U doba kad većina hrvatskih pjesnika romantično oslikava svoju sredinu, početkom dvadesetog stoljeća javlja se Janko Polić Kamov. Bio je to mladić pun energije i željan razviti dotad prihvaćene oblike pisanja i razotkriti život s one divlje, bizarne i prljave strane, što će Matoš nazvati lirikom lizanja i poezijom pljuckanja. U biti autor danas poznatog romana Isušena kaljuža i drame Mamino srce toliko je odskočio svojim djelom od suvremenika da ga tadašnja sredina nije ni mogla shvatiti. No, Kamovljev nastup na hrvatskoj književnoj pozornici trajao je prekratko. Život mladog pisca ugasio se tek što se brod njegova života otisnuo iz luke dječaštva u more zrelosti. Zbog toga je Kamovljevo djelo brzo zaboravljeno pa stoga sve do nedavno nije uraslo u hrvatsku književnost, već je desetljećima putovalo s njom kao izraslina. Janko Polić Kamov rođen je 17. studenoga 1886. u Pećinama pokraj Sušaka – danas je to mjesto dio Rijeke. Istjeran iz sušačke gimnazije, nastavlja školovanje u Senju, gdje u bogoslovnom konviktu proživljava svoju pubertetsku i prvu vjersku krizu u obliku pobune protiv dogmi, Boga i društvenih konvencija. Kad je protjeran i iz senjske gimnazije, prelazi u Zagreb, sudjeluje u protukhuenovskim demonstracijama pa je kažnjen na tri mjeseca zatvora. Piše već kao dječak, a njegov zreli rad počinje 1905. pjesničkim zbirkama Psovka i Ištipana hartija te dramama Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, a završava samo nekoliko godina poslije romanom Isušena kaljuža. Polić se iskušao u svim književnim vrstama, ali on kao da stvara negaciju tih vrsta – antipjesme, antidrame i antiromane. Verizam njegova izraza šokantan je u ono vrijeme, a socijalni, antiklerikalni i anarhistični bunt teško je razumjeti. Zato je Polić usamljen i neshvaćen. Njegov nemirni duh odvodi ga u putujuće glumce, ali se ubrzo zasitio pozornice i otišao u trgovačke putnike te na kraju postao novinar. Oboljevši od upale pluća, odlazi 1906. u Veneciju, a 1910. putuje u Španjolsku i već iste godine umire u Barceloni 19. kolovoza.
Ad peccata damnatis
Celeste Aida
Dan mrtvih
Dvadeseti vijek
Dan Gospodnji
Finale
Gdje si draga jučer bila
Intermezzo
Job
Krst
Kad kroči smrt
Ledeni blud
Mrtva Dijana
Mojsije
Novo proljeće
Preludij
Pjesma nad pjesmama
Pjesma suncu
Po karnevalu
Pet godina tihe agonije
Popijevka
Post scriptum
S gladi
Sunce
Tragika
U deliriju
U hramu
U noći
U mrtvoj noći
U nagonu
Uskrsli Hrist
Zapad sunca
_______________________________
Ad peccata damnatis
I
Kad istina stare dobi vijekom zatumara,
onim trenom posta laža: kroz znanost se mota vjera;
na tribunske pada riječi kiša beke sa oltara;
na laičke pljušti misli marazmički pljusak klera.
Jadno čudo! Jadno čudo! Varalica, što ne vara
i bludnica što prisiže da je čista poput lijera
i ledena usna strvi, gdje prosipa cjelov žara
i nevjera što se kune da je ona samo vjera.
Tad vjerujte Behauncu, kada stegno majke žvače
vjerujuć u svoje djelo milosrđa i pjeteta
i logiku svog želuca: nosi majku, što ga zače.
I vjerujte bistroumlju tvrdoglavog govečeta,
nepogrešnoj svetoj riječi maksimusa pontifeksa,
naduvaju svake žabe, škapulara i indeksa!
II
Vi bijednici, što vam oči pati vječna padavica,
vi mantije, u kojim se koti jedna trulež skrita –
a imate cente mesa i nemate mrve lica
i – Dante je pleo vijenac klerika i sodomita.
Vas ne pljucnuh! Ta sućut mi kroz pisaljku dah golica,
na lubanju čovjek kuca i moždane milost pita:
…. bolesnici, što im oči pati vječna padavica
i muževi, što im brišu mušku snagu ženska svita.
Svi vi! Svi vi! Amo! Amo! Vi bjedniji same bijede!
Vi jadniji samog jada! – prazna jeka praznom zvonu,
oleđeni vječnim ledom manastiri što ga lede,
napitani tuđom mukom, vrijedni niti za klaonu –
na svijet k svijetu ma stegnuli bočni remen, ma kroz škulje,
ma ko i ja rad’je goli no obuti kao hulje!!!
Celeste Aida
„Celeste Aida“, ja sam te gledo,
slušo u svili razbludnih noći,
gdje akord dršće i sijevaju oči,
u bujici nota, u strasti duše,
gdje se sve ideje u bezdani ruše
i buni se krvca i mozak se kida –
Celeste Aida! Celeste Aida!
Prvi put drhtnuh i prozreh sudbu:
jedan je trillo bitak mi cijeli,
napeta žica nervozno, sitno
i po njoj strasti prstića bijeli’…
Život ko sanja – sanja ko zbilja,
zračne mi stope – miso po blatu,
bludeća duša razbita cilja,
ovijen morom o tankom vratu.
Evo vam plača, psovki i smijeha,
sve puno, jako ko zadnji trillo,
ko živo dijete bludnoga grijeha.
Ja lutam onud, kud glas se gubi
i usnam hvatam zamirne zvuke
ko smrtna duša, što život ljubi…
I kočim uho i širim ruke,
a ona blijedi i gasne s vida…
U kriku plačem i drmam mrtvu:
Celeste Aida!! Celeste Aida!
