Halil Džubran

Halil Džubran (Bšari, 6. prosinca 1883. – New York, 10. travnja 1931.), također i Kahlil Gibran i Khalil Gibran bio je libanonski, maronitski, arapski i američki pjesnik.Rodio se 6. prosinca 1883. u mjestu Bšari, stotinjak kilometara od Bejruta u obitelji maronitskih kršćana. Kada je imao 12 godina, zajedno s majkom, dvije sestre i polubratom emigrira u Boston. Njegov otac ostaje u Libanonu. Halil u Bostonu 1896. upoznaje fotografa Freda Hollanda Daya, koji mu postaje priljatelj i vrši jak utjecaj na njega. 1897. vraća se u Bejrut i počinje pohađati al-Hikmah gimnaziju te usavršava svoj arapski. 1902. ponovno je u Bostonu i upoznaje mladu pjesnikinju Josephine Peabody, u koju se uskoro zaljubljuje. Iste godine, njegova majka, sestra i polubrat umiru od tuberkuloze. Džubran nalazi duhovnu potporu u drugoj sestri i Josephine. 1905. objavljuje eseje u arapskim novinama, a nakon toga počinje objavljivati pjesme. Svoju prvu knjigu, Nimfe iz dolina, objavio je 1906. u New Yorku, a drugu, Pobunjeni dusi 1908. Vraća se u Boston 1910. i pridružuje Društvu zlatnih veza, udruzi arapsko-američkih pisaca i intektualaca. Svoj jedini roman, Slomljena krila, objavljuje 1912. Arapska antologija njegovih pjesama iz novina objavljena je 1914. u New Yorku pod nazivom Suza i smiješak. Njegova prva knjiga na engleskom jeziku, Luđak, objavljena je 1918. Prorok, njegovo najpoznatije djelo izlazi 1923. i odmah postiže veliki uspjeh. Svoju kolekciju aforizama, Kraljevstvo mašte, objavljuje u Kairu 1927., a knjigu Isus, sin čovječji 1928. U ožuljku 1931. izlaze Bogovi zemlje. 10. travnja iste godine Halil Džubran umire u New Yorku. Pokopan je u rodnom mjestu Bšari.

 

Čovjekova himna
Dušo
Drži li rumenilo jutra
Između noći i jutra
Izreke potoka
Ljepota smrti
More
Mirisni plodovi duše
Naša deca
O vremenu
Pesak i pena
Pjesma cvijeta
Pjesma
Prorokov vrt
Suza i osmijeh
Tvoja misao i moja
Tvoj Libanon i moj
Zemlja
Zov ljubavnika
Životna šansa

___________________________________

Čovjekova himna

Bio sam
i biću
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluškivao sam učenje Konfucija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu doživjeh čuda Nazarićanina
i u Medini slušah učenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam žrtva sumnje.

Sopstvenim očima gledah
moć Babilona.
Slavu Egipta i veličinu stare Grčke.
No moje oči su odgovorne
pred bijedom njihovih dijela.

Bijah kod čarobnjaka endorskog
sveštenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Učih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesništvu
što izvire iz srca arapskoga
slušah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome još sam slijep i ništa ne vidim
moje uši su gluhe i ne propuštaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajača.
Tlačenja despotska
sužanjstvo raznih moćnika.
I uprkos tome još sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.
Sve to čuh, vidjeh i trpjeh
iako sam još u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalačka
ostariću i ostvariti savršenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

___________________________________ 

Dušo

Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.

Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.

Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.

Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva.

Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
Živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami.

Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne.

Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije.

___________________________________ 

Drži li rumenilo jutra

Drži li rumenilo jutra
srce noći
čvrsto na svojim grudima?
Brine li se more
o mrtvima u svojim dubinama?
Poput zore
uzdiše se moja duša,
neoklopljena i nevezana.
Poput neumornog mora
ponire moje srce
u moje dubine,
u potonule olupine
brodovlja i zemlje.
Ne lijepim se na ono
što se lijepi za moje pete.
Hranim se letom
u nedokučive visine.

___________________________________ 

Između noći i jutra

Budi tiho, moje srce,
Jer svemir te ne može
Čuti; budi tiho, jer eter je već
Prepun krikova i jauka, i ne može
Prenijeti tvoje pjesme i hvalospjeve.

Budi tiho, jer noćne sablasti
Neće se obazirati na šaputanje o
Tajnama tvojim; niti će povorke iz
Mraka zaustaviti se pred tvojim snovima.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje jutro
Zasigurno će ga sresti, i onaj ko ljubi
Svjetlost, biti će od svjetlosti voljen.

Budi tiho, moje srce, i poslušaj moju
Priču; U snu vidjeh slavuja
Kako pjeva na ždrijelu užarenog
Vulkana, vidio sam ljiljan kako podiže
Svoju glavu iz snijega, nagu huriju
Kako pleše između grobova, i
Djetešce gdje se igra s lubanjama
Smijući se.

Sve ove slike vidjeh u snu, a
Kada sam otvorio oči i pogledao oko
Sebe, vidio sam vulkan kako još uvijek bijesni,
Više nisam čuo pjesmu slavuja;
Ne vidjeh ga više da leti.

Vidio sam nebo kako raspršuje snijeg
Poljima i dolinama, i kako skriva
Pod bijeli pokrov mrtva tijela
Ljiljana. Vidio sam nizove grobova u
Njihovoj vječnoj tišini, ali niko nije
Plesao niti se molio između
Njih. Vidio sam lubanje na gomili, ali
Nije bilo nikoga tamo da se smije.

Budan, vidjeh samo jad i žalost;
Šta se dogodilo s radošću i ugodom
Iz mojeg sna? Kuda je otišla ljepota
Mog sna, kako li su one slike mogle
Nestati?

