August Šenoa

August Ivan Napomuk Eduard Šenoa (Zagreb, 14. studenog 1838. – Zagreb, 13. prosinca 1881.), hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist. Najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, i istinski tvorac moderne hrvatske književnosti – dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac (djelo Petra Zoranića, Planine, samo uvjetno možemo nazvati romanom), autor opsežnoga korpusa romana, toga egzemplarnoga žanra suvremene literature, inovator proze i tvorac razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda (često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca). Zbog njegove veličine i udjela kojeg je imao u hrvatskoj književnosti, razdoblje oko njegove smrti naziva se Šenoino doba. August Šenoa umro je od posljedica upale pluća koju je zaradio dok je kao gradski senator skrbio za unesrećene u Velikom potresu 1880. Velik je uspjeh postigao i svojim povjesticama – pripovjednim djelima u stihu s motivima iz povijesti (Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović) ili iz narodne predaje (Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta klijet, Mile Gojslavica). Karakterizira ih lakoća izraza, gipkost stiha, naglašena ritmičnost i, često, humoristički ton. Namjera im je ista kao i kod povijesnih romana: da budu sredstvo nacionalnog odgoja i prava škola rodoljublja.

Crne oči
Featon
Hoće li mi drag doć´?
Hrvatulje
Labud
Oko djevičino
Proljeće
Putnik
Požar
Ruža
Suze nad grobom Gustava Magjara
Sniježnik
Stari plemić
Školjka
Trojedini barjak naš
Tatar-kan
Zvijezda stado
Zavist
Zlatna riba

_______________________________

Crne oči

Titra svijeća, amo-tamo skače,
Svjetlomrca po jesenskoj noći,
Vabi putna čarobnom si moći,
Za njome će – svjećica izmače.
Zavela ga u tamne dumače,
Kud će jadan mrklim mrakom poći,
Hman nazire spasa u samoći,
Zaman zove i zaman se plače.
Tako, djevo, crne oči tvoje
Sad zamame ognjem srce moje,
Sad me iz njih mrkla bije tmina.
Posvijetli mi okom – do srca si,
A tad, dušo, svjećicu ugasi,
Nek me krije sretna pomrčina!

_______________________________

Featon

Zlatna kola vječnoga Titana
U nesvijesti stvor umrli vlada,
Jove, svijet, da s bijesni ne postrada
Baci jadnog u val Eridana;
Tamo plače propast mladih dana,
Suza zlatna srodnih Helijada,
Prijatelj mu labud cvijeli s jada,
Srce peče ljuta, ljuta rana.
Čaru tvojem oko se uputi,
S tobom vladat, tebe ljubit željah,
S neba padoh, život mi se smuti.
Nit me plače suza sestričina,
Nit me tješi uzdah prijatelja;
Sam umirem usrijed tužnih tmina.

_______________________________

Hoće li mi drag doć´?

Tiha noć;
Pod prozorom mile stojim,
Sitne zvijezde nebom brojim,
Samo jedne zvijezde nije
Najsjajnije, najmilije.
Hoće li mi draga doć’?
Tiha noć;
I po noći lud se tucam,
Sjetan tanke žice kucam,
Al’ sve pjesme žarke moje
Samo ozivlju glase svoje:
Hoće li mi draga doć’?
Tiha noć;
Ah ta crna noć je nijema,
Moje drage ne i nema;
Pa se nadam, pa se mutim,
Sada planem, na zlo slutim;
Hoće li mi draga doć’?
Tiha noć;
A za noći zora rana,
A za nadom gora rana;
O drugom je draga snila,
Drugomu se zavjerila:
Ne će draga, ne će doć’!

