Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić rođen je u Lukovdolu (Gorski Kotar) na prvi dan proljeća 1913. godine. Nakon završene gimnazije u Zagrebu studira historiju i hrvatski jezik i književnost. Stavljajući se na stranu antifašizma 1942. zajedno s pjesnikom Vladimirom Nazorom odlazi u partizane, a već 1943. biva ubijen . U svom kratkom životu bavio se književnošću, novinarstvom, književnom kritikom i prevodilaštvom. Poznata mu je dijalektalna zbirka pjesama Ognji i rože, zbirka pripovijedaka Dani gnjeva, a svoj glas protiv zla i zločina snažno je digao u ratnoj poemi Jama. Ako je pjesnikov zemni trag ostao zameten, izgubljen u legendi, njegov umjetnički trag i te kako je prepoznatljiv u hrvatskoj literaturi. Prve književne radove počeo je objavljivati kao gimnazijalac u raznim listovima za mlade, da bi već 1931.- napravivši izbor iz dotad objavljenih pjesama – zajedno s još dvojicom mladih pjesnika objavio prvu zbirku: Lirika 1932. Sljedećih nekoliko godina intenzivno radi na zbirci novela koje će 1936. objaviti pod naslovom Dani gnjeva. U njima u ideološkom smislu slijedi radićevsku politiku okrenutosti selu i seljaku; on je, kako je sam kazivao Antunu Barcu, preko Radićeva seljačkog pokreta «otkrio hrvatstvo», a «pobunu malenih» te ljubav prema slabima, nepravedno progonjenima i iskonštavanima, postavlja kao cilj i smisao vlastitoga socijalnog angažmana. Tom zbirkom od sedam novela postigao je pun uspjeh i u potpunosti se uklopio u tijekove suvremene socijalne literature. Pišući o rodnom Lukovdolu i njegovim malim ljudima, Kovačić je s mnogo ljubavi za seljaka i s jasno izraženim osjećajem za socijalnu pravdu – služeći se tehnikom lirskog realizma – uspio iskazati idiličan sklad između seljaka i prirode, ali i sve ono što narušava taj sklad (nepravda, političke i gospodarske manipulacije). Lirska komponenta gotovo arkadijskog doživljavanja goranskoga kraja još će više doći do izražaja u njegovim dijalektalnim, kajkavskim (preciznije: kekavskim) pjesmama Ognji i rože, 1945. Rijetki su pjesnici koji, kao Goran u ovoj posmrtno objavljenoj zbirci, s toliko gotovo dječje razdraganosti i neposrednosti uspijevaju uroniti u ljepote prirode i preko naizgled jednostavnih kompozicija svoje lirske doživljaje prenijeti i na čitatelja (npr. pjesma Beli most. Vedrinu i sklad postiže sretno odabranim poetskim slikama te izvanrednom ritamskom organizacijom pjesme. No, Goran je pjesnik i «polja svijetlih i polja tamnih». «Polja tamna» naziru se u njegovu stvaralaštvu već od prvoga objavljenog rada (Sevina tužaljka, 1929.), a tamni motivi smrti, krvi i jeze javljat će se gotovo konstantno i u njegovoj poeziji i u njegovoj prozi (primjerice u novelama Smrt u čizmama,Sedam zvonara Majke Marije, ili u pjesmama Moj grob, Oči Stjepana Radića,Leševi putuju), da bi kulminirali u njegovu najzrelijemu književnom ostvarenju – u antiratnoj poemi Jama, 1944., nastaloj po dolasku u partizane gdje će, zajedno s Vladimirom Nazorom, 1943. napisati i zbirku Hrvatske pjesme partizanke. Duboka etičnost te osjećaj moralne i intelektualne odgovornosti prema hrvatskom narodu tjerala ga je da progovori o zločinima koji su dolazili iz redova njegova vlastitoga naroda, pa je svoj protest protiv fašističkih zlodjela izrazio u obliku umjetnički izvanredno disciplinirano oblikovane poeme od deset simetrično raspoređenih pjevanja nejednake dužine koji čine skladnu poetsku cjelinu. Jama je spjevana u jampskim jedanaestercima i njezina formalna dotjeranost i ljepota pjesničkog izričaja stoje u kontrapunktu sa stravičnim motivom o kojem naturalistički precizno i s puno dramatike priča lirski subjekt, žrtva koja je preživjela zločin. Motiv krvi u toj se poemi doista u punini ostvaruje kao «svjetlo /sklad — ljepota — umjetnost» i «tama/zločin». U Kovačićevu književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i prijevodi te feljtoni, eseji i kritike u kojima se iskazuje kao vrlo lucidan ocjenjivač; umio je zapaziti bitne značajke pojedinih autora, pa neke njegove ocjene (npr. o Kalebu, Marinkoviću, Krleži, A. B. Šimiću) svojom iscrpnošću i ozbiljnošću analitičkog pristupa ni danas ne gube na vrijednosti.

 
Beli most 
Jama
Moj grob
More lana
Mrzimo vas
Na trgu
Smirenje
Starinski stihovi
Slobodni sin
Spoznanje
Sjeta
Sunce se rodilo bolno
Trajanje
Usnula draga
U seoskoj crkvi
Uskrslo proljeće
Vjetrovita noć
Žrtva
 

  

___________________________  

Bjeline

Topla je i svijetla riječ “ljeto”
Kod svake list je, poput malog uha,
Trepereć slušo strah tvog bludnog duha,
Što drhtaše u šumi blizu grada
U vrelu tijelu, koje ljubav svlada.
Topla je i svijetla riječ “ljeto”.
Svaki list je znao izreć “jesen”,
Kada bi tiho pado vlažan rujan
Ko tvoja usna; mekan, jedva čujan;
Tvoj duh bi presto na šum da treperi
Šapćući lišću: mek nam krevet steri!
Svaki list je znao izreć “jesen”.
A sad lišće ne šapće, nit sluša:
U krovištu sad naše male šume
Blijedi se snijeg i ulazi u me
Ledena sumnja: je l’ tu ljeto vrelo
I jesen bješe, kada tvoje tijelo
Bijelilo se, toplo kao duša.

___________________________  

Beli most 

Preskočil je reko,
V hrptu se je svil,
Bel ko čisto mleko
I velo od vil.
 