Kako duša može strpljiva biti dok joj san
Ne vrati sretne utvare nade i
Žudnje?

Obrati pažnju, moje srce, i čuj moju priču;
Još juče moja duša bila je poput starog
I čvrstog stabla, korijenja uraslog u
Dubine zemlje, i grana što su dosezale do Boga.
Moja duša cvala je
U proljeće, rodila plodovima u ljeto, a
Kada bi jesen došla sakupio bih plodove
Na srebrni pladanj i položio ga na
Put gdje pješaci hode; svi
Koji prolaziše s veseljem bi se ponudili i
Nastavili svojim putem.

Kada je jesen prošla, i utopila
Svoju razdraganost u moru jadikovki i žalosti,
Pogledao sam svoj pladanj; nađoh još
Jedan preostali plod, uzeh ga i stavih
U usta; tada otkrih da je gorak kao žuč,
Kiseo poput nedozrelog grožda, i rekoh
Sebi: “Jao meni, jer stavio sam
Prokletstvo u usta ljudi, i bolest
U njihova tijela. Šta si učinila,
Moja dušo, sa slatkim sokovima koje
Tvoje korijenje crplo iz zemlje, s
Miomirisom kojeg si udisala s
Neba?” U gnjevu sam iščupao snažno
I staro stablo moje duše, zajedno sa
Žilavim korijenjem, iz dubina
Zemlje.

Iščupao sam ga iz prošlosti, oduzeo
Mu sjećanja na tisuću
Proljeća i tisuću jeseni, i
Posadio sam stablo moje duše na drugo
Mjesto. Sada je bilo u polju daleko od
Staze Vremena; njegovao sam ga danju
I noću, govoreći u sebi: “Budnost
će nas dovesti bliže zvijezdama.”
Napajao sam ga krvlju i suzama, govoreći:
“U krvi je začin, a sladilo je u suzama.”
Kada se proljeće vratilo,
Moje drvo ponovno je procvalo, a u ljeto
Rodilo je plodovima. U jesen sam sakupio
Sve dozrele plodove na zlatni pladanj i
Ponudio ga na javnom puteljku; ljudi su
Prolazili ali niko ne poželi moje plodove.

Tad uzeh jedan plod i prinesoh ga
Usnama; bio je sladak kao med,
Krepak kao vino babilonsko i
Mirisan poput jasmina. Uskliknuo sam,
Govoreći: “Ljudi ne žele primiti
Blagoslov u svoja usta, niti istinu u
Svoja srca, jer Blagoslov je sin
Suza, a Istina je kćerka krvi.”

Otišao sam iz tog ogavnog grada da bih sjeo
U sjenu usamljenog stabla moje duše, u
Polje daleko od puteljka života.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane;
Budi tiho i prati moju priču;
Još jučer moje misli bijahu barka što
Plovi uzburkanim morem, koju vjetrovi
Bacahu od jedne zemlje do druge.
U mojoj barci nije bilo ničeg osim sedam
Vrčeva napunjenih duginim bojama; i dođe
Trenutak kada postadoh umoran od lutanja
Površinom morskom, i rekoh
Sebi: “Vratit ću se s praznom
barkom mojih misli u luku na
otoku gdje sam rođen.”

Pripremao sam se bojeći svoju barku žuto
Poput zalaska sunca, zelenom poput srca
Proljeća, modro poput neba, crveno
Poput anemone. A na jarbolu i
Na kormilu nacrtao sam čudne figure
Što plijenile su pažnju i zbunjivale
Oko. Kada sam završio svoj posao, barka
Mojih misli doimala se kao proročanska vizija,
Ploveći kroz dva beskraja;
Morem i nebom.

Ušao sam u luku na otoku gdje sam
Rođen, a ljudi su pohrlili meni u susret
Pjevajući i veseleći se. I pozvalo me
Mnoštvo da dođem u grad;
Prebirali su po svojim instrumentima
I udarali u svoje tamburine.
Ovakvu dobrodošlicu doživio sam jer je moja
Barka bila prekrasno ukrašena, ali niko
Nije ušao i vidio unutrašnjost
Barke mojih misli, niti je iko pitao
Što sam donio s dalekih mora. Niti su
Mogli vidjeti da sam doveo nazad svoju
Barku praznu, jer ih je njezin sjaj
Učinio slijepima. Na to
Rekoh u sebi: “Odveo sam
ljude s pravoga puta, i sa sedam vrčeva s
bojama prevario njihove oči.”

Zatim sam se ukrcao na barku
Svojih misli i ponovo otplovio. Posjetio
Sam Istočne otoke i sakupljao
Mirisnu smolu i sandalovinu, pohranio ih
U svoju barku … Lutao sam
Zapadnim otocima i donio bjelokost, rubine,
Smaragde i drugo rijetko kamenje … Putovao
Sam Južnim otocima i donio sa
Sobom krasne štitove, sjajne
Mačeve i koplja i sve
Vrste oružja … Napunio sam
Barku mojih misli najbiranijim i
Najdragocjenijim stvarima na svijetu;
Vratio sam se u luku na otoku gdje sam
Rođen, govoreći: “Ljudi će me opet
veličati, ali ovaj put s pravom, i
ponovo će me pozvati da dođem u njihov
grad, ali sada zasluženo.”

A kada sam pristao u luci, niko mi
Ne dođe u susret … Hodao sam ulicama
Svoje negdašnje slave, ali niko ne podiže
Pogled prema meni … Stajao sam na tržnici
Vičući ljudima o blagu u mojoj
Barci, a oni su me izrugivali ne
Shvativši me ozbiljno.

Vratio sam se u luku malodušan,
Razočaranog i zbunjenog srca.

