Izet Sarajlić

Izet Sarajlić (Doboj, 16. mart 1930. – Sarajevo, 2. maj 2002.) je bosanskohercegovački historičar filozofije, esejist, prevodilac i pjesnik.Izet Sarajlić diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek Filozofije i komparativistike, doktorirao filozofske nauke. Član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Radio kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao član Društva pisaca BiH, zajedno sa Huseinom Tahmiščićem, Ahmetom Hromadžićem, Velimirom Miloševićem i Vladimirom Čerkezom, pokreće međunarodnu književnu manifestaciju “Sarajevski dani poezije” u organizaciji Društva pisaca BiH 1962. godine. Izrasla iz duha vremena u kojem je živio, uvijek aktualna i bliska, poezija Izeta Sarajlića oplemenjuje svakog svog čitatelja. Nije potrebno tragati za estetskim doživljajem, on je pred čitateljem u svakoj Sarajlićevoj pjesmi. Slatko-gorku pjesničku intonaciju, prepoznatljivu upravo kod Izeta Sarajlića, naći ćemo kasnije kod mnogih bh pjesnika. Niko nije toliko utjecao na suvremeno bh pjesništvo kao Izet Sarajlić. Njegov stih je jednostavan, istinit, bez suvišne dekorativnosti i retorike. Elegičnost kao najizrazitija crta Sarajlićeve emocionalnosti, njegovo poimanje života uopće i ljubav kao neizbježni light motiv, često upućuju na romantičnu Jesenjinovu poeziju. U svakoj njegovoj pjesmi ljubav doživljava svoju punu afirmaciju. Široka otvorenost i ljubav prema cijelom svijetu odišu iz svakog njegovog stiha. Izrazito romantičan, Sarajlić ne stvara apstraktni romantičarski ideal ljubavi. Naprotiv, njegova ljubav gotovo uvijek je stvarna i ostvarena, a najčešće je istinit i ambijent u kojem govori o ljubavi. Stoga se u najvećem dijelu njegove poezije osjeća idilična slika ljubavne i obiteljske harmonije prenesene iz svakodnevnog života, a to ga opet približava poeziji Jacquesa Preverta. Izvanrednu i trajnu popularnost njegova je poezija dostigla upravo zahvaljujući jednostavnosti izraza prožetog dubokom osjećajnošću.     

   

Bluz
Da sve ovo preživim
Drugi put bih znao
Da je barem 1993.godina
Druga ljubav
Govorila si o snijegu
Ipak, elegija 
Iz voza
Jednom
Kako će Sarajevo bez meine
Kad sam daleko od tebe
Lagano s tugom
Ljubavna pjesma šezdesetih godina vijeka
Miting na Trgu konstitucije
Mala velika moja
Mala noćna muzika
Naši ljubavni sastanci kod Lava
Na sve spremna budi
Neka nam oproste trave
Ne znam zašto
Piši mi na zelenu adresu ljeta
Posveta
Pokušaj romanse
Po Latiću
Sarajevo
Sutra će se ljudi…
Sestre
Strašno je i pomisliti
Sem smrti
Sjećate li se čuda u Milanu?
Tog dana je umro pjesnik
Tražim ulicu za tvoje ime
Tek sada
U vašem životu
U predvečerje
Vilsonovo šetalište
Već naglas
 

________________________________ 

Bluz     

Bilo bi zanimljivo znati
kuda će poslije nas naše duše.     

Bilo bi zanimljivo znati
hoće li poslije nas pod platanima kisnuti naše duše.     

Bilo bi zanimljivo znati
hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše.     

Bilo bi zanimljivo znati
šta će u proljeće bez nas osjećati naše duše.     

Bilo bi zanimljivo znati
kako će bez nasih očiju razgovarati naše duše.  

________________________________      

Da sve ovo preživim     

Ziji Kafedžiću
 
Da sve ovo preživim
osim stihova
pomoglo mi je desetak-petnaest ljudi,
običnih,
svetih ljudi srajeva,
koje do rata jedva da sam i poznavao.  

________________________________     

Drugi put bih znao 

 Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.
Drugi put bih znao.     

________________________________      

Da je barem 1993.godina     

Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.     

Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!     

