Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica; Dubrovnik, 8. siječnja 1589. – Dubrovnik, 8. prosinca 1638.) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i dramatik. Rođen je kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u 13. stoljeću, a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolici. Književni rad Gundulić je započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, dok su Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon i Koraljka od Šira izgubljene. Za Dijanu (obrađuje mit o božici Dijani zaljubljenoj u lijepoga mladića Endimiona) i Armidu (tematizira epizodu o Armidi i Rinaldu iz dvadesetoga pjevanja Oslobođenoga Jeruzalema Torquata Tassa) vjerovalo se, zbog kratkoće (svaka ima tek oko 90 stihova), da su samo odlomci, dok Milan Rešetar nije dokazao da je riječ o cjelovitim tekstovima – dramskim prizorima. Ispjevane su osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanoga dvanaesterca. Godine 1622. u Veneciji izlazi prvo izdanje religiozne poeme/baroknog plača Suze sina razmetnoga, koja predstavlja inovaciju u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti i uzor mlađim pjesnicima poput Ivana Bunića, Ignjata Đurđevića, a donekle i Slavonca Antuna Kanižlića. Djelo se sastoji od tri „plača“ (pjevanja): Sagrešenje, Spoznanje i Skrušenje, a pretpostavlja se da su na koncepciju poeme utjecali talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone. U posljednjem desetljeću života Gundulić stvara Osmana, svoje najznačajnije djelo. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod utjecajem Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem. Gundulić je namjeravao prevesti Tassov ep (to napominje u posveti Pjesnima pokornim kralja Davida), ali povijesne su mu prilike nametnule novu građu. Iako se na mnogim razinama prepoznaju sličnosti Gundulićeva Osmana i Tassova Oslobođenog Jeruzalema (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, kronografski i topografski opisi; tematsko-kompozicijska struktura – tri tipična svijeta tasovskoga epa: povijesni, romantični i eshatološki, Gundulić ne slijedi u potpunosti Tassova normativno-poetička načela: u Osmanu su, uz određene digresije, opjevani suvremeni politički događaji (vezani uz život i vladavinu turskog sultana Osmana II.). Mišljenja povjesničara književnosti o razlogu nedostatka 14. i 15. pjevanja ne podudaraju se, ali od 20. stoljeća prevladava pretpostavka da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda.
Osman
-pjevanje prvo
-pjevanje drugo
-pjevanje treće
Suze sina razmetnoga
-sagriješenje
-spoznanje
-skrušenje
___________________________
Osman
PJEVANJE PRVO
Ah, čijem si se zahvalila,
tašta ljudska oholasti?
Sve što više stereš krila,
sve ćeš paka niže pasti!
Vjekovite i bez svrhe
nije pod suncem krepke stvari,
a u visocijeh gora vrhe
najprije ognjen trijes udari.
Bez pomoći višnje s nebi
svijeta je stavnos svijem bjeguća:
satiru se sama u sebi
silna carstva i moguća.
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi,
sad vrh krune sablja pada,
sad na carstvo rob se uzvisi,
a tko car bi, rob je sada.
Proz nesreće sreća iznosi,
iz krvi se kruna crpe,
a oni kijeh se boje mnozi
strah od mnozijeh i oni trpe.
Od izdajstva i od zasjeda
ograđena je glava u cara,
a u čas se zgoda ugleda
od ke ne bi pametara.
O djevice čiste i blage
ke vrh gore slavne i svete
slatkom vlasti pjesni drage
svijem pjevocim naričete,
narecite sad i meni
kako istočnom caru mladu
smrt vitezi nesmiljeni
daše u svomu Carigradu.
Znam da bi se otprije htilo
da ja pjevam, vi kažete,
ko se on rodi srećno i milo
caru Ahmetu prvo dijete;
i po smrti oca svoga
s ke pomoći, s ke zasjede
vrh pristolja otmanskoga
Mustafa mu dundo sjede;
ko li se opet carsko misto
Mustafi ote, tere u slavi
na pristolje ono isto
sultan Osman car se stavi;
i on mlađahan kako paka,
željan starijeh slavu sresti,
podiže se na Poljaka
s mnogom silom, s malom česti.
Ali da tijem pjesni moje
sasma duge ne ishode,
samo objav’te smrti svoje
hude uzroke, tužne zgode!
Vladislave, poljačkoga
slavna kralja slavni sinu,
čim tva puni slava mnoga
svega svijeta veličinu,
na spijevanja ova obrati
veličanstvo vedra čela,
u kijeh ti ištem prikazati
nedobitna tvoja djela.
Kraljeviću plemeniti
jur u smrti cara Osmana
svemogućom tvom dobiti
zamnjela je svaka strana.
Tim s me trublje da svit sliša
slavu tvoju svakčas veću,
ti sveđ djeluj djela viša,
a ja pjet ih pristat neću.
Jadna u srcu uspomena
caru Osmanu biješe ostala
da mu je vojska nebrojena
od poljačke ruke pala,
i da zemljom svom velikom
od tega se digla slava,
glaseć carskijem dobitnikom
kraljevića Vladislava.
Ili putnik kopnom jaše,
il‘ pomorac more brodi,
Vladislav se klikovaše
slavan carskoj pri nezgodi.
Gozbe časteć družba mila
i pastiri stada pase
strenitelja turskijeh sila
popijevahu u sve glase.
Jur na krilijeh od vjetara
glas po svemu svijetu prši
ko kraljević silna cara
kopja slomi, sablje skrši.
U vedrini nad oblacim
s istoka mu do zapada
sunce upisa zlatnim zracim
ime kojim slava vlada,
kažuć da on pri Nesteru
Istočnoga razbi Zmaja,
leteć za njim u potjeru
sivi Oro do Dunaja.
Čim s ovega dijete oholo
pečali se, grize i mori,
misleć da svijet vas okolo
tuđom hvalom njega kori,
kliče: „Ja ti, ah, nikako,
kraljeviću, ne zavidim:
suđeno je bilo tako
dobitnika da te vidim.
Ni me manje sreća muči
tebi dobra, meni huda;
er komu se što odluči,
vik ne ubjegne togaj suda.
Nu sve rane srca moga
i muke su i žalosti
s neposluha viteškoga
i s bojničke nevjernosti.
Ah, neumrli vitezovi,
glasoviti Turci stari,
s kijem dobiše vas svijet ovi
moji djedi, vaši cari,
gdi načini vaši bojni
i djela su slavna ona
u kih izgled jes dostojni
viteškijih od zakona?
Vi u trudu dni vodeći,
snažna srca, smione obraze
kazahote podnoseći
ljetna sunca, zimne mraze.
U pogubah krepci uzrokom
od posluha vjere čiste,
tijekom polja, gore skokom,
rijeke plovom prihodiste,
misleć da je svake zledi
trpjet bolje, pače umriti,
neg careve zapovijedi
s neposluha pristupiti.
Sve požude, sve pohlepe
viđahu se vaše mile
jahat bojne konje lijepe
i iz luka tratit strile.
Pače svaki u odluci
za raskoše svoje obra
sablju o pasu, kopje u ruci,
luk o plećih, konja dobra.
Bila vam su brašna hode
bez razluke svaka žita,
a poskupo hladne vode
pića ugodna, plemenita.
Konju i vami strehe općene
stahu noćnijeh sred pokoja
kućarice opletene
od hrastovijeh tancijeh hvoja.
I vojvode i viteza,
i na kopnu i sred mora,
i postelja i trpeza
biješe koža zvijeri od gora.
Pače u sjever posred zime,
jezdeć mrazno Podunavje,
steraše vam mnokrat svime
snijeg postelju, stijenje uzglavje.
Odjeća vas resi laka
svita sama i priprosta,
a za oklopje u junaka
srce i prsi bijehu dosta.
Grđahote vi sva blaga
i sva plemstva razmi ono
ko dobije sablja i snaga
vojujući sveđ smiono.
Suđahote da nevolje
najveće su stat bez rati
i da je umrijet vele bolje
neg isprazno dni trajati.
Veljahote da kudjelje
žene predu doma u tmini,
a junaci neprijatelje
da zatječu na ravnini.
Držahote za čas svoju
i najveću diku i slavu
za vašega cara u boju
izgubiti rusu glavu.
Vapijahote: „Smrti prijeka,
ne stavljamo pamet na te:
da se carstvo prostre, a neka
životi se naši skrate!“
Ah, blažena i čestita
koli doba vaša scijenim!
Lasno dobit krunu od svita
bi s vitezim tač hrabrenim.
Jaoh, a sada sve je inako:
vojevode i vojnici,
sve je otišlo naopako,
nevjerni su svikolici!
Na boj ide svak pod silu;
grije ga ljeto, zima mu udi;
a oblaču zlato i svilu –
ljudska obličja, ženske ćudi!
ter pod zlatom dočim sjaju
u napravah bez procjene,
neprijatelje pozivaju
ne na bjenja neg na plijene.
Hodeć zemlju, brodeć vodu,
da u lasti plovu, hrane
sprijed jedeke u povodu,
naprćane zad seksane.
Svioni su njih šatori,
stoli zlatni na kijeh sjede,
ptica u moru, riba u gori
jestojske ih slijedom slijede.
Na trpezah vrhu saga
duge i obilne gozbe čine,
pijuć dokli svijes i snaga
od vina im svijem pogine.
Pernice im raskošne su,
gdi u bludijeh svu noć tonu,
u mirisu i uresu,
proć naravi i zakonu.
Od momaka i od dvorana
svaki ograđen uokolo
jaše u zlatu konja vrana,
glavu diže, gleda oholo,
ter se gizda, ter se diči
taštom slavom od junaka:
vas u vidjenju i u riči,
a u stvoru ništa paka.
Ah, kolikrat pun nemira
vidjeh jednog od krstjana
gdi ih na jata goni i tira
kako ovce sa svijeh strana;
viknuh, skočih sam na konju
bojnik ujedno i vojvoda,
pri sramotnom bezakonju
ne pazeć se od nezgoda.
Pače ne ostah, za osvetit
tej prikore sasma grube,
vraćat ovijeh, onijem prijetit,
ne mareći za pogube.
Ah, zločesti i neznani,
od šta ste se, rijeh, pripali?
Jeda i vi, ko krstjani,
po dvije ruke nijeste imali?
Jeda i oni nijesu ljudi?
jeda i u vas srca nije?
Što vas straši? što vas trudi?
tursko staro smjenstvo gdi je?
Bolje vam je smrt stignuti
i u boju s kopjem pasti
negli tako poginuti
bez zamjene i bez časti. –
Nu zaman se snaga izmuči,
jezik vika, ruka udara,
jer od ovih strah se stuči
s neposluhom janjičara.
Spahoglani, ki sred rati
rvahu se još smioni,
ko ovi počeše ustupati,
uzmakoše prešno i oni.
Ovo uzroči me bojnike
leški mači da posijeku
i od krvi druge rike
kraj Nestera da proteku;
pače, da taj rijeka svudi
napuni se i zajazi
telesima mrtvijeh ljudi
kijeh poljačka vlas porazi.
Ali hoću unaprijeda
da ma ruka svijetom vrti
i ona sama zapovijeda
vrh života i vrh smrti.
Čim mi cari štete svake
i našega smo uzrok vaja,
ki častimo ne junake
neg hotime od saraja;
i hoćemo, tko otprije
služeć bludno dni provodi,
s neprijateljim da boj bije
i da vlada i gospodi.
Mi, za uzmnožit veće zlata,
ne gledamo nijedna ina,
ter junačka što bi plata,
sad je carska trgovina.
Ali trg se carski tjera
i od trgovac namjesnika:
zgone u vojsku skup pastijera,
a plaćaju se od bojnika.
Tim pastijeri iza stada
vojevodam pod ovacim
kako hoćeš da ikada
udriti se smiju s junacim?