Kada sam se bolje zagledao u svoju barku,
primijetio sam ono što nisam vidio tokom mojeg
Putovanja, i uskliknuo: “Morski
valovi izbrisali su boje i
figure s moje barke i učinili da izgleda
poput kostura.” Vjetrovi i morska pjena
Zajedno s užarenim suncem izbrisali su
Blistave boje i moja je barka sada izgledala
Kao pohabano odijelo. Nisam mogao
Zamijetiti ove promjene sjedeći sred blaga,
Jer su mi unutrašnje oči oslijepile.
Bio sam sakupio najdragocjenije stvari na
Svijetu i pohranio ih u škrinji što pluta
Na vodenoj površini; vratio sam se
Mojem narodu, ali oni su me odbacili
Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

Ne želeći me vidjeti, jer njihove oči bijahu očarane
Ispraznim, svjetlucavim predmetima.
U tom času napustio sam barku svojih misli i
Krenuo u Grad Mrtvih, sjeo
Između urednih grobova, razmišljajući o
Njihovim tajnama.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; budi
Tiho, jer oluja što bjesni ismijava
Tvoje šaputanje, a špilje u
Dolinama ne podaruju jeku treperenju
Tvojih struna.
Budi tiho, moje srce, dok jutro ne svane,
Jer onaj ko strpljivo iščekuje dolazak
Zore bit će čeznutljivim zagrljajem podaren
Od jutra.

Zora sviće. Govori ako možeš,
Moje srce. Evo, dolaze jutarnje
Procesije … Zašto ne govoriš?
Nije li tišina noći ostavila
Pjesmu u tvojim dubinama, s kojom
Možeš dočekati zoru?

Evo jata golubova i
Slavuja uzlijeću u dalekim
Predjelima doline. Možeš li letjeti
S pticama, ili je užasna noć
Oslabila tvoja krila? Pastiri
Odvode ovce iz obora; da li je
Noćna sablast ostavila nešto snage
U tebi da ih možeš slijediti u
Zelene prerije? Mladi muškarci i
Žene hodaju ljupko prema
Vinogradima. Hoćeš li moći stajati
I hodati s njima? Ustani, moje srce, i
Hodaj sa zorom, jer noć je prošla,
A strah od tame minuo je zajedno s
Mračnim snovima, jezovitim mislima i
Suludim putovanjima.

Ustani, moje srce, i podigni svoj glas uz
Muziku, jer onaj ko ne dijeli zoru sa
Svojim pjesmama jedan je od sinova vječite
Tame.

___________________________________ 

Izreke potoka

Išao sam dolinom dok je zora, rudeći, odavala tajnu vječnosti,
A ondje je potok, tekući, pjevao, zvao i govorio:
život nije samo veselje;
život je čeznja i odlučnost.
Mudrost nije u riječima;
Mudrost je smisao u rijecima.
Veličina nije u visokom položaju;
Veličina je u onih koji odbijaju položaj.

Čovjek nije plemenit po podrijetlu;
Koliko li je plemenitih poteklo od ubojica!

Niti je pokvaren svaki onaj koji je okovan;
Katkad je lanac dragocjeniji od ogrlice!

Raj nije u skrušenosti;
Raj je u čistu srcu.

Pakao nije u muci;
Pakao je u praznu srcu.

Bogatstva nisu samo u novcu;
Kolike li su skitnice bile bogatije od svih ljudi!

Niti su svi siromasi vrijedni prezira;
Bogatstvo je svijeta u glavi kruha i u ogrtaču.

Ljepota nije u licu;
Ljepota je svjetlost u srcu.

Savršenstvo nije u onih koji su čista srca;
Vrline može biti i u grijehu.

To reče potok drvetu na svojoj obali;
Možda je u onome što je pjevao potok
Bilo nesto od tajna mora.

___________________________________ 

Ljepota smrti

posvećeno M. E. H.

Prvi dio

Zazivanje
Dajte mi da utonem u san, jer moja duša zatrovana je ljubavlju, i
Dajte mi da počivam, jer moj duh proživio je mnogo dana i noći;
Zapalite svijeće i tamjan oko mog kreveta, i
Prospite latice jasmina i ruža po mom tijelu;
Utrljajte balzam u moju kosu i poprskajte moja stopala mirisom;
Pročitajte što je ruka Smrti upisala u moje čelo.
Dajte mi da počivam u zagrljaju Sna, jer moje otvorene Oči umorne su;
Pustite da lira srebrnih struna protrese i umiri moj duh;
Zvucima harfe i lutnje ispletite koprenu oko mog uvelog srca.
Pjevajte o prošlosti kada ugledate tračak nade u mojim očima, jer
Njezin čarobni smisao mekana je postelja u kojoj moje srce počiva.
Obrišite suze, moji prijatelji, i podignite glave poput cvijeća,
Podignite čela i pozdravite zoru.
Pogledajte nevjestu Smrti gdje stoji poput stupa svjetlosti
Između moje postelje i beskraja;
Zadržite dah i poslušajte primamljivo šuštanje
Njezinih bijelih krila.
Priđite bliže i poželite mi zbogom; dotaknite moje oči nasmiješenim usnama.
Pustite djecu neka uhvate moje ruke svojim mekim i ružičastim prstima;
Pustite starce da polože svoje žilave ruke na moje čelo i blagoslove me;
Pustite djevice neka dođu bliže i pogledaju sjenu Boga u mojim očima,
I neka čuju jeku Njegove volje kako se natječe s mojim dahom.

Drugi dio

Uzlazak

Prošao sam vrh planine i moja duša lebdi
Nebeskim svodom, nesputana, potpuno slobodna;
Ja sam daleko, daleko od vas, prijatelji, a oblaci
Skrivaju brežuljke od mojih očiju.
Doline odjednom su preplavljene morem tišine, a
Usta zaborava proždrla su ceste i kuće;
Prerije i polja nestaju iza bijele prikaze
Što nalik je proljetnom oblaku, žuta poput plamena svijeće
I usijana poput sumraka.
Pjesme valova i hvalospjevi rijeka
Raspršeni su, a glasovi mnoštva pretvoreni u tišinu;
Ne mogu čuti ništa osim glazbe Vječnosti
Što u savršenoj harmoniji je sa željama duha.
Prekriven sam potpunom bjelinom;
Utješen sam; našao sam mir.