To so dva se vala
Slila vu jen tren :
Slika je ostala
Od njihove pen.

Strese se od sreče
Da ne more jač ;
Popevko okreče
Kočijin kotač :
 
Beli beli beli most
Ko slonova kost !

___________________________

Jama

I
Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Sigurno još su treperile ptice
U njima, nebo blago se okrenu;
I ćutio sam, krvavo mi lice
Utonulo je s modrinom u zjenu;
Na dlanu oči zrakama se smiju
I moje suze ne mogu da liju.
Samo kroz prste kapale su kapi
Tople i guste koje krvnik nađe
Još gorčom mukom duplja koje zjapi
Da bodež u vrat zabode mi slađe:
A mene dragost ove krvi uze,
I ćutio sam kaplje kao suze.
Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela krvnikova koža;
Jer do pojasa svi su bili goli
I tako nagi oči su nam boli.
O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori;
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.
Ne znam koliko žar je bijesni trajo,
Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu,
Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo.
Tad spoznah skliske oči na svom dlanu
I rekoh: “Slijep sam, mila moja mati,
kako ću tebe sada oplakati…”
A silno svjetlo, ko stotine zvona
Sa zvonika bijelih, u pameti
Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,
Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti!
Svijetla ptico, Svijetlo drvo! Rijeko!
Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko!
Al ovu strašnu bol već nisam čeko:
Krvnik mi reče: “Zgnječi svoje oči!”
Obezumljen sam skoro preda nj kleko,
Kad grč mi šaku gustom sluzi smoći;
I više nisam ništa čuo, znao:
U bezdan kao u raku sam pao.
II
Mokraćom hladnom svijestili me Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom
“Smijte se!” — ubod zapovijedi prati —
Oboce svima pred krst ćemo dati!”
I grozan smijeh, cerekanje, grohot
Zamnije ko da grohoću mrtvaci;
I same klače smete ludi hohot
Pa svaki bičem na žrtve se baci.
A mi smo dalje u smijanju dugu
Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu.
Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli
(Od straha valjda što smo ipak živi),
U red za uške otekle nas vukli,
I nijemi bol na stranu sve nas privi;
(U muku čuli iz šume smo pticu):
provlačili su kroz uške nam žicu
I svaki tako, kada bi se mako,
Od bola strašna muklo bi zarežo.
“Šutite!” — rikne krvnik — “nije lako,
Al potrebno je da tko ne bi bježo.”
I nitko od nas glavom da potrese
I drugom slijepcu ljuti bol nanese.
Krvožednike smiri žičan lokot
I umorni su u hlad bliski sjeli;
I začuo se vode mrzli klokot
U žarku grlu, i glasno su jeli,
Ko poslije teška posla; zatim stali
Jedan sa drugim da se grubo šali.
Zaboravili kao da su nas:
Zijevali, vjetre puštali su glasne.
“Eh, jednu malu vidio sam danas…”
Dobaci netko, uz primjedbe masne.
I opet klokot hladna vina ili vode
Trgne slijepce — žica me probode.
III
U mome redu počela da ludi
Neka žena. Vikala je: “Gori!
Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!”
A žica ljuto počela da pori
Nabreknute, grozne naše uši.
Na tla se žena ugušena sruši.
“Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke”
Sove! U duplja dat ćemo vam žere
Da progledate! Vi, ćorave mačke!”
Zareži pijan koljač kao zvjere
I slijepcu nožem odcijepi lice
Od uha što se zaljulja vrh žice.
Urlik i teški topot slijepe žrtve
(Što bježeć kroz mrak uvis noge diže),
I brz trk za njom, sred tišine mrtve,
I tupi pad, kad lovca nož je stiže
O, taj je spašen! — rekoh svojoj tami
Ne opazivši da nas vode k jami.
Srce je muklo šupljom grudi tuklo;
Tad druga srce preko žice začuh.
Lupanje ludo naprijed nas je vuklo.
(Što srce skaču kad u mraku plaču!)
I od te lupe progledah kroz rupe:
U jasnom sjaju misli mi se skupe.
I vidjeh opet, ko još ovog jutra,
Duboku jamu, juče iskopanu.
Napregnuh sluh da čujem kad unutra
Uz tupi udar prve žrtve panu.
Oštrom svijesti odlučuh da brojim:
Ja, pedeseti što u redu stojim.
I čekao sam. Skupljao sam točne
Podatke: tko je već nestao straga,
Tko sprijeda — zbrajo, odbijao, dok počne
Udaranje, padovi. Sva snaga
mozga u jasnoj svijesti se napregnu
Da promjene mi pažnji ne izbjegnu.
Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri
Začas u letu sjenom cijelo polje.
Čuo sam kako jedan krvnik mokri,
A drugi stao široko da kolje.
Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu.
Sa bljeskom sunca na nožnome brdu.
IV
Kad prva žrtva počela da krklja,
Čuh meki udar, i mesnata vreća
Padaše dugo. Znao sam: u grkljan
Dolazi prvi ubod, među pleća
Drugi, a ruka naglo žrtvu grune
U jamu gdje će s drugima da trune.
Netko se mrtvo ispred mene složi
Il iza mene, riknuvši od straha,
A ja udarce silnom svijesti množih,
Odbijajući pale istog maha,
Mada sam svakog — što kriknu, zagrca —
Ćutio kao ugriz u dno srca.
Čovjek iz jame jeco je ko dijete,
Tek priklan; cikto jezivo mu glasak.
Streptih da račun moj se ne pomete.
Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak.
Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada.
Nestala u spas posljednja mi nada.
Al silna svijest pažnjom me opsjednu:
U sluh se živci, krv, meso i koža
Napregli. Zbrojih trideset i jednu
žrtvu; šezdeset i dva boda noža.
Slušo sam udar kojom snagom pada,
I meni opet vratila se nada.
Na jauk iz bezdna sada nova prasne
Bomba uz tutanj. I mrtva tjelesa
Padahu sad uz pljuske manje glasne,
Kao u vodu, povrh kaše mesa.
Uto oćutjeh da po krvi kližem.
Protrnuh: evo, i ja k jami stižem!
V
O vidio sam, vidio sve bolje,
Ko da su natrag stavljene mi oči:
I bijelu kožu, i nož koji kolje,
I žrtve (kao jagnjad što se koči
Časkom pred klanje, al u redu bliže
Korak po korak mirno k nožu stiže).
Bez prekidanja red se dalje mico
— Ko da na čelu netko nešto dijeli —
Nit je tko viko, trzo se, narico;
Na žezi strašnoj tih su nas želi
Ko mrtvo klasje koje jedva šušti.
(To se čula krv što iz grla pljušti.)
Korak po korak pošli smo; stali opet:
Krkljanje, udar, pad i opet korak.
Začuh zvuk jače. Ukočen, ko propet,
Stadoh. Na usni tuđe krvi gorak
Okus oćutjeh. Sad sam bio treći
Što jamu čeka u redu stojeći.
Strašna mi tama, od sljepoće gora,
Sav um pomuti i na čula leže,
I za njom svjetlost ko stotine zora:
Iskro! Strijelo! Plamene! Sniježe!
Silno svjetlo bez ijedne sjene,
Ko oštar ubod igle usred zjene.
Drug se preda mnom natrag k meni nago,
Kao od grča; onda je zastenjo,
Naprijed posrno, uzdahnuo blago —
I tihi uzdaj s krkljanjem mu jenjo.
Surva se, pljusnu kao riba Zine
Preda mnom prostor bezdane praznine.
Sve pamtim: naprijed zaljuljah se, natrag,
Bez ravnovjesja — kao da sam stao
Jezive neke provalije na prag,
A iza mene drugi ponor zjao.
Bijela strijela u prsi mi sinu,