_______________________________
Dan mrtvih
Hodočastio sam, mrtvi, k vama i gle, nije turobna duša moja;
misao moja nije očaj – o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;
plahi ko molitva, iznakaženi ko Hrist, sveti ko zduha crkvena.
Nabožan je strah njihov i bezglav ko stado ovaca;
on je ko mahnitost gladnih i prepast robova;
strah je njihov zločin i zlodjelo je dijete njihovo.
Vlažna zemljo, traci te sunca ljube i kapi te nebeske miluju:
ženo mliječnih sisa i tajni ljubavnih;
ženo plamenih stihova i ljubo nebeskog vjerenika.
Divna su djeca tvoja i zeleno je ime njihovo;
vesela su djeca tvoja i ptice su strune njihove;
mirisna su djeca tvoja i lahor je pjesma njihova;
sva si ko seljanka i nema gradskih boja na tebi;
puno je tijelo tvoje i ljubav mu je smisao;
duša ti je ko tijelo:
sva si skladna, sva si lijepa ko vječna istina.
I srnuo je čovjek:
tijelo je tvoje izbito i psovka je blagoslov tvoj;
sifilis kosti i gnjilež pluća hrana je tvoja;
mrtvo je udo ljubav tvoja i krst je zelen tvoja;
raspad su žice tvoje i tuga je akord tvoj –
zvonjava su suze – o mrtav je vjerenik tvoj i djeca su tvoja crvi.
Stovarište otpadaka i truleži, zločin je čovječji velik;
nijema je optužba tvoja, išibana puti;
grka je osuda tvoja, silovana djevice;
tragika je tvoja porazna ko smrt i bol ti nema mjere.
Pero je moje truba:
crna su djela vaša, o mrtvi;
crna ko ljubav Sokrata i odurna ko tijelo asketa;
ogromna su zlodjela vaša i nema im oprosta;
nema im oprosta i kocka je vaša pala;
mrtve su duše vaše – mrtav je uskrs!
Pero je moje truba i vasiona je jeka njegova;
smiješi se vječnost – zemlja nije umrla;
lome se krstovi i vrijeme ruši grobnice –
obijesna je pjesma moja: da žive živi!
_______________________________
Dvadeseti vijek
O, u kraj s dogmom, kad se mozak
u bolovima majke pati;
a kad izmilji ono živo,
na koljena gdje leži mati!
O, u kraj s dozom moralizma,
kud njegova će krenut noga:
U živoj puti živa miso
i cjelov na sve s ovkraj groba!
_______________________________
Dan Gospodnji
I
Tu sjedi za taj astal, pa i tu vino miri
i muški nagon dr’ti;
i mi smo orgij spleli, kad zaklesmo se bludit
intelektom do smrti.
Sve pjena, dim i prasak i žubor misli velje
i psovka sve u jedno!
Mi nismo nikad rekli da život znači glupost
i živjet nije vrijedno.
I preko tvoga uma i kujinskijeh strasti
mi iznismo probleme –
i strpasmo i glupost i pijanstvo i poštenje
u socijalne sisteme.
Pa kad ti nikne ono na razigrane usne
što pjeva ignoransu,
a ja ti gipkih uda na svojem svetom udu
zahvatam svaku nijansu –
O zatupljena kćerko iz prnjavorskih sela,
ta ja bih tebe svijo
i dizo u šir halje i s tvojih glupih oč’ju
sve, sve u mah ispijo;
i bratimio s tobom sve, što mi mladost daje,
intelekt što mi pruža…
Da živi život! Život!! U njemu da zaigram
baš rolu selskog muža!
Pa kad taj divni umnik na tvojem svetom krilu
potraži sve probleme,
nek mudrost onda klikće i strpa pasju ljubav
u božanske sisteme.
II
I tuda treska čovjek sa nozdrvama u šir,
zagnjurenim u piće
il u dim, što se diže ko svetačka korona
nad nebeštansko biće,
il povrh pora ženskih i lakomnih praznina
i omaštenih kosa…
I tuda treska čovjek o gospodnjemu danu
poraširena nosa.
I dublje dere nosom i tiska ga i tanji
i srče, srče, srče…
pa širi, što mu tijesno. – A novome o danu
tek trbusi se grče.
Finale
Gle, vidim živa tjelesa i mrtve su njihove duše;
zamro je zanos i misao rasudbe;
prostituira se duh i sterilna je ljubav bludnica;
unakazio se prevrat i perverzna su njegova djela –
grob je dom moj – veliko grobište duša.
Mrtvorođenčeta i rano preminuli – o nesretna ljubavi!
Velike vidim grobnice i zlatni su im krstovi;
mramorni su spomenici i natpisi sijevaju na njima;
krasni su vijenci i papirnato cvijeće;
bogate su haljine vaše, o mrtvi velikani.
Gle, čujem riječi pjesnika i laži tužnijeh nota;
rastrovana je muza naroda i mrtvima sklada himne.
O grobište duša, domovino moja sumorna;
pjevaju usne moje i pjesma je moja psovka;
ona je očaj i bijes i srdžba je u boli njezinoj;
kratka je i mahnita ona ko krik probuđenoga u grobu.
Doći će žive duše i prekopat će grobište naše;
hoće li naći tijelo moje i grebotine moje?
hoće li naći raščupane usne i raskidano tijelo moje?
hoće li shvatiti veličinu i grozu preminuloga u grobu?
hoće li cjelunuti zgrušanu krv ko pepeo Bruna i srce Prometeja?
neće li proždrijeti ždrijelo vremena grobište naše
i nitko već neće ni znati: i tamo su živjele duše?
O drhtava je bol moja i velike su njezine zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!
_______________________________
Gdje si draga jučer bila
Gdje si draga jučer bila
što si mene pozabila?