_______________________________

Hrvatulje

1.
Oj visoko, previsoko,
Ća na drugom tamo katu
Zapinje mi moje oko
Na djevojki, mome zlatu:
Gledala je grožđe lija,
Tako gledam sada i ja.
Al’ ne rađa nam gorica
Naša grožđa kiseloga;
Ti si živa Hrvatica:
Znam, da ne ćeš dati toga,
Da o tebi svud se glasi:
“Oj djevojko, kisela si!”
I tako ti lijepa duša,
Sklanjaj k meni lišce glatko.
Daj, o daj, da lija kuša
Tebe, rujno grožđe slatko!
Pusti liji, da te zoba,
Da te zoba sve do groba.
2.
Otkada se svijet obrće,
Bio vam je jednak vazda,
A u svijetu tom odvijek
Stari Bogo kućegazda.
Otkada se svijet obrće,
Jednako se ljudi snube,
Rade, plode, snuju, kuju,
Biju, smiju, mrze, ljube!
I ja sam ti božjeg svijeta
Od kolijevke vjeran sinak,
Navade se stare držim,
Ljubim, pjevam, – kano inak.
Da se mladi rado gleđu,
Bože mili, – to se pjeva,
Otkad su se poljubili
Otac Adam, majka Eva;
Pjevat će se to te pjevat
Dok je koja glava živa;
Što sam i ja ljudsko čedo,
Tambura mi nije kriva.
Ma nek laju loši ljudi,
Ti s čizama prah otresi,
Pjevaj, braco, kô što i ja:
“Moma, meni draga jesi!”
3.
Čitô sam u starih knjiga’,
Da je žena prava napast
I najljuća svijetom briga,
Što muškarca može zapast:
Stvor prevejan, pecav, mitljiv,
Srcem varav, licem blag,
Lukav, lažan, nenasivljiv.
Riječju: da je žena vrag.
Al’ i svijet je, slušah, pobro,
Živi pakô, – što tu radit?
Je li mudro, je li dobro,
U paklu se s vragom svadit,
Gdje si, da si, tako živi,
Ma i bila žena vrag,
Mi muškarci nismo krivi,
Da nam je taj vražić drag.
4.
Ja sam bio kojekuda,
Duž široke zemlje bože,
Djevojke sam ljupkovao,
Već kako se ljubit može:
Mađaricu skoč-djevojku,
Drijemnu Nijemku naher-glavku,
Jabučicu kranjsku Micu,
Talijanku žac-žeravku.
Al’ od srca djevojačkog
Probudi me sve pokora,
Što sam pošô stramputice
Iz hrvatskog milog tora;
Ne, i ne ima ljepše mome,
– Bila plavka ili crnka -
Neg domaće naše dijete,
Ta hrvatska mila srnka:
Na sićanoj bijeloj noni
Zavije se, okreće se;
Milo, zlobno i čarobno
Mile joj se oči krijese;
Sad živa’no, sad lagano
U njedarcu trepti srce,
Kô plavetnom na talasu
Rumenjasto ružin-perce;
Lijepa je – o stvor najljepši,
Što ga smisli božja misô;
Lijepa je – kô stih najglađi,
Što ga pjesnik kad napiso.
“Šuti!” vikat će mi ljudi,
“Šta ti luda glava sanja?
Tko ne vidje nikad tornja,
Taj se lud i peći klanja.”
Vidio sam ja tornjeva
Mnogo svijetom baš po sreći,
Ali uprav zato, ljudi,
Klanjam se ja našoj peći.
5.
Baš o branju negdje po Miholju
Tucah vam se gustim vinogradom;
Na stazici sretoh se sa srećom,
Sreo sam se tu sa svojom mladom.
Mlada ne zna, šta će, kud će jadna;
Hvala Bogu, što ju tu zatekoh:
U dvije riječi, sve što kazô nisam,
Sve što ćutim, u taj par izrekoh.
Žarila se mlada – spusti oči;
Smiješeć čupka trator-cvijetak mučke,
Smiješeć žmirka na me ispod oka -
Ja ju shvatih sretan objeručke;
Sad da jošte ugovor naš tajni
Zapečati poljubac baš čestit -
Klepetalo klepnu – mlada u bijeg!
Vrag je morô strah taj tu namjestit.
6.
“Ti si Lutor!” slušah staru tetku
Vikati mi jednom po sto puta,
Što sam jadan – bilo baš o petku -
Okusio mrvicu pršuta;
Ali ja sam pravovjerno dijete,
Pa kad goder mala maša dospi,
Pošao sam mladić u Remete
Poklonit se čudotvornoj gospi.
Tam gdje b’jahu negda bijeli fratri,
Na proštenje mila zovu zvona;
Slanina ti prska tu o vatri,
Tu je vinca našeg – tu i ona!
Odbubnjali prohodni bubnjari,
Već umuknu starih glas orgulja,
U fratarski perivoj se stari
Noga moja kradomice šulja.
Tu na hvojki ptice vjetrogonje
Kljuju, zoblju rumenoga drijenka;
Ja sam sjeo blažen na klup do nje,
Zaklanjala nas je hladna sjenka.
Sklopila je trepavke svilene,
I ručicom krije cvijet njedara,
Pozatvara usnice rumene, -
U pijesak mi ime šipkom šara.
Sve silnije grud joj se lelija.
Bijelom noškom o nožicu depa;
Plane, – o vrat ručice mi svija -
Bože, Bože, al’ je bila lijepa.
A s cjelova ozvala se hvala
Zaštitnici remetske doline,
Što je momu mladom srcu dala
Svu milinu sred ove miline.
Od tog doba prođe mnogi danak,
Al’ u srcu sve još zvone zvona,