Crna me šinu s pleći. U dubinu.
VI
U bezdanu uma jeza me okrijepi.
Osjetih hladno truplo gdje me tišti,
Hladnost smrti da mi tijelo lijepi.
Strah sviješću sinu: Neka žena vrišti!
U jami sam — tom ždrijelu našeg mesa;
Ko mrtve ribe studena tjelesa.
Ležim na lešu: kupu hladetine,
Mlohave, sluzne, što u krvi kisne,
I spas sa jezom iz leda me vine:
Svijest munjom blisne kada žena vrisne.
Okrenuh se, u groznici tad k vrisku
Pružih ruku: napipah ranu sklisku.
I prvi puta sva životna snaga
Nad leševima stala da se skuplja;
Na vrisak skrenuh ruku, i u duplja
Lubanje zaboh prste; tijela naga
Ko da su sva zavrištala u jami —
Sav pako jeknu jezivo u tami.
Bomba će pasti! Užasnuh se prvo;
U grču strašnu zgrabih rukom niže.
Zakoljak nađoh grozan. Leš se rvo
Sa mnom i na me počeo da kliže.
Krkljo mu grkljan u krvavoj rani;
Korake začuh i glasove vani.
O bože moj, zagrlila me žena
Sad zagrljajem druge svoje smrti:
Kako joj koža lica nagrbljena…
Starice! Bako! I uzeh joj trti
Koščate ruke, i žarko ih ljubih.
Činilo mi se: mrtvu majku ubih.
Čuo sam kako umirući stenje,
I poželio ludo da oživi.
Sve leševe tad molih oproštenje.
Oćutjeh tvrdu usnu gdje se krvi —
Obeznanih se. Kad sam opet skido
Mrak nesvijesti, još sam gorko rido.
VII
Ušutjeh. Sam sam međ truplima lednim,
A studen smrti na leđa mi sjela,
Na udove. U ledu mrtvih žednim
Vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.
Taj grozni teret što na meni leži,
Ni smrtnim ledom neće da priušti
Hladnoću grla; a biva sve teži:
Odjednom skoro viknuh: voda pljušti!
Čujem gdje s vrha po truplima teče;
Ah, studen mlat! — al peče, peče, peče!
Po goloj koži, po leđnome jarku,
Niz trbuh, prsa, slabine i bute
Potočić studen pali vatru žarku,
Dube u mesu kanaliće ljute.
I kad na usnu mlazić žarki kapno,
Opaljen jezik kusnu živo vapno!
Puna je jama: Na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti… Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe kad ih kuhar soli.
Taj zadnji trzaj umirućeg živca,
Taj čudni drhtaj na kojem sam plivo
Učini da sam blagosiljo krivca:
O gle! još truplo kraj mene je živo —
To starica me hladnom rukom gladi,
Jer zna da moji ne prestaše jadi!
VIII
Kada se mrtvi val života stišo,
Korake začuh ko daleku jeku:
Netko je jamu par puta obišo;
I nasta mir ko mir u mrtvu vijeku.
pomakoh nogu, stegnuh lakta oba —
Ko grobar kad se izvlači iz groba.
Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše —
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše…
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta što me živa love.
Prestavljen stadoh. Stadoše i oni.
Sad je težina manja. Mrtva noga
Pala mi preko ramena. Ne goni
Nitko me više! — rekoh sebi; — To se
O vratu tvome splele ženske kose.
Prostrujo hladan zrak na moja usta
Kroz sloj leševa: izlazu sam blizu!
I srknuh utopljenički: krv gusta
kroz nosnice u grlo oštro briznu.
Smijo sam se — al da me netko tako
Nakreveljena vidje, taj bi plako
Il bi od straha sledio se, nijem
Pred tom rugobom. Jer, što da se tješim:
Odsad će ljudi mislit da se smijem
Kad plačem, i da plačem kad se smiješim.
Ta prazna duplja, gnijezda grozne tame,
Sjećat će svijet na crno ždrijelo jame.
I sama sebe osjećo sam krivim
Što ostavljam u bezdnu te mrtvace,
Jer zrak je ovaj živ… a ja ne živim…
I čekah da me opet natrag bace.
Al rana živim bolom: živ si! reče.
Sabrah se. Vlaga! S njom se spušta veče.
IX
O, nikad nisam očekivo tamu
S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže
Niz trupla dođe do mene, u jamu!
Užaren jezik počeo da liže
Kaplje sa ruku, nogu mrtvih tijela
Što su se na me ko žlijeb nadnijela.
Pomamno sam i divlje se penjo,
Gazio prsa i trbuhe grubo —
I kad bi mrtav zrak iz trbuha stenjo,
Nisam već trno. Vuko sam i skubo
Dugačke kose, uspinjo se mesom,
Podjaren žeđom kao ludim bijesom.
Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.
Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.
Kad sam se divlje iz jame izvuko,
Zaboravih svijest, oprez, da l je mrko:
Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko
Do trave: zvjerski, živinski je srko;
Uranjo u nju, jeo je i guto
I ko po rijeci livadom sam pluto.
Dozvah se: usta, punih trave, ležim,
Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.
Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?
Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.
Daleko. Našim mukama se ruga.
I mržnja planu. Ostavi me tuga.
X
Odjednom k meni miris paljevine
Vjetar donese s garišta mog sela;
Miris iz kog se sve sjećanje vine:
Sve svadbe, berbe, kola i sijela,
Svi pogrebi, naricaljke, opijela;
Sve što je život sijo i smrt žela.
Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?
Gdje je vretena zuj, misir hljeba
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha škripa vrata, sveti kućni prag?
Gdje je zvonce goveda iz štale
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.
Nigdje plača. Smijeha. Kletve. Pjesme.
Mjesec, putujući, na garišta sja:
Ugasnuo s dola dalek jecaj česme,
Crni se na putu lešina od psa…
Zar ima mjesto bolesti i muka
Gdje trpi, pati, strada čovjek živ?
Zar ima mjesto gdje udara ruka
I živiš s onim koji ti je kriv?
Zar ima mjesto gdje još vrište djeca,
Gdje ima otac kćerku, majku sin?
Zar ima mjesto gdje ti sestra jeca
I brat joj stavlja mrtvoj na grud krin?
Zar ima mjesto gdje prozorsko cvijeće
Rubi još radost i taži još bol?
Zar ima većeg bogatstva i sreće
Nego što su škrinja i klupa i stol?
Iz šume, s rikom gora, prasak muko
Zatutnji. Za njim tanad raspršeno
Ciknu, ko djeca njegova. Pijuko
Nada mnom zvuk visoko, izgubljeno.
Bitka se bije. Osvetnik se javlja!
Osvijetli me radost snažna poput zdravlja.
Planu u srcu sva ognjišta rodna,
Osvetom buknu krvi prolivene
Svaka mi žila, i ko usred podna
Sunce Slobode razbi sve mi sjene.
Držeć se smjera garišnoga dima,
Jurnuh, poletjeh k vašim pucnjevima.
Tu ste me našli ležati na strani,
Braćo rođena, neznani junaci,
Pjevali ste, i ko kad se dani
Široka svjetlost, kao božji znaci,
Okupala me. Rekoh: zar su snovi?
Tko je to pjevo? Tko mi rane povi?
Oćutjeh na čelu meku ruku žene;
Sladak glas začuh: “Partizani, druže!
Počivaj! Muke su ti osvećene!”
Ruke se moje prema glasu pruže,
Bez riječi, i dosegnuh nježno lice,
Kosu i pušku, bombu vidarice.
Zajecao sam i još i sad plačem
Jedino grlom, jer očiju nemam,
Jedino srcem, jer su suze mačem
Krvničkim tekle zadnji puta. Nemam
Zjenice da vas vidim i nemam moći,
A htio bih, tugo! — s vama u boj poći.
Tko ste? Odakle? Ne znam, al se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim…
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka.