Ne, ne, istočni bojni puci,
začeo sam djela veća,
a u ovoj sablji u ruci
svijeta je udes, vaša sreća!
Car Lesandro primogući
u bremena starijeh ljeta,
mlad ko i ja vojujući,
dobi carstvo svega svijeta.
A i Suliman car hrabreni,
pradjed slavni moga djeda,
sablju opasa vrsnik meni
i vojskami zapovijeda.
Dva cara ova još odavna
za izgled stavih željam mojim:
njih ću slidit djela slavna,
dokli vas saj svijet osvojim!
Hrabrene su ove sprave;
ja znam što ću i što je trijebi!“
Prista i, pun želje od slave,
stvari uzmnožne zače u sebi.
Carska blaga nebrojena
u Istok odnijet miso obraća,
i pisma u kijeh šte se imena
od svijeh vitez kijeh on plaća;
a to da tuj, ne pazeći
sipat pinez odsvudijere,
ki uzmnože skup najveći
od junaka izabere;
k janjičarom ter saviše
vele veći broj iznova
po izboru još ispiše
od istočnijeh vitezova;
a i čete spahoglana
dvakrat veće s tijem učini
s nova skupa izabrana,
s kim ih združi i sjedini.
Neka se uzdom tom ukrote
i poslušni unaprijeda,
ne štedeći sve živote,
lete gdi car zapovijeda.
Jošte odluči u svoj volji,
pod zakletvu paček reče:
tko se ukaže junak bolji,
da čas bolju prid njim steče,
na vladanja carska svoja
hteći samo da se uzvise
ki dobiju čas sred boja
s neprijateljim rvući se;
ter ne pjenez, blud i žene,
negli sama krepos gola
put od milosti i od scjene
u carskoga bude stola.
Blagodarstvom ovacijeme
svemoguć se izit nada
i u kratko prostrijet vrijeme
s istoka se do zapada.
Ovu odluku stanovitu,
pod zakletvu i pod vjeru,
najprije učini on očitu
glavi od paša Dilaveru,
s deset tisuć ki bojara
u istočnoj skupnih strani
lansku jesen mlada cara
od poljačke sile obrani.
Tim car pašu velikoga
Husaina smaknu onada,
a uzvisi slavno ovoga,
da u sve mjesto carstvo vlada.
Nu što njemu ne zataja,
još i hodži svomu objavi
i hadumu od saraja,
bijelijeh vila crnoj glavi.
Pak svakomu da se uzmuči
miso ovoga dogovora,
za koristan svjet odluči
bogoljupstvom skrit ju zdvora.
Zato glase prosu opeta
i svakomu čini znati
da grob sveca Mahumeta
na Meci će poć klanjati;
a otole put krajina
pomorskijeh svrnut reče,
sidonskoga emirina
s odmetnicim da posiječe.
PJEVANJE DRUGO
O mladosti tašta i plaha
koja srneš s nerazbora
bez bojazni i bez straha
gdi poguba tva se otvora,
smiona si i slobodna,
zašto ne imaš misli u sebi;
trudna dila tim su ugodna
i najteža laka tebi.
U ponosnoj tvoj pohlepi
sinje more mlaca utopi
komu vosak perje oblijepi,
a sunčani zrak rastopi.
Tebe uza se i oni ima
ki sred voda u ognju zgori,
gdi se s koli sunčanima
satarisa i obori.
Car Lesandro s tobom hode,
sit jednoga svijeta slave,
plaka da se još nahode
novi svijeti i države.
S tebe i otmansko plaho dijete
sada srne svojom vlasti,
ne razbiruć otprije štete
u ke pak bi mogo upasti.
Ah, u Istok, care Osmane,
mlađahan se još ne puti,
dokli verne i uzdane
tve svjetnike budeš čuti!
Mudro su oni razmislili,
što još mlados tebi ne da,
u sve volje samoj sili
ka nadalek ne pogleda.
Pršeće su tvoje odluke,
prividjenstva er ne imaju;
prednje zgode za nauke,
ljeta bo ti još ne daju.
Tvom zelenom primaliću
zrelijeh dana jesen doć će:
prije vremena nemoj u cviću
slavi tvojoj trunit voće.
Pridobivat neprijatelje
i podlagat nepodložne,
plemenite toj su želje,
misli hrabrene i uzmnožne;
nu od pogube ne čuvati
ni tvrdit se od zasjeda
smiona će se plahos zvati
bez razbora i bez reda.
Tako gusti gaj sred gora
lijep se i zelen zdvor zamjeri,
a u tamni skut zatvora
ljute zmije, vrle zvijeri.
Tim Dilaver, pokli začu
prešne odluke mlada cara,
svakčas miso ćuti jaču
i pogube nove stvara;
sveđ nahodi u pameti
veće sumnje, vrlje strahe,
da ne može tim neg rijeti
carske sprave sasma plahe.
Zato prije neg se krene
mlad car izvan Carigrada,
podiže se da spomene
što ga straši i pripada.
S učiteljem i stražnikom
ženskijem k caru hrlo poje,
znav pod kletvom da velikom
car se i njima otkrio je.
Došad svaki glavu skloni,
sprijed na prsi desnu stavi,
skut na usta carski doni
i ponižen svim se objavi.
Usred mjesta ispisana
zlatnijem cvijetjem više modra
pristolja su carska izbrana
u prilici zlatna odra.
Vrhu saga tkanijeh zlatom
stoji tugdjela zgar crvena,
zlatnom žicom i bogatom
sva napravom izvezena.
U zelenoj tuj haljini,
zlato i biser ku nakiti,
s podvitijem sprid kolini
sjedi Osman car čestiti.
Veo na rusoj glavi okolo
snježan svit mu je u sto dijela,
a u kamenu dragu oholo
sunce sja mu vrhu čela
Vrh kamenka svim bogata
sinja perja trepti kita,
tankom žicom čista zlata
u drag način lijepo svita.
Mlađahan se car ponosi
ispod toga lip nad svima:
crne oči, zlatne kosi,
a rumeno lice ima.
Mahnu rukom, i uputi
na mjesto se svjetnik svaki,
otkli, za otkrit sve što ćuti,
poče vizijer govor taki:
„Saviše je (on pokliče),
gdi car slavni zapovijeda,
da se jedan rob ističe
ulagati svih besjeda.
Nu čas ova na koju me
milos carska uzvisila
udahniva smjenje u me,
a za slavu carskijeh dila.
Viteški uče neposlusi,
s kih poljačka dobit slidi,
da tko jednom zlo okusi,
drugi put ga tja prividi.
Kud kučaju me besjede,
ako tvoje carstvo prosi:
jedno sunce vrh nas grede,
svijet jednoga cara nosi.
Mustafa ti dundo žive
i š njim mnozi u željenju
s nove tvoje suprotive
da opet na taj sto ga uspenju.
I bratja ti živu istino;
ali mati Mustafina,
žena ohola, ne misli ino
neg uzvisit sebe i sina.
I da joj se toj kad zbude –
višnja ukloni što desnica! –
ne bi ošla tvorbe hude
za utvrdit se vik carica.
Bratju bi ti bez milosti
podavila i poklala,
neka u tmine iz svjetlosti
i drugi put ne bi upala.
Vele ona zna i smije,
vele se od nje pripovijeda,
šapat, žamor vas umije
vilovitijeh od besjeda.
Ona sama usred tmina,
u najgluše doba od noći,
kad zasjede ke zapina
zovuć pako k svoj pomoći,
s lijevom nogom stane izutom
raspasanoj u haljini,
prospe kose, crnijem prutom
oko sebe krug učini;
pak, nakazni i sve srde
po imenu zvati klikne,
i strašive kletve i tvrde
neposlušnim dusim vikne.
Glas je da ona od djetinje
mliječne puti pomas kuha
i na ovnu priko sinje
noći leti vragoduha,
na kom jaše sveđ bez straha
k planinskomu vilozmaju,
gdi vještice podno oraha
na gozbe se strašne staju.
Riječ je da prije čarajući
glad ti u vojsku posla iz pakla,
ki ti veće neg mogući
mač poljački vitez zakla.
Vilenika roditelja,
vješticu joj mater glase;
na granicah od Rdelja
u Ugrovlasijeh rodila se.
Od njih na zao put se stavi
i na djela strašna i kleta,
da bio mjesec okrvavi,
žarkom suncu svjetlos smeta.
Crnu vedrinu od nebesa,
sitne zvijezde zgar priteže;
more smuća, zemlju stresa,
povjetarce vihrim žeže.
Zgrade ori, njive hara
trijeskom, gradom, zlom godinom;
priobraža se i pritvara
pticom, zvirim, dubom, stinom.
Odmetna je kaurkinja,
a u vjeri toj se zače;
nevjerna je sad Turkinja:
svi zakoni se od nje tlače.
Ne ima od duše sve spoznanja,
ni drugoga boga sluša;
njoj su u njoj sva uzdanja:
ona njoj je bog i duša.
Ljubi sina, ukoliko
po njem se uzda svijet vladati,
i, za to steć, nijedno priko
djelo izvršit vik ne krati.
Do carskoga ištom stola,
otkli pade, da uzrasti,
ne gleda ona (tač je ohola)
zlata, snage, vjere i časti.
Nije lijepa; nu hitrosti
zna s kojom se vid zaslijepi;
u raskošah, u milosti
oblijepi se, dokle olijepi.
Ugrovlaški vojevoda,
sudeć ljepos po pogledu,
za poklon ju caru poda
Mahumetu, tvomu djedu.
Sve se ovo od nje kaže;
sve ovako je li, nije li?
Ja mnim mnogo da se laže,
nu se istine vele veli.
Tim potrebne ja tri stvari
tve svjetujem carstvo sada,
ako u Istok poći mari
iz staroga Carigrada:
da drugoga cara prvo
ovdi živa ne ostavi,
er se u suho lasno drvo
oganj primi i pojavi;
pak da mater i Dauta,
Mustafina zeta, umoriš
i sve što ti priječa puta
da rastrijebiš i oboriš;
a za bratju najposlije
među mudrijem riječ je taka,
da velika rijeka nije
ka se u vele dijeli traka.“
Vizijer, cara ki je najbliže,
veće usta sva zatvori;
učitelj se hodža diže,
i ovako progovori:
„Rob, ki verno dosle uči
da se u znanju carstvo uzmnoži,
da se umnaža sad odluči
s carskom slavom zakon božji.
Kroz ma usta čuj svjet stavni
ki me nebo rijet nadiše;
ja redovnik, ti car slavni,
a Bog višnji svijeh je više.
Nemoj, slavni care od cara,
u pogubi tvoje glave
da otmanska kuća stara
trepti i š njom sve nje slave,
ter joj s prijekom pak nezgodom
zgine u tebi što nju resi,
gdi čestitim još porodom
utvrdio stola nijesi.
Prosti, prosti, gospodine,
ako budem rijet odveće:
zatajati ne ima istine
tko u svjetu izdat neće.
Neka istina mjesto ima,
a ma glava tajčas padi
pod nogami evo tvima
roba starca, care mladi!
Hvalim carstva tvoga odluke
i vizijerove uspomene,
nu ako dobre kad nauke
ču od tvoga sluge mene,
vidi mi se spomenuti
da tve carstvo ljubi pravu
uzme otprije neg se uputi
boja istočna slidit spravu;
ne robinju nepoznanu
od koljena potištena
neg gospođu izabranu,
svijetle kuće, slavna imena;
zašto, ako te sam na licu
ures lijepi usprimaga,
ter robinju za caricu
od neznana uzmeš traga,
u kojoj se nać će muci,
spomenujuć zgodu hudu,
tvoji sinovi, tvoji unuci
i nakon njih koji budu?
Ah, razmisli sa mnom sada,
što će rijeti od njih svaki?
Pun nemira, smeće i jada
daće tužbam govor taki:
‚Man se brojim od slavnoga
otmanskoga ja koljena,
ako je žena oca moga
pastirica zaplijenjena.
