Aida Jašarević rođena je 05.12.1969.godine u Srebreniku. Odrasla je u Tuzli gdje je završila ekonomsku školu a potom i ekonomski fakultet u Tuzli 2002.god. Na ekonomskom fakultetu u Tuzli magistrirala je 2013. godine. Piše poeziju i prozu.
Flamengo rastanka
I zvone zvona
Ljubavna rapsodija
Misliš li na mene?
Ne čekaj me
Ona
Sjeverno od sunca
Tragovi u stihovima
Umrla sreća
FLAMENGO RASTANKA
U polusnu gledam flamengo rastanka
rastrgan između radosti i želja
slutnji i razočarenja
Uvijek sam brojala trenutke između dvije noći
u kojem je suton kupao moje očaje
i pokrivao ih odlazećim zalaskom sunca
Kao da je htio da uzme moj teret
i ostavi dušu praznu i rasterećenu modricama života
barem jedan razmak
utjelovljen u minijaturi velikodušnosti Kosmosa
i preuzme odgovornost
za prolivene suze
uzaludan gospodski manir
držanje misli na distanci od sreće
jer, sreća je uvijek marginalizirana
negdje na ivici svega
što je izgubilo smisao
i ime, koje je postalo gluho na poziv
oči, koje ne primjećuju svjetlo u magli
šum rijeke koji se gubi u vrevi prpošnih vrana
Da li sam zalijepila na dušu flaster da pokrije sve dirnute rane?
Ili, sam pustila misli da se sudaraju i bore u košnici sudbine
bez mirisa
bez boje
u ulici slijepih putnika koji igraju zadnji flamengo rastanka.
I ZVONE ZVONA
Oko tvrđave olupine I kamenje
Svaka forma samo je iskrivljena slika
Na leđima nosim teret teži od mene
Rude iz mene izvlače svakodnevnim tutnjem
I zvone izlupana zvona na konopcu života
Sve vrvi od dinamita I odzvanja nebom
Mrtve ptice plutaju oteklim rijekama
Prekratkim rečenicama sklapaju se poeme
Sve stvari su nevidljive
Sjenke I valovi prave neke nove forme
Prašina je pala na ljetnikovac od vrba
Zelenilo je prekrilo modro nebo nalik na indigo..
Ljudi se ubijaju sopstvenim bolima
Ispijaju vapaj i guše ga egom
Ne mogu dalje!
Čujem mrtvi eho u daljini..
Traži spas od nemilosrdnika..
Jecaji su svakodnevna komunikacija civilizacije
Šutimo..
Telefonska žica skinuta je sa bandere da ne smeta nebu
Bežični ljudi okolo hodaju I lice na robote
Djeca pjevaju odu plača
Prljavo blato, nije više sočno—
Ne liječi reumu na zglobu..
Postalo je samo zapaljeni prah od nemara
Proročanstva se ostvaruju..
Mrzim gatare iz taloga kafe..
Tužna sam..
I, klečim nad improvizovanim komadom satena
Klizim niz ulice sutona..
Pomalo kradem trenutke izumrle idile..
Znam, dolazi katarza..
Stvorena u konstrukcijama udruženih nakaza..
Samo ću sanjati plave izvore I zelenilo bez krova..
Topimo se I tečemo rijekom od ljudskog znoja..
Tužna sam..
Nestajemo..
Samo hodaju mrtve kosti u sjenci vlastite mesine..
Plačem pred nestankom njenog veličanstva, Zemlje!
LJUBAVNA RAPSODIJA
Ko si ti?
Tako
prozirna
čista
nevina
bistra
Dolaziš mi u san
i pokrivaš posteljom nevinosti
Blistaš
poput razasute rose
na mahovini moga krova
Uvijek lijepa i pokorna
elegantna i divlja
kada ugledam
tvoja dva oka
pobjegneš
Znam
bojiš se
da te ne slomi
sivi oblak
neposlušni dim sa dimnjaka
ili, pak
gruba riječ
iz halapljivih usta
Ko si ti?
Prikradeš se u moj dan
bdiješ zajedno sa suncem
i ostavljaš tragove na duši
Znam
ti si čista
k’o svjetionik na obali
žuboriš talasima usukane noći
pjevaš zvukom violine iz daljine
pjevaš u orkestru mandolina
na hrpi kamenja ispod svoda
Ko si ti?