Živi jošte mili Gospin stanak
U tom srcu žive još i – ona!
7.
Kao zvijezde sa plavetnog neba
Naranče su s drva popadale,
Sve naranče u zelenu travu,
Jedna tek u krilo mome male;
Kako pala, uhvati ju mala,
Za njedarce bjelano ju meće,
A za druge mala i ne mari,
Već ti mala svomu dvoru šeće,
Ho’š li dušo, da naranču krstim,
Što je pala u momino krilo?
Je li, dušo, da pogađam pravo?
Ta naranča moje srce bilo.
8.
Lijepi su nam zelen-vrsi,
Lijep hrvatski taj naš hatar;
Na taj hatar se omrsi
Vrag i Turčin, bijes i Tatar.
Žarka loza, žive mome,
Hljebac bijeli, bujna stoka,
Je l’ to valja? Valja bome!
To je môba baš od oka:
Lijep je, lijep hrvatski svijet,
A najljepši ti mu cvijet.
Al’ što lijepo, to je naše,
Za hrvatsko srce vrlo;
Ne za tuđeg bujne paše,
Vince nam za naše grlo,
Stoka nami pečenica,
A za naša vrela usta
Djevojačka rujna lica,
Za tuđina nij’ to pusta:
Za nas je taj divni svijet,
Za me lijepi ti mu cvijet.
Ej vi, mlade glave naše!
Poput vrijednih nam otaca
Paz’te, kad se oko kaše
Željno šulja tuđa maca;
Naš je plod za naše muke,
Za tuđinca ne ima kruha;
Za nas je hrvatski svijet,
Za me lijepi ti mu cvijet.
Zato pazim, zato gledam,
Što je naše, ljut i lakom,
Pa što imam, toga ne dam,
To ti branim snažnom šakom.
Ma se digô živi đavo,
Ne dam svoga utamanit,
Svoju sreću, svoje pravo;
Da! Do smrti ću vam branit
Naš hrvatski divni svijet
I moj lijepi u njem cvijet.
9.
Ljuta mi je djevojčica,
Ljuta kao carev vezir:
Sada su joj mrka lica,
A u oku hladan prezir;
Sad iz očî munja bije,
Kuda mjeri, tu obara,
Kamo bije, pukne rana;
Al’ se mala ljuto vara,
Da sam baba od mejdana:
Ako si me poranila,
Još me nisi zarobila.
De djevojko, ajde amo!
Tko je junak, da vidimo,
Da se malko po’rvamo,
Rvajući izljubimo;
Da taj slatki bojak traje,
Dok nam samrt suđena je.
10.
Oj vi magle, bijele magle,
Što ste putem tako nagle?
Što letite strjelimice
Kao ptice lastavice?
Počekajte, oj!
Vi letite mome jugu,
A ja imam jednu tugu,
Imam tugu i suzicu
Na mlađanom svome licu,
Žarku suzu, oj!
A ti suzo, žarka kapi,
U maglicu se rashlapi,
Sa maglicom drugom kreni,
Gdje koljevka stoji meni,
Na jug mili moj!
Tamo maglo, tamo stani,
I kô rosa na cvijet pani,
Na rumeno ružin-cvijeće;
Tuda mi se draga šeće
Baš kroz perivoj.
Cvijet će draga utrgati,
Za njedarce će ga dati,
I tako mi žarka jesi,
Ti se, suzo, s cvijeta stresi,
U grud milenoj.
Neka mi se draga prene,
Nek se draga sjeća mene,
Nek ručicom srce hvata,
Pa nek klikne umiljata:
Oj ljuvenče moj!
Oj vi magle, bijele magle!
Što ste putem tako nagle?
Počekajte – ponesite
Suzicu mi vilovite
Na jug ljuvenoj!
11.
Šetao se šaren jelen
Kroz tu bujnu gorsku zelen;
Jelen ima lijepe roge,
Jelen ima tanke noge;
Nit on nogu uzvisuje,
Nit mu noga poskakuje.
Što ga peče, na što misli?
Koji su ga jadi stisli?
Misli, misli šaren jelen,
Kako lijepa bila zelen,
Kad je mala s njim košutka
Složno pila iz tog vrutka,
Kad je skakô tu pod hladom
Sa košutkom milom, mladom.
Al’ je došla hajka ljuta,
Rastjera ih na dva puta:
Jelena, gdje dan zalazi,
Košutku, gdje dan izlazi;
Oj daleko oba zašla,
Nikada se već nenašla.
Teško tomu usrijed luga,
Koji nema mila druga;
Al’ je teže, kad kog ljubiš,
I kog ljubiš, da izgubiš.
12.
Hvala Bogu, što sam opet o’dje,
Što sam došô pod tvoj mili krov;
Dugo već je, što ti, dušo, pođe
Dragan tvoj u dalek, dalek lov.
Dugo već, što vidjeli se nismo;
To bijaše ama ljuti post,
Ljući neg’ nam zapovijeda pismo:
Sad je, Milko moja, posta dost.
Milosrđa jadniku ne brani,
O da znadeš, kak’ me mori glad!
Napoji me, dušo, i nahrani,
Dajde, dušo, dajde Boga rad.
Ne ću vinca, ne ću pečenice,
S tvojih usna daj mi, dušo, pit,
Daj mi zobat rumeno ti lice,
Na dan sudnji bit ću možda sit.
13.
Srce moje, živo đipi,
Đipi dolje, đipi gore,
Nadima se, vre i kipi,
Kao more, sinje more.
U tom moru školjka ima,
Više nego carstvo vrijedna;
Školjke te se biser prima,
Kô anđelska suza jedna.
Kraj hrvatski, kraj ljuveni,
To je u mom srcu školjka;
Biser na njoj – ljuba meni,
Crnooka bijelovoljka.