Djedi mi su svi očini
cari istočni privisoci;
smerni gorštaci u planini
matere su moje oci.
Djeda očinijeh bojna ruka
grad pod sabljom vlada ovi;
djed materin svaki huka
s teškim ralom za volovi.
Djed car svaki zgradi i sasta
dvor, ki sunčan zrak opsiva;
djedom goranin splete od hrasta
kućaricu gdje pribiva.
Dvorili su kitni zlata
jednim plemići usred grada;
druzijem grad je bio pojata
a dvorani drobna stada.
Oni istočni Zmaji ognjeni
prikriliše svijet u slavi;
svaki gusar ovijeh splijeni
i na vrat im uzu stavi.‘
Ah, dvije vrste protivnije
i razlike toli u sebi
tko sad vidi, tko li prije
vidje združit vik pod nebi?
Komar s orlom, a mrav s lavom
vik poroda ne izvede,
a ovčarica s svijeta glavom
hoć da rađat care grede?
Česar nijemski, kralj franački,
španjska kruna, Leh čemerni,
i britanski mač junački,
i ćesel-baš poluvjerni,
knez moškovski s prekopskijeme
haračarom, i gospoda
sva od svijeta ištu pleme
suproć sebi cić poroda;
a ti sam, ki na sem svijeti
kralj si od kralja, car od cara,
za dostojan plod vidjeti
kćer ćeš uzet tamna ovčara?
Ah, nije čudo da nejači
trag Osmanov sveđ izlazi:
krv divjačna uzdivjači
plemstva u ženah tko ne pazi.
Da sred srca ne scijen‘ tvoga
ti bi čuo želje od boja,
da od koljena kraljevskoga
nije kaduna majka tvoja.
Od ruskijeh cara ishodi,
Miholjskoga kći je pana,
svijetlijem očim bio dan vodi,
ljepota je nje sunčana.
Tatarin nju ocu ote
i tvom ćaćku caru Ahmatu
za zamjernos od ljepote
svu u suhu posla zlatu.
Grčkijeh cara i despota
raških kćeri gospodične,
rajska biješe kijeh lipota,
bijehu carom ljubi slične.
Tvoji djedi toga cića
unuci su bili cara –
slavna Ivana Palkošića,
Đurđa despota i Lazara.
Pače Zmaj se ovijem putom
u Orlovo gnijezdo umjesti,
i prid bojnom sabljom ljutom
prsten pirni ču se uljesti.
Zato i milos tva čestita
ne robinje, neg gospoje
od koljena plemenita
za ljubovce išti tvoje!
Uzmi dvije, tri i četiri,
rajske slike svaka budi,
iz svijeh strana izabiri
lipos ku ti srce žudi!
S izbranom ćeš ljubi otiti
ti pokojit bojne trude,
a svekra ćeš ostaviti
da ti carstvo ovdi bljude.
Ti ćeš stjecat porod novi,
nova mjesta; nove sriće,
a on čuvat grad će ovi
i od bratje ti straža biće.
Ni mož sumnjit da on tada,
kad se vidi u visini
sred staroga Carigrada,
odmetnik se ne učini.
Tko Otmanović nije od starih,
sablju otmansku ne ima u ruci,
a on će imat dio u carih
koji mu će bit unuci?
Tve ćeš carstvo potprijet tako
i bez misli putovati
i, utvrđen krepko i jako,
najčestitiji car se zvati.“
Hodža dospje; ali smino
slidi za njim hadum crni:
„Slavni care, tač jedino
vas trag gubit svoj ne srni!
Caricu uzmi! Razlog prosi
da od nje stječeš porod mio;
nu ne davi prije nego si
sinovim se poštapio!
Robu je ovo dosta otkriti,
diljit riječi trijebi nije
pred onijem ki na sviti
mnogo može, vele umije.
Samo, ako je vaša želja
u Istok s vojskom putovati,
od Poljaka neprijatelja
utvrdit se prije ne krati!
Dvjema sabljam na dvije strane
mučno vlada jedna ruka,
a sve pustit bez obrane,
za inih hitat, zla je odluka.
Najprije mudar način gleda
da uzdrži što je njegovo,
prostire se pak naprijeda
i prihitat ište novo.
Carstvu tvomu cića toga
spomenut se meni vidi
s krunom kralja poljačkoga
sprva iskat da mir slidi.
I pozno si i vidio
sred krvava ljuta boja,
gdje sam glavom tvom si bio,
koli je teška sila svoja!
Huđe i gore ne išti čuti –
Višnji ukloni tu nevolju!
Ako u Istok ti se uputi,
a on ostane sam na polju,
koje strane, ki li puci
oprijeće se kraljeviću,
ako dobit nosi u ruci,
a na vedru čelu sriću?
Tko vojevodi i vitezu
Kotkoviću da odoli?
Radovilskom tko li knezu
bojnom slavom ki se oholi?
Koji miri da ne padu
pan Zbaravški ke nastupi?
Ku li tvrđu i ogradu
da Zamoški ne razlupi?
Ali obranit tve države
ka će oružja, čije desnice
od hrabrene Krunoslave,
Korevskoga vjerenice?
Na konju se mnokrat ona
tište poljskijeh iz tabora
i slobodna i smiona
doprije do istijeh tvih šatora;
gdje u slici ognja živa,
reseći je teško oklopje,
silno carstvo tve poziva
i na sablju i na kopje.
Prosti, care, ako začu
smiono hvalit tve zlotvore:
sam si u poljskom pozno maču
istine ove me govore.
Nu nije čudo da obrane
proć njima se ne nahode:
vojske im su izabrane
od vojevoda i gospode.
Odrvat im moć se nije!
strašne i vrle njih su sprave:
svaki se od njih za čas bije
i za ime steć od slave,
među kopja, među mače
proz led teče i proz vodu,
i u oganj živi skače
u slobodi za slobodu.
Tim ako mir š njima žudi
tva vlas sklopit, care od cara,
s pomnom stražom čuva‘ i bljudi
Korevskoga tamničara.
Pače tvrdijeh od obzida,
gdi je zatvoren, oblas vaša
pomnu i uzdanu stražu prida‘
komu od vernijeh tvojijeh paša;
er toliko junak slavni
glasovit je sred Poljaka,
svikolici da su spravni
za otkup njegov činit svaka.“
Prista svaki od svjetnika,
a car stavno kliče u glasu:
„Živi dundo, svakolika
i ma bratja živa da su!
Bog ukloni da onoga
smrtnom ranom vik ozledim
vrh pristolja ki ovoga
sidio je gdi ja sjedim!
Ako sam ja sad uzmnožan,
i on u bitju bi mojemu,
i ko je život svoj podložan
meni, i moj tač bi njemu.
Nu ću uzmnožit straže take
dundu i bratji na pohodu,
da od zasjede svake opake
utvrdiću mu slobodu.
A maćeha oca moga
da od pastorka mrzi sina,
čudit mi se nije do toga:
to je općena svijeh krivina.
Neka ona gore oblijeta
i po tminah noćnijeh jaše;
suđena mi ne bud‘ šteta,
vilinstva me nje ne straše!
Nu sad hrlo, gdi prostiru
države se me velike,
sve gospođe da se izbiru
svijetle krvi, rajske slike!
Zatijem, potom bio dan svane,
poklisar se naš odijeli,
ter Poljakom od me strane
mir ponesi, ki svak želi!
A na stražu stani jedan
Korevskoga tamničara,
neka unaprijed nije vrijedan
utjecati vik s privara!“
Crnac hadum odi skoči
i iznać se vile obeća
zlatnijeh vlasa, rajskijeh oči,
u kijeh svjetlos sja najveća.
A odluči se u Poljaka
Hercegovac Alipaša;
med njegova riječ je svaka,
il‘ spovijeda, ili upraša.
Podsmijeh mu je sveđ sred usti,
svakomu se smerno klanja,
hitrina je sve što izusti,
unjigu’e s mudra znanja.
Zna, vuhujuć riječcom blagom,
od besjeda sve nauke,
i moguć je veće snagom
od jezika negli od ruke.
S tijem načinom prve časti
u carevu dvoru steče,
i od pastira paša uzrasti
poznan blizu i daleče.
Od tamnice najposlije
Korevskoga straža je dana
Rizvanpaši ki bi prije
rob istoga slavna pana.
Uto i noć nebu stavi
stražu od zvijezda svud okolo,
da prije reda ne objavi
svijetlo sunce zlatno kolo.
PJEVANJE TREĆE
Mraznoj zimi dođe svrha
s primaljetna jur dohoda;
snijeg s planinskih kopneć vrha,
što uze goram, rijekam poda.
Na glas tihi od vjetrica
biješe ranit zora obikla
s vijencom koji svi ružica
u rajskijeh poljijeh nikla;
kad sunčana zraka plaha
po nebu se pruži vedru,
a poklisar carski uzjaha
zlatnom sabljom reseć bedru.
S lijepom družbom on se otpravi
s otmanskoga Carigrada
put država kijem u slavi
kralj poljački Šišman vlada.
Car mu prida u pohodu
s tvrdom stražom od bojnika
bogdanskoga vojevodu,
Gašparova namjesnika;
dim Gašpara Milostića,
ki u hrvatskom rođen kraju,
bi li znanje ili srića,
jur stolova na Dunaju.
Ne poteži nu ga tjera
miso da prije sklad se uzroči
među Suncem od Sjevera
I Mjesecom od Istoči.
Sada jedne, a sad druge
konje jaše na promjenu,
probijući strane i luge
po ravnini, po kamenu.
U rumelska jezdi polja,
opet srpska naprijed slidi,
gdi su od grada Drenopolja
vrh Marice rijeke zidi;
vrh Marice rijeke koja
mnokrat brzi tijek ustavi,
kad Orfeo kraj nje poja
drage pjesni od ljubavi.
Kažu Srblji i Bugari
bistre vode sedam vrela,
koja probi i udari
na spijevanja sva vesela;
spovijedaju vihri plasi
da uspregoše vrle sile,
slavni pjesnik gdi se oglasi
pod začinke svoje mile.
Još govore: jato od ptica
slijedeć dubja gnijezda prini
za od razlicijeh čuti žica
i od glasa sklad jedini.
Na skladanje vele medno
kon spijevoca ljubovnika
od razlicijeh zvijeri ujedno
kupljaše se množ velika.
Od Orfea ovdi prvo,
neka se uvijek pak začinje,
ču zvijer, ptica, kami i drvo
skladne i slatke bugarkinje.
Bugarin ih slavni ostavi
slovinskomu svom jeziku,
djela od slave da u slavi
bugare se u njih viku.
Tim u njih se još začina
što se u pjesan stavi odavna
od Lehsandra Srbljanina
vrh svijeh cara cara slavna.
U njih svud se vitez hvali
koga krunom kopje obdari:
Stjepan Uroš i ostali
od Nemanjić kuće cari.
U njih žive slava obilna
ku Kobilić steče mudri,
kad handžarom cara silna
na Kosovu smrtno udri.
Prosvijetlit se u njih hajo,
ne zavideć sunce žarko,
Svilojević još Mihajo
i Kraljević junak Marko.
U njih jošte vas svijet puni
glas i bojna djela slovu
od Lauša ki se kruni
u Budimu i Krakovu.
Glas se u njih sred naroda
od istoka do zapada
vjera, gospostvo i sloboda
Dubrovnika mirna grada.
U njih Janko vojevoda
visoko se uzvisio,
da je obrana i sloboda
od ugarske krune bio.
Svaka strana ka je najdalja,
svako doba, svako vrime
Matijaša sliša kralja
nedobitno u njih ime.
U njih Đurđa Skenderbega,
satritelja turskijeh sila,
priko svijeta lete svega
još viteška bojna dila.
