Ivan V. Lalić (1931-1996) pesnik, esejista i prevodilac, jedan od najistaknutijih pesnika neosimbolističke struje u savremenoj srpskoj poeziji. Rođen je u Beogradu 1931. godine, gde je radio neko vreme kao novinar i urednik Radio Zagreba; bio je urednik u „Prosveti“ i „Nolitu“. Svojom poezijom preko artizma, uravnoteženih slika i duhovne sabranosti obnovio je liniju simbolističkog pesništva. Tragajući za klasičnom merom pesme i nalazeći pesničko nadahnuće u literaturi, Lalić se u svojoj poeziji okretao Vizantiji i antičkom svetu. Takođe je bio izvrstan prevodilac, esejista i kritičar. Ivan V. Lalić je ušao u književnu kritiku kao hroničar časopisa, najpre „Letopisa Matice srpske“, a potom beogradske „Književnosti“. Njegovu kritiku odlikuje objektivnost, kao i iskustvo koje u nju unosi. Priredio je nekoliko antologija i zbornika. Bavio se prevodilaštvom, naročito prepevima; tako je između ostalog priredio „Antologiju novije francuske lirike“ (od Bodlera do naših dana) i izbore pesama Helderlina (Nolitova nagrada) i Pjer Žan Žuva. Autor je radio-drame „Majstor Hanuš“ (nagrada Jugoslovenske radiodifuzije).
Argonauti
Dokazi
Dva sonata o lobanji
Jednorog
Lampa
Ljubav
Nostalgija
Opelo za sedamstotina iz crkve u Glini
Orfika
Oko
Osmeh
Octave o letu
Pohvala nesanici
Prsten
Pozdrav
Šapat Jovana Damaskina
Tako je pevao Orfej
Tragovi
Vatre gorkog leta kruže
Vizantija 2
Vojničko groblje
Zavičaji
______________________________
Argonauti
More nas je trpelo, zabavljeno večnošću
U sebi; i tako smo plovili, od obale
Do obale, danima, noćima, godinama.
Najlepše obale, naravno, nismo dodirnuli.
Samo je vetar nosio iskidana vlakna
Mirisa ogromnih voćnjaka na kraju sveta,
Izvan pravca plovidbe; ali smo upoznali
Ljubav i smrt, i nešto malo smisla,
Tvrda zrnca zlata u pesku sećanja;
Da, i ponos pustolovine, uprljan krvlju
I opran čistim vetrovima, ispod zvezda
U koje smo nevešto ispisali naša imena.
Na kraju smo se vratili odakle smo i pošli;
Posada se rasula kao ogrlica; pukla je
Nit naše sudbine. Kapetan smrskan pramcem broda.
More je ostalo isto. Sve je ostalo isto.
Brod rascvetanih rebara trune na polaznoj obali.
Ali malo ko zna tajnu:
nije važan svršetak,
Važna je samo plovidba.
______________________________
Dokaži
Dokaži, ako možeš, da te nema –
To neće biti dokaz da ja jesam.
Dokaži opet, jer dokaze sve sam
Zaboravio. Zato trajem, zeman.
Katkada noću u tišini slušam:
Treperi prostor, rađa se oluja.
Pulsira oganj u zvezdama zgrušan
Po volji Boga slavuja i guja…
Dokaži svoju odsutnost na način
Da um se smrzne, a da srce shvati –
Zašto od tebe ištem nemoguće?
Promaja noći, jedan krov bez kuće,
Pehar kukute, napev kao začin –
Pošalji tvoju senku, da me prati.
______________________________
Dva sonata o lobanji
1.
Koštani oklop glavobolje, temelj
Kože pokretne ispod jagodica,
Pripremljen sasud za dve šake zemlje
Bušan pod tankim mišićima lica,
Serijski oblik ispod obrazine,
Gladak pod trošnim licem što se bora,
Metafora u srži metafora
Znak istovetnog ispod površine;
Rekvizit danskog kraljevića, prva
Scena u petom činu, što je kraja
Početak: koštani otpad gozbe crva,
Ta nepravilna kalota, to kube
Pokretne crkve, što istura zube
Da nit pregrize što svetove spaja.
2.