___________________________

Moj grob

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, -
I kada se vrati, nek poravna trag.

___________________________  

More lana

Vjetar, paripče bijesno, vitla bijelu prašinu,
i diže zeleni talas na moru lana.
I pali hiljadu modrih zvijezda u slavu dana,
a slak se grčevito penje i skriva svoju bjelinu.
Miriše oprano rublje iz seljačkih škrinja,
pjeva o svojoj bjelini na užetu,
dok vjetar ga nadimlje i nosi poput jedra;
a ja se smiješim od milinja,
jer laneno mi platno hvata pticu vjetra u njedra.
Bacam se u laneno more
i grabim šakama kaplje lišća, što glade usne,
a turčinci crveni ko lađe u noći gore.
Tako ushićen čekam da me talas lana zapljusne.
O, pjevaj, zeleno more, što bjelinu nevinu kriješ!
Tebi ću dati srce da ga zvijezdama gladiš,
da mi sakrite rane nađeš i miješ,
da mi djetinje snove pomladiš…

___________________________  

Mrzimo vas

Mrzimo vas, hulje,
Mrzimo, krvnici,
Vi, pljačkaške rulje!
U majčinoj klici
Kunu vašu djecu
utrobe svih žena.

Naše ljute guje
Kroz kost će vam gmizat,
Pobješnjele kuje
Crijeva će vam lizat
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit
u crnoj vam krvi.

Srcem bismo jeli
Pogano vam meso,
na lešine sjeli
I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća
Za pobjede nove, nova nadahnuća.
(1943.)

___________________________  

Na trgu

Na trgu vrvi mnoštvo od muževa, djece i žena,
a dršću u rukama punim prstenja i žuljeva karte.
Križaju brojeve jedni, nekoji srdito kunu, a drugi vrište
Trubljač im daje znak da se je svršio “kvarte”.
Jedni mahnito bježe. Radničke šake se kvrče
u iščekivanju sreće, što zadnje joj turiše pare.
Jedan je kriknuo divlje – za njime jadnici trče
da vide sretnika onog što nosi snivane dare.
Sunce je stalo na nebu i pod sobom lubanje prži.
Trublja satanski ječi. Tišina. Dva crne se broja.
Složan povik na trgu. Svatko pisaljku drži.
“Kvinte”… zatrubi resko i prodre svima do srži.
Nada ko bolest raste i udove napete trese,
srce udara ko bat, a mozak u groznici radi.
“Tombola”!… masa kriknu. Prsti pisaljke mijese.
Grudi su napet luk. Mašta dvorove gradi…
Miče se broj za brojem, crn i zloban ko sudbina,
a truba ječi i pali vrućicu sulude mase.
Jedan je ona čovjek, što dršće i čeka i kune,
a srca su njihova jedno, što broji trene i čase…

___________________________  

Smirenje

Zar sad u zimi da se sjećam ljeta…
zar sad dok zvižduk vjetra svud odzvanja;
dok želja tinja kano vatra sveta,
a duša sretne opet sne da sanja?!
Kad mrsili su vjetri moje kose,
a jecali u suton tužno bori;
tad nebom gledah, kako vjetri nose
plav odar Panu, a daljina gori…
I tad osjetih da sam atom zemlje
i da pripadam samo modrom danu -
a s tužna oka, što ko cvijet dremlje,
smirenja suza u šaku mi kanu…
Zar sad u zimi da se sjećam ljeta…
Kad dan me peče kano ljuta rana?!…
… I opet vidim: nisam dijete tmine -
već atom modra raspjevala dana.
 
