Gaj Valerije Katul

Gaj Valerije Katul (oko 87 – 54. pre n.e.), rodom iz Verone, jedan od najznačajnijih rimskih pesnika. U rimu je, među sebi sličnim prijateljima iz vodećih društvenih krugova vodio slobodan život umetnika. Godine 57. / 56. boravio je u pratnji propretora Memija u Bitiniji. Svojim izvanrednim malim epom Pelej i Tetida, gde se nalazi čuveni odeljak o Arijadni i drugim učenim pesmama, u kojima prevodi sa grčkog ili slobodno podražava, Katul pripada duhovnom pokretu koji se pojavio u Rimu u prvoj trećini prvog veka pre n.e. Pristalice pokreta, pridržavajući se helenističkih uzora, ustaju protiv velikog epa homerskog kova i njegovog dotadašnjeg uticaja na rimsku poeziju („neoterici“ – moderni). Pored toga, Katul je pevao zanosno sveže i originalne pesme oke odražavaju njigova osećanja i raspoloženja. Neposredno deluju naročito ljubavne pesme posvećene Lezbiji, sestri čuvenog narodnog tribuna Marka Klodija, kao i one pesme kojima proslavlja svoju otadžbinu i zavičaj, i elegija posvećena umrlom bratu. U „pogrdnim pesmama“, koje će vam BKG ovom prilikom ponuditi, uzavreli temperament ga nagoni na nepristojne grubosti. Politički se oštro opredelio protiv Cezara. Katulov jezik se nalazi na granici između jake povezanosti sa starim rimskim piscima i uravnoteženosti klasika augustovske epohe.

 

Ako nam sjećanje na dobra djela
Bogolik je muškarac
Drugari, ovaj čamčić, što ga vidite
Jadni Katule, ne nadaj se više
Lezbijin povratak
Moja mi draga kaže
Nosi proljeće već topline blage
Ravnim bogu čini se meni
Slatka, molim te, moja Ipsitilo
Tugujte, o božice i bogovi ljubavi
Ti bi, Flavije, hvalio mi rado
Vrapče, djevojci mojoj ti si radost
Zdravo, djevojko

___________________________________ 

Ako nam sjećanje na dobra djela

Ako nam sjećanje na dobra djela pruža
nekakvu sreću, kad mislimo da smo uvijek
bili pravedni, da nismo krenuli vjerom,
da se nikada nismo, ni u kakvu poslu,
zbog prevare, kleli na bogove,.. tada si.
Katule, za sav život zaslužio dosta radosti,
zbog ove nesretne Ijubavi. Jer, što čovjek
rilječju i djelom može za dobro učiniti,
ti si to riječju i djelom uvijek učilnio,
a sve jie to propalo, jer bi namjenjeno
kamenoj duši. I onda, zašto se i dalje mučiš?
Zašto ne osnažiš duh i sebe ne trgneš od tog?
Zašto da budeš jadan protiv volje bogova?
Teško je naglo odbaciti dugu Ijubav.
Teško je, istina, ali u tome moraš uspjeti.
To ti je jedini spas i pobijediti treba,
treba učiniti, pa mogao ti ili ne.
O bozi, ako ste zaista milosni, ako ste ikad
ikome pomogli u posljednjem času,
u samom trenutku smrti, bacite sada pogled
na me uboga, i ako sam čestito živio,
čupajte iz mog srca ovu kugu, ovu
ubojnu pošast, koja se zavlači u mene
do najdublje srži te guši u mojoj nutrini
I posljednji tračak radosti.
Ja ne tražim više da me ponovno voli,
ili nemoguće: da se dostojno vlada.
Samo da ozdravim i da me ova užasna
bolest mine. O bogovi, pružite mi ovo dobro
za blagost i pobožnost moju.

___________________________________  

Bogolik je muškarac

Bogolik je muškarac
koji sedi pored nje, dok
gleda i hvata
taj smeh

što me (lagano) cepa
na komadiće: ništa

ne ostaje od mene, svaki put
kad je vidim,
…jezik utrne; ruke, noge
izgubim; bubanj
bubnja u ušima; svetla
su ugasla.

Njena je lagodnost tvoja čaura, Katule.
Od nje te svrbi, u njoj se valjaš.

Negdašnji kraljevi i gradovi
nestaju u pregibu njene ruke.

