Hafiz

Hafiz (Šamsoddin Mohammad Hafez) prema općem sudu uživa prvenstvo među najvećim perzijskim pjesnicima. Djelo mu u svojim najboljim dosezima čini sintezu višestoljetna razvitka različitih stilova, te se u njemu stječu sve njihove odlike. O pjesnikovu životopisu ne znamo mnogo. Živio je u ozračju neprestana nasilja i političkih katastrofa, pa to navodi neke istraživače na pomisao o Hafizovom stvaralaštvu kao umjetničkom odgovoru na izazove neljudske svakidašnjice. Međutim, na poeziju toga vremena i podneblja mnogo je više utjecao vladajući estetski kanon negoli osobna sudbina pojedinca. To vrijedi i za Hafiza, pogotovu stoga što se on u životu nije mogao ni na što osobito potužiti. Živio je mirno, gotovo nikad ne napuštajući rodni Širaz. Stekao je uobičajenu naobrazbu islamskog “čovjeka od pera” i zarana pokazao natprosječnu darovitost (“Hafiz” je onaj koji zna Kur’a.n napamet), Navodno je radio kao pekarski pomoćnik, a čini se da je jedan kaligrafski prijepis Kur’ana iz sredine XIV stoljeća njegov autograf. Svojim je stihovima još vrlo mlad stekao popularnost. Nije bio dvorski pjesnik, ali je uz povremene trzavice uživao pokroviteljstvo sitnih dinasta koji su se smjenjivali na čelu pokrajinske uprave u Širazu. Pokušaji uspostavljanja kronologije razvitka pjesništva osebujnog stila do sada nisu dali većih rezultata. Čitavo je Hafizovo djelo u neveliku Divanu koji sadrži uglavnom gazele, zatim nešto kasida (oda), rubaija (kvartine), masnavija (narativno-didaktički žanr) i različitih fragmenata. (S obzirom na specifičnost Hafizova pjesništva, ovo je samo uvjetna klasifikacija.) Njegova je poezija popularna diljem svijeta, i može se reći da je Evropa preko njega otkrila orijentalnu poeziju uopće. Međutim, u nas do danas pjesnikov opus nije našao primjetnijeg odjeka.

 

Dvanaest najljepših gazela (3)
Dvanaest najljepših gazela (24)
Dvanaest najljepših gazela (64)
Dvanaest najljepših gazela (137)
Dvanaest najljepših gazela (142)
Dvanaest najljepših gazela (224)
Dvanaest najljepših gazela (308)
Dvanaest najljepših gazela (326)
Dvanaest najljepših gazela (333)
Dvanaest najljepših gazela (364)
Dvanaest najljepših gazela (384)
Gorući tulipan
Hladna i ponosna
Izgoren
Izvor mutne vode
Nekoć i sad
Ruža i slavuj
Srce
Sprva držah ljubav lakom
U svitanje još mamuran
Velikodušnost
Želje
Žena

 

___________________________________ 
Dvanaest najljepših gazela (3)

Ako ta turska djevica iz Širaza osvoji moje srce, i Samarkand i Buharu dat’ ću za mladež što krasi joj lice.
Vinotočo! Daj ono vječno vino, jer nećeš naći ni u raju, obale potoka Roknabada i cvjetno šetalište Mosallu .
Jao, ove ljepotice prpošne, što u grad nemir unesoše, mir iz moga srca, kao Turci opljačkanu robu odniješe.
Ne treba ljepoti drage ljubav moja nedostojna. Čemu surmom, bojom, mladežom lijepo lice krasiti?
O pjevaču i vinu kazuj, tajnu svijeta ne traži, , jer nitko je mudrošću svojom nije, niti će otkriti.
Od mnogih ljepota i vrlina Jusufovih , znao sam, da iza vela nevinosti, ljubav će Zulejhu odati.
Grdiš li me il’ proklinješ, ja te uvijek blagoslivljam, tim će rujnim usnama slatkim, gorak odgovor pristajati.
Poslušaj dušo, jer više od života samog, vrli mladići vole savjet starca mudrog.
Ispjevo’ si gazel, probušio biser , pjevaj još Hafize! jer po tvojoj će pjesmi nebo ogrlicu Plejade nizati.

