srebrna cesta
Ti i ja
Uveo cvijet
V goricah
Zanos
Žubor života

__________________________________ 

Bezimenoj

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rdjom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nesto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja proslost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?

__________________________________  

Crna ruža

Razbih sjetne snove strastima i strahom
na vratima šutnje! Kako tiho cvjeta ruža
mračnog srca, opijena dahom
neviđenog jutra s onog svijeta.
Tu sam! Ali nisam ni dušom ni tijelom
već nemirom koji primih tajnim tokom.
Tko mi prekri oči neprozirnim velom
pred tom zagonetkom ponorno dubokom?
Zašto tako bije uzbuđeno bilo?
Tko će, kad zakucam, da otključa vrata?
Oh, mnogo se, mnogo, sanjalo i snilo
sini sada, zoro od srebra i zlata !
Samo jedan pogled u nebesa plava
u bistrinu rijeka što teku bez daha
šume zavičajne u kojima spava
zaljubljeni tetrijeb i košuta plaha.
Samo jedan stisak ruke zavodnice
sa rukom što skrivi krik krvave strave.
Miris njene kose! Oj, vi drage ptice
u letu!… O polja mirisna, i trave.
Samo jedna čežnja djeteta u podne,
da uhvati rukom raskošnog leptira
kor sunčanih harfa iznad zemlje rodne-
cijeli svijet i svemir u fruli pastira.
Sve to preliveno kapljom bestjelesnom,
toplijom od suze, sjajnijom od zvuka.
Pa zakucaj! Stupaj kao u snu svjesnom
u vječnost kroz vihor crnih slavoluka

__________________________________  

Čaša

O čašo od mutnog stakla,
često su moja usta
rubove tanke ti takla,
srknuv napitka gusta.
Talozi crnog vina
nakit su tvoj iznutra:
cvjetni vijenac rubina
o grlu tmurnoga jutra.
Mene su sveg, bez daha,
zanosi tvoji ponesli.
Ti si me riješila straha
kad su se temelji tresli.
Doba me kinjilo, trlo,
mučilo nadahnuće,
a ja te nagnuh na grlo,
da skratim groznice vruće.
Il’ noć me crna, duga
stisnu kliještima more, -
o, čašo nađoh druga
s kojim dočekah zore.
Mene će đavoli davno
na ognju žarkom žeći
negdje u crnom paklu -
a ti ćeš trajati slavno,
mutna u svojoj sreći,
krhka u svome staklu.

__________________________________  

Holandska Kraljica od Bovca

Iznad našeg visokog standarta i niskog novca,
na svome prijestolju od mekog šatorskog krila,
a pod nebom plavim i mekim kao svila
neka živi naša Holandska Kraljica od Bovca!

__________________________________  

Jesenji motiv

Jesen u Zagreb posve tiho došeta
u papučama bez peta.
Tek okom trepneš, a već su njeni puti
zasuti lišćem što žuti.
Ćilim se rujni pred njom podatno pruža
satkan od uvelih ruža.
I tko je sretne, namah tražiti stane
mahnito minule dane.
I ja ih tako u lišću tražim i ištem
pred žutim sveučilištem.
Pado sam i ja tu, da bješe milota,
na ispitima života.
Pa ipak zviždim đačku ariju lijepu
s rukom u praznome džepu.
Jer negdje u suncu, teška, još neobrana
i moja se svija grana.

__________________________________  

Jastuci

Jutros su stvari bile mrtva tjelesa
sa mrtvim sklopljenim očima,
sa blijedim voštanim licem,
jutros je čitavu sobu
prekrio suri plast
i boje su bile tužne ko jesenje misli
kad teške kapi kiše biju o stakla.
Jutros su se magle vukle pod prozorom mojim
ko tužne udovice
i stakla su bila mutna, mliječna i siva
i soba je bila puna pospanih sjena.
Zrcalo stajaše mutno u mračnome kutu
ko da mu posljednja ruža u mrtvim dubinama vene.
Samo su jastuci veselo pjevali pjesme
o bijelom tijelu žene.

__________________________________  

Ja snivam tvoje oči

Ja snivan tvoje oči,
dva crna,lijepa cvijeta
dva tiha svjetla svijeta
dvje južne tople noći.