Treći dio

Mrtvo tijelo

Izvucite me iz ovog bijelog mrtvačkog pokrova i obucite
U latice jasmina i ljiljana;
Izvadite moje tijelo iz ovog sanduka od bjelokosti i dajte mu
Nek’ počiva na jastucima od narančinih cvjetova.
Ne oplakujte me, već pjevajte pjesme o mladosti i veselju;
Ne prolijevajte suze, već pjevajte o žetvi i spravljanju vina;
Ne patite i ne uzdišite, već mi na licu naslikajte svojim
Prstima znamenje Ljubavi i Radosti.
Ne ometajte mir u zraku svojim tužbalicama i opijelom,
Već pustite vaša srca da sa mnom poju o Vječnom Životu;
Ne tugujte za mnom crnom odjećom,
Već odjenite boje i radujte se sa mnom;
Ne govorite o mom odlasku s uzdasima u vašim srcima; približite
Svoje oči i vidjet ćete da s vama sam zauvijek.
Položite me na gomilu lišća i
Ponesite me na vašim ljubaznim ramenima i
Hodajte polako u napuštenu šumu.
Nemojte me odnijeti na prepunjeno groblje da ne bi moj san
Remetio zveket kostiju i lubanja.
Ponesite me u čempresovu šumu i iskopajte mi grob gdje ljubice
I makovi rastu, ni u koju drugu sjenu;
Neka moj grob bude dubok da poplava ne
Odnese moje kosti u otvorenu dolinu;
Neka moj grob bude prostran, tako da sjene sumraka
Mogu doći i sjesti kraj mene.
Svucite s mene svu zemaljsku odjeću i položite me duboko u moju
Majku Zemlju; položite me pažljivo na majčine grudi.
Pokrijte me mekom zemljom, i neka u svakoj grudi budu
Sjemenke jasmina, ljiljana i mirte; a kada narastu
I počnu bujati hranjeni mojim tijelom, oni će
Izdisati miris mog srca u svemir;
I otkrit će suncu tajnu mog mira;
I pratit će s povjetarcem svakog putnika.
Ostavite me stog’ prijatelji – ostavite i otiđite na onemoćalim stopalima,
Kao što tišina hoda pustom dolinom;
Ostavite me Bogu i polako se raziđite, kao što cvjetovi
Badema i jabuke raspršuju svoje latice na povjetarcu nisana.
Vratite se radosti vaših nastambi; tamo ćete naći
Ono što Smrt ne može oduzeti vama ni meni.
Napustite ovo mjesto, jer ono što vidite ovdje daleko je od smisla
Zemaljskog svijeta. Ostavite me.

___________________________________ 

More
More
U noćnome miru kada za zastorima čovjek usni

Šuma kliče:
Ja sam Sila koju sunce iz zemlje izmami,

A more ostaje mirno
Misleći: Sila pripada meni.

Stijena veli:
Vrijeme me sazdalo kao kamenje za Dan sudnji,

A more je i dalje nemušto
Misleći: Znamenje pripada meni.

Vjetar veli:
Divna je moja samotinja među nebom i maglama,

A more ostaje mirno
Misleći: Vjetar pripada meni.

Rijeka veli:
Pitka li sam tečnost što gasi žeđ poljima,

A more je i dalje nemušto:
Misleći: Rijeka pripada meni.

Gora veli:
Ja sam stasita kao nijedna zvijezda u svemiru,

A more je i dalje mirno
Misleći: Gora pripada meni.

Misao veli:
Ja sam jedini kralj na ovome svijetu,

A more ostaje usnulo
U snu govoreći: Sve pripada meni.

___________________________________ 

Mirisni plodovi duše

Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva
Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami
Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene žeđ u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne
Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije
Dušo da ne stremim Vječnosti ne bih čuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Već bih život prekratio i od tijela načinio
tajnu koju groblje skriva
Kad se ne bih dušo kupao suzama
i bolom ukrašavao oči
živio bih slijep, sa noktima u očima
i gledao samo u lik tami
Što je život dušo nego noć u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upućuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne
Ako dušo neznalica kaže da i duša i tijelo nestaju
da se ne vraća ono što nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vječnosti krije…

___________________________________ 

Naša deca

Vaša deca nisu vaša deca.
Oni su sinovi i kceri života
koji žudi za sobom.
Oni postižu, ali ne preko vas.
I mada su sa vama, oni vam ne pripadaju.
Dajte im ljubav, ali ne vaše misli,
jer oni imaju svoje vlastite.
Možete udomiti njihova tela,
ali ne i njihove duše,
jer one borave u kuci sutrašnjice do
koje vi ne možete cak ni u snovima.
Možete se truditi da budete kao oni,
ali ne tražite da oni budu kao vi,
jer život ne ide unazad, niti stoji.
Vi ste lukovi sa kojih se vaša deca,
kao žive strele, bacaju u buducnost.
Strelac vidi znak na stazi vecnosti,
i on vas savija svojom moci,
da bi njegova strela otišla daleko i brzo.
Neka vaše savijanje u strelcevoj
ruci bude radost;
jer mada on voli strelu koja leti,
On voli i luk koji je postojan.

___________________________________ 

O Vremenu

Htjeli biste mjeriti vrijeme, neizmjerno i neizmjerljivo.
Htjeli biste prilagoditi svoje držanje pa čak i upraviti tijek svoga duha po danima i godišnjim dobima.
Od vremena biste učinili rijeku pa sjeli uz obalu i gledali joj tok.