Na veliku u njih glasu
Šišman Bator jošte stoji
da otmanske vojske rasu,
kih nebrojni bijehu broji.
U njih svakčas rastu u slavi
svi poljački kralji izbrani:
Jadželoni, Vladislavi,
Kažimiri i Šišmani.
O Šišmane, vedra krvi,
ki od Leha i od Kraka
tretji imenom, slavom prvi,
u kraljevstvu si od Poljaka,
u njih i ti, o mogući
poljski kralju, slavan jesi
da sjevernoj carskoj kući
ote krunu ka te resi;
da otmanska teška sablja
pod tvim britkim mačom puče;
da svud tvoj konj, tva korablja
zemlji i moru posluh uče.
Nedobitan s toga uzroka
carevat si svijetu sio,
ako od Zapada i od Istoka
dva cara si pridobio.
Jedan, s čudom neizmerne
tve kriposti čim zamjeri,
za ljubovce da ti verne
dvije kraljice, carske kćeri;
drugi, oholo ki pod nebi
vrh cara se svijeh ponosi,
samomu se klanja tebi,
s poklisarim mir ti prosi.
Nu je najveća tvoja slava,
kruno vedra i čestita,
što imaš sina Vladislava,
ki na carstvo sviće od svita.
O prislavni kraljeviću,
nedobitna tvoja dila
ja bugareć slavan biću –
ta je imena tvoga sila.
Ah, srećnijeh mojijeh dana!
Ki ću pokoj nać u trudu,
ako u smrti cara Osmana
sred tve slave živjet budu!
Ja po sebi ne imam vlasti,
ako milos‘ tva me ostavi;
ti uzdrži, za ne pasti,
pod tve krilo tko se stavi!
Sivi Sokole od Sjevera
koji letiš sunca više,
trebuju mu tvoja pera
tko ište djela tva da piše.
Zašto ne ja, danu Orfeo,
kad bi od tebe spijevat htio,
vele bi se prije smeo
neg bi izreko stoti dio.
Na kraljevstvo od koljena
od sto kralja kralj te rodi
ki sjeverna nebrojena
mjesta vlada i gospodi.
Kraljica je majka tvoja,
česarova sestra slavna,
od sjeverne kuće koja
česaruje svijet odavna.
Česarova kćeri obdari
i tvu mlados Višnji zgare;
rodiše te kralji i cari,
i ti rađa‘ kralje i care!
Kruna od krstjan ka je najdalja
u rodu te blizu gleda;
franačkoga imaš kralja
i španjskoga bratučeda,
koga carstvu Indije sada
nove svijete more plodi,
komu sunce sred zapada
ni u noći ne zahodi.
Moškovsko je kneštvo glavu
pod tve noge priklonilo,
kad se u boju u krvavu
od tve ruke pridobilo.
Ti od sjevera sjever brži
sred Nestera i Dunaja
rva, tište, slomi i skrši
ognjenoga ljuta zmaja.
Svijetlo Sunce, sini, sini
u vedrinah od istoka,
tjeraj Mjesec k noćnoj tmini,
dan da svane s tvoga oka!
Kraljeviću, živi, živi
nedobitan dovik vika;
u pravednoj suprotivi
dobij Sveda odmetnika!
Rasti, rasti, Vladislave!
Svi narodi tvoj glas čuju
i za jedne tvoje glave
sto kruna ti odsad kuju.
Slijedi, slijedi tva vlas mnoga –
tijesan joj je jur kraj ovi –
preko mora Ledenoga
novoj zemlji bit car novi.
Svemogućstvu tvomu, vidim,
svijet bit jedan neće dosta! –
Ali je vrijeme da put slidim
gdi poklisar carski osta.
Jaše vizijer i najbliže
goru od sedam vrjela gleda;
k južnom kraju Vitoš diže
vrh u dubju niklu iz leda.
Kunovica, grlo od svijeta
ka verigom dugom veže,
i Planina Stara opeta
prostire mu se i proteže.
Dno vječnoga leda i mraza,
gdi su pukle ove gore,
starijeh doba čeljad kaza
od oružja boga dvore.
Da se gvozden stan nahodi
Martov ovdi bi na glasu:
gvozdje miri, gvozdje podi,
stupi i vrata od gvozdja su.
Tim još i sad, gdi se reče
da je od boja bog stanovo,
gvozdena se ruda siječe,
mjesto je zvano Samokovo.
Provadijom jaše paka
i na žalijeh mora Crna,
otkud sviće danja zraka,
bijeli mu se grad od Varna.
Pazi Varno nadaleče,
gdi vojujuć jur junački
smrt Vladislav slavni steče,
kralj ugarski i poljački.
Ali vele s boljom kobi
sad Vladislav novi u slavi
blizu Varna cara dobi
i u potjeru s vojskom stavi,
čim s junacim, kim je bio
knez Kotković Ivan glava,
svom je rukom osvetio
čas staroga Vladislava;
a Kozaci, srnuć hrli
starijeh šteta u zamjenu,
požegli su i potrli,
pače smakli Varno u plijenu.
Nove raspe stara grada
mimohodeć paša žali
i proć volji svojoj tada
bojnijeh Kozak vojske hvali.
Bugarska mu sela ostaju
s lijeve strane: k desnoj kuča,
gdi se k morskom stere kraju
plodna i pitna svim Dobruča.
U njoj težak mukom dugom
od truda izdan vik ne osta,
er što uzore za dan plugom
s općinom mu ‚e hrane dosta.
Prostrana je zemlja toli
da, tko gleda sjemo tamo,
stalo mu se svudi okoli
s poljem nebo vidi samo.
Dvakrat ovdje zlatne pčele
u ljeto se jedno roje,
i tolikrat ovce bijele
jagančiće kote svoje.
Iz Dobruče uz Zagorje
k Podunavju paša slidi;
lijepa mjesta, drag prostor je,
sve se puno sela vidi.
Kite zlatne i rumene
vise o dubju voća zrela,
pod kim traje dni ljuvene
čeljad mirna i vesela.
Rojna ulišta, mliječna stada,
žitne njive svak uživa;
Nikopolje od zapada,
Drstero, otkud sunce siva –
Nikopolje, komu nije
od sto oka mos daleče,
rimski česar ki prostrije
gdi najširi Dunav teče.
Vrijeme mrakom od zabiti
cara i carska krije imena:
samo je svijetla vik na sviti
djela uzmnožnijeh uspomena.
Čas poklisar ne puštava,
nu pospješno naprijed hodi
uprav rijeke od Dunava,
na Ćelijah da ju brodi.
Ćelije su grad njekada
glasovita bile imena:
obilježja jedva sada
naziru se iz kupjena.
Bogdanski u njih vojevoda
Stjepan caru odrva se;
gdi visocih krov bi poda
sad na suncu stado pase.
Mru gradovi ogrnuti
od kamenja stanovita,
a od umrle čovjek puti
žali er ne ima vječnijeh lita.
Ah, ponosna naša čudi!
I jes jošte ki se vara,
i u životu tvrd se sudi,
videć kami da se obara!
Poharana grada ziđe
s desna ostavi Turčin kraja,
i upriječi put da priđe
priko rijeke od Dunaja:
gdi zlamenja mjesto hrani
još i ostatke male njeke
od mostova koje lani
car prostrije priko rijeke.
Mos bo oholi Dunav ne da
vrh sve rijeke držat brze,
neg samo oni ki mu od leda
stavi sjever ki ga mrze.
Tim poklisar cara Osmana,
ko u bogdanska polja ujaha,
vidjenje mu kobnih strana
stupit ne da bez uzdaha;
pače, sve što naprijed jaše,
huđa žalos sveđ ga trudi,
kosti gole čim plesaše
od pobjenijeh turskijeh ljudi.
Srcu odoljet moći ne ima,
da od bolesti vas ne trne,
pazeć silom prid očima
carski rasap kud se obrne.
Vidje polje svim široko
ko car prikri s vojskom prije –
sokolovo sivo oko
prigledat ga moćno nije –
da na svaku diže stranu
turskijeh kosti gore gori,
gdi iz po svijeta množ sagnanu
mač poljački na tli obori.
Slijedi teški put u jadu,
i ostaju mu naširoku
Ugrovlasi u zapadu,
crni vali u istoku.
Ne ustavlja se čas po putu
Turčin, paleć zemlju uzdasi,
paček za otkrit žalos ljutu
u ovake se tužbe oglasi:
„Ah, davori, družbo mila!
Poznaste li mjesta kleta,
gdi neizmjerna naša sila
minutoga pade ljeta?“
Beg bogdanski uza nj hode
molit mu se ovdje stavi
broj junaka, mjesta i zgode
da mu od turske vojske objavi,
veleć: „Kaž‘ mi – biće utjeha
druga naći sred nevolje –
sve što od cara bi do Leha
i ko caru Leh odolje.“
___________________________
Suze sina razmetnoga
Plač prvi
SAGRIJEŠENJE
„Vivendo luxuriose dissipavit substantiam.“ Luc. cap. 15.
1.
Grozno suzim gor’k plač sada,
Gorko plačem grozne suze,
Ke razmetni sin njekada
Kajan s grijeha ljevat uze;
Je da i moje grijehe oplaču
Suze u suzah, plač u plaču.
2.
Vječnoga Oca, vječna Riječi,
Ka si umrlu put uzela,
Da se od smrti svijet izliječi
Ka svima bješe život spela,
Riječi, u ljudskoj ka naravi
Pravi čovjek si i Bog pravi;
3.
Ti sa neba pošlji odi
Meni duha prisvetoga,
Ki od Boga oca ishodi
I od tebe sina Boga,
Da on objavi s moga glasa,
Za naš nauk, što ti kaza!
4.
Blag Jezuse, i ti prosti,
Čim razmišljam vrh dubina
Neishitne tve mudrosti,
Uz istinu ka taština
Ako s moje slabe svijesti
Priloži se i namjesti.
5.
Za otvrdnutu svijes prignuti
Na skrušenje od pokore,
Trijebi je od svijeta spomenuti
Himbe i varke sve najgore,
I da prostit vlas višnja je
Vazda spravna, tko se kaje:
6.
Tako i ljekar s prva od svudi
Istečenu ranu otkrije;
Ni ga smuća, ne ga trudi,
Što nečisti crv izije:
Donijet bo je sva odluka
Dugo zdravlje s kracih muka.
7.
O grešniče, u zlu tvomu
K vječnomu se dobru uteci,
U izgledu viđ ovomu
Sebe istoga, kaj se i reci,
Veće božje da je smiljenje,
Neg sve ljudsko sagriješenje.
8.
Dan večerom, čovjek svrhom
U životu svom se hvali;
Milos Višnji dijeli s vrhom
Svijem, ki su u njega ufali:
Sviđ se, vjeruj, ufaj, sluša‘,
Što skrušena stječe duša.
9.
Pod česvinam grm prignuti
Gdi u spletenu gaju raste,
A o klisurah strme ljuti
Gledaš visjet divje hraste,
Ter pod snijegom vrsi bijeli
Planinam su posijedjeli.
10.
Sin, ki dio blaga očina
Rasu, čim se blude tiri,
Sharan stražnik od živina,
Kijeh želudom gora žiri,
Na hrek jedan suh se biše
Naslonio teško odviše.
11.
Tuj, čim skončan u životu
Jedva uzdahne podiraše,
Mrući od glada žirnom skotu
Na jestojsci zavidjaše,
Nasitit se želeć veće
Pićom, ka se prascim meće.
12.
On, ko dobar svacih mnoštvo
Na veliku zlu promijeni,
I bogatstvo u uboštvo,
I u prikor glas pošteni,
Kliče ovako vas u smeći,
Sebe u sebi ne videći:
13.
„Ah, ter ja sam mladac mili,
Oni mladac primljen svuda.
Od koga se vik ne odili
Slas ljuvena i razbluda,
Znan, plemenit, bogat, vrijedan,
Slavljen, dvoren, služen, gledan!