U korenju je vazda
ispod krsta
Što lista žrtvom, a plod čiji spas je,
Prema predanju; nestabilna vrsta
Trpi spasenje, a ne zna kad čas je
Da pokrene se u ležištu Adam,
Praotac ove zbrke, autor čija
Pragreška biva uzročnikom pada
U ovaj život gde sam pao i ja.
Podzemni stožer Golgote, što zrači
Usijan kao crno sunce, kvazar
Nevidljiv oku na blizinu sviklom,
U korenu je stabla što je niklo
U zavet što označava i znači:
Izlazim svako jutro kao Lazar.
______________________________
Jednorog
Pustoš u meni tvoje je imanje;
Tvoja je ona ograda bez kuće,
Na tebe glasi tapija, a ključje
Od kapije u tvoje nepostojanje.
To padina je, mahom vetrovita,
Gde devojčica je jedna bosonoga
Bez sedla jaše krotkog jednoroga
I pevuši mu značenja skrovita,
A napev zujanjem zlate rojevi
Pčela što bile telo su Melise –
Pa prekid trake, napev izgubi se…
Godine tvoje, neki brojevi
Nepovezani u čitko saznanje:
I mrak u tebi moje je imanje.
______________________________
Lampa
A ti si opšiv mojih nesanica,
Pena što rubi vrtlog od praznine;
Bezlična, znam ti svaku crtu lica
U mreži ostakljene paučine
U naprslom ogledalu; tišina
Mreška se kao skorup od tvog glasa
Iz druge sobe, gde je pomrčina
U kojoj treptiš ko praslika spasa –
Leptire sive šalješ, da mi kruže
Okolo lampe u krhkoj orbiti,
Po slojevima nevidljive ruže,
A kad pred zoru usnem, tada i ti
Utrneš, ko na okret prekidača
U ruci što je odsutna, al jača.
______________________________
Ljubav
U parafrazi tvoga nerođenja
Svaki mi korak senci jedno ništa.
Neoštar snimak. Ima li rešenja
Sem ljubavi za stalna čudovišta?
Gle, ona mi se naginju nad rame,
Izraze šapu dodirom što vređa;
A ljubav ih je zazvala iz tame
Što dubi senku ispod ovih veđa –
Ljubav što slepa je za posledice,
Vidovita za sve što nastavlja je:
L amor che move il sole e l altre stelle.
Paslika raja?Možda tvoje lice,
Ti nerođena, rođena da traješ
U telu što se pretvara u pčele.
______________________________
Nostalgija
Možda je bio vetar, koji sklizne
Čujno, ko napadali sneg, sa grana,
A možda pomak plamena što lizne
Ivicu lista jesenjeg platana,
Il možda duh zalutao u sobu
Kroz zaključana vrata praznog stana,
Il davno leto maknu se u grobu –
A možda je to bila ona Ana;
I zvuk i slika, malo asinhrono
Na pozadini avgustovskog zlata;
Glas iz daljine, kao sitno zvono,
Zuj bumbara u čaški sunovrata;
Pokret tek uobličen, a već pline
Ko kvarna svetlost, ko fatamorgana,
Vidljiva pena na rubu praznine –
Da, možda je to bila ona Ana;
Ana iz knjige koju vetar lista
U travi pored zaspalog čitača;
Ana iz raja što naknadno blista
Udaljen iza plamenoga mača;
Ana, kneginja ograde balkona
Nad jezerom u čipki puzavice,
Ana u peni čipke svog žipona,
Brbljavoj prozi svoje rečenice –
Slučajnosti se u sećanje sležu
Ko šećer na dno neoprane čaše;
Sitnice samo čine ravnotežu
Tom ubrzanju prolaznosti naše.
Možda je bio vetar, možda kiša
Zaostala u sećanju platana;
Možda je htela smrt da me presliša,
A možda je to samo bila Ana.
______________________________
Opelo za sedamstotina iz crkve u Glini
1
Neću da prećutim; zidovi su prećutali
I srušili su se. Ja, jedan, nosim njih u sebi,
Urasle u moju zrelost, neizgovorene,
Istrulelih lica. Ne mogu da ih oteram
Iz beskrajnog staklenog prostora noći bez sna.
