Josip Murn, pjesnik; rođen je 1879. u Ljubljani, gdje je i umro. 1901. Studij u Beču napustio je zbog bolesti i neimaštine. Umro od tuberkuloze. Pisao je lirske pjesme s erotičnom (Noći; Fin de siecle), seoskom (Šentjanževo; Pesem o klasu; Kmečka pesem) i folklornom tematikom (Pomladna romanca; Vigilije; Vlahi), epske pjesme (Kvatrna balada; Vrnitev; Balada) i feljtone. Murn pripada krugu najistaknutijih predstavnika slovenačke moderne (Cankar, Kette, Župančič). Pošavši od Aškerca, prošao je utjecaj Puškina, Ljermontova i posebno Koljcova, zatim Verlainea i predstavio se kao izvoran impresionistički pjesnik senzualnih i ispovjednih stihova. Izraz mu je jednostavan i sažet. Za života je uspio prirediti zbirku Pesmi in romance (1903).
I čarobnica
Jednaka
Jest, ženio bih se
Opet nam vrbe šume
Pjesma
Zimska pjesma
Žudnja za nevjestom
_______________________________
I čarobnica
(Pastireva pjesma)
I čarobnica je zbilja
draga moja bila, znam,
i radošću i tugom je
palila mi srca plam.
Ah, bila je najdivnija
u selu nam u taj čas,
skoro ljepša od Marije
što s oltara gleda nas.
Ah, bila je kao ptica
što pod nebom dić‘ se zna,
i veselo kao ptica
ostavila me je ta.
Vidjeh ja je, nevjernicu,
kad su miraz nosili;
lijepi konji, lijepi svati —
pođite mi k vragu svi!
_______________________________
Jednaka
Kada u naš kraj proljet hodi,
posestrima njoj rodi se,
ko dobri Bog u dušu vodi
mlade mi dane, radosne.
To je moj pir, pir mog čeznuća,
prekipjet puna duša zna,
prostor i slika života vruća
ljeska se, gubi u njoj sva.
Ah, božji svijet za tihom rijekom,
kad probudi se prvi cvijet,
i tihi šum za tihom rijekom,
i bijelih, malih prsta splet. ..
Svod prostran, proljet, miris sneni,
a ptić se ne nacvrkuće,
na suncu ni u hladnoj sjeni
ne utaži krv vruća se.
_______________________________
Jest, ženio bih se
Jest, ženio bih se,
al me svatova sram —
pognuo među njima bih glavu,
i zato oklijevam.
Jest, zaljubio bih se,
al me dragane sram —
preteško bi mi bilo reć‘ joj
kakav osjećam plam …
Jest, zato živjet ću
ko ptić pod gorom skrit,
dobra volja će žena
do smrti mi bit!
Necu preko polja sam
neću preko polja sam,
u polju je crn gavran
u polju je noć i dan.
njegove se bojim sene,
crnim okom gavran sene,
crna slutnja prati mene.
u tuđini ću skončati,
oči će mi iskljuvati,
ne žaleći zagraktati.
_______________________________
Opet nam vrbe šume
Opet nam vrbe šuime i zelene,
veseli vjetrić ih prene,
a skrit je još u polju klas;
ševice još ni lastavice nije,
jer ne zna još ni jedna od njih dvije
da takvo doba već je kod nas.
Al mene bijele breze vesele …
blještavilo nam iz daljine dijele,
iza njih sunce pada puno sjaja;
nemirno krv mi kola usred žilja.
Zbog čega? Zašto? U srce mi zbilja
ne dođe zalud ljubav bez konca i bez kraja!
_______________________________
Pjesma
Poput cvijeta usred polja
svatovski sva sjajiš mi se,
ideš li na svadbu, djevo,
il udaješ sama ti se?
O, ti djevo, djevo moja,
već karanfil poljski zri je,
cvjetaju već rujne ruže,
od želja mi srce mrije.
O, ti djevo, djevo moja,
pođi, pođi za mnom, mlada,
kao vjetar s travicom bih
igrao se s tobom sada!
_______________________________
Zimska pjesma
Bijela polja su i šume,
gaz i cesta bijela sva,
bijelo lice ima djeva
koju žarko ljubim ja.
Bijele gore su i kuće,
na svakoj bijel ukras sja,
bijele ruke ima djeva
koju žarko ljubim ja.
Bijele grudi, bijele ruke,
i prebijel je obraz njen,
veselo je srce moje
u taj kasni zimski tren!
Teška, mračna, neugodna
zima je, i pusta stog —
da nam takvih djeva nema,
smiluje nam nek se Bog!
_______________________________
Žudnja za nevjestom
Protekao je Uskrs već,
dugi post presta teć,
sutra je nedjelja bijela,
zatim će počet žeć,
hej, baš to jedva čekam.
Već na Tijelovo
uzorano će tlo
biti, i bujno svo,
već na Tijelovo,
hej, baš to jedva čekam.
O Gospi, nakon tog,
nasut ću žita svog,
nasut ću žita svog
pa ću u šumski log,
hej, baš to jedva čekam.
Heljda crnjet stane,
šuma rujno plane,
u bukviku puhu
dlaka gušće grane,
hej, baš to jedva čekam.
Godina zatim iščezne,
polako, tiho gubi se,
kao da još jedanput broji
protekle dane sve,
hej, baš to jedva čekam.
I ja brojim dane sve,
u prošlost se osvrćem:
u kog oči upirem,
za kim stalno umirem?
Ah, tek to jedva čekam!
_______________________________
Jesenska pesem
Tihotni gozd, tihotni gozd,
kam del si svoj nakit zeleni,
s katerim tajno šepetal
je vetrc v sreči neskaljeni.
Kaj vtihnil ti je pevcev zbor
in tožno gledaš proti nebu,
tajnostno tiho tu stojiš
kot tajnostno pri pogrebu.
Kaj megla siva smreke ti
objemlje s temo svoje halje
in mrzli sever z drevja ti
odnaša listje dalje, dalje…
Kaj sonce je ponehalo
te greti s svojimi poljubi,
da takšen si, kot je srce,
ki ga nihče, nihče ne ljubi –
Jesenja pjesma, Josip Murn
Pisati ne znači drugo nego misliti.
Nered u rečenicama je posljedica nereda umislima,
a nered u mislima je posljedica nereda u glavi,
a nered u glavi je posljedica nereda u sredini i stanju te sredine.
Ako je netko odlučio vršiti kritiku,
a to znači da hoće od nereda u rečenicama,
u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red,
onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavi ni u mislima. (Miroslav Krleža)