___________________________________ 

Dvanaest najljepših gazela (24)

Kose raščupane, smijući se, opijena, halje raskopčane, pjevajući, bocom u ruci,
narcis-okom zavodeći, tužne riječi mrmljajući, sinoć, oko ponoći, do ležaja moga dođe.
Na uho mi tužno šapne: “Da li spavaš, ljubavi moja?”
Kad’ zaljubljenom daju takvo noćno vino, ako u njem’ ne uživa, ljubavi je izdajica.
Idi zahide ! Ne prigovaraj pijancima, jer nam Dana Postanka, drugo nije dano ništa.
[to god nam je On točio, ispili smo, bilo da je vino rajsko, bilo zemaljsko.
Osmijeh čaše vina i raščupan uvojak drage, kajanja su mnogih, pa i Hafizova ismijali!

___________________________________ 

Dvanaest najljepših gazela (64)

Bolje od gozbe, cvjetnjaka i proljeća, što je? Vinotoča gdje je, razlog čekanja što je?
Lijepi trenutak kada se pruži, cijeni! Jer nikome znano nije kraj života što je?
Tok života ovisi o niti, pazi! Za sebe brini, briga za život što je?
Smisao vode života i zemaljskoga raja, osim obale potoka i slatka vina što je?
Pijana il’ trijezna – istog je roda, kojoj da srce dam, izbor, što je?
Otkud bi znao svod nebeski tajnu iza zavjese, šuti! Hej, ti koji zboriš, sukob s Komornikom što je?
Moj grijeh, moja greška, ako Mu ne vrijedi, smisao milosti i oprosta Milostivog što je?
Zahid je tražio rijeku Kevser , a Hafiz samo čašu, vidjet će se, Stvoritelja volja što je?

___________________________________ 

Dvanaest najljepših gazela (137)

Srce me je godinama Džamov Pehar tražilo. Ono što je imalo, od drugih je molilo.
Biser što je izvan školjke prostora i bivstva, od izgubljenih na obali mora je tražilo.
I beznadan dok je bio, posvud ga je Bog pratio, ne vidje ga, već je Boga izdaleka dozivao.
Pitanje sam svoje sinoć mudrom starcu iznio, što pogledom je jednim sva pitanja riješavao.
Ugledah ga nasmijanog, s peharom u ruci, na stotine odraza u njem’ je promatrao.
I reče mi tada: “Prijatelj što obješen je , zgriješio je, kriv je, jer tajne je otkrivao.”
Upitah ga: “Kad’ ti je Gospodar ovaj pehar dao?” A on reče: “Dana, kad’ plavetno je nebo stvarao.
I ponovo da pomogne ures Duha Svetog, učinili bi i drugi što Isus je učinio.”
Upitah ga: “Čemu uvojci tih divnih ljepotica?” Reče: “Za začaranim srcem, to je Hafiz jecao.”

___________________________________ 

Dvanaest najljepših gazela (142)

Kad dohvati dragana vrč u ruku, idoli se smjesta, svi povuku.
Plačem pred nogama njenim, hoće li primit’ moju ruku?
Poput ribe sam u moru, možda me draga ulovi u mrežu!
Tko vidje joj oko reče: stražar gdje je, da ulovi p’janu?
’Ko Hafizu nek’ zaigra mu srce, tko dobije vina vječita čašu.

___________________________________ 

Dvanaest najljepših gazela (224)

Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit’ ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat’, mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.

___________________________________ 

Dvanaest najljepših gazela (308)

Govorim otvoreno, i to je moja sreća, ljubavi rob sam, oslobođen oba svijeta.
Ptica sam bašte rajske, i kako da opišem, pad svoj, u zamku zle kobi ovoga svijeta?
Anđeo sam bio, a raj, dom moj uzvišeni, Adem me je doveo do ruševnog svijeta.
Sjenu stabla Tube , hurija draž i obalu zdenca, maštajuć’ o tebi dovedoh do zaborava.
Na ploči moga srca, do elifa vitkog, ništa nema. Pomoći mi nema, učitelj naučio nije druga slova.
Nijedan astrolog ne otkri zvijezdu sudbe moje, o Bože! Za koju me sudbu rodi majka svijeta?
Čim postadoh robom na vratima krčme ljubavi, svaki čas me iznova neka tuga pohodi.
I s pravom mi se oko krvlju srca napaja, jer dadoh srce onom što najdraže je ljudima.
Obriši suze Hafiza vrhom uvojka, da ni bit ne odnese bujica neprestana.