A bezvremeno u vama svjesno je bezvremnosti života i zna da je jučerašnjica samo današnje sjećanje, a sutra je san današnjega dana.
I da je to što u vama pjeva i razmišlja, još i sad u povoju prvoga trenutka kad su bile pobacane zvijezde po svemiru.

Tko među vama ne osjeća da je moć njegove ljubavi bezgranična?
I tko ne osjeća da je ta ljubav, iako bezgranična, u srži njegova bića i da se ne prelijeva iz jedne ljubavne misli u drugu, ni iz jedne ljubavne kretnje u drugu ljubavnu kretnu?
Nije li vrijeme, kao i ljubav, nedjeljivo i nepromjenjivo?

A ako u mislima morate vrijeme mjeriti godišnjim dobima, neka svako godišnje doba obuhvati sva druga godišnja doba i neka današnjica zagrli prošlost sjećanjem, a budućnost čežnjom.

___________________________________ 

Pesak i pena

Ovom obalom koračam večno između peska i pene.
Plima će izbirisati tragove mojih stopala.
Vetar će razneti penu.
More i obala postojaće večno.
Jednom zahvatih maglu rukama,
Zatim otvorih šaku,
I gle, magla postade crvom.
Stegnuh, pa ponovo otvorih šaku,
I nađoh pticu.
Stegoh, po treći put otvorih šaku,
Na dlanu beše mi čovek
Tužna lika
Zagledan ka zvezdama.
Stegnuh šaku četvrti put,
Kad je otvorih
Ugledah u njoj
Samo maglu;
Ali začuh
NajLepšu pesmu.

___________________________________ 

Pjesma cvijeta

Ja sam ljubazna riječ
Izgovorena i ponavljana
Glasom Prirode;
Ja sam zvijezda što pade s’
Modrog svoda na zelenu prostirku.
Ja sam dijete Zemlje
S kojom je Zima zanijela;
Koju je Proljeće na svijet donijelo; Ja
Uzgojena sam u krilu Ljeta i
Spavam u postelji Jeseni.

Zorom zajedno s lahorom
Navješćujem dolazak svjetlosti,
Uvečer pridružujem se pticama
Da oprostim se od nje.

Ravnice su ukrašene
Mojim prelijepim bojama, a zrak
Prožet je mojim miomirisom.

Kad utonem u san, budno oko
Noći stražari nada mnom, a kada se
Probudim, promatram sunce, koje
Jedino je oko dana.

Ispijam rosu kao vino, prisluškujem
Glasove ptica, i plešem
U ritmu lelujanja travki.

Ja sam dar ljubavnici; ja svadbeni sam vijenac;
Ja sam podsjetnik na trenutak sreće;
Ja posljednji sam dar mrtvima;
Ja sam djelić veselja i djelić žalosti.

Moj je pogled uvijek uperen visoko da bih gledao
Samo u svjetlost,
Nikada ne pogledam dolje da promotrim
Svoju sjenu.
I to mudrost je koju čovjek mora steći.

___________________________________ 

Pjesma

U dubini moje duše je pjesma koja neće u riječ da se odjene.
To je pjesma što kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toči na hartiju,
ona mi osjećanja obuhvata poput tananog omotača
i neće da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plašim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispjevam kada je navikla da živi u mojoj duši kao u svome domu
te se plašim da se slušanjem ne povrijedi?
Ako mi u oči pogledate, vidjet ćete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit ćete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao što jezero odražava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ružinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tišina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji će je ispjevati,
niti Davida koji će odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sječiva koje je može raniti.
Bolje je čuvana od djevojačkih tajni,
i nema strune koja je može prisvojiti.
Ko može sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko može spojiti oluje sa dječjim uzdasima?
Koje ljudsko biće
može božansku pjesmu ispjevati?

___________________________________ 

Prorokov vrt

Kad vas ljubav pozove, pođite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle,
prepustite joj se,
Premda vaš mač, skriven među
perima njenim, može povrediti.
A kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen može uništiti snove,
k’o što severac opustoši vrt.
Jer, baš kao što vas kruniše,
ljubav će vas i razapeti.
Isto kao što vas podstiče da rastete,
isto tako će vas i okresati.
Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam
grančice najtananije što trepere na suncu,
Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u
njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja pšeničnog,
sakupiće vas u naručje svoje.
Omlatiće vas, da bi vas ogolila.
Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samleće vas, do beline.
Umesiće vas, dok ne postanete gipki.
A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu.

Sve će vam to ljubav učiniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali deo srca Života.

Budete li, pak, u strahu svome tražili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati,
al’ ne punoćom smeha svog i plakati,
al’ ne do poslednje suze svoje.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ništa ne uzima, osim sebe.
Ljubav ne poseduje, niti dopusta da je poseduju;
Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Kad volite, ne treba da kažete: “Bog mi je u srcu”,
već: “Ja sam u srcu Božijem.”
I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi,
jer ljubav,
ako joj se učinite vrednima,
usmeriće vaše puteve.

Ljubav nema drugih želja nego da se ispuni.
Ali, ako volite a morate još i da želite,
neka vam ovo budu želje:
Da se istopite i budete kao potok razigrani što
peva svoj milozvuk noći.
Da spoznate bol prevelike nežnosti.
Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi;
I da krvarite drage volje i radosno.
Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i
uputite zahvalnicu za još jedan dan ljubavi;
Da otpočnete u poslepodnevnom času
i razmisljate o ljubavnom zanosu;
Da se s večeri vratite kući sa zahvalnošću,
A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu
i pesmom slavljeničkom na usnama…

___________________________________ 

Suza i osmijeh

Ne bih mijenjao tuge srca moga za radosti koje osjećaju mnogi.
Niti bih suze, što tugu u svakom dijelu moga bića izazivaju, pretvorio u smijeh.
Želim da moj život ostane jedna suza i jedan osmijeh.
Suza da pročisti moje srce i pruži mi razumijevanje životnih tajni i skritih stvari.
Osmijeh da me učini bližim mojoj braći i da simboliše moje veličanje bogova.
Suza da me sjedini sa ljudima slomljenih srca, osmijeh da bude znak moje radosti što postojim.