Još punih pet godina
mogao bih da te gledam     

________________________________      

Druga ljubav     

Ako bi se kod mene jednom, ma kada, javila druga ljubav
biće joj teško sa mnom.
Ona će morati da ima isto lice kao i moja prva ljubav.
Isti čuperak. Isti prćasti nos. Istu boju očiju.
Isti hod. Iste navike. Istu čak i adresu.
U stvari, to i ne bi bila moja druga ljubav.
To bi bio prosto nastavak moje prve ljubavi, moje jedine ljubavi.     

________________________________      

Govorila si o snijegu     

Govorila si o snijegu koji je zavejao ulice.
Govorila si o snijegu koji je zavejao naše zagrljene stope.
A ja sam znao jedno:
da te moram zadržati,
barem dok tuguju drvoredi.     

Ida
voli me.     

Topli kao Golfska struja
znam
oplovićemo sva mora nježnosti
i bićemo jednom samo uspomene.
Ali to je kraj balade a mi smo tek u sredini.
Ida
voli me.     

Voli me
Ida
barem dok plaču drvoredi.
Voli me
Ida
barem dok psalmuju vjetrovi.
A poslije,
voli me barem do moje smrti.
Poslije,
kad umru vjetrovi.     

Voli me
Ida
kao da nikad nećeš otići.     

Kao da ćeš otići sutra.     

________________________________      

Ipak, elegija      

Prošla godina, ma koja godina,
ona na putu ili ona kod kuće.
Prošle godine, kažem, mesec je ličio na nerođenog sina,
ti si imala nove papuče
i govorila “danas”, sad govoriš “juče”.
Prošla godina nije išla u frizerski salon
da bi bila što lepša, kao kod parnasovaca.
Kao i pretprošla, i prošla godina uostalom
bila je sva u znaku poljubaca.
U znaku tebe. U znaku praporaca.
Kako li će tek divne biti sledeće godine,
makar me zvezde i ne priznale za klasika.
U jednoj od njih možda ću i da poginem.
Oplakaćete me – ti i poneka jasika.
Kako li će tek divne biti sledeće godine!
Prošla godina ni izbliza nije nam donela sve.
Koliko je samo bilo “Međutim” i “ali”.
Ali i onaj sneg, kažem, i onaj sneg
pod kojim smo zajedno koračali
izgleda da je dovoljan da i za njom žalim.
Možda zato što je bila sva u znaku tebe,
tako da sam je i najsumorniju mogao nazvati martom…
Kao u kakvoj romansi, unapređivala si vrapce u tetrebe
a negde su nam se grozili novim ratom…
Možda zato.     

________________________________      

Iz voza     

Gledao sam kako promiču žene…
Sadašnje
I buduće…
Pejzaži,
I telegrafski stubovi,
Vidio sam kako se bezglasno
Smjenjuju noć
I dan.
Iskočiću na nekoj stanici
Lud od tih promjena boje
I linija
I javiću ti
Da sam te na petstotom kilometru ljubavi
Volio jednako kao na prvom…     

________________________________      

Jednom     

Jednom
Ona će biti žena.
Pozivaće je na sastanke
Momci i komiteti.
Redakcije će tražiti da im da prevode nove njemačke lirike
I memoare o ocu.
Brodovi će tugovati kad bude putovala vozom.
Jednom
Ona će biti žena
I zato što će dotle kao proslogodišnje poplave
Proći sve njene dječje bolesti
Ja i zurim da napišem:
Jednom
Ona će biti žena,
Sa željom
Da što duže ostane ovo dijete.     

________________________________      

Ljubavna pjesma šezdesetih godina vijeka     

Teško je ljubavi, sve teže.
Odsvirane su njene mazurke i polke.
Gle, i srednjoškolke
od ljubavi bježe.
Ljubavi je objavljen rat.
Totalni. Do istrebljenja.
Šta mi da radimo sad,
mi iz Trebinja?
Mi iz avangarde,
mi koji se od mature
spremamo za barde,
za trubadure?
Teško je, teško je ljubavi.
I dokle ovako, dokle?
A ti meni uštipke praviš,
praviš šnenokle,
a ti izlaziš na balkon,
pušiš cigarete,
mila moja provincijalko,
ti kao dijete
vjeruješ u “Vertera”, u kolače,
u tu tugu što nas oboje steže,
i ja plačem, plačem, plačem,
jer teško je ljubavi. Sve teže.     