___________________________________ 

Dvanaest najljepših gazela (326)

Očekujem spajanje s tobom, da se života odreknem, ptica sam rajska, da iz zamke svijeta izletim.
Zaklinjem te, ko’ roba me svoga primi, pa da se vlasti zemaljske odreknem.
O Bože, od oblaka vodilja kišu pošalji, prije no što poput prašine nestanem.
Na mom grobu s vinom i sviračem sjedi, da za mirisom tvojim iz groba plešući ustanem.
Ustani i pokaži se, o ljepoto krasna stasa! da se života i svijeta odreknem, plešući ustanem.
Iako sam ostario, čvrsto me zagrli, da kraj tebe zorom pomlađen ustanem.
Na dan smrti, daj mi da se časkom s tobom sretnem, da ko’ Hafiz, od života se, i svijeta okrenem.

 ___________________________________

Dvanaest najljepših gazela (333)

Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.

___________________________________ 

Dvanaest najljepših gazela (364)

Razbacajmo cvijeće, a vinom čaše napunimo, svod nebeski rastvorimo, izgled novi nacrtajmo!
Ako hoće sila tuge, zaljubljenog krv da proli, skupa ćemo saki i ja, doć’ da je iskorijenimo!
U pehar, rujnome vinu, ružine vode dolijmo, u kadilo , lahoru mirisnom, šećera dodajmo!
Kad si pored lijepe rijeke, zasviraj nam nešto lijepo, da plešući zapjevamo, poskakujuć’ zaplešemo!
Lahore!, do nogu Uzvišenog, prah naš u nebesa vini, Pa da tamo Gospodara dobrih ljudi pogledamo!
Netko samo razum hvali, netko veze besmislice, dajte neka Sudac sudi, suđenja Mu ostavimo
Vječni raj ako hoćeš, sa mnom u mejhanu pođi, da od vrča tvoga, do Kevser vrela putujemo!
U Širazu ne pjevaju, lijepe pjesme ne poznaju, dođi Hafize, na drugo se mjesto preselimo!

___________________________________ 

Dvanaest najljepših gazela (384)

Jutro stiže, vinotočo, vinom vrč napuni! Kolo svoda nebeskoga ne čeka, požuri!
Prije neg’ se uruši ovaj svijet prolazni, ti peharom rujnog vina mene sruši!
Rađalo se sunce vina sjajem pehara, užitak ako tražiš, sna se riješi!
A kad me vrijeme u ćupove zamijesi, Oprezno mi zdjelu glave vinom natoči!
Nisam čovjek odricanja, kajanja i praznih riječi, peharom vina iskrenosti obrati se meni!
Dobro je djelo Hafize vino voljeti. Za dobro se djelo odluči i ustani!

___________________________________

Gorući tulipan

Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome , o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.

___________________________________ 

Hladna i ponosna

Mjesec se penje i svijetli u svibanjskoj noći
I visi u lišću kao krvava naranča.
Ljiljan mu šalje svoj miris pun čežnje,
Slavuj mu pjeva najljepše ljubavne pjesme -
Ali on prolazi nebom hladan i ponosan.

Ti si mjesec, draga, a čežnja liljana
čežnja je srca moga,
A moje su usne slavuj.
One te preklinju svake proljetne večeri,
Ali ti si poput mjeseca u studenom dahu noći,
Prolaziš nijema, hladna i ponosna.

___________________________________

Izgoren

Ne postojim više.
Bijah jednom i nestadoh
u plamenu moje ljubavi.
Jedna ogromna vatra.
Lagani pepeo rasu se u zraku
I pade nježno pred tvoje noge.
Ne zgazi ga, u njemu kuca još moje srce.

___________________________________ 

Izvor mutne vode

Ti mladiću
Modernih svjetonazora,
Vidiš li gdje Boga ispred sebe?
Ti što se hraniš demokratijom
I sladiš tolerancijom,
Uvidjeli nemoć nezrelih pokušaja
Da Ga isključiš iz
Svega ovog…
Njega kojeg samo tradicijom zoveš?
Gaziš korita kroz koja mutna
Voda teče,
Da se ta voda u izvoru muti
Zar ti niko ne reče?

___________________________________ 

Nekoć i sad

Ja sam bijedno zrno pšenice na putu
djevojke koju volim.
Ja, koji bijah
poput lava hrabar i ponosan,
sada sam malen slavuj u krošnjama,
koji tiho pjeva svoje ljubavne pjesme.