___________________________________ 

Tvoja misao i moja

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tlo tradicije čije grane rastu snagom neprekidnosti.
Moja misao je oblak koji se kreće u prostoru. Ona se preobraća u kapljice koje, kada padnu, oblikuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se diže kao para prema nebu.
Tvoja misao je tvrđava koju ni munja ni oluja ne može potresti.
Moja misao je nježan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.
Tvoja misao je stara dogma koja te ne može tebe izmijeniti niti ti nju možeš izmijeniti.
Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i večerom.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao ti dopušta vjerovati u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju jednostavnim ljudima.
Moja misao rađa u meni želju za kopanjem zemlje s mojom motikom, za žetvom s mojim srpom, za gradnju svog doma od kamena i žbuke, za tkanjem moje odjeće vunenim i lanenim nitima.
Tvoja misao te nagoni da se vezuješ za bogatstvo i uglednost.
Moja nalaže da se pouzdam samo u sebe.
Tvoja misao podržava slavu i pokazivanje. Moja me savjetuje i moli da odbacim uvaženost i da je smatram zrncem pijeska bačenim na obalu Vječnosti.
Tvoja misao u tvoje srce usađuje drskost i nadmoćnost.
Moja u meni usađuje ljubav za mirom i čežnju za nezavisnošću.
Tvoja misao stvara snove o palačama s namještajem od sandalovine prošarane draguljima i posteljama načinjenim od svilenih niti.
Moja misao govori nježno na moje uši: „Budi čist u tijelu i duhu čak i ako nemaš gdje spustiti svoju glavu.“
Tvoja misao te potiče da težiš za titulama i položajima.
Moja me bodri na skromnu službu.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao je društvena znanost, vjerski i politički rječnik.
Moja je jednostavno načelo.
Tvoja misao govori o ženi lijepoj, ružnoj, čednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.
Moja u svakoj ženi vidi majku, sestru i kćer svakog čovjeka.
Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubojice.
Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubojice srodne ubijenima.
Tvoja misao opisuje zakone, sudišta, presude i kazne.
Moja objašnjava, da kad čovjek pravi zakon, on ga ili krši ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj tko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, tko uzdiže svoj prezir prema grješnima, uzdiže svoj prezir prema cijelom čovječanstvu. Tvoja misao je upućena na stručnjaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svećenika.
Moja govori o onima koji vole, koji su nježni, iskreni, časni, pravični, ljubazni i o mučenicima.
Tvoja misao podržava judaizam, brahmanizam, budizam, kršćanstvo, i islam.
U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija čiji su različiti putovi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bića.
U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromašnog ili prosjaka.
Moja misao drži da nema bogatih već samo čovjekov život; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog života.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Prema tvojoj misli, veličina naroda leži u njihovoj politici, njihovim strankama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.
Ali moja proglašava da značaj naroda leži u radu – rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u štavljaonici, rad na kamenolomu, rad na sječi drveta, rad u uredu i u tisku.
Tvoja misao drži da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.
A moja tvrdi da su pravi heroji Konfucije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Jalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster.
Tvoja misao vidi moć u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim plinovima.
Ali moja tvrdi da moć leži u razumu, odvažnosti i istini. Ma koliko jedan tiranin ustraje, on će na kraju izgubiti.
Tvoja pravi razliku između pragmatičara i idealiste, između dijela i cjeline, između mističara i materijaliste.
Moja shvaća da je život jedan i da se njegove težine, mjere i tabele ne podudaraju s tvojim težinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljaš da je idealist može biti praktičan čovjek.

Ti imaš svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao se zanima za ruševine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.
Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.
Tvoja misao je ustoličena na lubanjama. Kako se ti njome ponosiš, ti je, također, i veličaš.
Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.
Tvoja misao trubi s tobom dok plešeš.
Moja misao više voli bol smrti nego tvoju glazbu i ples.
Tvoja misao je misao ogovaranja i lažnog zadovoljstva.
Moja je misao o onome koji je izgubljen u svojoj vlastitoj zemlji, koji je tuđinac u svom vlastitom narodu i usamljen među rođacima i prijateljima.

Ti imaš tvoju misao i ja imam moju.