___________________________

Starinski stihovi
 
Riječ po riječ na papir teče,
Neizrečena, napisana.
I motrim je: gle, već ne peče -
Ne peče, zvučna, zakovana.
I tko će vagnut sve te riječi,
Nanizane, preboljene.
Zar posao ja nemam preči,
No te riječi nevoljene?
O, daleko je bolje prijeći
More, šume i ravnice -
I krvnike, pljačkaše sjeći
Te pasti mrtav poleđice!
I nikada se više dići,
Pavši s mišlju na spasenje;
Na sreće, sreće, što će stići
Poslije nas pokoljenje.
Te stare strofe, trošne slike,
Vječno iste misli, tuge,
Taj stari šljem i oklopnike
Odbaciti ko poruge!
Da, treba gore glavu dići,
U krv i rat, u vatru zaći -
I nikad, nikad natrag stići,
A za sve druge Eden naći!
Pa ipak, nek te riječi stoje,
Stare strofe, bolne laži; -
Možda će tuge da postoje,
I tko će drugi da ih taži?

___________________________

Slobodni sin

Ko stabla v šuma
So pali
(Kâ so zrušìli i roke im odsékli
I koro im črno sneli – mrtvâčko robàčo oblêkli).
Deca so im zavriskàla.
I žene zajokàle.
I matere k nebu oči obrnìle,
Iz sega so grla Boga zazivàle.
Pa kî ne bi znal, da je to vekvèčni jok,
Da to za mrtvèmi žalîjo,
Mislel bi:
Zavijajo lesìce,
Mumljâjo medvèdi
I gladni vuki na misec tulîjo.
O, ne bo vàvék Turčin i drugi ajdûk
I klâka i zemaljskí gospodâr
I prevîšnji apoštolski car
Klal rvâtski puk!
Jempòt bo rat
Napràvil i Rvat:
V šùma bo grmèlo
V šùma bo gorèlo
Rvâtsko ognjìšče…
I kada bo š’l slobòdni sin
da mrtvèga očo poìšče
Naš’l ga bo:
na zemlje leži,
Na krevetu od maha, ispod šumskè stréh.
I ne bo greh
Ne bo greh -
Kada po brdé zagrmí
Kada čez šùmo zašumí
I zazvoní
Njegov smeh!
___________________________

Spoznanje

Oni bude dan u mirisu svrgnute noći,
volovi muču u zvonjavi kola,
zapinje korak u ujedu bola;
umor leži u tijelu, a mora se poći.
Njive traže znoj i plug da im rashladi grudi -
nabreknu žile, jaram puca mučno,
zastenje nož i kamen prasne bučno -
a u šiji bol i nemoć zadnju brazdu žudi…
Plastovi sijena nisu oblaci laki,
nit mire cvijetom, nit bruje pčela rojem.
Sijeno miriše žuljevima i znojem,
i strepnjom zaludne muke plast zašušti svaki.
I berba se ori pucnjem, grozd nema mednu tečnost,
on ima okus galice i krvi,
a doček berbe tek u mukama vrvi:
- bolest, suša, tuča – doček berbe: – vječnost.
Pa kad nam jednom bol nad plugom ukoči križa,
bljutava voda suho grlo krijepi,
za spržena leđa znojna se rubača lijepi:
seljačka muka i trpnja postala nam je bliža.

___________________________

Sjeta
 
Pada kap po kap.
Buči negdje slap.
A u mraku
spava već dolina…
Povrh glave tik
jeknu ptičji krik.
Kiša rosi.
Mrtva svud tišina.
I do groba grob
ko u lancu rob.
Vrh njih vjetar
mokro lišće goni.
Pada list po list.
Jecaj tih i čist…
To se uzdah
s duše sjetne roni.

___________________________ 

Sunce se rodilo bolno

Sunce se rodilo bolno
i zalilo u bijegu pute
isplakanim mutnim svjetlom
i sjenama koje šute.
Pod nebom su krošnje jasena
i hrastova poput oblaka,
a jablan se kadi u zraku
ko na grobu baklja junaka…
Magli se sunce i guši
vrijeme u teškom zraku.
- Luda, ja, prokleta sjena,
uživam s nesreće “onih”,
luda, ja, luda u mraku…
Traže po danu sunce,
po noći nebo što svjetluca
puno zvijezda, opala,
a tapaju na mojem putu.
Lude!
žalim ih, mozgove nose,
a pune sumnja i briga,
bolova, očaja, tuge…
A ja sam tumaram mrakom
ko prokleta sjena niz pute
i ne znam za bolove druge.
Zovu me ludom,
a luda, ja, ne znam za ludosti svoje!
Ne tražim divnih vedraca
zvijezda punih i sjaja
poput onih mudraca
što za mnom bježe…
Sve sumnjam da mudrac nisam,
a oni svi blesave lude!
I žalim ih, žalim da nose
lubanje teške i pune
bolova, sumnja i tuge…
Gaca ludov niz pute
u žaru zadimljena sunca
i smije se, smije bez kraja.
Luta od sela do sela,
od zemlje do zemlje daleke,
od grada do grada.
I smije se. Svugdje se pada,
svugdje se traži i traži…
A on bez srca i mozga
poput bešćutne stvari
ide putima svojim
i ni zašto ne mari…
Ne vidi krošnje jasena
i hrastova poput oblaka,
ne vidi da jablan se kadi
ko na grobu baklja junaka…
Ne vidi da sunce je bolno
u bijegu zalilo pute
isplakanim, mutnim svjetlom
i sjenama koje šute…
Ne vidi da magli se sunce
i guši vrijeme u zraku,
ne vidi, ne ćuti, ne sluti,
i tapa vječno u mraku.