________________________________      

Kako će Sarajevo bez mene     

Pa, nekako će se već snaći.
Pustiće koju suzu, održati tri govora.
Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći.     

Onda će se vratiti u svoju noć
i početi zaboravljati.     

Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć.
Htjeti da pročitam barem “Oslobođenje”, barem
“Vjesnik”
Poslije ću se već i sam naviknuti.     

Ali,
mi ćemo se još sastajati.
Ja sam bio – pjesnik.     

Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ,
ja ću tu biti.     

Ja znam ko će najteže vijest o mojoj smrti primiti.
Ali ovog puta nju ne pominjimo!     

________________________________      

Kad sam daleko od tebe     

Kad sam daleko od tebe
ti misliš dobro mu je
Okružen opštom pažnjom
može opet da bude pjesnik
Ponekad ga zadesi kiša
kiša drugih država
tada uđe u kafanu i kiša
sačeka pred vratima da o njoj
napiše pjesmu     

Kad sam daleko od tebe
ti i ne slutiš koliko postaje važan
svaki tvoj pokret
o kome me niko ne obavještava
Zbog službe čovjeku
izmislili su avion telefon poštu
a u vazduhu samo loše vijesti
Koliko para da bi specijalni dopisnici
pisali o smaku svijeta     

Kad sam daleko od tebe
svaki čas neko među nas
može baciti bombu.  

________________________________     

Lagano s tugom     

U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš.
Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.
Otići ću malo na stanicu da se priviknem na
rastajanje.
Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim
gradom.     

Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče.
U srcu vašem i mom, bila je, ostala, i biće.
Ja odlazim ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda
umjesto mene na groblja pogubljenih da uče
sintaksu odanosti.
Moje pjesme stajaće im na raspolaganju.     

Ja idem, vrijeme je. Ja već sam, rekoste, prošlost.
Pozdrav svemu novom što je došlo da nježnuje i voli.
Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim
imenom balavac,
privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće!     

Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa,
koji u naslijeđenom vojničkom šinjelu
i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti
polazi u osvajanje svijeta.
Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju.
Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest, ni
dvadeset pet.     

Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja?
A toliko toga je ostalo što sam želio da kažem.
Ja idem. Ja sam još tu. Ako dođete u Tvrtkovu 9/3
častiću vas čajem i uspomenama.
Ja sam još tu. Minutu ćutanja za mene!  