Oni nisu trava. Oni kucaju, noću,
Iznutra, pažljivo, na zatreperene prozore
Mojih očiju; svi mrtvi, i svima su grla
Rascvetana u ružu. Ne, neću da prećutim
To naselje u mojoj krvi, jer ja sam jedan,
A njih je tada bilo više od sedam stotina.
2
Među zidovima, iza zatvorenih vrata
Napunjeni stravičnim čekanjem, kao peskom,
Ispražnjenih ruku, mekani pred oštricama,
Svesni, pod svodom zgrčenim od slućenog užasa…
Ja, bivši dečak, mislim na prvi tupi ubod
Što oslobodi tamnu i toplu krv iz tela
Prvog od njih; varljivu krv što brzo otiče;
I čujem prvi krik, vlažan od rumene pene
Grkljana sa zauvek prerezanim pesmama
I neizgovorenim rečima, raspolućenim
Kao zelene jabuke u njegovoj tami.
Čelik. I onaj prvi, što čeka na drugove
U smrti, osramoćenoj i dovoljno prostranoj
Da ih primi. To su oči, to se oči gase
Dvoje po dvoje, mrtva svetla jutarnje ulice,
A užas ostaje u njima ko trun u kocki leda.
Krv otiče, radoznala i razgolićena,
Preko kamenih ploča. Čelik, čelik u mesu,
Zatreperen još uvek u bdenju bivšeg dečaka.
Padali su u krv, smrskanog sluha; nisu čuli
Onog što sledi, onog spaljenih očiju,
Ili onog čelikom okresanog kao stablo,
Među zidovima, odebljalim od krikova,
Obogaćenim strahotom. I crvena usta
Svežih rana ostala su nema, puna krvi.
Oni su ležali, ležali su poniženi,
Lišeni sebe, lišeni svega osim smrti,
Crni, lepljivi, zaklani, zaklani, zaklani.
3
Neću da prećutim; zidovi su prećutali
I srušili se. A oni iz crkve, što su mrtvi,
Nisu zaspali. Oni bdiju, nezvani bdiju
U bivšem dečaku. Ja ne mogu da ih proteram
U prostor vetra što je sada na mestu crkve
Gde raste korov, sasvim riđ od njihove krvi.
Neka ostanu i neka bdiju, nezvani bdiju,
Jer prezreli bi me da im pevam uspavanku.
______________________________
Orfika
Samo u snu poje mudri fosfor
Pouku o izvoru, i plane
Na prvi dodir vazduha dana:
Ono što pamtim, to je oblik bleska
U kome gori tačna reč,
podatak
O čistoj vodi (dajte mi da pijem!) –
U žeđi je moje opravdanje;
silazio sam
U razvaljena temeljišta,
Srkao iz lokve boju ilovače,
Ukus korova; stavljao sam šaku
Pod živu iglu izvora u steni
Za gutljaj cveća vode, mleka snega,
Polagao usne na rošavi kamen
Nekog žleba, pio kišu pomešanu
S piskom galeba i svetlošću munje,
U žeđi je moje opravdanje;
pio sam
Savu mutnu i krvavu, Dunav
Ukusa rajskog mulja i mazuta,
Klokot mu ispod podlokanih kula
U Smederevu; pio mudrost pretka
I suzu mu iz Bregave, iz Ibra,
I more sam pio,
glasove u njemu,
Potpuni letopis sudbine razložen
Na slogove i so i seme vetra
U istoj gorskoj vodi,
I lizao sam rosu sa bršljana, jezik
Zavlačio u pukotinu stene
Zbog jedne kapi (dajte mi da pijem!) –
Poznajem zveket lanca na bunaru,
Bezbroj bunara,
i kako vedro pljusne,
Odjek razmnožen u mokroj dubini,
I kako kaplje dok okrećem čekrk,
Sabran u žeđi, u mom opravdanju –
A gorka su mi usta
Od tog iskustva žeđi što me vraća
Da hodočastim od vode do vode
(A izvori se mešaju u mržnji
I zaboravu, kao pokolenja),
I tražim jednu čistu kap,
u kojoj voda
Seća se sebe od početka, deli
Sa svojim krajem, čisto, bez ostatka,
I ne menja se,
a menja smisao
I oblik žeđi.
