Alojz Gradnik

Alojz Gradnik (3. kolovoza 1882. – 14. srpnja 1967.), slovenski pisac i prevoditelj. Gradnik je bio profilirani autor. Tijekom svog života, između 1916. i 1944., objavio je devet zbirki pjesama i ostavio je velik broj neobjavljenih radova. Zajedno s Izidorom Cankarom i Ivanom Pregeljem, Gradnik je pripadao onim slovenskim autorima koji su slijedili prvu modernističku generaciju u slovenskoj književnosti (Ivan Cankar, Oton Župančič, Dragotin Kette i ostali). Gradnik je uvelike bio pod utjecajem radova pjesnika Josipa Murna Aleksandrova, a vjerojatno je bio među prvima koji su priznali Murnov pjesnički genij. Kao i Murn, Gradnik je u svoju poeziju inkorporirao impresionističke prikaze ladanja i seoskog života. Gradnikov stil i rječnik bili su jednostavni sa složenim motivima i sadržajima. Gradnikova rana poezija bila je jednako jako inspirirana starijim generacijama slovenskih pjesnika (modernisti, ali i Simon Gregorčič i France Prešeren) i europskim dekadentnim pokretom. Jedna od specifičnih osobina Gradnikove rane poezije bila je intenzivan fokus na odnosu između Erosa i Tanatosa: to jest, između erotske strasti i motiva smrti. Kasnije se odmaknuo od dekadentizma, ponovo otkrivši svoju rimokatoličku vjeru i okrenuvši se više mističnim temama, zadržavajući jednostavan i jasan jezik. Također je pisao domoljubne pjesme, u kojima je iznio intimne osjećaje boli, nade i razočarenja zbog tragedija u suvremenoj slovenskoj povijesti.

 

Čekanje
Dijalog
De profundis
Eros-tanatos
Pisma
Posljednji gost
Tužna pjesma
U omami 

_______________________________ 

Čekanje

Kako te čekam, o kako te čekam!
Kad dođe u dom gost moj, crni mrak,
slušam, no čujem samo hod tvoj lak,
i pitam: “Sam?” — “Sam, sam”, mi tiho reče.
O, kad bi znao ta riječ kako peče
i kako svu noć grize me i zebe!
I ležaj moj je prazan sve do zore,
molitve svu noć usne moje zbore,
ime ti jecam kao izvan sebe.

 _______________________________

Dijalog

Bila sam poput čvrstoga kristala
i u tvom sam se dahu rastopila,
bila sam zemlja što nije rodila
i u tvom suncu ja sam proklijala.
Nije mi žao što sam ti sve dala,
znam što je sudba i njezina sila,
znam što je teža, što su laka krila,
znam: vjetar si i bježiš poput vala.
Ako ko vjetar bježiš u kraj novi,
znaj da sa sobom svud, u sve daljine,
odnosiš lišće mog stabla zelena.
Ako si val u hridi, s tobom plovi
utroba zemlje moje, izmrvljena
i propada u tamne ti dubine.

_______________________________ 

De Profundis

Mene nije strla kosa,
bila sam u jutru rosa
što pije sunca žar.
Sad već nisam svjetska stvar,
nisam ruža niti kamen,
svjetao sam za te plamen.
Usta su mi bila nijema
ko ta bijela šuma kama,
nevidljiv i pust posvema
most je bio među nama.
Njim su išle duše, same.
Vapila bih, zvala sada,
ali glas moj opet pada
sa zelenog huma na me.
Gle križ se do križa niže.
Što mi pogled na te priječi?
Već se gube tvoje riječi,
daleko si, priđi bliže!
Tu si. — Iako do luke
korita ti smrti brane,
kao val sa druge strane
vraćaš se u moje ruke.
Na moj tamni grobni kamen
dade svijeću da mi sije,
krv joj uli, da je pije
i da raste crven plamen.
Krv svog srca. Samo toči!
Sjaj njen nek u svako doba
sja i tebi da do groba
ne lutaš u mrtvoj noći.
Noć proljetna kako mami!
Žudnje siktahu u tami,
ah, kako bih zadrhtala.
U mnoge sam noći bdjela,
u žilama krv je vrela,
ali nisam sve ti dala.
Ipak sam ti draga bila.
Tek čežnja kad zove, vapi,
srcu daje život, krila.
A slast kao rosa hlapi.
Kod mene su strane pisma,
posljednje ti riječi slijede;
sva su pisma bijela, čista,
ali riječi već su blijede.
Dugo bdjela sam nad njima.
Sada ne znam da ugušim
put iz grla jecajima
i čime da pisma sušim.
Nisi prišo, kad pospanac
sred svijeća sam u san pala,
tvoje ruže mi — o hvala! —
stavio u ruke stranac.
Gledah vrata puna nade,
nisi k mome lijesu stao,
nit u kratki pogreb, jao,
ni onda kad u grob pade
prva gruda. Svoje tuge
u samoću sobe uze,
vidjeh: tu si pio suze
cijele dane, noći duge.
Ah, sad znam da, kada crne
skrivene tišine dvori,
svijeća patnje dugo gori,
a vjetar je ceste trne.
Moje ruže, krilo moje,
noge moje, ruke snene,
usta i duboke zjene
i obraze blijede boje,
moje srce, prsa mala
uskoro će gristi crvi.
Kad posljednje kaplje krvi
crna zemlja bude sala.
pomislit ću: mili, tu si,
s tobom se ta zadnja kaplja
moga tijela zemljom stapa
i reći ću: »Uzmi, uzmi!«
O, kako sam sama, sama!
Nije li to glas tvoj bio?
O kako je tijesna jama!
Zar si me zaboravio?
Tiho zovem te i jecam,
plačem, plačem bez pokoja,
jer te nema još te čekam
I  samo sam tvoja, tvoja!
Još te čekam tu u grobu.
Svijet ti sreće dati neće,
i meni je mjesto sreće
dao patnju i tjeskobu.
Samo smrt slobode zor je:
tu ćeš naći sve što ljubiš,
vječnosti će vratit more
sve što ljubiš i što gubiš.
Samo moj si tu sred tame,
istom sada, dragi, vječan
gost tek ove grobne jame.
Budi sretan, sretan, sretan!