___________________________

Trajanje

Svejedno, je li dan il noć,
Svejedno, je li java ili mora,
Svejedno, da li mrak će doć,
Svejedno, da li svanuti će zora.
U našim snima dan je klet:
Vješala, muke, ubojstva i klanje.
U javi san je razapet:
U patnji bijes, u bijesu očajanje.
Ne znamo što je brat i rod,
Ni gdje je patnji, mučenju dočetak.
Osuđen krvlju krvav plod
Svršetkom majke plaća svoj početak.
Trpi li više naša kost
Ili su veće muke našeg mesa?
Umor i teška beznadnost
U domovima hladnijim od lijesa.
Svejedno, je li dan il noć,
Svejedno, je li java ili mora,
Svejedno, da li mrak će doć,
Svejedno, da li svanuti će zora.

___________________________  

Usnula draga

Na dragoj leži mjesečina
I san svih zvijezda na njoj sniva,
U grudi joj se bijele sliva,
A svuda drugdje pomrčina.
I moja radost i vedrina
U srebrn okvir je okiva;
Dok crna tuga mi noćiva
U srcu; mraku sviju tmina.
I tako draga u snu bludi,
Pa, čini mi se, vrh nebesa,
Dok rana zora njezno rudi,
Treperi odraz njena mesa.
Tek onda kad vjedje digne,
Mir mi stigne. O, mir mi stigne

___________________________  

U seoskoj crkvi

Jezivo vrata zaškripe, težak zrak padne na pluća,
koraci zvone, a sunce se vuče niz stijene strme.
Prašnjavi baldahin visi. Škripa crkvenog ključa
i kašalj starog zvonara duboko i muklo grme.
Polutmina je teška, zidovi vlažni,
ranjavi sveci vise i patnički podižu oči,
oltar se penje, i sive na njem se mramori lažni.
Njiše se kandilo vječno i krvavo svjetlo toči.
Jastučci na žrtveniku natrule knjige drže,
miriše iz njih starina.
Ko da se ledeno tijelo na drvu od svjetla trže
i mutnim očima gleda čaše vode i vina…

Orgulje klimave šute pod stropom, a u dnu lađe
tama biva sve crnja. U klupi žuti se maska.
Ranjavi sveci vise, svijeća se guši od čađe,
odjek kao u grobu… negdje je puknula daska.