14.
Ako ja sam oni isti
Sad u sebi, jaoh, da gdi je
Sviono ruho, grimiz čisti,
Plemenito ki me odije?
Gdi su obilne gozbe moje,
I prijatelji i gospoje?
15.
Ah, ja nijesm, ki sam bio,
Ako u meni nije mene;
Jaoh, svak me je ostavio
Sred pustoši sej kamene;
Pače gola i kami oni
Studeni me svojom goni.
16.
Mješte piće slatke, uljudne,
Mješte dvora pozlaćena,
Mješte sluge, u noći i u dne
S kih mi dvorba bi činjena,
Mješte uresne svim postelje,
Gdi pokojah moje želje;
17.
Jestojska je ma jedina
Nepoznano gorko travje,
Prasci družba, dvor planina,
Kami tvrdi meko uzglavje,
A raskošna, jaoh! pernica
Suha zemlja crna lica.
18.
Čačka moga dvorne sluge
Obilnim se brašnom hrane;
A ja od glada mrem pun tuge
Sred pustošne ove strane,
Želeć kao zvir, nu zaludu,
Naći brašno u želudu.
19.
Ah na ovo li bludnos tvoja
Dovela me, izdavnice,
Ka pod slikom od pokoja
Dvorne i blage ljubovnice
Na službu me tvu zapisa
Dokli iz mene krv isisa!
20.
Ah, nesvijesna, ka ne gledaš
Ni razloga, ni zakona;
Ah, bezočna, ka spovjedaš
Za istinu laž smiona;
Ka sred srca nemaš svoga
Srama od ljudi, straha od Boga.
21.
U nečistoj koga želji
Ne prigrli i ne primi?
Tvoji su bludni priatelji
Vazda bili ljeti i zimi,
I tudjini i mještani,
S kim te ugađa trg pogani.
22.
Ah, s kijem se nisi stala?
Tko ti nije bio sred krila?
Tko je taj, koga nijes‘ izdala.
Koga nijesi privarila?
Sveđ nekrepka, sveđ razlika,
Tamna, tašta, huda, prika.
23.
Ne ću mučat zle načine.
Kim me bitje iskorijepi;
Spovijedat ću varke istine,
Kim me opsjeni i zaslijepi;
Ukopat ću u ove gore
Tve sramote, me prikore.
24.
Bješe zlatan pram vrh čela
Za razbludu raspustila,
Svitlos draga i vesela
Sjaše iz oči sunca mila;
A capćaše posred lica
Združen trator i ružica.
25.
Od koralja usti objavi
A od lira prsi svoje,
Govoraše nje gizdavi
Posmijeh: „Daj mi srce tvoje!“
Veljaše opet: „Daj ga meni!“
Pogled slatki i ljuveni.
26.
Nje svi čini bjehu drazi,
Sred razblude i miline;
Neka želi, tko ju pazi,
Tko ju želi, neka gine:
Bijelom rukom, snijeg nadhodi,
Tihijem stupom tančac vodi.
27.
Ah, ma svijesti zapanjena,
Sve ovo scienjah i saviše,
A ona stara iz korjena
Priobrazila sliku biše,
Čim oblipi i namasti
Bliede kože suhor tmasti.
28.
A ostriže s mrca vlase
I crvima uze iz usti,
Te ih iz groba stavi na se,
I u rudeže zlatne spusti:
Plijen od smrti da je sva dika,
I vez slatki ljubovnika.
29.
Pepeo lica pogrešpana,
Suha, žuta i pjegava,
Bi načinit toli znana
Hitrom silom od naprava,
Da se crno bijelo ukaza
Na obrazu bez obraza.
30.
A mažući raskrvavi
Usti oprhle, pomodrene,
Na sramotu od naravi
Da ih koralji zarumene;
A ogoli premaliće,
Da svu zimu skrije u cviće.
31.
Pristavljenih vrhu kosi
Trepte od cvića perivoji;
Na ustiju cvijeće nosi,
Na prsijeh cvijeće stoji,
Cvijeće u rukah, cvijeće svuda,
I ona u cvijeću zmija huda.
32.
Medna je riječca, srce otrovno;
Oči ognjene, prsi od leda;
Ljubit kaže, mrzi skrovno;
Vijek ne želi, sveđ te gleda;
Jedno misli, drugo čini,
Vara, izdaje, laže i hini.
33.
Ja za ovu samo hajem,
Sama je ona moja draga,
Samoj njoj se ne pristajem
Svu noć vrtjet oko praga,
Klikujući skladnom pjesni
Nje ljeposti, me ljuvezni.
34.
Ona, ko me vidi i pozna
U nju mrežu uveznuta,
Kaže mi se nemilosna,
I na moj plam ostinuta;
Ja ju gledam bez prestanja,
Ona od mene oči uklanja.
35.
Nje mraz oganj moj razgara,
Nje gnjiv ljubav moju uzmnaža;
Žeravom me led satvara
S omraze mi sve je draža;
Slatki mi su nepokoji,
Prid očima sveđ mi stoji.
36.
Ona bježi, ja ju slidim,
Krije se ona, ja joj pišem,
Kako za njom gasnem, blidim
Venem, sahnem i uzdišem:
Ona pismo dere i meće,
Čekajući stvari veće.
37.
Ja opet milos da isprosim,
Bit s naprava ljepši žudim:
Svilu oblačim, cvijetak nosim,
Resim lice, kose rudim,
Sveđ uzdahe šiljem ognjene
Ne stavlja se ona od mene.
38.
Ja razumjet sebi davam,
I ono što je, da je ne ću:
S novijem gizdam i napravam
Gostim, dvorim bolju sreću
Šetam, gledam, spjevam milo,
Nu je zaludu svako dilo.
39.
Naposlije ruka stupi
Na mač britki od pjeneza,
Je da on probije i razlupi
Tvrde oklopi draga uresa,
I dobitnik s njim izabrani
Dodem, gdi ma lijepa brani.
40.
Promjenjiva i veseli
Ona tada sliku svoju;
Kaže, ino da ne želi,
Neg ispunit želju moju:
Oči u oči me upira,
Blijedi, uzdiše i umira.
41.
Ja biljege videć ove,
Ne štedim se i ne kratim
U razlike njoj darove
Pjenez veći da potratim:
Ona u zlatu primljenomu
Mjeri ufanje srcu momu.
42.
Za na svrhu doć žuđenu,
Ja šiljem opet s veće zlata
Dragi kamen u prstenu,
Biser za ures bijela vrata,
Na riječi me ona drži,
Obećava, a ne vrši.
43.
Jedan pogled bludno striljen,
Sladak podsmijeh, riječca od meda,
Željan uzdah, ali usiljen,
Ki mi proda srce od leda,
Izabrani i velici
Mojih rana bijehu lici.
44.
Zlato leti u toliko,
I iz mojih bježi ruka;
Blijedi lice sve koliko,
Skončavam se, i od svijeh muka
I od svih šteta život prima
Za svu platu vjetra i dima.
45.
Moj ju ognjeni uzdah moli,
Da me u trudu već ne hrani:
Mojim se on trudom boli,
I obećava, i opet brani
Tako hitro, da ti kaže,
Da si ti kriv, što ona laže.
46.
U to život u dne, u noći
Skončava mi se i odlaga;
Mećem, sipljem sa svom moći:
Sve što imam i zlata i blaga:
Mrtav razbor, svijes je slijepa,
Na zlo srnem, ko me cijepa.
47.
Ter u način poplavice,
Ka sve nosi, što zadere,
I oreć se niz litice
Valja gore, polja ždere:
Obori se i poždrije
Me imanje najposlije.
48.
Nu bi šteta mala bila
Dobra izvanja izgubiti,
Da me nije usilila
Blago lijepo potratiti,
Unutrnje me kriposti
Bez obzira, bez milosti.
49.
Što ne učinih, što ne skrivih,
U ku zlobu s nje ne upadoh?
Tlačih zakon, neprav živih,
Tlapih, mamih, grabih, kradoh;
Na vrlija se djela spravih;
Sram poplesah, Boga ostavih.
50.
Bijeh obličje izgubio
I priliku od čovjeka;
Od mene se svaki dio
Preobrazi s grijeha prijeka;
Pače u grijehu obraćena
Osta ma put strašna sijena.
51.
Staše u glavi ponosita
Vrla oholas u nescijeni
A u čelu stanovita
Zasječena u nesvijes meni:
A na obrazu blijedo i mrazno
Bezočanstvo bezobrazno.
52.
Mećahu oči s navidosti
Zglede otrovne, zlobne i krive;
A pjenjaše pun gorkosti
Sve čemere jezik žive;
A rigahu usta huda
Krv smrdeću gnjusna bluda.
53.
Uši iđahu pomno i hrlo
Osluškujuć hude raspe;
Jezovito zjaše grlo,
Da proždorstvo vječno zaspe,
Ruke pohitne i skupljene
Bijehu, a noge k dobru lijene.
54.
Glavu, čelo, oči, uši,
Usta, grlo, ruke i noge,
I u tijelu i u duši
Opak i pun zlobe mnoge,
Vas naman se viđah grda
Vrh nakazni, vrh svijeh srda.
55.
I ako pričuh u ke doba,
Da se o meni zlo govori,
Nenavidnost, rijeh, i zloba
Sve uzroči ovo i tvori;
Ako rođak ki me kara,
Prikleh mu se, da se vara.
56.
Vrgoh stare prijatelje,
A za novu mu družinu
Uzeh onih, s iste želje
U bludnosti koji ginu;
Vodih za mu stražu ovih,
Gozbe obilne njim gotovih.
57.
Bez pristanka s njima šetah,
Ljubljenijeh oko mira.
S njima tražah, koga sretah,
Da oči gdi i ja ne upira,
I kon toga mnokrat mista
Bi mi od sumnje sjen ma ista.
58.
Tu li na zbilj tko ga minu,
Još da na nju ne pogleda,
Uzeh sumnju za krivinu,
Zgrizoh sebi usne od jeda,
Rijeh, u kući živ se spraži
Bud prijatelj moj najdraži.
59.
Što ne stvorih, što ne rekoh,
Što ne prosuh oda svudi,
Dokli od nje ono stekoh,
Što ma bludnos većma žudi,
I što ona huda odviše
Dala od prije mnozijem biše.
60.
Ah, prem ziđe na pržini,
I vrh morske trči pjene,
Tjera vihar po planini,
Omekšava tvrde stijene,
Malim sudom more prazni,
Zmiju grije, lava blazni.
61.
Kaže ropstvo, krije verigu,
Ište zdravlje u nemoći,
Kami u cvijeću, cvit na snigu,
Snig na suncu, sunce u noći.
Vjeru i ljubav tko god scijeni
U nekrepkoj naći ženi.
62.
Upuštava najposlije
Mene, i k sebi tamno druži;
Ije sa mnom, sa mnom pije;
Jakno zmije vrat mi okruži,
Ljuta, otrovna i veoma
Bludna, bezočna i lakoma.
63.
Ona i trbuh moj bog s nebi
Bijehu; neka bez jezbine
I zaliha pića u sebi
Bludnos moja ne ostine;
Tim probirah sa svih strana
Piće izvrsne, vina izbrana.
64.
U dne, u noći, ljeti i zimi
S njom ustarah zlobe moje,
Zavežajem nečistimi
U sljepilu svezan stoje
O nje vratih, kao pas jedan,
Prstom kazan i od svud gledan.
65.
Ah, dosta se jednom samo
Plešuć obzir časti odreći,
I zrcalo, ko imamo
Pred očima, vrć za pleći;
Neka ne mi, da nu druzi
Vide, ki su naši ruzi.
66.
U smrdeću bludu mnogu
Rastijahu moji prikori,
Živuć ko zvijer u brlogu,
Ku sad pasem u ovoj gori;
Gnusoba me s tamnih dila
Bješe svega priklopila.