Dajte mi da pijem.
______________________________
Oko
I u neostvarenom živi namera:
Da budem jači, što me manje ima;
A nedremano oko-kamera
Svaki moj mikroporaz čitko snima.
Plava optika nedremanog oka
Snimiće tako i kako se menja
Oblik mog srca, damar krvotoka
U svakom času tvoga nerođenja
Što ponavlja se ušestostručeno:
Krik pod visokim svodovima, ali
Nečujan u svemu izvan ovog sluha –
Osim što kruži po toj katedrali,
Po zavojima nedremanog uha:
Ko uholaža božja, bezvremeno.
______________________________
Osmeh
Ko zlatna maska iz Mikene,
Koja je drugi oblik praha,
Ugledao sam na dnu mene
Taj osmeh zadržanog daha,
Što uspeo je da se zgusne
Za trenut na dnu ogledala;
Okom bez boje i bez zene
Budućnost me je pogledala,
Nemušto, mudro i bez strasti,
Ko kućna zmija pod dovratkom;
Ma da je sve u njenoj vlasti
Još uvek bol je za povratkom
Na sredokracu, ravnotežu,
U stanju mirovanja vage:
Al godine se koso sležu
I mrve u arhipelage –
U sabiranju ovom zemnom
To dvojnika sam pogledao;
Smešio se kao Agamemnon
U dvostrukome ogledalu.
______________________________
Oktave o letu
Kad već početkom juna senka čvrsne
i protka juni kao žila mramor,
tad znaš da leto rano će da prsne
iznutra, i da predvoji se samo
o Ilindanu; snage istovrsne
napete nekad tvoje konce drže;
sad puštaju ih bestrasno, sve brže,
dok prostim padom ponireš u zamor.
Vetar u praznoj čaši na terasi
sa predvečerjem slaže se u talog.
Leptir u srcu. I osećaš da si
i odstupnicu predao u zalog
odsutnoj nekoj milosti. Na trasi
što uvire u obzor, sjaj daljine
već rubi nevid, i oblak prašine
za konjanikom koji nosi nalog.
Purpurne krpe lepršave zorom!
Pokretne slike, vrtovi na kosi!
Kule što rone uspravno u ponor
prevrnut kao kupa! Ushit što si
odevao u reci, kao prorok
što samo sluti buduće, a ne zna
koliko može mašta, neoprezna,
k’o vino da se prelomi u porok!
Od svega toga sazri jedno leto,
kad bestrasno ga sudaje dosude,
kad buduće i bivše, kad se sve to
smiri u ravan spojene posude –
a srce motri za krilatom petom
glasnika, meri razmak i brzinu;
i sluša krike ždralova što plinu
u magli mraka, mokrim mimoletom.
______________________________
Pohvala nesanici
Besane oči koje vide više
no mrlju jutra, šaru na tapetu,
pročitaće u rukopisu kiše
čitavu povest o budućem letu:
Za usud svakog lista jedna crta
svedoči oblik: semantika kapi
sadrži oblik budućega vrta
il‘ praznog neba što blista i vapi.
U strašnom blagoslovu noćnog bdenja
strepnja iznutra razmrežava oči
i koren vida širi se i menja
da novim putem nova slika kroči –
na nekoj zvezdi more se rascveta,
u čaši vode zaiskri tišina,
svaka je prošlost stalno započeta,
a more, to je najlepša gorčina.
U nesanici drugog sna je koren:
Sposobnost da si drugačije budan –
i novi dan, po slici prošlog stvoren,
dobije senku, nije uzaludan;
Oblačiš kaput, pališ motor: tačnost
pokreta tvojih inorodna biva;
na semaforu peva višeznačnost,
trobojna šara nekog novog tkiva…
Onaj što noću posumnja u vreme
drukčije dan će, čas po čas, da spoji –
I poštujući prosti zakon šeme
pitaće sebe: da l‘ šema postoji?
U nesanici drugog sna je koren:
sna koji puni, k’o pustinju voda,
javu u kojoj iznova si stvoren:
U nesanici svetluca sloboda –
Druge su noći onih koji bdiju –
na nekoj zvezdi more se rascveta,
pradavne šume zagrčnuto piju
vazduh i vodu budućega leta;
Poslednja slika: kao retrovizor
pun druma što se odmata u ništa
besane oči rajski nazru prizor
potonje nesanice, utočišta.