________________________________     

Miting na Trgu konstitucije  

U senci tolikih grobova možda je zaista deplasirano govoriti o poeziji.
Deplasirano? Koješta. Baš tu je važno to ko smo i šta smo.
Pretplatnici na popodnevnu votku u “Kameralnoj” ili nešto više?
Zagovornici mutnog ili borci za jasno?
Nadrealistima je lako, oni će ionako izmisliti da su oni najzaslužniji.
Najzaslužniji što je voz literature stigao u 8, ne u 10.
Najzaslužniji što se stihovi čitaju i u klozetima.
Najzaslužniji za pomeranje granica senzualnosti.
Sve je to, međutim, samo teorija, a ja vam govorim kao praktik,
koji je obišao prilično sveta, iako nikad ne skoknu na Arktik.
Sa stažom od trinaest godina i hiljadu i jednim poljupcem.
Sa suncem u glavi, pa makar to bilo i neko jesenje sunce.
Pesnici Varšave, koliko mi je o vama govorio Petar Vujičić.
Pesnici Varšave, neka stihovi ponovo budu bataljoni.
Pesnici Sarajeva, kada pevate neka sve zvoni.
Pesnici Moskve, Havane. Pa ja vam ovo ne govorim kao neki Konfucije.
Ja prosto moli, slučajno ovde, na trgu Konstitucije,
molim da u takmičejnu sa životom unapred ne predajemo bitku,
u takmičenju s topolama, u takmičenju sa samim sobom.
Pre pesme uostalom bila je samo duša.
Ista i kod Ženje i kod Izeta i kod Tadeuša.
Pre pesme i posle nje išli su pariški i čiji sve ne komunari,
arhitekte su imale pune ruke posla i zato su možda njihovi honorari
u odnosu na pesničke bili basnoslovni.
Trebalo je ponovo izgraditi stanove za drugove i panove.
Trebalo je ponovo u život ljudi uneti zavese i lustere.
Trebalo je ponovo naviknuti ljude na ormare i stolove,
na banje i holove.
Sad šta lakše nego biti i avangardist i kontra,
mek kao noć ili gorak kao otrov,
ali kad se ginulo zar se pitalo ko je Maks Žakob ko Ljermontov,
ginulo se i tačka. Govornici su došli posle.
Ja i sam evo u ovoj varšavskoj noći
zaželeh da budem jedan od njih.
U ovoj noći na izmaku sebtembra.
A poslednji dani leta kao poslednji dani Pompeje.
I laste, uostalom, ako su to bile one, nisu li jutros čekale taksi za jug?
Da se razumemo, zbog njihove nadmenosti, ja im nikad baš nisam bio poseban prijatelj ni drug.
Od sto preostalih zlota, svejedno, dao bih im pedeset, za popunu garderobe.
To je ipak jednostavnije nego da im posvećujem posebne ode
i da ih zamišljam kako u nekom ptičijem lokalu igraju striptiz
i na pauzi, za šankom, piju rum i džinfis.
Nažalost, pisati je postalo isto tako teško kao i umirati.
Na svu sreću, pisati je postalo isto tako neizbežno kao i disati.
Kao uskočiti u neki voz za Tuzlu ili Krakov
i ponovo biti sentimentalan i lakom.
Sve ovo, mili moji domaćini, pa i to o lastama, neka vam prevede matori Pjotr.
Od poljskih reči, nažalost, ja znam samo desetak njih kao “bardzo” i “dobrze”.
Ovde zvezde uostalom ionako nisu studirale lingvistiku.
Kome to govorim? Njima, vama ili sebi?
Vama ili sebi ili onoj koja sada spava
s knjigom mojih neizdatih rima kraj uzglavlja?     

________________________________      

Mala velika moja     

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja. 
Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.     

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.     

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.     

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti…     

________________________________      

Mala noćna muzika     

Ivanu Foglu     

Sad dvoržakovski elegično u parkovima koncertrira jesen.
Ponoć je i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji proljećni, spavajte svi moji čovječni.
Spavajte.
Laku vam noć.     

Spavajte svi moji grbavi, spavajte sve moje ljubavi.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Dok još jedan dan nam nježnosti odlazi pod giljotinu prošlosti
spavajte.
Laku vam noć.     

Sad umiruća bunca tuberkulozna botanika jeseni
i poslijednji tramvaj, prazan, poslijednji obilazi krug.
Spavajte svi moji umorni, spavajte svi moji sumorni.
Laku vam
Laku vam noć.     

Spavajte svi moji zborani, spavajte svi moji Gorani.
Svi moji Ljermontovi tihi kao balada zaspite.
Beskrajna umire jesen i šta će tu naši soneti?
Spavajte.
Laku vam noć.     

________________________________      

Naši ljubavni sastanci kod Lava     

Kako smo ti i ja,
da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila,
mogli divno stariti.
A evo,
od čitavog našeg života
ostali su nam jedino
ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava.
Reći ću ti
i kad sam u svojoj nesreći najsretniji:
kad me na groblju uhvati kiša.
Užasno volim da kisnemo zajedno!
 
Država je također pokazala izvjesno razumijevanje
za moju nevolju,
ali kad god bih pokucao na njena vrata,
ona je bila odsutna -
ili u Ženevi
ili u Njujorku.     