___________________________________ 

Ruža i slavuj

Jutros pođoh ruže brati
Čuh slavuja kako vapi.
Ko i ja za ružom čezne -
Livadom mu pjesma tuži.
Mučeć prođoh vrtom, poljem
Svejednako ja misleći:
Ružu divnu, a opaku
Tvrdoglavo ovaj ljubi,
Slavujev me jad savlada
Te ne mogah bol podnijeti:
Mnogu ružu možeš ubrat
No trnje će ljuto bosti.
Nebo ne da spas Hafizu -
Poročno, bez samilosti!

___________________________________ 

Sprva držah ljubav lakom

Ej krčmaru, krčag puni i podaj ga svima sada:
Sprva držah ljubav lakom, ali potom eto jada!
Dah mošusa koji lahor kovrdžama njenim ote!
Sa vranih joj uvojaka krvlju vriju mnoga srca.
Što je spokoj i sigurnost na postaji duša naših?
Svakog trena zvoni klepka: tovar prti i nosi ga!
Ako hoće glavni mag, sag molitven pit će vina
Da putnik ka cilju višnjem svoj putokaz čvrsti ima.

___________________________________ 

Srce

Kad se raskomada srce moje
u tisuću dijelova,
opazićeš, mila moja,
da svaki dio ljubi.
Kao tisuću čitavih srdaca,
punih cjelova.

___________________________________ 

U svitanje još mamuran

U svitanje, još mamuran od noćnog pijančenja,
Vinu se predadoh opet i zvucima od muzike.

Razumu za popudbinu vina dadoh da ponese,
Istupih iz tvrda grada njegovoga opstojanja.

Uto meni ljepotica mig dobaci: “vina nudim”
- spas sigurni to je za me sred vremena prijetvorna!

Al prozbori krčmarica obrva u luk svedenih
Ti meta si pouzdana oštroj strijeli sramoćenja!

Kao pojas oko struka obgrlit me nećeš moći
Dok vlastiti lik svoj grliš što ga metnu sred svemira!

Pođi, bit će drugih ptica da ih ovom mrežom hvataš,
Za tebe je prevrletno gnijezdo svila Anka-ptica.

Što nam vredi tu ljepotu kraljevsku dosegnuti
Kad sa sobom vječno vodi ljubavnčku igru sama?

Ona nam je drug i svirač, i peharnik ona nam je,
Privid vode i lik ruže za tegobnih povrataka.

Brod sa vinom podaj meni pa da njime ja upravljam
Ovim morem pregolemim kojem nije vidjet kraja.

Zagonetka nerješiva, naš je život, o Hafize
Rješenje je samo varka i obmana naklapanja.

___________________________________ 

Velikodušnost

Daj da ti pročitam iz knjige kreposti
glavu o praštanju i plemenitosti!

ko te bez milosti u srce udari,
kao stedar rudnik zlatom ga obdari!

nemoj biti tvrđi od stabla s’ zasenom
pospi plodom onog ko gađa kamenom!

od školjke nauci plemenitost pravu:
sipa biser onom ko joj siječe glavu!

___________________________________ 

Želje

Htio bih, da sam čisto jezero jutra,
A ti sunce, koje se u njemu ogleda.
Htio bih, da sam izvor na kraju livade,
A ti cvijet, koji se smiješi njemu.
Htio bih, da sam zelen trn u grmu,
A ti ruža, koja ga obasjava rumenilom.
Htio bih, da sam maleno zrno pijeska,
A ti ptica, koja ga brzo pronalazi.

___________________________________ 

Žena

Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene
nema umilnog lica drage voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina
ni proljeće ne vredi, ni njegova milina.

I nebo je pusto i sva je bašta pusta
ako nema poljupca s toplih rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari
nego gledati dragu kad se u licu žari.

I kad se u njoj tajno ljubavna vatra budi,
a ne brati poljupce, ne milovat’ joj grudi.
I ples vitkog čempresa i umilnost ruže,
ako nema ljubavi, šta mogu da ti pruže.

I sva svjetlost uma pa i mudrost sama
bez svjetlosti ljubavi nisu nego tama.
Divna je ljepota pjesme, ruže i vina,
no, kad nema žene sve je to praznina.

    Želiš znati tajnu sreće? Živi daleko od loših drugova. (Hafiz)