Zašto nećeš k meni doći
da ti ljubim crne oči!
Tvoje lijepe očice
jesu dvije svjećice.
Tvoje lijepe usnice
jesu dvije ružice.
Čekao sam te do ponoći.
Mislio sam da ćeš doći.
Kad sam pogledao sat
otišao sam i ja spat!
_______________________________
Intermezzo
Polomite mi pero i sažgite hartiju;
strahote će da rađaju i priča će biti užas;
rodio se među ljudima čovjek i u društvo je zabludjela duša;
nema čovjeku mjesta među vama, o ljudi bezdušni.
Zalutao je let moj i prašume mi bijahu gnijezdo:
gledam stanove vaše i uredbe vaše i tuđe su mi ko sakramenti;
Kitty je golubica i ona će vam pričati pohot orlova;
pandža je duša moja i pojim se krvlju ideja.
Ja sam uskrsli Izrael, gdje Salamun pjeva pjesme;
gdje sijevaju oči Salome i Judita slavi orgije;
gdje Marija preko zakona rađa novoga Mesiju i raspetoga boga.
Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja?
hoće li more beživotno prekriti blud duše moje?
hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove?
hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?
Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let.
Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero – i skinite oblačine sa nebišta –
dajte mi sunce! – grozan je Osvaldov finale.
_______________________________
Job
Strpljivi Jobe,
gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;
gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.
Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.
Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;
gle, zuji smrad ko glazba raspada;
njegova je riječ duša njegova: smrad smrada, trulež truleži;
i velike riječi milje s pogane njuške:
ponizni, pokorni.
Gledo sam te ko dijete, koščati Jobe, i morao sam cjelivati gubu tijela tvojega
i smrad duše tvoje;
truli sveče, dostojni proroče tiranskoga boga;
tvoj je bog sramotan ko knuto, postidan ko šibe;
vjernici su njegovi odurni ko cjelovi izbitog paščeta i pokloni birokrata;
vjera je njihova brutalna ko udo bika;
duša je njihova gubava ko tijelo tvoje.
Ponizni Jobe,
sjedalo privilegija i pljuvačko bogova,
tvoja je misao mrtva;
mrtva je misao tvoja, mrtav je čovjek;
ime je tvoje strvina – da žive gavrani;
Hosana, mrtvi Jobe! – gotova je pjesma moja.
_______________________________
Krst
Bijah dijete golcato i meko,
uzdrhtano kraj prozora,
na obali našeg mora,
gdje se ljube do dva svijeta,
gdje se vjere do dva diva
i cjelivu onom punom
atmos gdje se odaziva.
Ljubio sam šum ti divlje,
vjereniče strasni,
i sa njega lijetah s dušom
kroz kraj onaj krasni:
kroz vrleti, kroz šikarje,
gdje se bura vere. –
Bijah dijete na obali,
gdje se do dva diva ljube,
gdje se do dva svijeta vjere
u cjelovu, što bez mjere
sve od strasti pjenu baca,
bijelu kano mlijeko.
Uzdrhtano kraj prozora
bijah dijete golcato i meko…
Krstili me bijelim znojem,
što se iskri i bacaka,
u šumljavi, u lomljavi,
gdje se gubi riječ svaka,
tek će put da puti pljuska
ko sadička ljubav muška
zapjenjena, uzavrela,
i krvava, luda, gola,
poljupcima plamenijem,
poljupcima – bola.
Ja sam slušo krik u noći
vjerenika dvoje,
bijelom pjenom s jednog pljuska,
što se znoje.
Vrcale su kapi one,
kapale u lice,
šibale mi gordu glavu
pobješnjelo, nemilice,
i derale kožu blijedu
i srtale pored mozga –
u ogromnom svom jedu
pojile me dugo bijesno
polijećući obijesno,
vitlajući vlažne kose,
prodirući kroza halje –
Bješe da mi dušu nose
više, dublje, nekud dalje.
Ja sam kršten kapljam znoja
ljubavnika i sadika,
bez umira, bez pokoja,
u ponoćje divljeg krika –
ko krvavi cjelov skepse,
ko ideja skitalice,
ogladnjelog, jadnog lica,
umornijeh kosti,
proganjana nemilice,
bez sućuti, bez milosti,
bez korice suha kruha,
poispala, trula ruha,
išćerana s ljudskog društva
po nalogu redarnika.
Ja sam kršten kapljam znoja
ljubavnika i sadika,
bez umira, bez pokoja,
u ponoćje divljeg krika.
_______________________________
Kad kroči smrt
Ogromna ko svjetlo sunca,
nijema kroka, šira, dublja,
ona stupa sa vrhunca.
I stupajem ljudstvo gazi,
svija, grči
i glusijem onim prstom
put si krči.
Pa kad treneš vjeđam crnim,
kad zjenica nešto žudi,
da po svijetu leti, ludi –
jedva smogneš trpku psovku
i mišjim se mozgom ganeš:
zapo sam u – mišolovku!
Šarali su svi preko nje
i bacali čarne boje
ko pjesnička topla rima
kad nam pjeva ljube svoje.
Svu ljepotu, čar i dragost,
lakokrilu, punu sreću:
sve su oni povezali
a u kožu magareću.
I vezahu crna slova
i skladahu riječi laži
i onud su ljudstvo slali
da si zadnje boštvo traži.
I kada već vjeđa pada
i prst je sve tiska niže
i kad zjena prestravljena
nervozasto kožu liže
u cjelovu bolne strasti,
s molitvama plamenijem
i kad duša strahom pita:
o spavam li ili bdijem? –
iza spalih onih vjeđa
umišljene redaš boje
i grkijem šaptom tepaš:
boštvo moje, boštvo moje…
A ono se gubi negdje
i izmiče brzim letom
ko ljubavna topla priča
kad zahiriš nerve sjetom.
