Ivan Slamnig

Ivan Slamnig  (Metković, 1930. – 2001.) suvremeni je hrvatski pjesnik, prozni pisac i esejist. Osnovnu školu pohađao je u Metkoviću i Dubrovniku, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1955., a na istom fakultetu radio kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Kao lektor, asistent, ili viši znanstveni suradnik gostovao je u Firenci, Bloomingtonu (SAD), Chicagu, Amsterdamu i Upsali. Prevodio je s engleskoga, ruskoga, talijanskoga i švedskoga jezika. Objavio: Aleja poslije svečanosti, 1956; Odron, 1956; Neprijatelj, 1959; Naronska siesta, 1963; Povratnik s mjeseca, 1964; Monografija, izabrane pjesme, 1965; Disciplina mašte, 1965; Limb, 1968; Analecta, 1971; Bolja polovica hrabrosti, 1972; Pjesme, 1973, Svjetska književnost zapadnog kruga, 1973; Hrvatska versifikacija, studija, 1981; Dronta, 1981; Izabrana djela, PSHK, knj. 167, 1983; Sedam pristupa pjesmi, eseji,1986; Firentinski capriccio, 1987; Sead Scholae, 1987; Relativno naopako, 1987, 1998; Tajna, 1988; Sabrane pjesme, 1990; Sabrana kratka proza, 1992; Stih i prijevod, 1997, Barbara i tutti quanti: izbor iz djela, 1999; Svjetska književnog zapadnog kruga (2. dopunjeno izdanje), 1999; Ranjeni tenk, 2000.

 

  

Barbara
Belega pesko
Brodeto i kravata
Bijah jednomjedan luđak
Bogočovjek
Čini mi se da se vozim u sebi
Evanđelisti
Himna paradajzu
Jelenovac
Mi na podu
Navek je nekak bilo
Nostalgija ostanka
Posjet galeriji
Ranjeni tenk
Razmišljanje slijepca o suncu i mjesecu
Stižeš me
Svetac
Stari prijatelj
Što te više gledam, to više vidim
Ubili su ga ciglama
Užasni se
Volim krajeve gdje ima mnogo vlage
Zemlja I
Zemlja II
Žene

___________________________ 

Barbara

 Večernja ćakula barba Nike

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.
To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)
Je l’ danas u brodova takav stas,
ima l’ još ljudi poput nas,
ima l’ još mora, ima l’ zemalja,
ima l’ još vina, koje valja?
U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
“Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia.”
Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer – bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.
Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, spora ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!
More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
“Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac.”
“Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi” – nalog je moj.
“Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par.”
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
e il naufragar xe dolce in questo mar.

___________________________ 

Belega pesko

Belega, belega
belega peskó
A što je to?
A bilo ga je na svaku ruku
dok ga je gradom vozio stari Kuku.
Nije se riješio groba
a Beli pesek sad uvozna je roba.
Nema više peska bela,
ako nam ga sa Sejšela
ne uveze Lejla.

___________________________ 

Brodeto i kravata

Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.
___________________________ 

Bijah jednom jedan luđak

Bijah jednom jedan luđak,
na dnu ulice mi kuća.
Imao sam mali dućan.
Prodavao sam žute knjige
ružičastim djevojkama.
Ali jednog modrog dana
nesta mojega dućana,
izgori mi, rastopi se.
Mislim, pitam druge ljude
mora tako li da bude?
Drugi ljudi pametni su,
ne brinu se za te stvari.

___________________________ 

Bogočovjek

Bog uze ljudsko tijelo
i u noći s oštrim i čupavim vjetrom
stvori si kožuh, zatim
šubaru i meke čizme.
Zatim zaželi krčmu uz cestu
(koja se stvori) uđe u toplo i
popije dobru kuhanu rakiju.
“Bože, vama pristaje najbolja soba”,
reče krčmar i odvede ga u
meke gunjeve
“Još kad si stvorim” reče Bog “dobru ženu,
bit će bog bogova.”

 ___________________________ 

Čini mi se da se vozim u sebi

Čini mi se se kao da se vozim u sebi
koji imam reflektore kao oči
i da sam zubat onako kao
onaj buick eight
s crvenim ždrijelom.
 

 ___________________________ 

Evanđelisti

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.

Sa borama, što pecati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.

I oni su se malom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako svi se čudili.

Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on bio nježan, djetinjaste ćudi,
i kužio je Isusa ko žena.