I one rone u me,
baš ko što sumrak roni
u polja i u šume
kad pozdrav Gospin zvoni.

I kako tiho padnu
te crne oči u me
svu noć u meni šume
Ko zvijezde svjetle jasne
zelenoj vodi na dnu.

Ja snivan tvoje oči
Dan gasne.

__________________________________  

List

Osjećam živo da sam list na grani
što se iz zemlje tajnim sokom hrani.

Nemir me trza i vjetar još brži
savija,trese.Al’ me korjen drži

i ne da još da kao sjenka žuta
padnem u blato negdje pokraj puta;

još neda da me na samotnoj stazi
okrutna noga prolaznika zgazi.

Korjen me čuva.Dobra zemlja hrani.
Osjećam živo da sam list na grani….

__________________________________  

Prolaznost

Smrtniku nisu dana mnoga ljeta
da se po svijetu šarenome šeta,
da gleda lađe, trgove, zvonike,
izloge tuđe, žene, stare slike.
Sve naglo prođe, sve se brzo stiša,
i dođe jesen u srce i kiša.
Koljena klonu, oči trnu, pluća
gasnu ko sanje, kao nadahnuća.
I trudan putnik padne pokraj plota
slušajuć žubor stotine života.

__________________________________ 

Pepeo strasti

Kao bludni otrov u mene i u te
prodrla je žudnja jednoga za drugim;
naše strasti rastu u mrtve kolute
- mi gorimo nijemo u dnevima dugim.
Noći su nam bez sna, pune patnje, krika,
tražimo se svakim pokretom i kretnjom.
ječnih ljubavnika
koja prijeti suhom i samrtnom prijetnjom.
Izvore nemira vrlo vječnih snaga,
crna česmo mojih čestih nadahnuća
- prije no što stignem do tvojega praga
nestat’ će mi daha, izdat’ će me pluća!
Svaki dan je brazda u mom čelu vrelom,
svaka noć je krvav pečat na dnu duše;
svako jutro zate jedan kobni prelom,
i svakog te mraka crnje sumnje guše.
Kidamo se. Srca praskaju i gasnu.
Izgaraju tijela. Tražimo se. Sve smo
izgubili svijesno. U sumraku kasnu
krvlju cvatu usta. Budimo se. Gdje smo?!
Gdje smo? Usred mora, u zanosu sjajnom,
u svijetu bez svijetla, usred beztjelesne
strepnje. U samoći, u snu, u beskrajnom
prostoru dvije munje, pobunjene, bijesne…

__________________________________ 

Put

Prošao sam noću vlakom kroz tvoj grad
šo blijesti kao rascvjetala grana.
Nad tornjevima ponoć.
Mjesec mlad.
I na dnu srca jedna stara rana.
Zaboravih na svijet, na noć, i put…
Tek za trenutak: telefonske žice,
i ponad mora jedan oblak žut.
Tek za trenutak: cvrkut noćne ptice,
i opet put,
i noć,
i dalek put.
Zaboravih na svijet; u svijesti niče
čarobna šuma, čempresi i more,
i tvoje ruke koje u snu sjaju
vatrama stare priče.
O, gdje si?
Sve je noć i sve je sjena.
Bez svijesti lutam svijetom uspomena.
O, gdje si?
Sve je bol i mrak i rana,
a u daljini blijesti grad ko divna
proljetna i procvjetala grana.
I dokle tutnji vlak u svjetlost dana,
kroz livade, kroz polja i kroz šume,
u duši niče jedan stari lik.
O, gdje si, draga?
Noć je pala u me.
Noć beskrajna.
I mrak.
I bol.
I krik!

__________________________________  

Prvi snijeg

Sve je bijelo, sve je bijelo:
grad i selo, polje, gaj.
Cijelog dana, veče cijelo
svud se blista bijeli sjaj.

Bijela breza, bijela staza,
bijela zvijezda, bijeli cvijet,
bijela brada djeda Mraza,
svud pahulja bijelih let.