___________________________________ 

Tvoj Liban i moj

Ti imaš tvoj Liban i ja imam moj.
Tvoj Liban je politički i ima svoje probleme.
Moj je prirodan Liban u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Liban sa programima i sukobima.
Ja imam moj sa njegovim snovima i nadama.
Budi zadovoljan sa tvojim Libanom, kao što sam ja zadovoljan sa svojom vizijom o slobodnom Libanu.
Tvoj Liban je zapleteni politički čvor koji vrijeme nastoji da razveze.
Moj Liban je lanac od brežuljaka i planina koje se s poštovanjem i veličanstveno uzdižu prema nebu.
Tvoj Liban je međunarodni problem koji tek treba razriješiti.
Moj Liban je miran, začarane šumoreće doline sa crkvenim zvonima i šapućucim potocima.
Tvoj Liban je takmičenje između protivnika sa zapada i onoga sa juga.
Moj Liban je krilata molitva koja lebdi u zoru kad pastiri vode svoja stada na pasu i, opet, uveće kad se seljaci vraćaju sa livada i iz vinograda.
Tvoj Liban je popis beznačajnih glava.
Moj je vedra planina koja stoji između mora i ravnica, kao pjesnik između jedne i druge vječnosti.
Tvoj Liban je prevara lisice kad se sretne sa hijenom i lukavost hijene kad ova sretne vuka.
Moj Liban je vijenac sjećanja djevojaka koje kliču od radosti i djevica koje pjevaju između gumna i presa za vino.
Tvoj Liban je partija šaha između biskupa i generala.
Moj Liban je hram u kojem moja duša nalazi nebo kad se zamori civilizacijom koja juri na skriputavim točkovima.
Tvoj Liban su dva čovjeka: jedan koji plaća namete i drugi koji ih skuplja.
Moj Liban je onaj koji naslanja svoju glavu na svoju ruku u sjenci Svetog Kedra, zaboravljajući na sve osim Gospoda i svjetlost Sunca.
Tvoj Liban su pristaništa, pošte i trgovine.
Moj Liban je daleka misao, plamena ljubav i božanska riječ koju zemlja šapuće na uho prostranstva.
Tvoj Liban su postavljeni službenici, činovnici i direktori.
Moj Liban je rast mladosti, odlučnost zrelosti i mudrost starosti.
Tvoj Liban su predstavništva i odbori.
Moj Liban se združivanje i okupljanje oko ognjišta u noćima bure kad je tama ublazena bjelinom snijega.
Tvoj Liban su partije i sekte.
Moj Liban je omladina koja se vere po stjenovitim visinama, gazi po potocima i luta po poljima.
Tvoj Liban su govori, predavanja i rasprave.
Moj je pjevanje slavuja, šuštanje grana u šumama, odjeci pastirove frule u dolinama.
Tvoj Liban su prerušavanja, pozajmljene ideje i prevara.
Moj Liban je jednostavna i gola istina.
Tvoj Liban su zakoni, propisi, dokumenti i diplomatska akta.
Moj je u dodiru sa tajnama života koje on zna bez svjesnog znanja; moj Liban je čeznja koja sa svojim osjetljivim vrhom dostiže daleki kraj neviđenog i vjeruje da je to san.
Tvoj Liban je mrgodan starac koji gladi svoju bradu i misli samo na sebe.
Moj Liban je mladić uspravan kao kula, koja se osmjehuje kao zora i misli na druge kao što misli na sebe.
Tvoj Liban traži da bude odvojen i zajedno sa Sirijom u isto vrijeme.
Moj Liban se niti sjedinjava niti razdvaja, niti proširuje niti smanjuje.
Ti imaš tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imaš tvoj Liban i njegove sinove, a ja imam moj i njegove sinove.
Ali, ko su sinovi tvog Libana?
Dozvoli da ti pokažem njihovu stvarnost:
Oni su ti, čije su duše rođene u bolnicama Zapada, čiji su umovi probuđeni u krilu gramzivaca koji igraju ulogu darežljivaca.
Oni su kao savitljive grane koje se savijaju desno i lijevo. One drhte ujutro i uveče, ali nisu svjesne svog drhtanja.
Oni su kao brod bez jarbola i krme koga udaraju talasi. Sumnjičavost je njegov kapetan, a njegova luka je špilja vukodlaka. Nije li svaka prijestonica Evrope vukodlačka špilja?
Ovi sinovi su jaki i rječiti među sobom, ali slabi i nijemi među Evropljanima.
Oni su slobodni i usrdni reformatori, ali samo u novinama i na govornicama.
Oni krekeću kao žabe i kažu: „Mi se oslobađamo od našeg starog neprijatelja“, dok se njihov stari neprijatelj skriva u njima samima.
Oni koračaju na pogrebnoj procesiji pjevajući i trubeći, ali pozdravljaju svadbenu povorku na konjima naričući i kidajući odjeću.
Oni ne znaju za glad dok je ne osjete u svojim džepovima. Kad sretnu nekog ko je duhovno gladan, onoga se klone i podsmjevaju mu se govoreći: „On je samo duh koji hoda po svijetu fantoma.”
Oni su kao robovi koji, zato sto su zahrđale okove zamijenili sjajnim, smatraju sebe slobodnim.
To su sinovi tvog Libana. Ima li nekog među njima tako čvrstog kao stijene Libana, tako slatkog i bistrog kao vode Libana, tako čistog i svježeg kao okrepljujući povjetarac Libana?
Ima li nekog među njima koji može da tvrdi da je njegov život da je njegov život bio kap krvi u venama Libana ili suza u njegovim očima ili osmjeh na njegovim usnama?
To su sinovi tvog Libana. Kako su oni veliki u tvojim očima, a kako mali u mojim!
A sad dozvoli da pokažem sinove moga Libana:
Oni su seljaci koji kamenito tle preobraćaju u voćnjake i vrtove;
Oni su pastiri koji vode svoja stada od jedne do druge doline da bi mogla da se uvećaju i umnože, da ti pruže svoje meso za hranu i svoju vunu za odjeću;
Sinovi mog Libana su vinogradari koji muljaju grožđe i prave dobro vino;
Ocevi koji podizu dudovo drveće i oni koji predu svilu;
Muževi koji žanju žito i žene koje sakupljaju snopove;
Oni su zidari i grnčari, tkači i livci crkvenih zvona;
Oni su pjesnici i pjevači koji svoju dušu izlivaju u nove stihove;
Oni su ti koji su otišli iz Libana bez prebijene pare u neku drugu zemlju sa plamenom odlukom u srcu da se vrate punih ruku i sa lovorovim vijencem ostvarenja koji krase njihova čela;
Oni se prilagođavaju novoj okolini i cijenjeni su kudgod idu.
To su sinovi mog Libana, neugasive buktinje i so koja se ne može pokvariti;
Oni hodaju krepkim nogama prema istini, ljepoti i savršenstvu.
Šta ćeš ti ostaviti Libanu i njegovim sinovima sto godina od danas?
Reci mi, šta ćeš ti ostaviti za budućnost osim izgovora, laži i gluposti?
Vjeruješ li da će etar primiti u sebe duhove smrti i dah grobova?
Da li zamišljaš da njegovo tijelo u dronjcima guši život?
Istinu da ti kažem, da će maslina koju je zasadio seljak u podnožju planina Libana, nadživjeti tvoja djela i ostvarenja. I drveni plug koji vuku dva vola preko terase Libana će nadmašiti tvoje nade i ambicije.
Kažem ti, i savjest kosmosa mi je svjedok, da pjesma berača povrća na padinama Libana je vrednija od brbljanja tvojih uvaženih ličnosti.
Sjeti se da si nula. Ali kad shvatiš moju malenkost, moja netrpeljivost prema tebi preobratiće se u saosjećanje i ljubav. Šteta što ti to ne razumiješ.
Ti imaš tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imaš tvoj Liban i njegove sinove. Budi zadovoljan njim i njima ako si srećan sa praznim mjehurima. Što se mene tiče, ja sam srećan i lijepo mi je sa mojim Libanom i ima slatkoće, zadovoljstva i mirnoće u mom poštovanju prema njemu.