________________________________          

Na sve spremna budi     

Na sve spremna budi. U noći nekoj
kao devojčici pričaću ti bajke i skaske.
Drugi put ću zaželeti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno neću ti doći
i na stolu uzalud čekaće me tvoje ruke i čaj.
U društvu s brezama šetaću u noći
a ti ćes misliti da je zauvek prošao naš maj.
Na sve spremna budi. Na smeh i na suze.
U životima našim tek prvi čin je gotov.
Da bih bio muzej, ako želiš da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da ti napišem stotine ovakvih
redaka,
jer u stihu ništa se drugo i ne dešava sem ljubavi
i vere.
Tako je bilo u doba predaka,
tako će biti i hiljadu godina posle naše, posle tvoje
i moje ere.
Pa, ipak, na sve spremna budi, jer zajedno nam je
i da čekamo i da spavamo,
da strahujemo za sunca, za srne, za snove.
Preostaje nam još toliko toga, a u našim glavama,
na žalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad možda neću ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad udješ
s ulice.
Nekad tvojim ćerkama zaboraviću da ispričam
“Snežanu” i “Crvenkapicu”
i četiri zida naše sobe učiniće ti se kao četiri
beznadežna zida tamnice.
Ponekad pomislićeš da odumirem, kao država,
ni Danton, ni Hajne, ni Goran,
i to ja, koga si za besmrtnog držala,
na koga sam i sam bio ljubomoran.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma što preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale,
te ruke su svete!  

________________________________          

Neka nam oproste trave     

Trave će nas moliti da ih gazimo svojom mladošću.
Trave će nas moliti da ih darujemo nježnim sonetima.
Mi ćemo ih gaziti zakašnjeli i gorki i pjevat ćemo i
o nepovratnim odlascima, o uskraćenim uspomenama.
i molit ćemo trave da nam oproste za mnoge riječi,
za mnoge gorke riječi koje nećemo znati prećutati.     

________________________________          

Ne znam zašto     

Ne znamo zašto,
ništa ne znamo zašto.
Ne znamo zašto pjesnici moraju biti vojnici
kad topovi ne znaju pjevati o susretima
ne znamo zašto usta moraju da proplaču Zbogom
kad je ljepša, manje bolna riječ Doviđenja.
Ne znamo zašto moraju biti peroni
kad ima dovoljno trava za požar usta i ruku,
dovoljno za susrete,
dovoljno za rastanke,ako se već rastati mora
Ne znamo zašto,
ništa ne znamo zašto,
čekamo poziv granata,
dok kraj nas
kao neopjevane žene
jeseni prolaze, prolaze… 
 
________________________________         

Piši mi na zelenu adresu ljeta     

Piši mi na zelenu adresu ljeta.
Poljupci koje mi šalješ neka bude posljednje večernje novosti.
Glava mi je puna nekih divnih soneta,
a nema nikog ni da mi oprosti i ne oprosti.
Jutros su opet pisali nešto povodom moje
najnovije zbirke.
O uticajima ponovo izmislili su čitave priče.
Najveći uticaj na mene izvršila je
jedna apsolventkinja germanistike,
ali to su prećutali, jer, zaboga, koga se to tiče.
Koga se tiče to sto si ti za mene i Honolulu i
Madagaskar i Meksiko,
Istorija koju, klecajući, obiđoh uzduž i popreko.
Tvoje ime nije ušlo ni u jedan leksikon.
Nema te ni u jednoj enciklopediji,
ni u jednom “Ko je ko”
Ali za mene ti si sve, kao vojniku prvi dan mira,
krevet i suze i cvijeće u vazi.
Tvoje oči su mi jedina lektira
u ovom danu koji prolazi i odlazi.     

________________________________          

Posveta     

Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći; s nebom
pločnici već su se u život kladili da si negdje tu.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.
Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?
Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje se moraju nastaviti.
Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene.
Kraj mojih očiju ostani.
Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.
Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite naše usne,
i naše mrtve poglede da ne zgazite.   

________________________________       

Po Latiću       

Po Latiću
moj brak ne vrijedi ni prebijene pare.
Koliko sutra
po Latiću
morao bih da odem u opštinu i zatražim razvod.
Neće.
Neće,
Latiću,
od strane Sarajlića biti nikakvog razvoda.
Ni poslije četrdeset godina
ja se nisam umorio od ljubavnih pjesama
koje pišem
Petrovoj kćerki, Tamarinoj majci, Vladimirovoj baki.
Šta mogu,
mi Sarajlići smo takvi!     

________________________________          

Pokušaj romanse     

Još si članica hora,
još hraniš mačke ptice,
još nikom sem tati s mora
ne pišeš razglednice.     