___________________________  

Uskrslo proljeće

 Danas je kod Krupićevih sve nekuda tužno. Kao da se i stara kuća snuždila, prem je mazi po slamnatu krovu orahova grana i kao da šapuće presretna:
- Proljeće je; eto pupova, eto lišća, zelenila… života!
A u maloj izbici podbočila se o prozor mlada Janja, majka, žena, a vruće je čelo prislonila uz hladno staklo; jer to blaži bol, i suze teku lakše, slobodnije… Da, proljeće je, i sad na će procvjetati jorgovan onim divnim mirisom, onim mirisom koji je natapao njegove mlade grudi blaženstvom, srećom. Sjeća se, nebo je bilo modro, prekrasno modro, a mlada se trava zelenila i šuštila, pjevala – proljeću… Hiljade je i hiljade cvjetova sagibalo poljima i vrhovima svoje nježne glavice, i kao da je s lastama, s vrapcima, šumom i ljudima pjevalo u zanosu pjesmu Bogu i Uskrsnuću: Aleluja! Aleluja! A vjetrić je put nebesa nosio dar cvijeća i proljeća – miris i pjesmu…
- Ivane! – šaputale su njezine usne, a mlado je sunce zlatilo njenu plavu kosu, mlado je nebo sipalo svoju modrinu u njene duboke sanjarske oči.
- Janjo, nebo moje… – otrglo mu se iz širokih grudi, a crne su oči pile njenu ljepotu i nektar s purpurnih usana njenih.
- Aleluja! Aleluja! – zapjevala je ševa, dok se digla od jorgovana i plovila povrh kuća.
Janja je bila sretna i presretna; osjećala je tek jedno, osjećala je svetu proljetnu ljubav. Njeno je srce igralo, poskakivao, titralo, ko površina tihog jezerca za lahora.
Ona, sirota i jedinica boležljivog starca udovca, ljubila je Ivana Krupića, sina seoskog bogataša. Koliko je samo prezirnih pogleda podnesla i pogrdnih riječi iz usta nemilosrdnog gavana. Otac je grdio sina što miluje siromašnu djevojku, jer njegov imetak nije zato stečen da tuđu golotinju oblači.
Ali došao je onaj gorki čas koji bi morao biti pun blaženstva; Ivan je Janju oženio. Stari je Krupić gorio od srdžbe i jada, a nakon par dana pronio se selom glas, da je stari mladog Ivana razbaštinio.
Janja ga molila da posluša oca, da je ostavi, da je zaboravi. Ali Ivan je ostao kod svoje riječi:
- Janjo, živjet ćemo u tvojoj siromašnoj kući uz starca oca, prehranjivat ćemo se ovom mrvicom oskudne zemlje, ali ćemo biti svoji.
I živjeli su. Stasiti je Ivan pograbio ručicu i lemeš, te zarezao oštrim plugom prvu brazdu, a Janja je zasadila uzdahom i molitvom.
Prolazio je mjesec za mjesecom, godina za godinom u oskudnom življenju. Stari je djedo, otac Janjin, zibao jednogodišnju Ružu, majčin pupoljak, uvijek nasmijanu i tihu. A mali Milivoj sjeo bi mu na koljena i za dosadnih zimskih večeri slušao bi priče iz starih zlatnih dana.
Bilo je to za jednog tužnog jesenjeg dana. Sve je opustjelo, vjetar je pjevao opijelo čitavoj prirodi, a bjelokosi je djedo iskašljao zadnju snagu iz svojih staračkih grudi.
- Djedo, djedo… – jecala su djeca, a siromašna je majka nemoćno lomila ruke sama, prezrena.
Ivan je otišao po drva i pobrao nešto suhih grana u zajedničkoj sumi. Došao je sav mokar i iznemogao, a na lijepom licu odrazivala mu se bol, golema bol.
Kad je začuo za smrt starčevu, poletio je u sobu i ogrlio ženu i djecu, a na usnama lebdila mu utjeha, nemoćne i lijepe riječi:
- Moram vam pomoći!
Nekoliko dana iza starčeve smrti obilazili su sva okolna sela agenti, koji su tražili ljude Gorane za Francusku. Javilo se mnogo mladića i muževa spremnih da zaslužuju u tuđini koricu hljeba za sebe i svoju obitelj. Javio se i Ivan. Potrčao je kući i presretan ogrlio ženu, te joj sve na dušak ispričao.
Janja je samo problijedila i gledala u nj kao da ga ne razumije, poražena u svojoj nutrini.
- Ivane, istina je, poljane su puste, drveće golo i crno, pa i naše ljubljene laste ostavile su gnijezdo pod našim krovom; ali ne ostavi ga ti. Ne, ne, Ivane, čuj me, svanut će opet naše proljeće. Ne ostavi me!
U njenom se plavom oku caklila suza, njene su se grudi nadimale, širile, a srce se stislo kao malena ptičica koja dršće pred zimom.
Ivan je stajao pognut, crne mu kose pale na sumorno čelo, a duge se trepavice rasklopile i pod njima zasja oko molbom, dok mu se s usana otkinule blage riječi:
- Moram, ne traži od mene ono što je nemoguće, vjeruj mi, odlazim samo zbog naše sreće, jer tamo ću raditi kao crv i donesti kući ono što je nama najpotrebnije – novac. Pokazat ću ocu, da me ništa ne sprečava u životnoj borbi; a ja ću jednog proljeća doći zajedno s našom lastom pod krov našega doma.
Došao je dan odlaska Ivanova. Kada je onako mlad, vitak i lijep, stajao na vratima vagona, a lokomotiva kriknula u maglu, njeno se srce stislo i objesilo o suho grlo.
Ivana je progutala jesenja magla.
Minula je zima u molitvi i strahu. Granulo je proljeće, a došle su i laste. Čekala ih: a one kao da su joj pričale o Ivanu, o njegovoj borbi, o njegovoj velikoj ljubavi…
Stizao je list za listom, pun topline, muke i utjeha, a jednoga dana je primila novce.
“To ti je za Uskrs…” – pisao je Ivan. Ona je grlila njegove retke, upijala svako slovo u svoju dušu.
Svaki bi čas koji listić, kao komet, rasvijetlio tamu njenog životarenja, a djeca su rasla i proljeća odmicala…
“Ivane, pisala mu je, mali će Milivoj ove godine u školu.”
Jedan list iza toga, jedna pošiljka, i Ivan se nije više javljao. -
Već je stigao kući Marin Joso, Mikićev Frane, Barini sinovi i Nevenkin zaručnik Pavle. Svi se vratili sretni, nasmijani, i sa mnogo novaca. Ali njega nema. Bježala je od jednog do drugog Ivanovog prijatelja, ali svi su rekli samo jedno:
- Bio je s nama u šumama i dobro zarađivao, ali eto, tomu će biti naskoro tri godine, kako je nestao. Nitko ne zna, kuda i kamo. Sigurno u koji grad, u tvornicu, gdje je moguće i nastradao.
- Zar ti ljudi nemaju srca – jecala je – da tako nehajno nagađaju o njegovoj smrti.
- Moguće, moguće – ridala je dane i dane – da mu je srce zdrobio koji golemi stroj, da je nestao u dubljini kojega rudnika…
Iz Francuske su stizale vijesti o poplavama, o orkanima, o vatrama koje su zahvatile goleme površine šuma. I njeno je srce pucalo, slabilo je; briga, bolovi, žalost i rad iscrpili su njeno zdravlje i jedno je jutro ostala u krevetu. Bijela ko bijeli krin, iznemogla i bolesna…
- Majčice – tetošila je kćerka svojim sitnim glasićem – ne plači, vidiš li, kako je bratac velik, eno pošao je u šumu po drva da ti bude toplo… On je tako dobar.
Jedina su bila njezina sreća i utjeha djeca, ona su hrabrila njenu polomljenu dušu i časom joj porastoše krila, te bi se opet vinula u sanjarenje, u nadu. Mislila je… ne, nije umro, doći će on velik i lijep, doći će k meni, k djeci…
Ali je opet kruta stvarnost razorila njene nade i maštarija i bolna joj duša šaputala: “Da, doći će, doći će k tebi i zagrliti križ vrh tvoga groba…” Čitavu je zimu sprovela u krevetu, a mali joj Milivoj nosio jelo od bakice koja plače dane i dane, jer je otac nemilosrdan. Poslala bi joj drva, kolača i pregršt utjehe, utjehe od njezine nesuđene majke. To je blažilo njenu dušu ko melem, i ona je osjećala, kako nestaje leda s njena srca, kao što i snijeg ostavlja gore i doline, a led puca ugrijan proljetnim suncem…
Još je jednom naslonjena o prozor proživjela sav svoj život, i sreću i nesreću.
- Nebo, nebo, oh to modro nebo – jecala je za prozorom. – Lasto – šaputala je lasti što je lebedila oko kuće – jesi li ponesla s proljećem i pozdrav na svojim krilima?
- Aleluja! Aleluja! – zapjevala je ševa…
Pošla je k jorgovanu i sjela na klupu, prvi put nakon šest mjeseci ustala. I opet je jorgovan mirio, i opet je leptir ljubio ljubičaste časke, a njega nema sva sretna, sva nasmijana… Kao da je pjesma prohujala preko njenih usana.
- Janjo – viknuo je netko i zagrli je svojim snažnim rukama. – Janjo, nebo moje!
A ona je osjetila žar crnih očiju i dugi cjelov u mirisu jorgovana… Baš kao i onog proljeća…
- Ivane – otelo joj se iz grudiju, više nije mogla, zanijemila je od sreće i blaženstva. Njen lijepi Ivan vratio se kući, sretan, jak. Njezina sreća…
Još je jače jorgovan zamirio, još je ljepše zapjevala ševa, a iz tornja seoske crkvice zapjevala su prvi put zvona proljetnu pjesmu: Aleluja! Aleluja!
Otac je zagrlio sina koji je u tuđoj domovini našao zaradu, prem je ukrasila crnu njegovu kosu po koja srebrna nit, a meko je i bijelo lice pocrnilo, otvrdnulo…
- Željo moja – plakala je od radosti majka. – Gdje si bio? Zašto se nisi javljao?
- Parobrod me ponio preko oceana u Argentinu kao mornara, gdje sam ostao, a nisam se smio javljati. I eto me, rudnici su crpili moju mladost, ali danas može moja kuća da proslavi Uskrsnuće.
- Sinko – javi se stari Krupić, a glas mu zadršće – kćeri, oprostite, ja sam to skrivio, ja i moja pohlepnost. Vidim što može ljubav i sloga. – I starac suznim okom zagrli Janju, djecu i Ivana, te ih pozove da zajedno proslave Uskrsnuće Sina Božjega.
Ivan se odazvao. Oprostio je sve, a Janja se u času preobrazila, jer je uskrsnuo onaj koji je posjedovao dio njezina života.
Danas je kod Krupićevih veselje i radost, a priroda kliče:
- Proljeće je, eto pupova, eto cvijeća, eto pjesme, zelenila… života!
A zvonovi su skladno zapjevali pjesmu uskrsla proljeća…