I mrmoriš trpkom žuči:
kud li ono mladost svene…
i hvataš se njenih skuta
i pružaš joj usne zdene.
O zalud ti plamna miso
sa nemoćnim, spalim udom,
i zalud ti pljuckat prošlost
sa osamnim, crnim bludom!
Ona stupa krokom noći,
kad se gasnu nebni krijesi
i kad žali sveta duša,
što je nisu takli grijesi.
A nad ovom crnom sferom
svjetla lete u obijesti
i u letu čar ih ljudi
i ispija mrkost svijesti.
To je prštaj, prštaj strasti
– vragoljasto, toplo, tečno –
što će tresnut pjanim klikom:
Sve je krasno, sve je vječno!
_______________________________
Ledeni blud
Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty – pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme – oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša – u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo – u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš – i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja – o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: –
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.
_______________________________
Mojsije
Kret ruke ljudske i okovi milijuna;
deset zakona, deset nepomičnih boštva;
igra časka i rješenje tisućljeća.
Vidim ti lice, Mojsije, i prozirem ti prevarne boje;
vidim ti ruke, Mojsije, i gola je misao tvoja;
ruka je tvoja crna ko inkvizicija;
misao apsurdna ko dogma;
lažne su boje tvoje ko svetost kraljeva.
I gle, smijem se vrhu recepta tvojih;
ti nisi majstor niti su ljudi glina niti su zakoni model!
Kret ruke – i grohot ironije, sarkazma i ruga:
sustav svjetski – i drske primjedbe obijesnih moždana;
bog i moral – i čovjek od krvi, želuca i uda.
Glad ti je prvi rekao: lažeš!
strast se je ozvala krvavim krikom: lažeš!
a misao je brujala tvrdo: lažeš!
to je grmio čovjek i himnus je njegov bio: lažeš!
Blijedila su nebesa ko strah, drhtala ko staračke kosti.
Smiješan si, Mojsije, i bijes je tvoj bestijalan:
oči su tvoje ko oči bika;
srdžba je tvoja ko srdžba glupih.
Plemenit je himnus naš – za tebe ima smijeh.
Laka ti noć, o Mojsije;
spavaj spokojno ko mučila i indeksi, ko plamena riječ Kristova,
ko duše kraljeva i savjesti papa.
Laka ti noć, Mojsije;
ja idem – zove me sunce.
_______________________________
Mrtva Dijana
Žalobno. Mrtvačka zvona. A sumrtvo oblačje blijedi
ko da je minula proljet – i drveće sijedi i sijedi.
Je l‘ smrt? Gle, trnula lišca i uvele, klonule sise…
O zbogom, koščata Dijano! i nikada, nikada više…
Kamo ti zapisci tvoji, a u njima prošasta sreća
sitnijeh noška i usna i oblastih, nervoznih pleća;
rasipna mirisom bludnim i s prozirnih, posteljnih čara
trzava kakono pogled nevino ljubavnog žara…
Žalobno. Mrtvačka zvona. O kako je misliti grko:
na tebi koliki sa mnom i rimu i zanos je srko!
Pijani, veseli druzi, o gled’te je: ovo je ona:
prate je popovske drolje i graktava, nesita zvona.
Nekada reskave gusle i ciganski akordi piana,
krvavi, štipljivi cjelov… O mrtva je, drugovi, Dijana.
Skinimo crvljivu dasku ko nekada skidasmo halje:
zadnji je pozdrav i cjelov, što Dijana na rastanku šalje.
_______________________________
Novo proljeće
Protriješe oči, da’nuše snažno: svjetlije biva, lakše i slađe;
ispraše krmelj s mamurnih nerva: živa je narav, žive su sile:
krcat je svemir opeka, lijepa; na starom planu moderne građe;
krcat je pjesnik poleta, tropa: vjerenik mladi prastare vile.
I opet usna dršće i bludi i drugu usnu želi da nađe;
i opet mišca puca i živci pjene žuborne žile;
plamen je pogled; ljubav je pjana… i nitko ne zna garave čađe;
jesen će samo čistiti stakla – za svaki cjelov čađe na kile!
Pod čarnom šipkom sunčane zrake ljubite samo, skladno, po taktu.
Robovi već su zašli u polje orati s pjesmom na prstu knuta:
i muški mozak bijaše često ljepilo zlata na ženskom laktu!
Da ste mi zdravo, proljetna djeco! Vraćam se k vama s daleka puta
ko žena s ceste bolesno, sramno – ko trbuh s grada trudno i gladno.
Lubanjo, prsni! Tvoja je jesen… zimi se bludeć spustimo na dno!
_______________________________
Po karnevalu
Karneval je pobjego brzijem krokom
i odn’o i mladost i smijeh.
Beskonačni psalmi… hekatompska zduha…
i vjerujte: osto je – grijeh!
Na koljena, ženo, na koljena bijela,
na kojima drhtaše blud;
studena će ploča izgrditi meso,
a klečanje stišati grud.
O pogni se dublje, ugrbi se cijela
da osjetiš čemu je put,
pa kad će se trunit komadi života,
to korbač će kidat ih ljut…
Karneval je pobjego brzijem krokom
i odn’o i mladost i smijeh.
Beskonačni psalmi… hekatompska zduha…
i vjerujte: osto je – grijeh!
II
Naskito se Judejom buntovni prorok,
zanošljiv ko orlujski let,
a riječ mu talasaše gomile ljudske
i najposlije bilo mu – mrijet.
Pred ljubovcam onim divljokosim, crnim…
gdje trzaše majčina bol…
pred razdrtim ljudstvom od gladi i jada,
on stajaše krvav i gol.
Ispljuckana put je sad čovječja bila,
što miljaše zgnječena tud…
Ah – nekad je slobodna lijetala svijetom
i širila žarmiris svud.