_______________________________ 

Eros-tanatos

Ljubavi, pijuć nisam te ispio.
Ko vino što ga bujni daje vrt
uživah te, da trijezan nisam bio
i tada nisam znao da si Smrt.
Gledah u tamu tvojih provalija:
i jer pogledi bjehu mi zastrti
od gorkosti, nisam znao, Smrti,
da si ti Ljubav od svih najtajnija.
_______________________________ 

Pisma

Nikad mi više možda neće biti
dano da te vidim. Ipak jedna
duša smo samo, i znam da nijedna
sila nas više neće rastaviti.
Spojila nas je tuga nevidljiva
i mi smo zdenca dva, na površini
zemlje daleka, ali u dubini
ipak se jedan u drugoga sliva.
Smrt? Da ostavim te i ruku joj dadem,
da me zamami u sne što se zlate
i da kod nje tako čekam na te?
A ako je san taj dubok i bez nade
u drugi život? Ako li Nirvana
zauvijek guta sve što tako jako
iz mene vrišti? — Ne mogu nikako
da otrgnem se od tvojih usana.
Kad nam već usud drugi život ne da,
čemu li bježiš? Gledaj, moja prsa
ko snijeg su bijela, ko plodovi trsa
usta su moja slatka. Iz njih meda
samo se napij! Isrči mi iz žila
svu krv moju, vrelu od bjesnila,
da srvan budeš vapio od slasti,
i kada jednom ovaj život zađe
da smrt u meni tad ništa ne nađe.
_______________________________ 

Posljednji gost

O srce, kome još otvaraš vrata?
Skoro će zima, ceste su sve tiše,
pred kuću slijeću vrana gladna jata,
I živa duša ne prolazi više.
Gdje li je ono što si ti bez mjere
sipalo svuda, nuđalo bez cijene?
Gdje vreli mošt je tvoje slatke vjere,
gdje sok je njegov, gdje njegove pjene?
Zidovi goli, okviri raznijeti,
razbita okna, čaše su ispite.
Ni jedan trag u tužnu noć ne svijetli,
trpeze velom prašine pokrite.
O srce, ti si krčma prazna, nijema,
bez kore kruha i bez kaplje vina.
Od gostiju ni jednog više nema,
progutala ih bez traga tišina.
Još jedan gost nas mora posjetiti,
al neće reći oko kojeg sata,
tražiti neće ni jesti ni piti,
samo će tiho zaključati vrata.

_______________________________ 

Tužna pjesma

Nemoj otići, tu ostani sa mnom,
i daj  mi ruku da se moja zagrije,
nek’ sve se vrati što je bilo prije,
pa makar da je davno pokopano.
 Makar je mračno, ti ne pali luči,
sve vidi tko je proplakao noći,
nema želja tko je vječno, u samoći
čekao, znajuć’ kako usud muči.
 Pred nama sad su samo krhotine.
U srce moje gledaj: kako malo
od svih je riječ med nama ostalo.
Kajanje osta, što neće da mine.
 Nemoj otići, ne govori ništa,
nek’ teče dalje slijepih snova rijeka
i nek’ u čunu nosi dva čovjeka,
a svejedno je gdje su pristaništa.
_______________________________ 

U omami

O gle, ne mogu reći ti ni riječi!
Ako sam ruža bujna — otkini me!
Ako sam čaša vina — prinesi me,
prinesi me na usta te me pij
dok zadnja kap se u te istoči.
Jad moj budući neka te ne priječi
I  sad ni na šta, ni na šta ne pazi!
A onda? Onda bez srca postupi,
onda me ružu nogama pogazi,
onda me čašu praznu o tle lupi,
nek ti godi i stakla zveketanje.
Ja znam: ko tvoje razbijene sanje,
ko bol, kajanje i zločini skriti
u spomen ću ti vazda dolaziti.

_______________________________ 

Naša zemlja 

Jaz sem kohorte rimske tu že zrla
od divjih hunov sem bila teptana
krdela Obrov, Gotov Markomana
in Langobardov so čez mene drla.
 

Uničevala me je, ni me strla
sekira lakomnega Benečana,
ne bič, ne meč, ne križi Habsburžana.
Vsem, vsem samo grobove sem odprla

Vsi so bili za mene samo hrana,
da sem dojila vas, ki razorana
sem pila morje vaših solz in znoja.

Da vam bom dom in da vam bom ognjišče
in da prostrana bodo polja moja
sovragom vašim vsem pokopališče!

Dobra volja ako nije prosvijećena, može učiniti isto toliko zla, koliko i samo zlo.  (Alber Kami)