_______________________________

Labud

Na jezeru jasnom svuda vlada
Tihe noći milena tišina,
Voda sjajuć puna svih milina,
Snijeg cjeliva od labuda mlada;
Labud bijeli zaronio tada,
Pijev ga zove do dvora vilina;
Što l’ ga čeka, dolje je dubinâ,
Blagog mira zavijek blaga nada.
Oko kad se u oko zadubi,
U snivanje blaženo se gubi
Blago roni blagoj mirnoj duši;
Oko kad mi u tve zaronilo
Srce kad je s tvojim srcem bilo,
U tvom miru nemir se uguši.

_______________________________

Oko djevičino

Gle danica, zvijezda krasna,
Kako trepti u pô neba,
Pod danicom voda jasna
Od radosti se koleba.
Raduje se, širi krila,
Slatko pljuska, tiho šušta,
Kad se zvijezde svjetlost mila
U krioce bistro spušta.
Gle djevicu crnooku,
Kadno svati pogled smjeli
Nebu jasnu i visoku,
Sve se nebo razveseli.
I vidiku na beskrajnom
Zvijezda ljubve se upali,
U tom žaru divnom, sjajnom
Djeve oko se zrcali.
Drago svijetu nizokomu
Gledat lice daničino,
Draže nebu visokomu
Motrit oko djevičino.

_______________________________

Proljeće

Već se zemlji zimsko ruho tali,
A iz zemlje mlada narav viri,
Blag vjetarčić po dolini piri,
Prosto vriju srebropjeni vali;
Svi smo s nova sada procvjetali,
A s radosti svakom grud se širi,
Što li tebe jadna uznemiri,
Koja l’ žalost srce ti ražali?
Ah uz radost svega živog stvora
Nij’ radosti niti razgovora,
Usrijed raja suze bi prolijevo;
Bura bije, polje se zeleni,
Klas se zlati, grožđe se rumeni,
Srce plače; pitaš, zašto, djevo?