Nebesa se zastrše maglama mutnim,
ukočiše aprilski zrak,
a dosada stisla nedogledno ljudstvo
i spustila mrtvi u mrak.
III
Uzbješnjeli mozak od prevratnih misli
i opor ko podivljo hat
što nije sve snovo!… Uspjenjene mase,
gdje polaze krvni u rat…
A s prezirnih usana je sijevnuo porug
na zakon i vjeru i red…
s rastvorenih priroda izbaca ralja
svoj plameni, lavinski jed…
Atmosferom drhtaju orkanski vjetri,
u svemirski, razorni dah,
a zgrada se ogromna – staklena čaša –
uznjihana drobi u prah…
Sad klonule oči i beskrvne usne
i mlohava staračka put
sve prima – i na riječ il spružene prste
ko psetance ide u – kut.
IV
Opustješe mehane, usnuše noći
i bezriječna prhnula strast
i mahniti zvuci sa nemirnih žica
i vulkanska pršteća strast.
Ej, pamtiš me, kćerko prelijepoga bluda,
kad srkasmo opojni mir,
Što plivaše kroz dim i razlito pivo,
kroz vascijeli bordelski pir?
A oči se sklapaju, klecaju uda…
Zar svemu je dospio kraj?
Kroz mamurluk, hropac i umornu miso
put vodi u – prorokov raj.
Karneval je pobjego brzijem krokom
i odn’o i mladost i smijeh…
Beskonačni psalmi… hekatompska zduha…
i vjerujte: osto je grijeh.
_______________________________
Preludij
Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.
Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.
Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;
ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;
volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;
konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:
vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.
Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;
ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;
o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.
Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek – crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.
_______________________________
Pjesma suncu
Doći će sunce, ledena dušo, i rasplinut će sablasti mraza;
doći će mlađani bog i dat će ti plamen krvi svoje;
topla je njegova krv i riječi su njegove ko riječi ljubavnika;
bog je on strasti i čista je njegova strast;
njegova je strast poskočna ko srna i blaga ko lahor;
šapat je njegov tih ko miris, miris je njegova riječ.
Nelijepa je melankolija tvoja ko zvonjava;
turobni su akordi tvoji ko orgulje;
sva si žalobna, sva si tužna ko veliki tjedan;
nema strasti u boli tvojoj i bol je tvoja bol s nirvane.
Što si se prepala, sjetna dušo – prolazne su sablasti mraza;
one su ko dim i alkohol;
pijana si ledena dušo, i nelijepa je zduha tvoja;
zduha je tvoja ko zduha krčmi i litanija večernja;
ona je umorna ko zvono i misao pijanice;
žuta je ko lišće, tragična ko jesen;
mrtva je ko krv tvoja, ko zimsko nebo;
sva si ledena, sva si sjetna, o turobna dušo moja.
Gle dolazi mlađani bog;
u zrakama donosi krv i dah je njegov ko priča biblijska;
ljupki su njegovi koraci ko poljupci proljetnog jutra;
toplo je njegovo čuvstvo ko ljetno podne na žalu morskom;
dobar je mlađani bog ko majka;
njegove su usne cjelovi i vatra je njegovo oko;
mekane su ruke njegove ko dijete i milovanja su ko suza sućuti;
lak je šapat njegov ko nada tvoja:
Doći će mlađani bog i velik će biti njegov trijumf;
klicat ćeš turobna dušo, i klicaj će tvoj biti ko prva ljubav:
ogromna će postati nada tvoja ko sjeme ljudsko,
ko tople usne moje što pjevaju pjesmu suncu.
_______________________________
Pjesma nad pjesmama
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.
Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grdiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.
Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.
Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša;
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal – i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša – šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša – kaos božanstvo naše,
a duše naše žrtva.
Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete – o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;
hvatat će ga i vezati i zločin će biti hrana njegova.
Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov – o nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigareta i miris njezin ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.
Tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;
on će biti onaj, koji će buditi zaspale i uskrsivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.
Nezakonsko dijete naše, o nezakonska majko njegova –
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni, naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.
Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!
_______________________________
Pet godina tihe agonije
Pet godina tihe agonije,
kad srce kuca i zvoni
i steže se sve monotonije
i umire po šabloni.
U ždrijelo me katatonije
podla boljetica goni.
I venem sve bono i bonije
ko trudni pozdrav madoni.
Dok življah životom skeptika,
dok sumnjah, da li me ljubi,
na srcu ostavi jektika
trag nekih čudnih zubi.
A sad je tivot gol i tako gol;
u srcu mome osta samo bol.
_______________________________
Popijevka
Sunce! Sunce! – Vij se, dijete
proljetnijeh ludovanja!
Zamirisa mlada zelen
rosuljinog cjelivanja.
I ne gleđi halje svoje:
reći ću ti: oprljano.
Nema blata, kad se ludi,
kad je srce razigrano.
Gle, prođoše svite kičme,
pocrnjele, mrke pesti…
O ne reci, kud ću mlađan
uz njihove bore sjesti?!
U podzemlju patnje svake
tu se radom ljudi more:
Nij‘ odvratno, kada život
i najcrnje piše bore!
I po ovoj, gle je, dijete,
nekada je cvijeće cvalo,
a onaj joj proždrije late,
kad je tako mirisalo…
A pa onud rđa hvata
sve što bješe smijeha, šala
i reko bi: nikad nije
onud zraka zadirala.
Ova zraka boga tvoga,
što ti ludost krvi draga
i zeleni cijelom ovom
obijesno se poigrava.
O varaš se, mladi cvijete
proljetnijeh, ljupkih doli:
Njegove smo svi ideje
djeca smijeha – djeca boli.
Pa kad ono vidiš ljudstvo
gdje se grdi, gdje se krivi,
čitaj miso boga svoga:
Sve je u tom: živi. Živi.
_______________________________
Post scriptum
P. S. Ne pjevah oči djevojke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.
Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.
Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamnjan presvijetlih
božanstva i ministra.
Ne pjevah suzu sućuti
rad pjanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.
Ne pjevah sjetu skrofule
kroz poklon birokrata:
Ja nisam borac bijednika
sa okna prvog kata.
Naiđoh svagdje – ko na gad –
na lice časno glupo…
Kad glupost vrijeđa ljudski stid
i pljusko bih i lupo…
Kad tamo – rukom po staklu
svim svojim tresnuh bijesom:
Promaših!… Rukom curi krv
i staklo živim mesom…
I kletva grdna, prostačka
sve pjesme od tad piše:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad – ništa više!
S gladi
Mrtvo – tek cvrkuće ptica
il pućpuri tuka –
čovjeku nema ni glaska ni traga
i moja zapinje žica.
Gladan sam… to mi je znati
i ne znam toploga praga.
Moja se duša s đavolom brati
i smijehom pokriva jad.
I sve je sitno, majušno, glupo,
i pjesme ljuveni stih,
kad tijelo bujmi Veliki Glad,
i suho će grlo: žderao bih!
Na što mi pjesme prosute ludo
i topla krvca ljubavnog sna?
Suludo piljim pijanim okom
i pitam nebo: a čemu ja?!
Zapao tudi po srijedi ljudi,
što sudba goni pod jaram jedni
i ne znali nikad, koli su bijedni.
Jedna im sreća: rakija ljuta,
druga im sreća: debela žena,
a treća, treća: batina kruta –
pa kad si žena, budi bijena!
A tud se kadšto popo prošeta
sve s centom mesa
i jedva može da digne oči,
gdje dršću blijeda nebesa.
Tek šuštaj lišća, što život plače
i magla vječna
i mrtvež tupa,
a srce moje nemirno lupa,
skače i skače
i – plače…
Ja ljubim ljude makar su jadni
i samo zato, što su svi gladni,
i gladni kruha, vina i bluda
i krvi same
i misli veljih i umne hrane.
Oj, amo svi vi pod pero moje,
svi amo, ljudi što glad vas pati!
Gladan sam i ja, neka je znati,
ne vidim žene, ne vidim kruha,
blijedo je nebo, grla su suha…
Oj, amo svi vi pod moje pero,
pjevat ću ludo, dugo i ludo:
– Ždero bih, ždero!…
Na licu kostur tvrdo se boći
i leđa svijam k drvenom stolu
i ljubim usnam hartiju golu
i na nju pero stihove toči.
A đavo skače popreko mozga
i turka handžar u zdene ruke
i šapće: kolji, laži i ubi!
Dovraga muke,
svi su ti krivi,
ali ti – živi!!
I šapat ovaj bukti u crijevlju
i rokti basom ko prasad smradna.
(Prostite, ljudi, crijeva su gladna,
ne znaju ona za etiketu.)
…. A ipak… eto… nešto me plazi,
o toli nujna, dobra i slatka,
i dirka miso i đavla gazi
…. patnja je kratka…
Nešto se smješka kroz blijede boje
i kalni drum i zaspalo selo…
O to su one… utvare moje
i sve je glatko, čisto i bijelo.
A tu na čelu osjećam usne
i uhom mojim cilici bruje
i zrakom cijelim akordi struje…
Iz gladi crne rodi se dijete…
Kukavni svijete!
Kukavni ljudi, glupi i jadni,
Što ne bjeste – gladni!!!
I s usna onih čelo mi gori…
toplo je, vruće,
znojim se cio…
a ja bih pio
i tepam, klecam i lomim ruke…
Vani je mrtvo – cvrkuće ptica,
pućpure tuke –
i moja zapela žica…
_______________________________
Sunce
Kroz redove, gdje već meso gnjije
i gdje leže polomljene kosti,
gdje se patnja idiotski smije
i gdje jezik osušiše psosti,
On ide velik ko u priči Hrist!
I zaveslao krilom laganijem
pa valovlje se prosulo topline
i cjelov tislo na licima svijem,
gdje plam je gasno sreće i vedrine –
ko Betlehemom kerubina kor!
I danas je s rasipnijeh grudi
ko zlatnu da je razasuo kosu
i ono časkom… izmiljiše ljudi
ko da ih zemlja od ludosti prosu –
i dah je njegov – ko Jehovin dah!
_______________________________
Tragika
O što nismo djeca šume
u zeleni carskog granja,
bezimeni ko oblačje,
što ga nosi ćuh i sanja!
O da sam te na planini
taku našo, ženo, ženo!
Ne bih pljucko jad i srdžbu
na svetište razbijeno.
I sve mi je ovo grko
i bljuvo bih bijes i muku…
O man’te me! Sâm ću tajom
da progutam svoju bruku…
_______________________________
U deliriju
I
Tik tak-tik tak-tik tak-tik tak-
Što plače to? Oh, februar,
Ugasnuo je dah i žar
Pa jeca cinik, bol i mrak.
Na inju zadnji stinu trak.
A svijet je prazan, glup i star,
I srce prazan buđelar.
Tik tak-tik tak-tik tak-tik tak-
U šutnji sami dobnik zbori.
U mraku sama lampa gori.
Tik-tak-tik tak – u februaru,
U srcu svome buđelaru
Ja nađoh samo bol i mrak
U karnevalu – tak-tik tak-
II
Ah! Oh! Ih! Uh! – Uh! Ih! Oh! Ah!
U karnevalu – karnevalu
Izvrgnuh svoju bol u šalu,
Svoj dah u suze, plač u prah,
Svoj život u života strah.
I tresnuo sam na astalu
Prelomljen u tom bakanalu.
Tik tak. Tik tak. Uh! Ih! Oh! Ah!
Oj monotono dobnik zbori,
Oj mračno, mračno lampa gori.