______________________________
Prsten
Sve ono što se sakriva u ništa
Svetluca sjajem netaknute rude;
Što ne postoji, moglo je da bude
Ili postoji izvan odredišta.
U rudi prsten, da venca prisustvo
Nepostojećeg s prepoznatom javom;
U rudi vatra, da proključa lavom,
Neiskušano kad hoće iskustvo.
Sve ono što se sakriva u ništa
Dodiruje me na ivici bdenja
Da me opomene, il da me menja –
Tako u krošnji stabla koje lista
Iza visokog zida gubilišta
Pevaju ptice. Namera je ista.
______________________________
Pozdrav
Sve ono što se sakriva u ništa
Zbir oblika je skrivene namere;
A nedremano oko kamere
Položaj snima novih odredišta.
Jednom sam čuo te u glasu drozda,
Na severu, a s proleća je bilo;
Jednom si pogled krznula mi krilom
Pčele što tromo zuji oko grozda.
Trezna halucinacija. Na stolu
Lampa i mapa tvoga zavicaja,
Mapa nigdine crtana po meri
Nedoživljenog, što nas tako spaja
U istiniti savez, parabolu:
Iste smo krvi. Pozdravljam te, kćeri.
______________________________
Šapat Jovana Damaskina
Oprosti, majko sveta, oprosti
Što skrušeno se obraćam u bdenju,
Što utuk sveukupnoj mojoj zlosti
U produženom tražim magnovenju
Te jedne noći koja svetlost zrači
Iz moje senke, iz najgušćeg mraka –
Jer sve što hoće mrak da obeznači
Postane svetlost u znaku tvog znaka;
Oprosti, majko, što prizemnu bedu
Dovodim grešno u prismutru tvoju;
Znam da sam ovde tek jedan u sledu
I da mi glas je zuj pčela u roju,
Al zato slutim da smisao roja
Zavisi i od zablude pčele –
Celine što se beskonačno dele
Da suštost čine nedeljivog broja.
Oprosti mi to šaptanje u tmini,
U sozercanju taštine, što ište
Našusno čudo koje svetlost čini
Kad usred mraka stvara utočište;
Oprosti, ali boli ova šaka
U zglobu prerezana, ovi prsti
Kojima drobim hleb, kojima se krstim;
Oprosti mi što krvarim iz mraka.
Oprosti mi, i učini da sraste
Sa svojom košću kost, sa stablom grana;
U srebro ću da skujem svoje kraste,
Da slava tvoja bude moja rana;
Oprosti prestup moje prolaznosti
Koja se čudu kao pravdi nada,
Oprosti mojoj kosti, mojoj zlosti,
Ali učini čudo. Ovde. Sada.
______________________________
Tako je pevao Orfej
On pevao je kao grm pun ruža,
Glasom od bakra, od voća i pene.
I svaka grana bivala je duža
I meka ispod kore, ko da pruža
Crnkasto telo milovanju žene.
A divne zveri nisu čak ni znale
Kako im krv se u med zlatni gruša.
Naježene su, velike i male,
Ko isečene iz tišine stale,
S jezerom svetla u uhu što sluša.
A on je vreme učinio čujnim,
Dao mu gipkost vode bistre, plitke,
Pune pastrmki sa tačkama rujnim;
I boju trave s cvetovima bujnim,
I ukus zemlje, sunčane i žitke.
I pevao je i pod kišom mlakom,
Mokar, sred ljubičaste deteline,
Krvav pod kožom, i skriveno lakom
Na odjek zrelog glasa pod stenjakom,
Gle vrebao je prvi val tišine.
______________________________
Tragovi
Tragovi tvoji među stvarima,
otisak usne zamišljen na čaši,
haljine tvoje u plakarima
kad vešalicu praznu mašta maši –
trezna halucinacija. Pavana
za infantkinju. Muzika teskobe
što rastvara se u vazduhu sobe
i sleže kao talog na dnu dana.
Korak u praznoj sobi. Glasovi
pod kupolom od kosti. Dečiji su.