Još ne dijeliš svijet na svjetove,
još se ne predaješ sjeti,
još nije odslušan Betoven,
još je u ušima Doniceti.     

Još skupljaš glumce, pjevače,
još se oduševljavaš Dučićem,
jos ne znaš kako se plače.
Naučićeš.     

Naučićes, a uskoro,uskoro,
javiće se i prva bora,
ali sada još ljetuješ pod šatorom,
jos si članica hora.     

________________________________          

Sarajevo
 
Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj “Druge Ženske” nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju “ne zaboravi” i “zbogom”?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrečniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtušenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.     

________________________________          

Sutra će se ljudi… 
 
Sutra će se ljudi sastajati ispod plastičnih lipa,
iz upotrebe možda će izaći i mrtvačka kola.
A mi smo imali sreću: ovo prava mjesečina za nesretne sipa
svoju svjetlost preko našeg bola.
Mi smo imali sreću. Nas još uvijek može da obraduje maslačak u polju,
a u sutrašnjim rječnicima jedva ako riječi maslačak uopšte bude.
Progres se toliko rašepurio da se ja bojim da je na pomolu
vrijeme u kome ćemo dobiti i prve umjetne ljude.
Oni će imati sve kao i mi, svoje klubove, svoja svetilišta.
Imaće svoje pjesnike, poneki od njih možda će i vaseljensko ime steći.
Igraće golf, skupljati marke, organizovati festivale, posjećivati pozorišta.
Imaće sve kao i mi, samo što “Ja te volim” neće znati reći.
 
________________________________       

Sestre  

Kod Jesenjina se bile
Šura i Kaća.
Kod Majakovskog
Ljudmila i Olja.
Kod mene
Nina i Raza.
I – sve su umrle.
Raza i Nina
u razmaku od pedeset dana.
Umrle
ili ubijene bez metka?
Moram negdje potražiti
novu sestru.
Ja jednostavno ne umijem
da ne budem brat  

________________________________         

Strašno je i pomisliti     

Dervišu Imamoviću     

Koliko krvi
da bi svijet postao bolji.
A kakva mržnja
svuda oko nas.
Strašni je i pomisliti
ali
da bi ljubav ponovo stala na čelo života
možda je zaista neophodno
da ponovo prorade peći Aušvica?!  

________________________________         

Sem smrti     

Sem smrti
meni se već sve dogodilo.     

Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.     

To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.     

________________________________          

Sjećate li se čuda u Milanu?     

Sjećate li se prvih,
vaših i njegovih,
filmova Žerara Filipa?
Sjećate li se “Najljepših godina našeg života”?
Sjećate li se Simon Sinjore u” Zlatnoj kacigi”?
i Tatjane Samojlove u Kalatozovljevim “Ždralovima”?
Sjećate li se Modunja
i njegove kiše?
Sjećate li se onog prazničnog raspoloženja
na premijerama drama
Artura Milera, Tenesi Vilijamsa i Aleksandra Popovića?
Sjećate li se koncerata Leonida Kogana i davida Ojstraha?
Sjećate li se književnih večeri
Slobodana Markovića,
Evgenija Jevtušenka,
Tadeuša Ruževiča
Hansa Magnusa Encensbergera?
Sjećate li se Pola Enke i Vladimira Visockog?
Sjećate li se svoje ošamućenosti
nakon sklapanja posljednje stranice
Davičove “Pesme”?
Sjećate li se kako ste, potom,
gutali nove knjige
Mareka Hlaska,
Jurija Kazakova,
Danila Kiša,
Jožefa Škvoreckog?
Sjećate li se tuge koja je izbijala iz romana
Venijamina Kaverina i Hajnriha Bela?
Više ste voljeli Belove priče?
Sjećate li se “Putniče, kad dođeš u Špa…”?
Sjećate li se onog nestrpljenja
s kojim ste iščekivali novi broj “Novog svijeta”?
s nastavkom Erenburgovih memoara?
Sjećate li se
kako ste nakon čitanja “Strogo kontrolisanih vozova”
htjeli da se javite lično autoru
i da mu zahvalite na prekrasnoj knjizi?
Sjećate li se izložbi
Marija Mikulića
Ljube Laha
Safeta Zeca
Ibrahima Ljubovića
Emira Dragulja?
Sjećate li se Mencelovog “Sela mog malog”?
Sjećate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?
Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?
Nikada.
Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.
Nikada više
One strasti stvaranja.
One radosti druženja.
Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.
Doba velike umjetnosti je prošlo.
Ja sam
barem
u njemu živio!     