Oj srce, srce, srce, jao
Karneval te je zakopao.
Ah! Oh! Ih! Uh! Tik tak. Tik tak.
I jeca cinik, bol i mrak.
III
Din-don. Din-don. Din-don. Din-don.
Što plače to? Ha-ha-ha-ha –
Od strašnoga se gušim strâ:
Ko samrtnički sat i zvon
Ozvanja bilo. Nebosklon
Života pun je, pun je zla
Ko naša duša groze, sna,
Ko naša jeka don, din-don –
Pa plačemo li svoj martirij:
Svoj život; čuvstva: svoj delirij.
Kad kopamo u srcu raku
Za srce svoje? Mrak u mraku
Ozvanja kao sat i zvon
Tik tak, tik tak, din-don, din-don –
IV
Ih! Uh! Oh! Ah! – Ah! Oh! Uh! Ih!
U miševe se preobrazi
Sva mašta naša. Proburazi
Naš um u ritmu srok i stih.
Od vizija je naših svih
Delirij tremens sâm u snazi
Pa naše duše u ekstazi
Potcikuju: Ah! Oh! Uh! Ih!
O amen-tremens-tremens-amen
Iz grla suklja modar plamen,
A lomače su srca sva
Za srca naša. Kap od strâ
Udara nas. Haj, vina, daj.
Ne laj, haj-daj, laj, vina, haj!!!
_______________________________
U hramu
U polutame sjeti,
u melankol’ji turobnijeh boja,
gdje misli Hristos sveti,
orgulje bruje hramom,
a ženska grla raskvašena s poja
po njemu srću samom!
O nema stvora toga,
što ženskih struna ne bi lizno zvuka
u hramu istog boga!
U nevinosti pjesni
i čistoj misli nebujmljenog struka
i draži tijesnih
voluptas hrpom pršti
i glas je njezin glas naivnih seka,
što asketizam mršti.
I onda, onda bude
da u tom glasu teče bludna rijeka
i šaptom zove ljude;
i nešto priča, tuži
o manastirskoj izmledjeloj svrsi,
što mozak kruži;
o razapetim kostim,
sa kojih k puti smrtni plaze srsi
u svim milostim…
i onda, onda dalje,
kad nema skvrne na ljudskome mesu
i sjaj medalje…
Elegijom to plače:
što nisam pošla na spavanje k bijesu,
u muške drače!!!
_______________________________
U noći
U golemoj tišini, gdje drijema zemska sapa,
a nevidna joj ruka lagacko oči sklapa –
u golemoj tišini, gdje zemska sapa drijema
i crnijom je sjetom na svaki upit nijema –
I bogzna kud je pošo vjerenik onaj žarki
i ljubav bješe u njeg ko cjelov muških varki.
O vratit će se, vratit i poljubac se vraća
i sve se zaboravlja i ljubav je sve kraća.
I misli se i mašta sve snenije i tiše
i tupo kroči starost i ne ljubi se više.
_______________________________
U mrtvoj noći
U mrtvoj noći, gdje misli zuje zrakom
plamisajuć – u noći –
na ledna stakla, što mraz ih štrapa bijeli
uperih svoje oči.
I gledam, gledam, a aveti tišine
zapodjele su kolo –
Tihano sve je ko mrtvo, vječno nebo,
bez oblačine, golo.
A oči blude i gleđu – dugo gleđu
u one slike crne
i motre usne, što utisnute šute,
sa kojih miso trne.
Ušesa kočim za jedan sami trzaj
i sve je nijemo…
O da sam dijete, tek klonuo bih glavom
pa tad – zadrijemo.
A glava bukti i poletava k zidu
da tresnem njome –
Svet, svet je prasak – a blagosloven gospod
u miru svome!
_______________________________
U nagonu
Na papiru jad i užas, ispljuckano sve u grozi –
i kad jutro pjeva himnu i diže me sa kreveca,
čitam pjesme, vidim sebe u ispitoj, grkoj pozi
i prepasnu elegiju što u rimi bolno jeca.
O sablasna vasiono! Kad te gledam iza stakla,
gdje pomriješe tvoje luči i gdje nemaš jedne note,
čini mi se svake noći samrt da je mene takla
i da misli postadoše pustim plijenom od strahote.
Nešto prazna, bezoblična sa zidovlja ko da milji
škripom daski i raspadom oličenih, bijelih stijena
i škrgutom mraznim s kuta u oči mi tupo škilji,
a na patos gledam drhat ogromnijeh, nijemih sjena.
I čini se: vijek se mako, unatraške pošli puti,
gdje je avet jednog boga na lomače vukla miso
i po trulim ćelijama išibane gnjile puti
i s čovjeka jezuitski monstrum straha mozak siso.
U toj tmini sovuljastoj ko da lažni privid gaca
i sa sjena bezdušnijeh religije usne krive
i u gluhu atmosferu umišljene dogme baca:
– jablanovi strše uvis ko mesnate duše žive!
I tek crni noćna sapa i samoća luda strši,
u nagonu srćem amo, gdje Strahota misli kida
pa se rvem, pa se trzam i psovka mi s mozga prši
i sa usti pljuckaj pada na aveti mrtvih zida.
A iz kuta škrgut milji prepasnijeh sa usana –
tud grohotom samo srćem i očima piljim drsko. –
Jao onim Jablanima, kad ih lizne luč moždana
i kad bih s ovo misli Njega samog tresno, smrsko!
_______________________________
Uskrsli Hrist
Iz grobova si došo ko sablast prvih dneva,
što naziva se bog.
O vjerujem da sin si Jehovina božanstva
na Jeremijin slog.
Ko Moloh proždrije mladost i zeleni i smijeha
u rascvjetanu dol –
…. Na raskrivenu ženu tud srtao bi momak
i lijep i rumen, gol.