Stalno mi prijetiš slatkim nemirima
donosiš nesretnu sreću
u košarici najfinijih misli i emocija
ličiš na djevojčicu sa zlatnim uvojcima
mirišeš na zreli mak
stidljivo se provlačiš međ‘ zrnevljem suncokreta
i treperiš
znam da se bojiš
surovosti
odbačnosti
pokore
zarobljene slobode
plavetnila neba
i otkopčanog sunca
Sjetila sam se!!
Ti si ona lijepa djevojka
u odori straha
da ne budeš zarobljena
I zoveš se
ljubavna rapsodija!
Ipak te se bojim
iako postojiš u imaginaciji
i samo ponekad prokrčiš
moje umorne stihove..
MISLIŠ LI NA MENE?
Misliš li na mene?
Da li to još uvijek znaš da radiš, barem ponekad?
Ja, na tebe stalno, bez povoda
Ovo vrijeme brzo hoda
Razišli su nam se putokazi
Ti si negdje?
Ko zna gdje?.
Ne pitam tvoje prijatelje
Srećem ih u prolazu
ali, ne usuđujem se
nikome uputiti riječ
odaće me rumen na licu
zamuckivanje
pokret očiju
bilo kakva gesta
Osjećam se kao balavac
a zreo sam čovjek
idem zaobilaznim ulicama
samoća je moja ljubavnica
Ponekad pomislim da si tu
kraj mene
izgovorim ti ime
pomilujem korice knjige koju si čitala više puta
Govorila si: da te podsjeća na mene
zato mi je posebno draga ta zgužvana, papirnata rekvizita
Ponekada zamišljam kako miriše kuhinja na tebe
i svi glasovi liče na tvoju tišinu koju si šutila dok si gledala u drvo ispred prozora
Govorila si: tada ti se javlja inspiracija za novu pjesmu, priču
Izmišljaš likove i radnju
U njima vidiš mene
Tako mi je to imponovalo, tada
Sada, kada si otišla
Sve ove tišine zaudaraju na grijeh i izdaju
Moju, tvoju?
Nisu bitni razlozi..
Znam da mi fališ
zbrajam dane kao sijalice
palim noći kao šibice
sakupljam plahte na kojima si spavala
mirišu na tvoju kožu
i ostatak parfema sa tvoga tijela
Kako si mirisala na nevinost?
Iako si bila zrela žena..
Nedostaje mi, tvoje
Dobro jutro, ljubavi..
smrknut pogled prije jutarnje kafe
popodnevno zijavanje
galama bez povoda
suze pred PMS
smijeh koji se pretvarao u gromki eho
Fališ mi, u svim stanjima
Kako starim, u ogledalu zamišljam tvoje bore
znam, nisi više mlada i zanosna
ali, moja si
Ostala si moja vječita inspiracija
Tražim te u snovima
jedino tamo se usuđujem da te zagrlim i zaplačem
i vičem poput luđaka
a, niko me neće čuti
niti osuditi što sam muškarac koji plače..
I znaš, mislim na tebe
Ali se ne usuđujem da te potražim
Ostavio sam te, u riznici sjećanja..
Sjena tvog nedostajanje me prati.
NE ČEKAJ ME
Ne čekaj me više
Možda nisam živa i ne dišem miris kiše
Možda sam samo sjenka svoje duše
Možda su pokosili želje na tjemenu mojih zrelih boli
Možda sam sahranila snove na aleji prolaznosti
Možda te jednostavno nesavršeno volim.
Ne čekaj me više
Možda sam na obali slonova i brojim pješčane tragove sretnih
Možda lomim oluje u očima i trčim ka patetičnim snovima
Možda su vjetrovi napravili prtinu na kalendarskim plahtama
dok koračam ka miholjskim poljima šarene jeseni.
Ne čekam ništa više u sumorno doba noći
kada se usamljenost spustila na vrhove trepavica
zbrajam rojevite misli u kutku sakrivene nevinosti
Ne čekam neku novu jesen ispod krošnje kestena
Ne berem plašljive poglede u noći punog mjeseca
Požutile su bijele želje, sada su samo uspomene.
Ne volim savršene krajnosti i priče zalivene suzama nemoći.
Ne čekaj me sa prvim beharom kada pupaju alergije
I neka mi nestašni polenov prah ne plaši krvavo srce
Ne čekaj me u februaru, kada magla mijesi tijesto u zraku
Kada smo prve poljupce skrivali od prolaznika
a, i od nas samih
sada smo ljudi, pomalo zle ćude.
ne priliči nam mladalačka ustreptalost na prošaranim vlasima.