67.
Ah, sram jezik veće veže,
Da ne kaže u naprijeda
Bludni oganj, ki požeže,
Moje biće sve bez reda;
Najposlije dokle izgrnu
U pepelu mu čas crnu.
68.
Jer, ko dah joj sve me blago
I već ona viđe u plati,
Da uboštvo moje nago
Ne imaše joj česa dati,
I da mi je kosti ižela,
Krv ispila, meso izjela,
69.
Ter da sam se ogolio,
I bez zdravlja i baz časti,
I da veće sunca dio
Ne može me s nje dopasti;
Pokli pođi duša od zlata,
Vrže i ljubav mrtvu iz vrata.
70.
Osta ljubav pri koristi.
Nu ne poznav još ja toga,
Na običajni blud nečisti
Idem k raspu bića moga;
Ali ona nemilosna
Mene uboga tad ne pozna.
71.
Tako jak cvit, od uresa
Ki nije veće, kad uvene:
S prva očinka, opet splesa,
Pak izmete na dvor mene:
Neka u prahu i u kalu
Strenu ostavim diku opalu.
72.
Da su od zlata polje i gore,
Da sve rijeke zlatom teku,
Da je pućina zlatan more,
Da vas saj svijet zlatan reku:
Svijem tijem ne bi stoti dio
Ženske želje napunio.
73.
Ljepos, razum, ljubav, vira
Sve je pričica i besjeda:
Kakav si, ona ne razbira,
Koliko imaš samo gleda;
Zlato iz tebe izet ište,
Za vrć pak te na smetište.
74.
Ja u taštu stratih bludu
Čas i pamet i imanje,
I ne osta mi drugo u trudu,
Neg il žalos i kajanje,
Kad promislim cića jada
Tko sam bio, tko sam sada.
Plač drugi
SPOZNANJE
„Et reversus in se.“ Luc. 15.
1.
Pokli božja veličina
U početak svijet satvori,
Sred općenijeh najprije tmina
Od svjetlosti zrak otvori,
I ostaše razlučene
S bijelim danom noćne sjene:
2.
Tako u tminah svijeta ovoga,
Zametena svega u sebi,
Kad čovjeka umrloga
Vlas pritvara višnja s nebi,
Prosvitlili ga blago dosti
Najprije zrakom sve milosti.
3.
Netom ovi zrak udari
U stražnika žirnijeh stada,
Viđe i pozna sve privari,
Ke mu uzrok bijehu od jada,
I da staše za satrti
Svoj zli život gorom smrti.
4.
Tim pokliče: „Tko me ovako
Ukopa u skut pustijeh gora,
Da želeći dobro svako
Od glada umrem pun prikora,
Čekajući mješte groba
Da me proždre zvjerska utroba?
5.
Za sve jer bi pravda bila,
Tko god žive kao zvjerenje,
Da i mrtav na sto dila
Od zvjerenja razdrpljen je:
Ako i zvijeri nebi strane
S piće utekle svim pogane.
6.
Ah! ljepoto draga očima,
Ka za zlatom smagneš toli,
Evo plate, ka se prima
Slideć ures tvoj oholi,
Da i zvijeri bježe prike
Ljudsko srce s tve prilike.
7.
Ti si oblak, ki zastupa
Viđenje nam od nebesi;
Gine, tko tvim putom stupa,
Zapletena toli jesi;
Nevjernost je tva istina,
Družba: ispraznos i taština.
8.
Djevojčice prigizdave
Cvijet čistoće svoje mile
Pod raskošam tve naprave
Nepomno su otrunile:
Ti najdraže prijatelje
S tve otrovne svađaš želje.
9.
Ti postelje ženitbene
Priljubovstvom mnokrat skvrniš;
Ti svitlosti proslavljene
Ime tlačiš, zraku crniš;
Ti prihvaćaš bludim tvima
Ljubovnika u hotima.
10.
Ti nevješte mladce vodiš
Mrtvijem pramom zavezane;
Pogledom ih ti gospodiš
I u srcu stvaraš rane;
Ti ih vodiš na zla svaka:
Oni hudi, ti si opaka.
11.
Prikiduješ ti zavjete
Ljudem Bogu posvećenim,
Čiste želje, misli svete
Da potamne bludnom sjenim,
I da plijen je tvoga obraza,
Što se Višnjem jur prikaza.
12.
Turske sablje na pravednih
Ti obraćaš jedovito;
Mjere od suda od najvrednijih
Rukah kriviš ti očito;
Samosilna svud se čuješ,
Istijem kraljim ti kraljuješ.
13.
Gradovi su glasoviti
U pepelu tvojih plama;
Ti vas ures njih čestiti
Splesa i posu travom sama;
Ti si uzrok vječnijeh šteta,
A u sebi što si opeta?
14.
Jedno ufanje, ko sveđ bježi;
Zlo u slici prazna dobra,
Plam, ki spraža, a ne vriježi;
Noć, ku za dan sljepac obra;
Vjetrić, huđe ki razgara;
Obećanje, koje vara.
15.
Jedan stabar, ki neplodan
Samo u sjen se širi i stere:
Slados gorka, ijed ugodan;
Glas bez riječi, riječ bez vjere;
Hip u viku svijeh godišta;
Vjetar, magla, sjen, dim, ništa.
16.
Meni se je dogodilo
Kao djetetu, koji hrli,
Gdi plam svijeće ckili milo,
Najposlije ki ga oprli;
Kao lepiru, koji udara
Oko ognja, ki ga zgara.
17.
Jur za zrakom umrlime
Od liposti, ka svim udi,
Slideći ga sve me vrime
U ljuvenoj u požudi,
Mlados kopne, život ginu:
Ah, sad poznam mu krivinu!
18.
Ah, spoznanje pričestito!
Unutarnja s tebe zraka
Razvedrena vidi očito
Pravo dobro bez oblaka,
Gdi je spasenje, gdi su moji
Slaci i draži svim pokoji.
19.
Jao, vez, ki me smrtno veže,
Ja ne poznah sred krivine:
Tako i more ne uteže,
Tko mu nori u dubine;
Nu na vrhu pak kada je,
Trud mu i malo vode daje.
20.
Kose, ke zvah zlatom prije,
Jao, zabliješten s njih na blizu,
Poznam da su ljute zmije,
Ke sad srce moje grizu;
A s pogledim svitle oči
Munja, iz koje trijes iskoči.
21.
Ono lice, gdi mi siva
U ružicah zora bila,
Sad je drača bodežljiva
I ma vječna noć nemila;
A usti, ko mnjah da med hrane,
Čemerom su otrovane.
22.
Zraci, kijem se život diči,
Zovući ih zvijezde svoje,
Himbeni su provodiči
Bili od tamne smrti moje.
A posmijesi vedri i slaci
Puni grada crni oblaci.
23.
Ah, i ostavih mjesto rodno,
Probijući strane i luge,
I ištući što je ugodno,
Nađoh jade, brige i tuge,
I u doba toj smeteno
Ostah kano drijevo odsječeno.
24.
Eto život moj svjedoči,
Kakav svijet je i što daje:
Kad se smije, plač uzroči,
A kad blazni, tad izdaje;
U uresnu lijepu sudu
Sdrži nalip i smrt hudu.
25.
Celovom te slacijem truje,
Grleći te smrtno ubija;
U hvalah te istijeh psuje,
A krepčinah svije previja;
Razlik obraz stavlja na se,
Kao zvijer, ka se vjetrom pase.
26.
Tiho s hitrim zasjedami
Tjera iz srca svih bojazni;
I unjeguje s prva i mami
Pod prilikom od prijazni,
Pa ko silnik pleše i meće,
Tko se uzda u nj najveće.
27.
Tako i more u tišini
S kraja pomorca u plav zove
A kad ga ima u pučini,
Skoči i uzavri na valove,
I u potopu, ki na nj ori,
Prije smrti grob mu otvori.
28.
Ah, sad imam pamet hitru,
Sve je, što svijet gleda i dvori,
Na ognju vosak, dim na vitru,
Snijeg na suncu, san o zori,
Trenuće oka, strila iz luka,
Kijem potegne snažna ruka.
29.
Ah, nije život ljudski drugo,
Neg smućeno jedno more,
Neg plav jedna, koju dugo
Biju vali kao gore:
I sred ovih netom tmina
Čoek se rodi, mrijet počina.
30.
Bježi, kud znaš, što hoć, čini,
Zapad i istok vas obhodi,
I beskrajnoj po pučini
Svijet kružeći Indije brodi;
Krij se u jame gorskijeh hridi:
Smrt svuda te slidom slidi.
31.
I nije stvari, koja može
Ubjegnuti toga suda;
U pokoju sred raskoše
Stoj bez misli i bez truda:
Bran, se oružjem, zlato trati,
Ne ćeš joj se othrvati.
32.
Smrt ne gleda ničije lice,
Jednako se od nje tlače
Siromašne kućarice
I kraljevske te polače;
Ona upored meće i valja
Stara i mlada, roba i kralja.
33.
Vedre krune, teška rala
Jednom kosom ona slama;
Lijepos, blago, snaga i hvala
Sve je prid njom na ognju slama
Gluha i slijepa bez obzira,
Kud prohodi sve satira.
34.
Zgrade ohole, ke visješe
Njekada se do nebesa,
Sad hrvane po tleh leže,
Gnjusnom stopom stado ih splesa;
A od unuk se carskieh hrane
Kosti gore ne ukopane.
35.
Slavne gospođe i kraljice,
Kih liposti još se hvale:
Zlatne kose, drago lice,
Ljuven pogled, ke su imale,
Ah, viđ, što su u ovo doba:
Malo praha u dno groba.
36.
Gdi su mlaci prigizdavi,
Plemeniti i bogati,
Ki cijenjahu njegda u slavi
Pored suncem u vik sjati?
Ah što je od njih sad ostalo,
Neg li u zemlji zemlje malo?
37.
Gdi junaci, koji snagom
Lave hrvaše i medvjede?
Gdi razumni s riječi blagom
Ki daždjahu med s besjede
Gospodeći srca umrla?
Smrt u pepeo sve je strla.
38.
Gdi oni, ki se od svih ljudi
Dobitnici oglasiše?
Gdi li uzmožni, kih požudi
Krug malahan vas svit biše,
I ostali ne brojeni?
Svi su u laktu zemlje zbijeni.
39.
Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom, kijem svit hara,
Od vremena su uzorana,
Jest, tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!
40.
Mru kraljevstva, mru gradovi,
I njih plemstvo trava krije;
A jer je umrli život ovi,
Čoek u srcu miran nije;
A svaki dan vidi očito,
Da nije ništar vjekovito.
41.
Vrijeme hara stanac kami,
I žestoko gvožđe izjeda;
A hoćemo mi, da nami,
Ki smo od zemlje, svrhe ne da?
A ako život naš je zgledan,
Vas nije drugo, neg hip jedan.
42.
Što je bilo, prošlo je veće,
Što ima biti, još nij‘ toga;
A što je sada, za čas ne će
Od prošastja ostat svoga,
Na hipu se vrijeme vrti,
Jedan hip je sve do smrti.
43.
Ah, da u što možeš rijeti,
Da se uzdaš veće odi?
Je da u vrijeme? Vrijeme leti,
I u dohodu svom prohodi;
Zgledaj ga si, svid se, tko si,
Ufaj, kaj se, moli, prosi.
44.
Tko se rodi, svak umrije,
i bi, kao ti, prije tebe;
Da, kao njemu, i tebi je
Mrtav biti od potrebe,
Da za tobom rode opeta
Novi narod nova ljeta.
45.
Ali svak čas gdje gledamo
Mrijeti i djecu u povoju;
Ah jaoh, za šta ne imamo
Više glave sveđ smrt svoju?
Ka čas po čas zgodu pazi,
Da te ubije i porazi.