Sve je bijelo, sve je bijelo:
bijela rijeka, bijeli brijeg.
Cijelog dana, veče cijelo
tiho sipi prvi snijeg
Rađanje mjeseca

Niti vjetrić šušti, niti ptice ciče,
ne treperi tankom stabljičicom mak.
Tiho je ko na dnu začarane priče,
tišina je čudna uspavala zrak.
Nit se grana njiše, niti krošnja diše,
niti se u polju ziba zlatni klas.
Kraljica tišine korača sve tiše
i u svoje mreže hvata svaki glas.
Čas je tih i svečan. Prve zvijezde gore.
Velik Medvjed strepi, dršće Mliječni Put.
Ne miči se… Stani! … Mjesec iza gore
rodio se velik, i ko zlato žut.

__________________________________  

Susret

O Bezimena, mi ćemo se sresti
jedanput negdje na dalekoj cesti,
bjegunci bijedni, beskućnici, raja,
bez praga rodnog i bez zavičaja.
I naše oči, nekad žive vatre,
kružit će tuđim krajem ko da snatre.
Naš susret bit će samo ruku stisak.
Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?
Krvavi vrisak, što su prošli dani
i što smo na tom strašnom putu strani.

__________________________________

Srebrna cesta

1
Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -
izađi u noć… idi… Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi… idi… Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.
2
Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i – ako hoćeš – oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.
Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.
I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.
3
Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.
Izađi u noć… idi… Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže… Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.

__________________________________  

Ti i ja

Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi .
Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.
Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću – Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.
Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruše
jer na istom putu imamo dva cilja .
Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.
Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.
Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak – a vječnost je siva !!!

__________________________________  

Uveo cvijet

Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg’ što živi kratki, smrtni vijek.
Al’ ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvek cvjeta-
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

__________________________________  

V goricah

V breg se penje trs za trsom,
Bota sakom v šaki,
Prignuli se k zemli doli,
Čas i vrh bu taki.
Vun z brajdaša puca ide,
Kralevina rozna.
Je l’ je bila pri pudaru,
Ali v kvaru – šta zna?!
Spod robače dve cehulke.
Jaj, kak bi je zabal !
Zakaj grojzdje drugim nesti?!
Pušća, bum ga probal!
Trs za trsom z brega ide,
V lozju veter sluša:
Slatko grozdje ispodi listja
Stiha sršan kuša.

__________________________________  

Zanos

Zar nisi, noćas, čula šum,
šum mjesečine plave;
zar nisi čula moj korak niz drum,
kroz žita i kroz trave?
Javio mi se tajni glas
u sjeti pastirskih frula
i osjetih da je posljednji spas
nebeski zanos čula.
Zanijeti se bilo čim
što nije u grešnom tijelu,
vijugavo, kao modri dim
nad rodnom kućom u selu.
Rastat se prije vječnog sna
sa sjajem i uspomenom,
rasuti ljubav i svoje ja
i strast za lutanjem, ženom.
Dati se vjetu kao list,
oblaku kao tuga
u zagrljaju blagom.
Nestati kao pjesma čist,
bez drage i bez druga,
tihim
mjesečevim tragom…..

__________________________________  

Žubor života

“Lasno je pokraj izvora u sjeni
Slušati žubor vode što se pjeni.
Iz mrke grude mlaz izbija svježi
I prevrće se, raspliće i bježi.
Povorka kapi mahnito se bori
Da život snažan ni iz čega stvori.
Znaš li što izvor žubori u sjeni?
Život je pokret! Probudi se! Kreni!”

__________________________________  

To the nameless one

The old timepiece on the mantle-shelf is idling,
Its hands have long been yellowing with the smoke.
The lamp’s nodding flame only describes
Constricted space, solitary journeys.
I’ve no idea where I am, – my smarting eyes
Darkly surmise something. It’s night, hot, deep blue.
It’s hard when everyone and everything keep silent,
And when the past butts in confounding wakefulness with dreams.
I snuff the rickety lamp and close my eyes.
Nobody’s going to come on a visit now -
Neither a thief nor a stranger, nor a friend or the woman I love.
I lay my head in the lap of solitudes,
And listen to the train-whistles coupling the night.
Where are you now you never had a name?
Bezimenoj, Gustav Krklec

Srebrn plašt će pasti dalekom cestom kud te srce vodi!  (Gustav Krklec)