_______________________________

Putnik

Putnik trudan žarkom pustom hoda
Utočište ištuć, tražeć hlada.
“Moj putniče! zaman, ti postrada!”
Ništ’ do pijeska, do nebeskog svoda.
Al’ božanstvo utjehu mu poda,
Gle oaza sad mu svanu mlada;
Ploda ima tudijer puna slada,
U travici romoni mu voda.
Tako ja put putovah života,
Pust i trudan bez ikakve nade,
Ništa ne bi u njem do tegota:
Tu božanstvo tebe posla vilu,
Sva me tuga tužna minu sade,
Jer je ne ima u tvom rajskom krilu.

_______________________________

Požar

“Gori, gori!” “Zaboga, gdje, ljudi?”
“Amo vode, amoder pomoći”.
Ah, ostan’te, nemojte mi doći
Gasit vatru, zaman su vam trudi!
Ta kušo sam da taj plamen gasim
Bistrom suzom, jer mi hara grudi;
Al sve zaman, s nova oganj hudi
Buknu srcu, probuđen uzdasim.
Neka gori vijekom vatra ova.
Dušo, gasi vatrom ju cjelovâ,
Manje nije, sa mnom se ne šali!
Nećeš? E, pa ja na sudnji danak
Tužit ću te da mi mirni sanak
Srce žarkim očima upali.

_______________________________

Ruža

U šumici cvatu mlade ruže,
Milo grmom zelenim prosute
Rosa božja kitila im skute,
Ljuljajuć se s povjetarcem druže.
Da ih miloj tražim, oči kruže;
Kćeri zore želju moju slute,
Slatko s’ smiju prijatno nagnute,
Da prekrasne većem krasu služe:
Kad se netom bujni grm otvori,
A ljubovca oči pune slasti
Na me slatko smiješeć’ se obori.
“Čemu cvijeća, čemu teškog truda?
Sama ću ti ljupkom ružom cvasti.
Mila, vjerna, svako doba, svuda!

_______________________________ 

Suze nad grobom Gustava Magjara

Pupolj ili kitno cvijeće
Pred mrazom je ništa skrozi -
Mlad il star se ovdje kreto,
Smrt ih valja vijek u slozi. -
Iz sjemena usijana
Iz zemlje klica niknu
Uz pripomoć božjeg žara;
A uz rosu neba dobra
Stabalcem se nježnim stvori.
Nježno bilje nježno goji
Ruka pomnog gojitelja,
Jer ga želja silno vuče
Ugledati bilja ljupkog cvijeće.
Radost vrlo tad oćuti:
Grančice kad dobi stablo
I biljem se zaodjenu,
Odoricom oku dragom.
Čas za časom nebom minu,
Na vrhuncu drva sitna
Promjena se oku kaže,
Ah, kol mila za viđenje!
Nježnu glavu pupolj pruži
Ovjenčanu cvjetnijem lišćem,
Ponoseć se svim uresom. -
Triput sretan gojitelj bi,
Kad viđaše trud svîh ruku
Uroditi plodom željnim. -
Ali višnji kruzi,
gdje sudbina biva,
I dariva sreću
Umrlijem ovdje,
Ne puštaju dovijek
Nit da sreća traje.
Mraz bo pane ljuti,
Glavičicu pupa
Nemilice slomi;
Grančice usahnu,
Stabalce povehnu
I prignu se k zemlji. -
Pupolj sniknu, i njega ures dragi -
GUSTAV umrije mladijeh sred ljetâ. -
Ures dični, rijetka mladca svojstva:
Čednost, revnost, smjernost i pobožnost,
Miroljubje, poštenost muževnu,
Prijateljstva rijetki jurve cvijetak,
U njem shara smrt jednijem hipom,
Slijedeć sudbe odlučenje stalno.
Uspomena njegvog bivstvovanja
Rascviljuje bratsku nama dušu
I umara mlađahno nam srce.
Ali pogled preo zvijezdâ gori,
Gdje u krugu vječnijeh zborovâ
Život biva pun ugodne slasti,
Bez prestanka u sve vijeke trajuć.
Utjehu nam, braćo, slatku pruža,
I spominje nas na sastanište,
Pobratimsko rukovanje vječno -
Zato, dušo, prestan tugom tužit,
I ti, srce, ucviljeno suzit,
GUSTAV umrije – al nam ipak živi,
U spomenu među vjernom braćom.
Pa će jošte vrijeme krasno doći,
Gdje će tamo sada oko brata
Zabljesnuti svjetlosti čistinom,
Usta nijema gdje će oživjeti
I prozborit riječcu pobratimsku,
Gdje viđenju kraja biti neće. -
A ti, vjerni pobratime mili,
GUSTAVE naš, milovanje drago!
Čuj plač braće i jecanje duše
Nad sudbinom tvog udesa tužna;
Gledaj suze, kano rijeka teku,
I grob tužan nakvašuju sada:
Rec’ nam riječcu pobratimstva znanu,
Daj razvedri bratskijeh srdac tugu! -
Sve uzalud – nema riječi, nema… -
Zadrža ih hladan grob u sebi,
Gdjeno brata omiljeno tijelo
Uze pokoj boraviti skromno.
Kad s’ vidjelo nebeskome krugu
Da ti, pobre, ostaviš nas tužne,
Tad, o sjeno nezabitnog brata,
Primi cjelov od vjerne mu braće,
A ti, zemljo, koja tištiš grudi,
Budi laka mlađahnijem udom!!