___________________________________  

Drugari, ovaj čamčić, što ga vidite

Drugari, ovaj čamčić, što ga vidite,
od brodova je, kaže, brži bio svih,
i nijedno ga nije moglo plovilo
preteći, bilo da se samim veslima
s njim natjecalo ili punim jedrima.
Da nije tako, niti Jadran opasni
ni otoci Kikladi reći ne mogu,
ni Rod glasovit niti strašna Trakija
ni More mramorno ni divlji, grozni Pont,
gdje sadašnji je čamčić nekad nikao
u šumi lisnatoj; na vrhu kitorskom
šaputao je često šuštav njegov list.
Amastrido i Kitore pun šimšira,
to sve je tebi u tančine poznato
što čamčić priča: kad kaže da je on
na tvom vrhuncu u početku rastao
i tvojim morem prvi put zaveslao
i nosio svog gospodara odatle
tolikim pučinama burnim, kad je jak
u oba boka vjetar duvao, i blag
i naklon kada napne jedra Jupiter.
Ni bogovima obala on ne dade
dar žrtven kad od mora onog dalekog
čak amo dođe, do tog bistrog jezera.
No davno bješe to, a sada stari on
u miru spremljen; vama se posvećuje,
o blizanci, o Kastore i Polukse.

___________________________________  

Jadni Katule, ne nadaj se više

Jadni Katule, ne nadaj se više.
Što misliš da je propalo, propalo je, znaj.
Dok si išao s djevojkom dražom ti od sviju,
raskošno ti je blistao sunčev sjaj.

Tolike radosti ovdje proživio si s njome.
Veseo ti je bio svaki časak taj.
Sve što je ona htjela, po želji ti je blilo.
Raskošno ti je blistao sunčev sjaj.

Sad ona više neće, al nemoj više ni ti.
Ne žudi za onim što sliči varavoj sjeni.
Ne budi očajan, slabić nemoj biti.
Uporno sve podnosi, otvrdni, okameni;

Zbogom, djevojko, Katul ti više nije jadan.
Što ti je bio, više ti nikad neće biti.
A ti ćeš za njim još kako zažaliti.
Otvrdnuo je Katul, ko kamen je hladan.

A ti, zloćo, što ti osta od života?
Drugome nećeš biti što si bila meni.
Koga ćeš sada voljetl, kome ćeš draganom biti?
Koga ćeš Ijubiti, čije ćeš usne gristi.

___________________________________ 

Lezbijin povratak

Ako se nekom ko želi i žudi bez nade
ispuni želja, za njega nema veće radosti.
Zato sam ja sada srećan i presrećan
što si mi se ti, Lezbijo, vratila,
vratila si mi se, a želeo sam te bez nade.
Ah, najsrećniji dane mog života!
Ko je od mene srećniji, ili ko bi mogao reći
da se još nešto više može poželeti?

___________________________________ 

Moja mi draga kaže

Moja mi draga kaže
da mene jedinog voli,
da bi i samog Jupitera
odbila, da joj dodje.

Kaže; al’ što žena
u strasti kaže čovjeku,
to zapiši na vjetar,
na talas brze vode!

___________________________________  

Nosi proljeće već topline blage

Nosi proljeće već topline blage,
već se stišava bljes zimskog neba
daškom ugodnim zapadnoga vjetra.
Polja frigijska, Katule, napusti
i ravnicu Nikeje sparne plodnu:
k slavnim azijskim mjestama poleti!
Već treperi od želje duh za skitnjom,
već se radosne noge krijepe žudnjom.
Zbogom, drugovi, pratioci dragi:
skupa od kuće krenuli smo na put,
natrag vode nas različite ceste.

A ti, Katule, samo odlučno, stvrdni se, okameni.

___________________________________  

Prijatelju Veraniju

Veranije, ti koji si mi draži
od toliko hiljada mojih prijatelja,
zar si došao kući, svojim penatima,
složnoj braći i starici majci?
Stigao si! O, srećnih li vesti!
Slušaću tebe kako mi pričaš
o gradovima i narodu Španije,
i, po običaju, zagrlivši te,
ljubiću tvoja usta i oči.
O, ma koliko da je srećnih ljudi,
ko je od mene srećniji i blaženiji!