46.
Nu smrt ovo nije, što čini,
Da sve umrle narav stiže;
Smrt je ono, što istini
Vječni od raja život diže:
Kratak uzdah smrt je od svita:
Smrt je od duše vjekovita.
47.
Ah, jednaka smrt je svima;
Ah, i svak zna, da umrijet će;
Ali s mukam jednacima
Doć svakomu smrt, jaoh, neće
Dobri će i zli umrijet jednako;
Nu u raj dobri, zli će u pako.
48.
Dobri će u raju puni uresa,
Gdi u vedrini bez oblaka
Sja vrh sunca i nebesa
Jedna svjetlost u tri zraka.
Pod pristoljem gdi višnjime
Stoji udes, sreća i vrime.
49.
Gdi u ljubljenom svomu Bogu
Duša slavom opojena
Dobro izvrsno, rados mnogu
Sasma uživa sveđ blažena
Pokoj vječni, lipos pravu,
Mir, dobrotu, znanje i slavu.
50.
Zli će pasti u ponore
Dno paklenih crnih jama,
Da tu u vijeke vijeka gore
Sred žestocih strašnih plama.
Osuđeni u tamnosti
Bez ufanja, bez milosti.
51.
Gdi zmije otrovne, zmaji gorući,
Zle nakazni, srde vrle
Huđe jade, nemir ljući
Daju kletim, ki se prle;
Gdi ore potop teških sila
Daždi od ognja, gradi od strila;
52.
Gdi je vaj smrtni ki sveđ kolje,
Gorci plači, trudi živi,
Tuge, pečali i nevolje,
Srdžbe, omraze, smeže i gnjivi,
Škripnja od zuba, kršnja od ruka,
Vječna žalos, vječna muka.
53.
Ah, ma dušo, trepti i čezni
Misleć, kako život straja;
Muka je viećna, nje boljezni
Bez svrhe su i bez kraja;
A u paklu nije ufanja,
Neg skončanje bez skončanja.
54.
Liepa dušo, ka u nas shodiš
Neumrla, čista i bijela,
Ti od života dan izvodiš;
Vječna svjetlost tva vesela
Neba je zraka, svijeta dika,
Plod višnjega sunca i slika.
55.
Angjeoska je tebe straža
U životu ogradila,
Božja pomnja ti najdraža
I slatka si kćerca mila:
On neumrli da te spase,
Umrlu odjeću uze na se.
56.
Ah, da li se ne sramuješ
Plemstvo i svitlost tvu veliku
Pocrniti, čijem stanuješ
Zbijena u grijehu tamnu i priku?
Ne, ne, ukaži, sveta odluka!
Da se djelo božjih ruka.
Plač treći
SKRUŠENJE
„Pater, peccavi, jam non sum dignus“ Luc. 15.
1.
Da ozeleni i procvjeta
Prut osušen; da šibika
U zmiju se pruži opeta.
I privrati sva kolika;
I da Lotu starom žena
Stup se učini od kamena:
2.
Od višnje su vlasti s gori
Djela čudna i zamijerna;
Nu od ništa ko se stvori
S primogućstva neizmerna,
Ko htje, može promijeniti
Sliku stvoru svom na sviti.
3.
Ali obrnut i svrnuti
Ljudsku pamet u slobodi,
Ka se odlukom svojom puti,
Čuda ostala sva nadhodi;
Jer ako se volja oprijet će,
Višnja vlas ju silit neće.
4.
Nu da pustoš hridna i strma,
Puna zvijeri, zmija i zmaja,
Kupjena i drača oko grma
Koj se plete sa svih kraja.
Još perivoj bude ugodan
Rajskim, drazim voćem plodan,
5.
Tere jedan, ki pun zloba
Biće rasu i iskorijepi,
I sred tmina i gnusoba
Usmrdje se i oslijepi,
Da pogleda, da se skruši
Nov u srcu, čist u duši,
6.
I tko srnu bez zakono
U nepravdah sva godišta,
Tere bludno i smiono
Živuć s grijeha pade u ništa,
Da s milosti gora dane,
Prestvori se i ustane:
7.
Promjena je ova odviše
Vrh svijeh čuda čudna u sebi;
I nije stvari slavom više
Ni na zemlji ni na nebi;
Božje ruke svemoguće
Djelo najviše i najvrnće.
8.
Kad potisne u nevolju
Grijeh čovjeka i porazi,
Gane Višnji blagu volju,
I satrene čim ga spazi,
Pun milosti, pun ljubavi
Srce i novi duh mu stavi.
9.
Čovjek tada, ki bi prija
Suh prut, s dobrijeh djela zene,
I pokorom jakno zmija
Svlači stare sve promjene;
A obslužujuć dobra djela
Ptica izlijeta iz pepela.
10.
Ter jakno oro bistri upira
Od ufanja vid s kriposti
U sunce ono, ko prostira
Zrak mu od pravde i od milosti,
I pomičuć novijem veće
Starih želja perje meće:
11.
Tako griješnik sred planine
U pustinji dvijeh gora,
U nevoljah dočim gine,
Milos višnju ganu z gora;
Tim odluku novu zače,
Da se od grijeha i boli plače.
12.
Od grijeha se plače i boli,
Boli, ali ne pristaje
Željet boles tešku toli,
Teža i veća vele da je
Od bolesti i od svih muka,
S kih se u paklu ciči i buka.
13.
Plače, ali plačem žudi
Nadić sitne zvijezde očima,
Proz kih lijevat oda svudi
Rijeke od suza dotle ima,
Dokle u gorku vodu onu
Svoje zloće sve potonu.
14.
Tim boleć se i plačući
K zemlji obrazom nica pade,
I kroz uzdah najgorući,
Da ukaže skrovne jade,
Jedva iz srca najposlije
Jedno tužno „vaj!“ podrije.
15.
Za tijem se opet omramori
Studeniji mraza i leda;
Hoće, da riječ izgovori,
Žalos brani, boles neda;
Nu napokon glas uteče.
I on uzdišuć s plačom reče:
16.
„Ćaćko!“ I da veće izusti
Svoj grijeh treptje i iščeznu,
Riječ mu umrije posred usti,
A u suzah vas ogreznu;
Tim s bolesti teške umuknu,
Kako da mu srce puknu.
17.
Pak do njegdi jur za time
Obilnije daždeć suze.
S uzdasima žalosnime
Besjedu istu glasit uze:
„Ćaćko! – zgriješih!“ Ali opeta
Plač i uzdah riječ mu smeta,
18.
Tim bi rekao, od njih svaki
Da se tjera i prigoni
Da on izreče grijeh opaki,
Ter sad ovi, sada oni
Prvi u tomu čim bit želi,
S usta i s oči i ne dijeli.
19.
Po nebesih tako oblake
U neskladnoj suprotivi
Tjera i goni s vlasti jake
Mrazni sjever, jug daždivi,
I dobitnik neka ostane
Svaki čuva svoje strane.
20.
Nu po licu čim plač pisa,
Što uzdah reče pun poraza,
Riječ između plača uzdisa
I između uzdah plačuć kaza
Sve, što bješe rijet spravio
Tužan uzdah, plać nemio.
21.
Jur na sjeni sred pustinje
Hridna zabit ke posila,
Noć priloži mrake sinje,
Kijem svijet bješe priklopila,
Povjetarce povrh stina
Smrznivaše vlažna tmina.
22.
Žirno stado u snu dugu
Ostalo se bješe od paše;
Ptica u dubu, zvijer u lugu,
U pokoju sve mučaše:
A sam griješnik ne umuče
S misli, u trudu ke ga muće.
23.
Zapovrnu on plakati
Vapjuć: Čemu, jaoh, nebesa
Više mene vidim sjati
Sred vječnoga vedra uresa,
Gdi obroh zemlju i tamnosti,
A pogrdih njih svitlosti?
24.
Čemu li ja, jer mi opeta
Zemlja kaza, sred livada
Da što jutrom zene i cvjeta,
Večer vehne i opada;
Ne promislih ako time,
Da je minuća lijepos svime?
25.
Ah, što vidjeh sinje more,
Gdi smućeno vri na čase,
Ter počinut vik ne more,
Ako ne htjeh mislit na se,
Jaoh, da tako sred pučine
Svijeta ovoga nij‘ krepčine?
26.
Što li gledah brza krila,
Gdje put neba ptice steru,
Ako miso nije mislila,
Da vrh zemlje u istu mjeru
K Bogu imam moje u vike
Pute obratit sve kolike?
27.
Noći slijepa, gluha noći,
Gluhu i sliepu slična meni,
Ah, da mi je ufat moći,
Da smrknute tvoje sjeni
Neće izagnat zora bijela
Meni plačna, svijem vesela!
28.
A to, jer se, jaoh, bolesti
Grijeha moga ne podoba,
Da mi svijetli dan izljesti
Bude u nijedno doba:
I toli mi ikad svane,
Da i dan, ko noć, crn mi ostane,
29.
Platna tvoja, čim vezijahu
Neumrlim zracim zvijezde,
Rek bi, da mi govorahu:
„“Ah, nut gledaj naše gizde,
Ah, nut kak smo liepe i drage,
Koli jasne; toli blage.
30.
Da nu misli, slugam nami
Ako otac tvoj darova
S uresnijem svitlim plami
Naša jasna lica ova,
Koju slavu sred nebesi
Spravlja tebi, ki sin jesi?““
31.
Tako i lipos, zvizda umrla,
Svijetla lica, zlatna prama,
Bivši u oči moje uprla
Zrak bjeguća svoga plama,
Veljaše mi: Tvoja želja
Misli u stvoru Stvoritelja;
32.
Reci srcu: Lijepo ako je
Ovo umrlo vidjet tebi,
Ljepša duša koliko je,
Neumrla ka je u sebi;
A još vele ljepši gori
Višnji, koji dušu stvori.
33.
Jer ako ljepos, ka se pazi,
Lijepe duše prilika je;
Duša, na koj slika izlazi
Božja, kakva scijeniš da je?
Kakav li opet Bog od vika
Ki je bez slike sebi slika?
34.
Lipa je ljepos, koja očima
Slika od lijepe duše kaže;
Ljepša duša, koja ima
Sliku božiju, dare draže;
A najljepši Bog je paka,
U kom, po kom, s kim su svaka.
35.
I nesvijestan ja sam mogo
Boga ostavit pri taštini,
Ki je dobro pravo i mnogo,
Put i život moj jedini,
Put, po komu tko se puti,
Nikad neće poginuti.
36.
Život, u ki tko vjeruje,
Još da umre, žive u vike,
Pače u smrt život čuje
Slave izvrsne i velike,
Gdi on dobar daje dobro
Dobrijem, kih je za se obro.
37.
Ah jaoh, plačne oči moje,
Gdi su od groznijeh suza mora?
Plač’te, plać’te sve dni svoje.
Plač’te, plač’te bez umora;
Ah, i da se moj grijeh skrati,
Život se u plač vas obrati.
38.
Nu kad ja sam tvrđi od stijene,
Ter ne plačem zadovoljno,
Daj proplači, ti kamene,
Biće moje prinevoljno;
Što ne ćutim ja, ti ćuti:
Ja od kamena, ti od puti.
39.
Svijetlo sunce zlatnijem zrakom
Drazijem goram vrhe resi;
Sveđ se meni pod oblakom
Skrivaj lice od nebesi:
Neka u ovakoj crnoj noći
Ne budem se nazret moći.
40.
Nu ako inim u tamnosti
Noć me i puste kriju gore,
Gora i noć s kom kriposti
Mene meni skriti more?
Sve zaman je: treptim, blidim,
Ako u sebi sebe vidim.
41.
Tko sam? Čovjek? Ah jao, kako?
Nijesam, nijesam neg crv jedan
Kroz življenje moje opako
Splesan i od svud za rug gledan;
I ma tašta slava i hvala
U prikoru sva je ostala.