Sekunde duge kao časovi.
U nedremanom oku kamere
još jedan snimak. Pomak namere
osmeh na licu tvom, u bezobrisu.
______________________________
Vatre gorkog leta kruže
Vatre gorkog leta kruže
S vatrom zime da se združe,
S vetrovima mokre ruže.
Magnetna se igla vrti,
Ne poznaje znak na crti,
Peva jako polje smrti.
Šta da kažem ovoj kosti
Što ne može da premosti
Čisti ambis moje zlosti?
Gde da nađem reč što spaja
Crni plamen moga sjaja
Sa početkom jačeg kraja?
U talogu zore vrvi
Groblje zvezda, zlatni crvi,
Pčela roj u mesu strvi.
Vatre gorkog leta kruže
Bliže središtu, sve uže,
Senke naše sve su duže.
______________________________
Vizantija 2
Strateg nad kartom, i zakonodavac,
I zlatni pesak u klepsidri;
zrelost
U očima dece, i mudrost u igri
Pod kiparisom, gde kratki plamen trave
Liže s kamena slova koja vazduh
Ponavlja napamet;
i kubeta u jari
Podneva teškog od ponavljanja; more
Na pragu grada, i sneg na granici
Ispisan tragovima; mešaju se vučji
Sa tuđinskim. Pečat na pismo,
U prstenu je pokret mrtve ruke.
Na zidovima putuju povorke
U večnu slavu trenutka bez međa;
Pčela nad cvetom zuji starost, zvezda
Krilatu senku spušta kao sidro
U plitko more. Nastavlja se bitka.
Izdržati samoću, bez naknadne
Rezmene sjaja za nevinost, bez tačke
U svečanoj i teškoj rečenici.
Jezik, sve više nerazumljiv, slavi
Pokret koji ga rodi, udaljen
U centar čistog, izgubljenog kruga.
Vetar na granicama; iskre se
Dugi rtovi kopalja u moru popodneva.
Strateg nad kartom, pisar nad ispravom
O pokušanom trajanju. U grmu kupine
Gore oči vasiliska; lovac
Oprezno miče ogledalo, sve više
Umoran od pažnje; jezik zmije
I kresta petla, i konačan pogled
Oči u oči, kao čudna pravda
Na kraju nametnutog iskušenja.
Stražar na gradskim vratima se krsti
Pokretom koji ne zna posledice.
U noći lanci zatvaraju luku
I gori žižak u carevoj sobi.
I Pantokrator u zlatu kalote
U veličini čiste odsutnosti
Ponavlja pokret suštog blagoslova.
A noć da bude duža od svih noći,
I vlast da njena traje preko mere
Već izgubljene u računu bitke:
Kad zrelost vrati pogled svojoj slici
Opasnoj bez ogledala, bez varke,
Ko prva zver u svome prvom jutru.
Drvo munje jakih žila,
Izgoreće ptici krila,
Teste David cum Sibylla.
Kada mokri vetar bukne,
Kad magnetna igla pukne,
More s mape kad ustukne,
Da l‘ će tačnu reč sa usne
Krv nejaka da zapljusne,
U med poniženja zgusne?
Pevam plod i vernost plodu
Koji misli vazduh, vodu,
Ograničen u slobodu;
Mogućnosti ove škrte,
Pevam poraz prave crte
U sferama što se vrte,
Pevam vernost ovoj kosti,
Ovoj reči koju gosti
Večnost nedorečenosti.