___________________________________  

Ravnim bogu čini se meni

Ravnim bogu čini se meni,
ili čak i većim, ako se smije reći,
onaj koji pred tobom stalno sjedi,
gleda te, sluša

smijeh tvoj slatki: sva su mi čula jadnom
zatravljena. Lezbijo, čim sam tebe
ugledao, od onda nemam više,
Lezbijo, glasa,

jezik mi se koči, a oganj nježnil
tijelo mi obuzima, uši ječe
zvonjavom, i pokriva noćna tmina
oba mi oka.

Dokollca, Katule, tebe muči:
tad si mahnit, težiš za nedostižnim.
Dokolica kraljeve nekoć skrha,
gradove moćne.

___________________________________  

Slatka, molim te, moja Ipsitilo

Slatka, molim te, moja Ipsitilo,
moja Ijepoto, moj užitku divni,
reci k tebi da dođem poslije podne.
Ako kažeš tad misli, molim, na to
da mi ne bi tko vrata zaključao,
da ti izašla možda ne bi kamo;
zato kod kuće budi sasvim spremna
Ijubav voditi sa mnon devet puta.
Ali ako se slažeš, reci odmah:
sit na leđima ležim nakon ručka,
dokon tuniku i ogrtač bušim.

___________________________________  

Tugujte, o božice i bogovi ljubavi

Tugujte, o božice i bogovi ljubavi,
i svi ljudi koji žele primiti ljubav.
Uginuo je vrapčić moje djevojke,
vrapčić, veselje moje djevojke,
koja ga voljaše više od očnjeg vida:
jer, on ju je samu znao kao
što dijete znade majku,
i nije se dao iz njenoga krila,
veæ je pijukao skakućući po njenom krilu,
uvijek vraćajući se svojoj ženici.
Sad odlazi na put u carstvo sjena,
od kamo više povratka nema.
O, moglo bi Vas snaći zlo, mrska sjeno Orcusa,
koja joj je sve otela:
Tako ste mi vi ukrali prekrasnog vrapčića!
O jade moj! O nesretni vrapčiću,
zbog Tebe su oči moje djevojke
natečene i crvene od plača!

___________________________________  

Ti bi, Flavije, hvalio mi rado

Ti bi, Flavije, hvalio mi rado
svoju draganu, tajio je ne bi,
da ti neskladna nije, neotmjena.
No odabireš bilo kakvu kurvu
grozničavu, i stid te to je reći.
Tvoj te odaje ležaj da ti noći
nisu puste, on viče, premda šuti,
sav od lovora, masti premirisav;
viče isto to jastuk istrt svugdje,
škripa kreveta trošnog koji dršće,
šetnja njegova stalna tamo-amo.
Blud prešutjeti nećeš moći. Zašto?
Jer da ludosti činiš mnoge, kažu
sva od kurvanja bedra izmoždena.
Zato, imaš li curu lijepu, ružnu,
priznaj: tebe i ljubav tvoju želim
skladnim uznijeti stihom do nebesa

___________________________________  

Vrapče, djevojci mojoj ti si radost

Vrapče, djevojci mojoj ti si radost,
igra s tobom se često, privija te,
vršak prsta ti pruža, kad ga tražiš,
I na kljucanje oštro potiče te
moja blistava Ijubav, kad se želi
malo igrati ili naći možda
neku utjehu svojoj teškoj patnji,
da bi smirila – mislim – plamen žudnje.
Kad bih mogao poput nje u igri
s tobom blažiti jade svoje duše!

___________________________________  

Zdravo, djevojko

Zdravo, djevojko, ne baš malog nosa,
bez lijepih nogu, bez očiju crnih,
bez tankih prsta i bez finih usta,
a ni jezik ti nije jako otmjen,
ti, Ijubavnice propalog Forminca.
O tebi ova provincija priča
kako si lijepa i kako si zgodna?
Lezbiju moju oni s tobom mjere?
O kakvo glupo, neukusno doba!

***

Cui dono lepidum novum libellum
arida modo pumice expolitum?
Corneli, tibi: namque tu solebas
meas esse aliquid putare nugas.
Iam tum, cum ausus es unus Italorum
omne aevum tribus explicare cartis…
Doctis, Iuppiter, et laboriosis!
Quare habe tibi quidquid hoc libelli—
qualecumque, quod, o patrona virgo,
plus uno maneat perenne saeclo!

Kome knjižicu ovu zgodnu, Gaius Valerius Catullus

Donec eris sospes, multos numerabis amicos, Tempora si fuerint nobila, solus eris. 

Dok budeš sretan, imat ćeš mnogo prijatelja – ako nastanu zla vremena, bit ćeš sam.