_______________________________

Sniježnik

Silan Sniježnik diže silno sljeme,
Mraz mu vječni čelo obastire,
Tužni vrsi u nebesa vire,
Crni oblak ovi golo tjeme:
Ali s neba blago sinu vrijeme,
A u pustoš božji trag udire
Svud se život, svuda cvijet prostire
Svuda klije brdam zlatno sjeme.
Tako nesta srcu mojem mraza,
Kad se, djevo, prvi put ukaza:
Mom životu sinu pramaljeće;
U mom srcu klilo sto dražesti,
Tebi stadoh malen vjenčac plesti,
Prva u njem ljubav, prvo cvijeće.

_______________________________

Stari plemić

Što ću sad? Moj dvorac bijeli
Moskovska mi četa spali,
Kozaci mi kćer oteli,
Sinovi u boju pali,
Ostah starac sam te sam;
Kaž’te, kud ću? Kaž’te, kam’?
Deder, Žide, toči vina!
Živi “wolno ć i oczyna!”
Tako stari plemić zbori,
Niz brke mu suza kane
“Hura” uto glas zaori,
A pred kuću četa pane,
Svaki junak ljuti zmaj.
“Oj, Židove, otvoraj!
Pa nam toči žarka vina:
Živi “wolno ć i oczyna!”
“Otkud ljudi?” “S Čenstohova,
Bilo tamo ljute sječe!”
“Hoće l’ skoro biti nova?”
“Čuješ? Ruske trublje zveče!”
Starac paše mač o bok,
Pa na vranca skokom skok!
Ajd’ na Ruse sva družina:
Živi “wolno ć i oczyna!”

_______________________________

Školjka

Kano more, sinje more,
Srce ti je milo,
Baca talas dolje, gore,
Mlado uskipilo.
U njem ti je divna sjaja:
Sunce, zvijezde male;
Ma s radosti da su s raja
U srce ti pale.
Kano more, more sinje,
Srce ti je drago,
U njem rajsko sve milinje
I sve zemsko blago.
Samo more izbacilo
Malu školjku jednu,
Mene srce pozabilo,
Ljubav moju bijednu.