A ona bijelih sisa i klecavog koljenca
u prvi trgla stid,
a miris ko magla u razbludnijem kapljam
zastirao bi vid.
I s mutnijeh bi oč’ju ko slijepci tada pošli
da napipaju put
i našli bi se trudni i prsnuli bi dolom
i cjelov krvav, ljut.
A trava tud bi bila i dragala bi mladu
i posvećenu bol…
Ah, tud bi lijego momak na raskrivenu momu
i lijep i rumen, gol –
U uzi, gdje mi sunce ne zirne mrvom zlata,
tu ženin trune dah:
iščupaše joj kose i ugnječili sise,
kad sve je zemski prah!
A tamo momak kida i haljine i strasti
i tijelo ljubi prut
i piše vječnu sreću i pokoj s „onu stranu“
na išibanu put.
Pogazio si, Hriste, ko zatupljeno pašče
i lepire i krin –
O Eunusi! O smrti! Iz uškopljenog oca
već nikad, nikad sin!!
Pa kad si slago crno i obećo im sreću,
gdje proždrijet će ih crv,
tek s molitvom i postom da unakaze tijelo
i puste – više krv –
s tih tvojih usna u šir prohujale su riječi:
„O blažen ko je glup!“
I otad ljudski ponos i djela ljudske misli
na sramni daše stup.
I djelo duge patnje, gdje kidao se mozak,
uništi jedan hip –
Pa eto, još se štuje sva glupost onog trena
u postavljeni kip.
I njuškam preko strana tih dugih vijeka ljudskih,
gdje puze mnogi duh –
sa pognutijeh šija do neba uzdah milji:
O daj nam, daj nam kruh!!
Gle, grunuli su hici sa krcatih moždana
u urnebesni tres
i niknu nova vjera u prnjam barikada
i rekoše joj: bijes.
Na novi oltar indeks ko novo evanđelje
da cio čita svijet,
a psovke novih psalmi zabrujaše s orgulja
i dale se u let.
Lui se rasu, mahom ko sustav Izrajela,
– tek sam ih sjeća rug –
i svagdje niče čovjek, gdje glad je rovo tijela
il polje ropski plug.
A Silvij gleda, gleda i u njeg silno oko,
što bijedu vidje svu…
i obrati se natrag na carstvo barikada
i tebe vidje tu.
U Silvija je zanos i krv i živo meso,
što napisa mu stih.
Da pomirih se s tobom, o pomlađeni Hriste,
u tome času snih.
I pričini se tada da vidim davnu prošlost
i prevratni tvoj tres,
kad razdrije indeks prvi čovječijega mesa
pa rekoše ti: bijes.
Pa povijahu tijelo u trnje i u šibe,
u sami zakon čvrst –
O prevratniče drski rad naziva ti slava
i blagosloven krst!
Gle, a ja tjeram snove i budne perim oči
na barikada skup,
gdje diže prevrat himne, a tamo treska daskam
porazmrskani trup.
I tražim tebe samo, al ti si klono starac
i zgurio se stas;
iz kuta tek mrmoljiš i oslabo se čuje
ko prolumpani glas.
I eto opet zvuci s omrtavjelih struna
i impotentnih stav…
O zbogom ostaj zavijek! Tek združio nas Silvij
već raskrsti nas Lav.
_______________________________
Zapad sunca
Ode.
Ko da se skliznu glatkoj po svili
lakijem kretom.
A tamo plamen sodomskih boja,
što liznu uvis, pa ko da planu
nečiji pogled – boštva i đavla.
Ode.
A oblak jedan ko svijetla siga
i drugi dalje ko rujni koral,
pa stado cijelo ovaca bijelih,
što plamen sažga vunu im meku.
…. I začas pa će nestati svjetla,
zanosa, što se u nebo baca:
nestat će čara sodomskih boja;
tek u svod noćni šuškat će usne:
ko li je ono ispio krvcu.
I trenuh okom, a tamo turnji
ko prsti neč’ji dugi i tanki
i misliš: to ih neznana ruka
u rog ispruži samome nebu!
A zemlja pišti s gladi i tmine
i plače ko da vjernik joj umrije
i crnim ruhom mota se cijela.
I njena tuga tihne sve dublje
pa s plača usne ko ludo dijete…
_______________________________
Post Scriptum
Ich sang nicht den Mädchenaugen,
dem Jüngling, der für sie verglüht,
ich bin kein Dichter der Liebe,
die ringsum duftet und blüht.
Ich sang nicht des Volkes Vergangenheit,
nicht Könige will ich erwecken:
Ich bin doch kein biblischer Hund,
dem Hiob die Wunden zu lecken.
Ich sang nicht das kindische Glück,
den Zeugungsdrang der Philister:
ich bin nicht der Weihrauch der Durchlauchten,
der Gottheiten und der Minister.
Ich sang keine Tränen des Mitleids,
für Noahs trunkene Laune;
des Stumpfsinns und christlicher Helden
bin ich nicht die Posaune.
Ich sang nicht die Wehmut der Skrofel,
durch bürokratische Gage:
ich bin nicht der Kämpfer der Elenden,
vom Fenster der ersten Etage.
Traf überall – wie auf Unrat –
auf Antlitz ehrenvoll dumm…
Wenn Dummheit des Menschen Scham befleckt,
verprügeln könnt ich sie drum…
Stattdessen, zum Schlage ausgeholt,
traf wütend ich daneben:
Ins Glas! Nun blutet meine Faust,
die Splitter am Fleische kleben.
Der Fluch, verächtlich und widerlich,
schreibt meine Gedichte seither:
Ich bin der Dichter der Fluchenden,
vorläufig – nicht viel mehr!
Post scriptum, Janko Polić Kamov
Sadizam je jedan logični apsurd: zadaješ bol i uživaš.
A ako je jedan apsurd logičan, onda su svi apsurdi logični.(Janko Polić Kamov )