Ne čekaj me, ni kada padaju ljetne kiše
I peru dušu od radoznalih očiju
ni tada neću doći..
ne čekaj me na uglu ulice, gdje zvijezde bacaju udice
i mame siluete u svoju koketnu mrežu sreće..
neću ni tada doći..
Ne čekaj me više
možda sam ubila čežnju sa prvim letom nijemih ždralova
i pustila niz rijeku, smrznute pahulje iz šaka
da teku ka ušću, i tope se od siline mojih muka
ne, ja nisam ona klinka ispod roza naočala
berem žive smrti u zdjelu sagorjelih želja
Možda sam zaspala međ’ peteljkama lomljivih latica suncokreta
I bacila zrnevlje svim nebeskim pticama..
Ne čekaj me
Moja duša ne diše plućima žene koja zbraja potrošene uspomene..
ONA
Šta da ti kažem o njoj?
Bila je..
sramežljiva
nevidljiva
stidljiva
smjela
Neodoljiva
pobiješnjela žena u okviru sesira
pogleda tužna iz kojega su pucketale varnice odsutnosti i pomalo svega….
I kao da su
zalutali njegovi prsti na njenog modroj kosi dok se prisjećala izdaja
i
osmijeha glasna i pogleda kleta
pomalo luda od svega
sa i bez razloga, bezbroj
a ipak, tiha poput srne u krletci praznine..
Toliko žena u njoj jednoj
Samo je miris parfema
i krotki hod
izdvajao u gomili njih naizgled, istih..
Samo znam..
Bila je svoja
ničija i svačija
prisvajali su je
a ona ih nije primjećivala
i ćutke ignorirala..
I nikad ne spoznah
je li me voljela?
ili je ljubav za nju bila samo igra bez aktera
nepoznanica
Previše upitnika..
predrasuda bez posljedica
skrivenih suza u kabanicom duše..
Šešir od zrele slame pokrivao je njenu bučnijom tišinu
skrivala se u hladovini samoće
Drustvo su joj pravila jedrilice iz njene mašte.
Nikada ne saznadoh, ko je zapravo ona?
Iako je poznajem u svim stanjima njenih pokušajima Da pobijedi sve svoje napacene likove Iz zivotne drame
da promijeni svijet, bez uspjeha
Da li se zove, enigma?
Ili, zagonetna sfinga?
stidljiva Mona Lisa
ili pak, kraljica skrivenih suza
Možda više nije važno
samo znam, da je volim snažno
prepoznajem pogled njen
među hiljadu raznobojnih očiju, Što strah bljuje iz zasjede maglovitog dana sakrivenog iza ljutog oblaka
kako se sudaraju pogledima i razlivaju po silutama ogoljenih sjena
Ja ću joj dati ime
onako kako duša šapne
i srce potapša moje ostatke
kako za njom puze i mole za pregršt njenog prisustva
u mojoj bojažljivosti, da joj priznam, koliko mi znači!
SJEVERNO OD SUNCA
Koračam, besciljno, anemicnim vremenom izverziranih zabluda
Negdje, sjeverno od sunca
Zapravo, više tapkam po praskozorju zgužvanih imagli
Ne snalazim se u bljestavilu sumraka
I ne aplaudiram bogatstvu bez duše.
Koračam, vremenenom zle sreće
Dok pjesmu jutarnje ptice i zov rumene zore zamjenjuju žute uspomene
Pokrivam. mrenama suvremenih izazova, tople nevidljive tajne, bistre poput moje suze što uvijek nanovo klija.
A svijet ovaj, u kojem lica imaju više naličja i pogleda mutna oka, više ne prepoznajem
I poput ranjenog feniksa stojim u pepelu izgubljena
Zemlju je opasalo neko pakleno sijelo
Nisam prilagodljiva
Šutljiva sam kao preplasen sfinga
U svojoj osami uspomena tražim mladu sebe, kako trčim i razbacujem besplatne osmijehe duše..
Je li kazna ili privilegija imati dušu u očima,, srce nevino i san prepun snova
Osjećati, sjećati se, voljeti bez predrasuda..
Raspustiti suzu niz obraz da klizi i napravi još jedan biserni niz na trepavicama utopljenih u vlastitu modricu prezenta
Hiljadu je pitanja
Odgovora niti jedan
Sakrivaju se u moj vlastiti eho
Ugušen primitivizmom betona
Ponekad se pitam
Hoće li nestati ovaj ružni san u javi
Koji traje dugo i zonglira prkosno
Samo poneka zvijezda svijetli mi put
Vrati mi dašak lazne nade koja se nećka sa dražesnim iznenađenjima kojih je tako malo ostalo u svijetu taštine.