42.
I ja, ki sam ništa u sebi,
Ja smio sam, ah jao! Bože,
Neizmjernu zgriješit Tebi,
Znajuć da vlas tva sve može,
Ne držeći u spomeni
Ke milosti poda meni?
43.
I još živem? Još me zdrži
Zemlja? Još mi sunce i siva?
Treskovima nebo prži
Dubja, ka mu nijesu kriva;
A u krivinah tko se ustara,
Ne poraža i ne izgara.
44.
Ah, ma dušo, tužna odveće!
I cijeć grijeha tolikoga,
Ka bit žalos mala ne će?
Uvrijedila ti si Boga,
Kroz milos te ki veliku
Stvori od ništa na svu sliku.
45.
Dar bi njegov ma sloboda;
Pravdu i milos u me stavi;
Gospodstvo mi vječno poda
Vrh stvorenja svoga u slavi;
Jer htje, da sam čovjek vlada
Od istoka do zapada,
46.
Svojom vječnom zapovjedi
Da me vriježi, nebu reče;
A zvijezdami svijem naredi,
Da mi svaka blaga isteče;
Čini oganj, da me zgriva,
A povjetarce oživljiva.
47.
Da red vodi, da me očisti,
Da me uzdrži zemlja opeta;
I kamenje tvrdo umisti,
Da me brani od zlih šteta;
Rude umnoži srebra i zlata,
Da me smiri tim bogata.
48.
Za piću mi voće uzgoji,
A za lijeke bilje usplodi;
Na mu službu htje, da stoji
Sve, što leti, plove i hodi;
Da mi život, biće, stanje,
Pamet, mudros, svijes i znanje.
49.
Razborom me još nadari,
Dobro od zla da razdijelim;
Da mi razlog, da one stvari,
Ke znam dobre, samo želim;
Zlo i dobro ter čim vidim,
Od zla utečem, dobro slidim.
Sve je prid njom na ognju slama;
50.
Za me cvijećem razlicime
Proljiće se mlado kruni;
Za me rodno ljetno vrime
Zlatnim klasjem njive puni;
Za me zrela jesen paka
Kiti o rubju voća svaka.
51.
Za me plamen iz kremena,
Drvo iz gore vadi zima:
Za me plodna dar sjemena
Stara mati u skut prima;
Za me ribe plovom hode
I od mora i od vode.
52.
Za me ptica gnijezdo zbira,
Med za mene pčela kupi,
Za me ovčica run prostira;
Vo pod jaram za me stupi;
Meni vrani konji jezde,
Siva sunca, mjesec, zvijezde.
53.
Tim još, kad bi moglo biti,
Da se u vijeke ne umira,
I da pako strahoviti
Nije od muke i nemira;
Moj se život boljet obro,
Jer uvrijedih vječno dobro.
54.
Skot nesvijesni u vrlini,
Ki u gorskoj stoji dubravi,
Spozna, tko mu dobro čini,
I haran mu je po naravi;
A ja bit ću s grijeha zloga
Dobročinca zlotvor moga?
55.
Sam ja bit ću vrh svih zviri,
Tvrda srca, prijeke ćudi
S neharnosti, koju tiri
Moj u zlobah život hudi,
Zli otmetnik sve dni svoje
Stvoritelja duše moje?
56.
Ah, eto se učinilo
Gorko more, me skrušenje;
Vas moj život sveđ nemilo
Od bolesti valom bijen je:
A splijevaju u nj se u vike
Mojijeh groznijeh suza rike.
57.
Pače kako vode u more
Sa svijeh kraja hoće uljesti:
Tako od svuda sve najgore
Bolesti u me: jaoh, bolesti!
Tijem s čemerna skupa u jedno.
Poprav ja sam more jedno.
58.
Ako se ini puni jada
Bole s dobra izgubljena,
Jaoh, i ja se bolim sada,
I čini me mrijet spomena;
Jer izgubih sve me drago
Zdravlje, imanje, dobro i blago.
59.
Ako je druzijem žao veoma
Ostaviti rodno misto
Iz ćaćkova bježeć doma;
Ja se bolim za to isto
Ne imajući nigđer stana
Satren tukač pustijeh strana.
60.
Ako u tešku su ini vaju,
Jer su ih duzi priklopili;
Meni misli boles daju,
Jer za platit dobrijem dili,
Stotijem dijelom, jaoh, ne mogu
Teške tuge, zlobu mnogu.
61.
Ako u puti, čijem boluju,
Druzi stoje bez pokoja:
Koju boles, jaoh, ja čuju,
Gdi je nemoćna duša moja?
Ter grijeh mačem prijeti od smrti,
Za posjeć me i satrti.
62.
Ako inijem psovka ohola
U nemiru život zlobi:
Cijepa srce me na pola
Oštra boles, jer u zlobi
Padoh taman u životu
U prikornu zlu sramotu.
63.
Ako druzi žalost ćute
Osuđeni na smrt hudu:
Bolesti su prijeke i ljute
Žestočije meni u trudu,
Gdje ne samo na smrt tako,
Da osuđuje grijeh me u pako.
64.
I za sve to moći nije,
Čijem se boli srce i kaje
Da količak bi grijeh prije
Sada žalos tolika je;
Ali ufam, da je u Boga
Milos veća grijeha moga.
65.
Milosrđe je božje veće,
Neg sve hude me krivine,
Zašto Višnji dobri ne će,
Kajan griješnik da pogine:
Tijem što čekam tužan odi?
Duša moja, k njemu hodi!
66.
On je otac od sirota,
Od ubozijeh utočište,
Milosrđe i dobrota,
Ku nahodi, tko god ište:
Drum, istina, život, vrata,
Moje ufanje, moja plata.
67.
Ah, još da sam tvrdi od stijene,
I zmrznutiji, jaoh, od leda
Suze ronim vrhu mene,
Milosno me sunce gleda;
Voda kami tvrd probije,
Led se topi, sunce gdi je.
68.
Dosta, dosta bi svijet dvoren
S običaji svijem nećasne;
Na stvari sam svetije stvoren,
Neg su od zemlje ove tmasne;
Zvijerma zemlja: nebo gori
Vječni stan se moj govori.
69.
Za želud li, ah, jaoh meni!
Ljuti, gorki i nemili,
Ostavit ću pir blaženi,
Nerazdijeljen gdi se dili
Kruh prisveti od anđela,
Pića od putnik‘ svijem vesela?
70.
Zarosite, o nebesa,
Milos vrhu srca moga
I vi oglaci puni uresa
Jur daždite pravednoga;
Zemlja otvor se, i veselja
Puna plodi spasitelja.
71.
Eto ustajem iz gnjusobe,
Sad, sad poć ću k ćaćku momu,
Suzam peruć tamne zlobe
U životu nečistomu;
I po zemlji prostrt paka
Rijet ću, i molba bit će ovaka:
72.
Oče vječni, ne umijem rijeti,
Paček jezik moj je svezan,
Kroz grijeh hudi i prokleti
Koju ćutim ja boljezan:
Zgriješiv, tužan, protiv nebi,
I mom ocu zgriješih tebi.
73.
Zgriješih, zgriješih teško odveće
Pred tvojijem, ćaćko, obrazom,
I s toga sam, jaoh, sred smeće
Pribijen ljutim sad porazom
Nu je milos tva velika
Vrh skrušena pokornika.
74.
Ćaćko dragi, ćaćko mili,
Ja se vraćam ka tebi opeta,
Za sve da me ti odili.
I ja otidoh s tašta svijeta:
Jaoh, sin tvoj sam, ah, spomeni,
Da ti život poda meni.
75.
Ah, jaoh, treptim vas u trudu,
Razmišljajuć riječi ove:
Da, ako t‘ ocem ja zvat budu,
Tvoj glas mene ne uzove
Zlobnijem raspom svojih dara,
Čim me u srdžbi tako uskara:
76.
Ti li, izrode, ime od sina
Dostojan si nosit moga?
Gdje izlazi noćna tmina
Iz obraza sunčnoga?
Bijeli golub sred kijeh strana
Roditelj je crna vrana?
77.
Ja sam dobar i pravedan;
Ti hud i opak u životu;
Vrh naredbe ja naredan
Resim sobom svu lipotu;
Ti od smeće smeten gore,
Tobom crniš tve prikore.
78.
Od čistoće ja vir živi;
Ti od gnjusobe mrtvo blato;
Svijetu i Bogu ti sakrivi;
Ja prav sudac bit ću na to;
Razum, mudros, znanje je u meni;
Slijepa nesvijest tebe opsjeni.
79.
Ja se bojim, da ovako
Ne uzvapiješ ti na mene;
Nu ako s‘ otac moj svakako
Pun milosti neizrečene,
Ko te imenom zvati ne ću?
Ah, jao, ćaćko! rijet ću, rijet ću.
80.
Nu što velim? Ne dostojim,
Ne, jaoh, sin tvoj se nazvati;
Ah, daj među slugam tvojim
Ufam li se mjesto imati?
Bit najmanji ma je slava
Od tvojijeh svijeh pristava.
81.
Bježeć razlog, slijedeć volju,
Njegda bogat, njegda služen,
Sad sam upao u nevolju,
I potišten i porušen,
Sahnem, ginem, mrem od glada,
Ubog, tužan, go, pun jada.
82.
Ah, kad smilim, ki čestiti
Vodjah život ja kon tebe,
Spomena me čini mriti,
Jaoh, ishodim izvan sebe;
Neg mi ufanje krepko ostaje,
Da ti praštaš, tko se kaje.
83.
Eto, eto, slatki oče,
Ja se kajem od svijeh zloba,
Grozne suze to svjedoče,
Ke u svako lijevam doba,
A ovi uzdasi otkrivaju,
U kom ja sam tešku vaju.
84.
Ubogar sam, ah jaoh, oni
Ja ubogar, ki da gane
Svijeh na milos, ne zakloni
Neg, otkrije skrovne rane;
Vidj me rane nebrojene,
I imaj milos vrhu mene!
85.
Umoli se, ćaćko, umoli
Sinku tvomu u žalosti,
Ki ti prostrt po tleh doli
Grleć noge vapje: Prosti,
Smiluj mi se po mnogomu
Milosrđu, ćaćko, tvomu!
86.
Sam spovijedam i ne tajim,
Velici su grijesi moji;
S ispraznijem pošetajim
Pred očima gijeh mi stoji,
I nečista i nemila
Sva ostala huda dila.
87.
Pomiluj me, ćaćko mili,
Nijesi, nijesi tvrda stijena,
Da od griješnika, koji cvili,
Pokajana i skrušena,
Jao, molitvu ne ćeš čuti,
I od srca glas ganuti.
88.
Sladak ti si, i to pozna
Svaka duša k tebi idući,
Ako jedna suza grozna,
Ako jedan uzdah vrući
Probije nebo, i izdvori
Milosrđe tvoje gori.
89.
Ah, besjedom riječ smetena
Ne može izrijet, što bi htjela;
Nu ti misao nije skrovena,
Ka se u srcu mom začela;
Jaoh, i boles, koja uze
Za glas uzdah, za riječ suze!
90.
Skrušen grešnik reče ovako,
I ne ckneći k ocu odleti;
Nu istom na put dobar tako
Krenu stupaj od pameti,
A otac ga blagi srete
Pun dobrote vječne svete.
91.
Primi od sina ponižena
Molbu i cjelov da mu tada
I sred dvora razvedrena,
Gdje vijek sunce ne zapada,
Povede ga rukom svojom,
Da rasladi trud pokojom.
92.
Tuj čim svijtle prve odjeće
Od čistoće na nj postavi,
I prsten mu poda veće
Za zlamenje od ljubavi,
U veselju i radosti
Hvali božje svak milosti.
Samo ono što činimo iz ljubavi, činimo slobodno, pa ma koliko patnje iz toga proizašlo… (Tagore)