___________________________ 

Himna paradajzu

o crveni paradajzu, iliti rajčice
što mi stojiš na prozoru raznih veličina i oblika
ima vas
kvrgavih
ima vas
jajastih
poput lopte za rugby
ima vas okruglastih i kojekakvih
simpatični ste mi sada
ne znam točno zašto
inače mi uglavnom smetate
i simbol ste mi moga ropstva
u ovoj
maloj
sobici
(koja je vrlo uska i malena
i neugledna i neugodna i zidovi prljaju leđa,
a katkad
i sa stropa
padaju
komadići
nečega)
u kojoj se pored veša
koji stoji na posve klimavoj (mojom zaslugom)
stolici.
i inih nepotrebnih stvari
i paradajzi suše.

___________________________ 

Jelenovac

Sjećam se Mavra Piligrina,
farbao je kosu.
Ti si ga vodila, Katarina,
u Jelenovac, u maglu i rosu.
Umrijet ću misleći da sam važan,
to će misliti svi.
Umro je stari pofarbani pjanec,
važna si bila ti.

___________________________ 

Mi na podu

Mi na podu ležali smo
motreć noge stolovima.
Mi u travi ležali smo
motreć brke skakavcima.
Mi na pijesku ležali smo
gledajući kako žuti
prsti vrba rijeku žmahu

liščiće dok nam grožđe
prepoizodnosijahu.

___________________________

Navek je nekak bilo

Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.
Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.
Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.
I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.
Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.

 ___________________________ 

Nostalgija ostanka

Malo hodam
malo kiša pada
Malo stanem u neku vezu
kiša prestane
malo hodam
pa kiša opet pada
pa malo stanem u vezu
sa zatvorenim kišobranom
s ploha listova
klize voda
i kaplje
pređe jedan kamion
pa drugi
pa tramvaj
pa treći kamion
svi su friško vlažni
ja držim vlažan kišobran
i stojim
i pričinja mi se
da glumim viteza lutalicu
u nekom baletu
Još malo pa ću zamahnuti kišobranom
kao da je mač.

 ___________________________ 

Posjet galeriji

Duh Božji lebdi nad vodama,
Krist krvlju krsti Adama,
U pozadini plovi brod.

Junona čupa centaura,
Juraj probada dinosaura,
U pozadini plovi brod.

U pozadini plovi brod
da proda robu a la mode
da kupi koji južni plod
da zaradi na čemu god
ni pomoz bog ni kome rod

nad njime sparan zelen svod.

 ___________________________ 

Ranjeni tenk

         (Korejski motiv)
 
Za viteštvo dočekah strašnu kob
jer smetlište je željezu grob.
Ja koji bijah pakao i grom,
ja koji bijah panter i tigar,
sad čekam da koji stari Rom
o mene zgasne svoj ljuti cigar.
Ja što bijah strah mitraljeza
ja što bijah Šerman i Paton
sad čekam da me Jula i Reza
okite svojom starom salatom.
Ja što se nadah bakrenom kipu
biti ću prodan kilo za lipu.

___________________________ 

Razmišljanje slijepca o suncu i mjesecu

Sunce šušti kao lišće,
mora da je neko stablo
oblo koliko i toplo.
Mjesec pršti kao staklo,
on je neka vrsta leda.
Zašto samo ne da glasa,
kada kažu za nj’ da gleda?
Po svoj prilici, da njega
izmislili su Okaši,
a u Suncu tek toplinu
personificirali su
nemoćni, da čisto misle.

___________________________ 

Stižeš me

Stižeš me, stižeš me, stižeš me,
u ljubavi, u obzorju
i tako sve po redu
Stižeš me u Perifl egeton
u Letu i u Stiks,
U Žabe, Ptice, Oblake
u nebo i u niks.

___________________________ 

Svetac

Tri stabla trešnje, jedna šljiva,
jedan orah, pola suncokreta:
tu je izrastao svetac
prekriženih ruku
na grudima. Izrastao je iz zemlje:
nikad nije prošao kroz ženu.
Hraneći se smokvama
bijel kao svježe bijelo obojena barka
uzeo je nebo za oči.

Sveti Ioan Stolpnik
nije nikad poželio bližnjega
niti znao za strast
jer je izrastao iz zemlje:
nikakav dodir moguć mesu
nije mogao ublažiti febru njegove kičme.

Problematično je bilo
što da žrtvuje Bogu.
Popevši se na stup
žrtvovao je znatiželju,
a to mu je i bilo jedino,
Ioanu.