______________________________
Vojničko groblje
Pešadija je sišla iz rovova
U ovu geometriju; sa neke
Potonje kote, u zoni zenita,
Čuje se, jedna baterija štiti
Taj uzmak prema ivici ničega –
U okularu nedremanog oka
Trepte krstovi u jari plaveti:
Rešena bitka traje u tišini,
U usporenoj eksploziji ruža –
Struk bukne pred nekim imenom, stukne
Na udar vetra s mora koji dođe
S jeseni, da polomi ametiste
U vazduhu između kiparisa;
Kao žeravke u dodiru s vodom
Glase se cikade, gase se imena
U isključenom sećanju vršnjaka
Što ostariše izvan ove bitke,
Tamo daleko, bez nade daleko –
Ime na ploči, suvo kao kosti
U limenoj kutiji: plotun slova,
Poslednji čitki otpor zaboravu;
Osam hiljada imena; nad njima
Još samo nebo, i taj san u nebu
Na putu oko godine, u krugu –
A ni san ni ptica da krilom poveže
Zaboravljenu stazu preko krša
Vazdušnog, preko urvina, klizišta
I provalija, odrona nebeskih,
Odavde do daljine, gde je koren
Vernosti njine ovome trenutku
Što ponavlja se, razmnožen u ruže
Ili rafale kiše, što ubija
Letnju prašinu na šljunčanoj stazi;
Osam hiljada imena; nad njima
Stakleno zvono zadanoga neba,
Ambis po meri sna što njime kruži –
Šta sanja vojnik kada grli stenu?
Pomnoži osam hiljada vojnika
Sa stenom što se umnaža u skladu:
Dobićeš ovo groblje, ovu bitku;
Nedovršena stragegija smrti
Pomerila je krajnji ishod, dalje
Od prostora gde dešava se pravda
Snevana davno, na početku noći
Tamo daleko, bez nade daleko –
Pamtimo raspored slike, po dubini;
Na ulazu je kapija od gvožđa,
Pa kosturnica, kamena, parcele
I kiparisi, i geometrija,
I ruže; ono što je izvan slike
Raznose vetrovi po godinama:
Spokojnu srxbu Sizifa, tišinu
Neostvarenog, zvuk jutarnje kiše
Po oštrom šljunku i po krstovima –
Šta preostaje nama, pred tom slikom
Nerazorenog muškog savezništva
Sa smrću koja nije ispunila
Zvezdano obećanje? Da li sumnja
U istinitost slike? Ili znanje
Da će se druga izvršiti pravda,
Negde van ovog sna, van ovog gneva,
Negde daleko, bez nade daleko,
Gde stopa Boga okleva da stupi?
______________________________
Zavičaji
U tvome zavičaju gde je ništa,
Godišnja doba žive uporedo;
U tri koraka ti ih mimogredom
Prolaziš lako,ko knjigu da listaš.
U mome zavičaju, koji stvaram
Poraz po poraz,sad počinje leto;
Bolesne kavge plaminjaju svetom –
Vek plod je, juče zreo, danas kvaran.
A u tvom veku moje ubrzanje
Usklađuje se s tvojim nepokretom,
U aporiji koju ne zna Zenon.
A leto brojim pedeset i peto,
U čilenju, u ovom ostrašćenom,
Dok bivam jači, a sve me je manje.
______________________________
Die Árgonauten
Das Meer, mit der eigenen Ewigkeit versponnen,
at uns geduldet; und so trieben wir, von Küste
Zu Küste, Tage, Nächte, Jahre.
Die schönsten Ufer berührten wir zwar nicht.
Nur der Wind trug zarte Fragmente
Vom Duft prächtiger Obstgärten bis ans Ende der Welt,
Fernab unserer Fahrrinne; wir hingegen
Lernten Liebe und Tod kennen, und ein klein wenig Sinn,
Das zähe Körnchen Gold im Sand der Erinnerungen;
Ja, und den Stolz der Abenteuer, mit Blut befleckt
Und von den Winden rein gewaschen, unter jenem Stern,
In den wir ungeschickt unsere Namen schrieben.
Am Ende kehrten wir dahin zurück, woher wir aufgebrochen waren;
Die Besatzung löste sich auf wie eine Halskette; zerrissen war
Der Faden unseres Schicksals. Der Kapitän: zerschmettert am Bug des Schiffes.
Das Meer blieb dasselbe. Alles blieb dasselbe.
Am Ausgangsufer verfault das Schiff der blühenden Rippen.
Aber wenig macht es, wer das Geheimnis kennt:
das Ende ist nicht wichtig,
Nur die Seefahrt zählt.
Argonauti, Ivan V.Lalić
Čovjek ne zna živjeti; ne misli, ne razmišlja, ne računa ako ne osjeća; ne može neprekidno osjećati ako ne zamišlja; a ne može ni osjećati ni zamišljati bez strasti, iluzija i zabluda. (Foscolo)