___________________________________ 

Zemlja

Zemlja iz zemlje izbija prinudno i nasilno.
Zatim zemlja zemljom hoda gordo i ponosno.
Zemlja podiće od zemlje palate, kule i hramove.
Zemlja stvara na zemlji legende, doktrine i zakone.
Zatim se zemlja zamori zemaljskim djelatnostima,
pa od zemljinih vijenaca plete siluete, vizije i snove.
Potom zemaljski san sklapa vjeđe zemlji te ona spava
mirnim, dubokim, vječnim snom.
Konačno, zemlja doziva zemlju, govoreći:
Ja sam majčina utroba i grobnica;
Ostaću majčina utroba i grobnica
sve dok zvijezde ne iščeznu
i dok se sunce ne pretvori u pepeo.

___________________________________ 

Zov ljubavnika

Gdje si voljena moja?
Da li si u svom malenom Rajskom vrtu,
polijevaš cvjetove koji promatraju te
kao što djeca promatraju majčine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
kreposti postavljen je u tvoju čast, a ti
na njemu žrtvuješ moje srce i dušu
Ili si među knjigama,
sakupljas ljudsko znanje
a prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje duše, gdje li si?
Da li u hramu moliš?
Ili zazivaš Prirodu u polju, utočištu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromašnih,
tješiš slomljena srca slatkoćom svoje duše i
ispunjaš njihove ruke svojim darovima?

Ti Božji si duh svuda oko nas,
ti jača si od vremena
Sjećaš li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duše okružila nas je, i Anđeli ljubavi
lebdješe oko nas, pjevajući pohvalnicu srcima?
Spominješ li se kada sjeli smo u sjeni krošanja,
skrivajući se od čovjecanstva, kao što žene
štite nebesku tajnu svog srca?
Pamtiš li staze i šume kojima smo kročili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjećaš li se trenutaka kada poželjeh ti zbogom
i moje usne poljubiše tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
objavljuje božansku tajnu koju jezik izreći ne može!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu
poput onog kojim je Svemoguvi u zemlju
Udahnuo život čovječji

Taj uzdah vodio me u svijet duha
navjesvujući ljepotu moje duše, i tamo
će trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjećam se kada si me ljubila i ljubila,
obraza zalivenih suzama, i rekla si:
“Zemaljska tijela često
moraju se rastati zbog zemaljske svrhe,
I moraju živjeti odvojeno
jer svjetovne nakane na to ih tjeraju.
Ali duša ostaje zaštićena u rukama Ljubavi,
sve dok smrt ne dode
i odvede sjedinjene duše k Bogu

Idi, voljeni moj,
Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nudi
svom sljedbeniku vrč slatkog života
I premda te moje ruke neće grliti,
tvoja ljubav će ostati moj utješni mladoženja,
tvoje sjećanje, moj Vječni svadbeni pir.
Gdje si sada, ti koja si dio mene?
Jesi li budna u tišini noći?
Daj da vjetar prenese ti
svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Miluješ li moje lice u mislima?
Ta slika meni više ne pripada,
jer tuga nadvila je svoju sjenu nad moju sretnu prošlost.
Jecaji isušili su moje oči
koje odražavahu tvoju ljepotu
I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima
Gdje si voljena moja?
Čuješ li moj plač tamo preko oceana?
Razumiješ li moju potrebu?
Uviđaš li veličinu moje strpljivosti?
Postoji li koja duša voljna da prenese
ti dašak ove umiruće mladosti?

Postoji li kakva tajna povezanost
među anđelima koji će ti prenijeti moju pritužbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
životna tmina privila me na svoje grudi,
žalost me osvojila.
Pošalji svoj smiješak u nebo,
neka me dosegne i oživi!
Izdahni svoj miomiris u nebo,
neka me održi na životu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav
I kako malen ja sam.

___________________________________ 

Životna šansa

Vidim piramidu,
stepenice…

Penjem se,
polako…

Srećem Bića,
stupam u interakciju:
dajem, skupljam,
učim, zahvaljujem.

Padam, dižem se,
učim, zahvaljujem,
i idem dalje po stepenicama.

Ne zavidim onima koji su iznad,
niti prezirem one ispod mene.
To je moja životna šansa,
i ja ju, svim srcem,
želim iskoristiti.

I tako skupljam, učim, zahvaljujem.
I opet srećem Bića,
stupam u interakciju:
dajem, skupljam, učim…

“Sačuvaj me mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smeje i veličine koja se ne klanja pred decom” – Khalil Gibran