___________________________

Stari prijatelj

Imam starog prijatelja.
Za nekoliko stvari služe stari prijatelji.
Prvo, po njima vidimo da starimo.
A onda, razabiremo, da smo drugačiji.
Dobar stari prijatelj je uvijek pomalo sporedan.
Tolerirat će te
Ne trebaš biti oprezan s njime.

Stari prijatelju, o stari prijatelju,
jezik ti je odlakavio: mjesto da kažeš
da govorim gluposti, ti se samo pristojno
smješkaš.

___________________________ 

Što te više gledam, to više vidim

Što više gledam, to više vidim
svijet podijeljen na dva dijela:
žene se bez treme svađaju, to im je posao
svakodnevno na placu i s mesarima.
Muškarci bi najradije mira:
pušti me stat, vrijeme je novac.
Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica
Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,
žene su opet muškarci: pa to je sitnica
nećemo sada trošiti živce, smiri se.
A nas dvoje, ni jedno ne zna nazvati taksi,
petljamo se između kofera, sjedimo na rubu pločnika
otpuhujući i smijući se bez razloga.
Još ćemo se povaliti na sred ceste.

___________________________ 

Ubili su ga ciglama

Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
pod zidom, pod zidom, pod zidom.
Žute mu, kosti: hlape u, iglama,
a bio je, pitom i, pitom.

Jedan žuti, i brkati: jedan crveni, crknuti,
jedan zelen, i rogat ko jelen,
u sjeni, pljesnivog, zida,

ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama,
crvenu, mrlju su, prekrili, priglama,
iz svega se, izvuko, samo, repić:
otpuzo, pa se: uvuko, u zid,
u zid, uzi, duzi.

___________________________ 

Užasni se

Užasni se nad ovim večeras, ljubljena;
za nama ljudi govore potiho
jedan drugome naša imena,
ljubičaste fluorescentne lampe
osvjetljuju mjesta naših sastanaka
a riječi koje smo si šaptali
razglasuju preko radija

___________________________ 

Volim krajeve gdje ima mnogo vlage

Volim krajeve gdje ima mnogo vlage
gdje rastu travnjaci, lukovice i gomolji
I sve kiselkasto vonja po stajskom gnoju
ali podivljam u kraju gdje se
slana voda i stijenje biju jedno o drugo
(zalijevaj cvijeće morem a posadi ga u kamen)
Tu žive oni koji umiju
ne umrijeti, već se pretvoriti u živu mumiju.

___________________________ 

Zemlja I

            Seattle
 
Prodat ne mogu to što mojim posjedom nije
prodat ne mogu tlo, kojemu pripadam sam.
Reče bijelcu Seattle, Suqamisha mudri poglavar.
Prodat ne mogu tlo, kojim luta bizón.
Zemlja je moja mati, to već predobro znadem.
Kako je mogao znat da mu je zemlja mat.
To mu je ona rekla, jer znade govoriti zemlja,
govori zemlja to znam, jer i sam je dobro čuh.
 
___________________________

Zemlja II

         Kikiriki
 
Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu,
znala je savjet mi dat, gdje da posadim što,
breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja,
ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs,
travicu posij ovuda, da živica društvo imade,
a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj
utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi.
Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar.
Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka:
svaka je bila grob – kao za maleno ja,
ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo,
nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak:
a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak,
i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu
za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju,
tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes,
tako se opet ponovih, komada osam do devet,
kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod,
lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom.
 
 
 
Žene su s Venere bića, što žive kod nas.
Pretražujemo ih prstima, želeći ih proučiti.
Čini se, da one znaju nešto bolje od nas,
nešto, što mi ne želimo dokučiti.
Kad ih prstima izbodemo,
mi tvrdimo, da ih znamo i odemo.
One ostaju i nikad im ne možemo sve otet.
To nas ljuti i mi kušamo opet.
Ali kroza sve dane one nam ostaju strane,
I – možda će se jednom natrag na Veneru popet.

___________________________ 

Women

Women are creatures from Venus, except that we live together.
In order to become acquainted with them, we search them in and out.
There are some things they seem to know better,
some things that we don’t really care to think about.
After we had fingered them for no other reason than to make a test,
we run off claiming we had already got to know their best.

They stay. All efforts to take everything from them seem to be in vain.
That’s what really makes us cross, and so we try again.

Time passes but they are still alien and bizarre.
Maybe they’ll go back to that planet, very far.

Žene, Ivan Slamnig

 

Zvijezdama je svejedno da li tko mre ili se rađa. (Ivan Slamnig)