________________________________          

Tog dana je umro pjesnik     

…čuveni autor gazela,
prijatelj ljudi,
daleko od svoje domovine
u kojoj je pamtio samo zidove tamnica,
a, ipak, njoj se uvijek vraćao,
kao ja tebi;
tog dana umro je pjesnik,
nismo se nikad vidjeli,
spavali smo u istim hotelima,
jeli u istim restoranima,
poznavali iste konobare,
šetali istim bulevarima,
uostalom, tko zna,
koji put možda smo se i sreli
na pisaćem stolu nekog čitaoca;
tog dana umro je pjesnik,
studenti su se pripremali za ljetne ispite,
novine su pisale o avionskim nesrećama
i o tome tko će biti sljedeći papa,
između redaka mogla se pročitati poneka riječ
o mojoj tuzi;
tog dana umro je pjesnik,
prijatelj zaljubljenih,
daleko od svoje domovine
u kojoj je pamtio samo zidove tamnica;
moj stih sa zastavom srca spuštenom na pola koplja
ostao je da tješi zvijezde
i mene pomalo;
bilo je to između jednog maja i juna
kad nitko tako čovječanstvu nije potreban
kao pjesnici.
 
________________________________         

Tražim ulicu za tvoje ime     

Šetam gradom naše mladosti
i tražim ulicu za svoje ime.Velike, bučne ulice -
njih prepuštam velikanima istorije.
Šta sam radio dok je trajala istorija?
Prosto tebe volio.
Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu,
kojom se, neopaženi od svijeta,
možemo i prošetati poslije smrti.
U početku ona ne mora imati mnogo zelenila,
čak ni svoje ptice.
Važno je da u njoj, bjezeći pred hajkom,
uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas.
Bilo bi lijepo da bude popločana,
ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije.
Najvažnije je to
da u ulici s mojim imenom
nikada nikog ne zadesi nesreća.
Drugi put bih znao
Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.     

________________________________          

Tek sada     

Tek sada kad je po glavi popadalo inje,
kad strahujem da i za mene to ne zvone zvona,
tek sada kad su sve dalje violine
znam ko je pjesnik. Pjesnik je onaj,
onaj koji uvijek iznova počnje.     

________________________________          

U vašem životu     

U vašem životu,
kažete,
nije bilo ni suza ni čežnje pod brijestovima.     

Nikada u njemu niste napisali nijedno ljubavno pismo
niti ste ikada i pomislili na samoubistvo.     

Po čemu onda znate da ste uopšte živjeli?!     

________________________________        

U predvečerje     

Na igralištu
jedan mladić
svira na gitari
a iznad njega
prolijeće granata s Poljina.     

Budući sarajevski Bulat Okudžava?     

Mladiću,
samo mi ostaj živ,
a umjetnost,
koja je meni bila sve,
umjetnost je,
vjeruj mi,
sasvim nevažna!  

________________________________          

Već naglas     

“Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već nista u mom životu nije bilo važno tako kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći.
S nebom plocnici već su se u život kladili da si tu negdje.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.”     

________________________________          

Vilsonovo šetalište    

Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Haj Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.
Vilsonovo – naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.
Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži vola.
Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.
Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.
Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.
Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje – ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.
Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.
Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu – Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjede pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.
I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.
Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom – od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim. 
 

________________________________     

Was macht Sarajevo ohne mich?     

Na, irgendwie wird es sich drein finden.
Eine Träne wird es vergießen, drei Reden wird es halten.
Aber wir treffen uns noch.
Ich war – ein Dichter.
Wann immer meine Stadt ein zärtliches Wort braucht,
werde ich da sein.
   

 

Šta će Sarajevo bez mene, Izet Sarajlić
    
 

“Ne smijemo dozvoliti da prevlada teror barbara nad ljudima koji misle.” (Izet Kiko Sarajlić)     

     

AUDIO

Mala velika moja