___________________________ 

Vjetrovita noć

Očajno ječi vjetar, trublja viteza Rolanda,
i zvone zlatni taliri u zelenoj posudi neba
kao u džepu palih španjolskih granda.
Daske na krovu cvile ko prosjak što moli hljeba.
Vjetar se luđački smije, vjetar očajno plače
i jednoliko svira.
Vjetar lamata žlijebom i bregove preskače,
kroz tamu seosku nosi bijele krpe papira.
Vjetar je kao nož oštar i reže komade mesa
i grize zubima mrzlim kosti sve u do srži.
On je zloban starac. Sve jači je i sve brži,
sada negdje daleko crepovlje s krovova stresa.
Šume kočije vjetra, daleko more klokoće,
čuje se kroz noć zvonak smijeh mlade žene.
Crne se njišu grane i toče,
a oblaci laki jure, u jurnjavi se pjene.
Vjetar se luđački smije, vjetar očajno plače,
jednu pjesmu navija i nikad je ne mijenja.
Vjetar lomata žlijebom i bregove preskače
- u daljini crnoj malakše tiho i jenja…

___________________________

Žrtva

Povorka se tužna šumskim putem kreće
nujna lica ljudi na nosiljci nose
nekog, teško iduć – ko da im se neće,
raskopčanih grudi, raskuštrane kose.
Kršni svi su oni i opora lica,
ta gorski su ljudi i sinovi gore,
kućice su njine vrh strmih litica,
a sjekirom sijeku već od rane zore.
Nemoćno se čovjek na tralji pomako,
krvava mu glava grubo zamotana,
tiho rek’o ljud’ma: “Nosite polako,
braćo, peče grdno krvava mi rana.
Ne znam ja za ranu što mi bukva dade,
već mi srce jače krvari i peče.
Svatko od vas, braćo, svatko dobro znade,
da mi srce ovo dugo tući neće…”
Tihi jecaj ljudi govor mu prekine,
potekoše svima niza lice suze -
“Jao, djeco tužna, jao, mili sine,
ženo – Bog vam, eto, oca vašeg uze!
Braćo, recite im neka sudbu snose,
neka Boga štuju, neka ga ne kunu,
a šuma što mene ubi im – napose
srećom će im vratit žuči čašu punu;
Jer sinovi mladi” – s uzdahom izreče -
“… u šumu će poći i rušiti jele,
a drva iz ove vijek zelene sječe
vozit će dok rane za mnom ne zacijele.
Neka štuju Hrista, nek se za me mole!
Zbogom, braćo… sretan umirem u gaju,
vrh litice naše – vidim krasne dole.
Zbogom, plave gore – zbogom, mili kraju.”
To izreče teško – i glava mu klone.
zagrljeni kleknu ocevi i sini,
za bratom si dragim gorke suze rone
na plavom vrhuncu, gorskoj u visini.
Krvavo je sunce u jazbinu palo.
Još se čuje ljudî uzdah i plač boni,
i bukove grane jecati su stale.
A iz sela malog Majci božjoj zvoni.

___________________________ 

The Pit

I
Blood is my daylight, and darkness too.
Blessing of night has been gouged from my cheeks
Bearing with it my more lucky sight.
Within those holes, for tears, fierce fire inflamed
The bleeding socket as if for brain a balm –
While my bright eyes died on my own palm.

While played, I never doubt, God’s feathered creatures,
Reflected still in them, and clouds’ procession;
But all I felt were my blood–spattered features,
Bruised gulfs in that once brillant profusion.
Haw radiant lay my eyeballs in my hand,
Yet from those eyes no tear could more descend!

Then ever other fingers ran the warm
Coagulating blood my slaughterer found
By the profounder agony of holes he formed
For better grip, more sensuously to wound;
But me the softness of my blood enthralled,
And I rejoiced as blood were red tears falling.

The final light before the frightful night
The lightning swooping of the polished knife,
The cry too white still in my blinded sight,
The bleach-white bodies of the murderers,
Who stripped their torsos for their sweaty task –
Was dazzling even to my blinded mask.

O painful daylight, never so hard yet
Or penetrating did you break the East
With fiery arrow; I might have thought I shed
Teardrops with leaping flames that seared my cheeks
Through all that hell so many lightnings brent,
So many cries of other victims rent.

What time that furious conflagration fanned,
All that I knew of time were callouses for eyes,
Hard-grown and aching; and could hardly stand.
And only then my slippery eyeballs fingered
And knew – and cried: My sight, O Mother mine, is gone.
How shall I wepp when your life too is done?

Then dazzling daylight like a myriad carillons
From endless gleaming bell-towers in my crazy
Brain illumined like the lights of Zion,
A lovely light – a light which sanctified –
Bright birds, bright river, trees and, brilliant
Boon pure as mother’s milk, still brighter moon.

Now came a torture I had never guessed –
My murderer commanded “Break your own eyes!”
I nearly prayed for mercy to the beast,
But slimy-fingered spasmic hands obeyed –
And then no more I heard, no more could tell,
To empty nothyng faltered, and I feel.
 

Jama, prvo pjevanje, Ivan Goran Kovačić

Sreća i apsurd su dva djeteta jedne te iste zemlje. (Alber Kami)

AUDIO

Moj grob

Jama