Možda su emocije ipak greška u svijetu bez senzibiliteta.
Sve kratko traje
Lijepi snovi sve su rjeđi
A Java, sumorna i teška grmi svojom municijom i ubija suštinu bez mašte
Dok okolo šetnju bezglavi ljudi
Sa povremeno probudjenim zvijerima u njima
Uspavani buntovni padaju sa svojim sjenama
Padaju U krevet od statičnih košmara
I opet se bude nanovo narednog jutra i novog sutra, istog kao jučerašnji ritual već viđenoga
Sa novim danom, živjeti život do onog neizvjesnog sutra, sjeverno od sunca.
TRAGOVI U STIHOVIMA
Da li te prošlost vraća
U sadašnjost molitvi mojih
Ili te noćima bude
moji istrošeni snovi.
Samo sam ptica leta prekinuta
u kojoj vidiš lik mojih tragova
istopljenih u mjehurićima života
sa kojim se poigrao prsten sudbine
odbacen u kutiji za neostvarene želje..
U snu mi reče da još sam ti neko
Da razgovaraš sa zgužvanom pozutjelom slikom
Na kojoj ti se još smiješka moja odbjegla mladost
Ko si ti?
Ko sam ja?
Ko smo bili mi?
Da li smo samo saga neostvarenih svitanja
Iz koje smo krali vrijeme od vremena?
Nasjeli na mamac koketne sudbine
Koja ostade nedorečene u stihovima pjesnikinje..
Možda, kada bi odškrinuo
Vrata duše moje
Tamo bi našao odgovore koji sute
Možda bi nasal simfoniju gluhe odiseje.
I sve tuge
I suze
I osmijehe
Koje se zajedno druze u masti bez smisla
I bore da opstanu u emociiji
Koja se zove, nedorečena ljubav
Pokidana rukama nemilosti života
U tebi
U meni
U nama
Ostale su samo krajnosti zgažene suštine
Koja je nanizala kolajnu o nama
Al šta me se tiče?
Šta te se tiče?
Sreća i tuga su odavno u svađi
Ostale su samo verzije naših sebičnih tajni.
Koje su skovale pakt primirja
Daleko od naših razljućenih sujeta
Da se traže po uglovima sjećanja
Sa suštinom koja nas priziva.
Zašto smo ubili nas, u nama?
Zašto ostadoše samo tragovi u pjesmama
I ukrašenim stihovima pokvašenim suzama.
Sada te ponovno
Nakon dugih godina
San u javi oživljava
otvara prasnjave kutije za tajne
Opet sam sanjala da sam sretna
Htjela bih davnu iluziju oživjeti tvojim prisustvom
I umornu zbilju pretočti u poemu sreće
Pjesnikinje koja sluša simfonijsku Odiseju
dok na hartiju slaže svoje uzburkane misli
i nižu stihove u kolajnu o nama.
UMRLA SREĆA
Noćas ću obući haljinu čekanja
I gledati niz hodnike maglovitih bistrina
Noćas ću kupiti rukama nevinost
Sa paučine svježih nabreklih pogleda..
Samo noćas ponijeću kofer
Poslaganih nostalgičnih čežnji
U zavežljaju, raspuklih zagrljaja
Samo noćas..
Skidat ću tvoje poljupce
Sa uštirkane haljine
Koja zove se, čekanje..
Još noćas, obrisat ću zadnju suzu
Što se proliva po staklu prašnjavog prozora
liči mi na prvu jesenju kišu
natjecanje kapi i prvih nadolazećih vjetrova
I samo noćas, ja progutat ću suzu
I ubaciti u srce katanac
Zaključat ću hiljade tvojih dodira
I parčiće srca ću zašiti u džep
sa unutarnje strane praznina
I disati za oboje
Iako, svoje tuge ne dijelim sa tobom na pola
Iako, stameno stojim na postolju poraza
Iako, moju statuu od mesa liju neke stare kiše
I, još krišom čupam trepavice
I slažem ih međ’ prste
I, iz navike i sujevjerja
zamislim želju, kada zažmirim
želju koja uvijek natraške bježi
sreću, koja je nedostižna i prkosno mi snove briše
Sreću koja je umrla, prije prvog osmijeha u kolijevci sudbine..
• Kao žena, nemam zemlju. Kao žena, ne želim nijednu zemlju. Kao žena, moja zemlja je svijet. Virginia Woolf