_______________________________

Trojedini barjak naš

Od vijekova tri nam dara.
Dao nam ih dobri Bog,
Lijepa dara, sve što stara,
A u slavu roda tvog:
Do tri boje,
Sveto troje;
Da ih pamtiš, da ih znaš:
Nek se vije povrh glave
Vilin znamen stare slave
Trojedini barjak naš.
Rujna boja, krv rumena,
Prošlih zgoda krvni list,
Prot’ barbarstvu prolivena,
Svjedok sjajan, svjedok čist:
Za slobodu
Opet rodu,
Da mi pamtiš, da mi znaš,
Krv ćeš dati, ako valja
Da se nigda ne okalja
Trojedini barjak naš.
Bijela boja, ćud nedužna,
Svega roda obraz živ,
Što ga shara ruka ružna,
Nije narod, nij’ on kriv, -
Čud nevinu
Čuvaj sinu;
Da mi pamtiš, da mi znaš:
Proklet onaj od svog roda,
Koj’ za podlo mito proda
Trojedini barjak naš.
Modra boja, lice neba,
Kao vedri božji hram;
Nebo zovni, to nam treba,
Jedina je pomoć nam:
To nas spasi
U zlim časî;
Da mi pamtiš, da mi znaš:
Ne uzdaje s’ u nikoga,
Neg’ u sebe i u Boga
Trojedini barjak naš.
Pa će zasjat tvrdom slogom
– Nek si grakće, tko je slijep, -
I pred svijetom i pred Bogom,
Sjajan, vedar, čist i lijep
Trojim cvijetom
Cijelim svijetom,
Ma i tko si, da ga znaš,
Opet čitav, nepovrijeđen,
Nikad vragom nepobijeđen
Trojedini barjak naš.

_______________________________

Tatar-kan

Ao slavlja! mlade bule!
Jeste l’ priču – jeste l’ čule?
Pobijedio Tatar-kan,
Pobijedio đaura kleta;
Na cjelini od đul-cvijeta
Zabio svoj labud-stan.
I pod hladom vite palme
Redaju se puste čalme,
Kan im dijeli silan plijen,
Njim i svecu svete Meke;
Kan s’ razvali na dušeke,
Munja mu je oka tren.
Sve im dijeli: hate, zlato,
Roblje, ruho prebogato;
Samo dvoje drži sam:
Đaurskog vođu radi glave,
Đaursku ljubu, oči plave,
Nek nasite srca plam.
Na umoru vođa pišti,
Pod čadorom đaurka tišti
Kana o svu lažnu grud;
A kan slatki šerbet pije,
Ljubi djevu, pa se smije
Krotak lavić – negda ljut.
Pa sred živa, slatka žara
U srce mu nož udara,
I kad bijeli svanu dan:
Đaurska ljubav osvećena,
U svôj krvi razvaljena
Leži đaurka, Tatar-kan.

_______________________________

Zvijezda stado

Zvijezda stado svijetlim svijetlom sjaje,
A tih vjetrić šumsko lišće vije:
Anka veslom vale Savom rije,
Amo brod u moje vodi kraje.
Savom plovi, a pjesma joj zbori:
“Oj pjesniče mili, moje drago”
” “A ti, dušo, moje si sve blago!” “
Glas po gori moj se opet ori.
Jedan samo da ti cjelov dade,
Crnim samo da namigne okom,
Brzim ja bi kod nje bio skokom,
Ona mignu, – ja pohitah tade
U brod k njojzi, brod s’ izvrnu, jao!
Pomoć! Pomoć! – Sanak bje to zao.

_______________________________

Zavist

Zaviđam ga, tko ti gledat’ smije
Ono oko divno, suncoliko;
Zaviđam ga, mila moja diko,
Komu uho glas tvoj rajski pije.
Zaviđam ga, komu lice grije
Lahor laki milog daha tvoga;
Zaviđam ga, kao vraga svoga,
Tko o tebi, dušo, sanak snije.
Pa se lakom molim kasno, rano,
Samo meni dat’ je slušat dano,
Samo mojim gledat te očima,
Poljupcem ti sklopih oči, usta:
Nek ne sanja svijetom čeljad pusta,
Da u mene takav biser ima.

_______________________________

Zlatna riba

Kao more grud snježana ti je,
A u moru tome zlatna riba,
Divno srce ti se, dušo, ziba:
A vrh mora oči, zvijezde dvije.
Zlobne zvijezde! Od vas spasa nije;
Za vam brodim, bura brod mi šiba,
Ah Karibdi taj se ne ugiba,
Tko po vami jadra svoja vije.
Leti bijedan – ribu da uhvati
U pučinu ah! se sunovrati;
Zlobne zvijezde mladog momka smele.
Bježi srce njega, bježi nada,
Vrtlog vječni vije momka mlada;
Mog života evo slike cijele!

“Samo kad čovjeka ubiješ, ubio si njegove misli.”(August Šenoa)