WEB SITE NEWS »

Rekvijem za Don Kihota

Predstava “Rekvijem za Don Kihota” u izvedbi grupe “Ars poetica” , Innsbruck u velikoj sali Kolpinghaus-a, Innsbruck

JOVICA LETIĆ

Requiem für Don Quichote (Requiem za Don Quiota), Jovica Letić

Mijenjati svijet, nekad teško razumljiv, nekad lako shvatljiv, iz optike psihoterapeuta, iz optike pacijenta mentalno oboljeloga… Jesu li nepoznati svjetovi duboko ukopani u svoje fikcije ludosti… Ludaci bez djetinjstva, ludaci donkihotovci, simulanti… U sobama bez izlaza, mračnim, neprozirnim, iz prostora vrtnje u krug. I zar su te sobe samo u psihijatrijskim klinikama ili ih ljudi katkad grade oko sebe i za sebe?! O ovim i sličnim pitanjima razmišljaju likovi u knjizi Requiem za Don Quiota autora Jovice Letića.

Nema gnusnijih stvari od onih koje čovjek zna sam o sebi. Jeziva galerija ništavila u svima je nama. Samo, strah nas je ući. Ja. Ja sam mogla biti Hamlet vlastite duše. Nisam se znala snaći u njenim zamršenim putevima. Faust ili Mefisto? Nisam dovoljno hrabra ni za jednog ni za drugog.
(iz monologa lika luđak samoubica)

U romanu je psihoanalitički razrađena spoznaja vlastitih mogućnosti. Nisu li geniji, visionari nerijetko svrstavani u ludake, šizofrenike i paranoike, a u halucinatornim stanjima nastajala vrhunska djela svjetske književnosti?! Strašno je uvjerenje da individualni život i individualno ja nisu jedno pa nakon što ludaku samoubojici spase život, uništili su zapravo njegovo ja. On je nemoćan oduprijeti se najezdi  navika koje su oličenje naše druge prirode.   Pri kauzalno-posljedičnoj vezi ti isti koji su joj uništavali život sada ga nastoje spasiti. Harmonija truljenja i moć neumitnosti. Jedina stvarna moć u meni. Sve drugo samo je trajanje u otkucaju zidnog sata.   Ovdje su postavljena pitanja o potrazi i ostvarenju samoga sebe, o bezuspješnom rušenju pravila određenoga poretka, o sagrješenju i razumijevanju tuđe molitve, o grijesima i kaznama. Likovi svojom ideologijom opravdavaju životne batine:  Svi smo gadovi. Svi. Svi odreda. Samo anđeli odlaze. Napuštaju ovo ukleto mjesto. Idu ka nebu.Popratni stihovi iz Letićeve zbirke pjesama Satenski stihovi uvršteni u kompoziciju Requiema upotpunjuju magnetizam riječi i pojačavaju smisao i snagu izrečenih misli aktera, a svi oni zapravo su duboko nesretni i povrijeđeni, neki od njih svjedoci incestualnih scena i nemoralnih činova. Vjerovanje u svoje teorije, sigurnost pri monologiziranju bez imalo potrebe za ubjeđivanjem jer je ona već svršila svoju misao – sve to dopušta ludilo. A kad se zaboravi plakati, ostaje grč, destrukcija i ludilo. Likovi ne štede razotkrivanje, oni su projektori snažnih rečenica i upravo takvih samoubjeđenja:   Užasi nisu užasi dok ne pripadnu tebi… Ludnica je sigurna. Jedino sigurno mjesto. Ovdje si potpuno zaboravljen od svih, uz to, nemaš se čime inficirati. Psihoterapeut poistovjećuje svoje stanje (zbunjenost) sa stanjem osoba u sobi u kojoj se odvija radnja, a izvor njegovog stanja zapravo je život izvan te sobe nikako onaj u njoj: Nekada sam vjerovao. Čovjeku. Životu. Sebi. Imao ideale. Vjeru u nešto. Sada se osjećam kao smetlar koji stoji na smeću te svoje vjere… na gomili smrada i otpada. Zar je svijet oko nas umnogome knjiga lekcija „Kako postati gad“: opijanje, mržnja, žderanje humanizma i potiranje same biti čovjeka?! Ali u čovjeku ipak… unatoč svemu… postoji želja za životom, otuda nemoć za izvršenjem samoubojstva. Čovjek je najbliži čovjeku, ma koliko dalek bio. Psihoterapeut se nesvjesno postavlja u ulogu pacijenta priznajući da traži svoj stid koji će ga odvesti u suočenje sa svim u sebi od čega podsvjesno a kasnije i svjesno bježi. Don Quijote iz Letićeva teksta ponajviše je svjestan razočaranja u ljude i mnogo toga ljudskoga, dajući ljudima srce, dušu, uvijek je nailazio na podsmijeh. Stoga je ovaj tekst na jedan način i obol svim Don Quijotima, isprika za nanesene boli. Čovjek naspram čovjeka. Lice naspram lica. Između ponor crn kao smrt. Između daljina promrzla u beskraju. Ispod, podrhtava utroba majke Zemlje. Grešna, što rodi nezahvalnu djecu. Čovjek gleda u čovjeka. Ne vide jedan drugom boje očiju. A oči lijepe. Ljudske. Gluhoća oko ljudi, u njima i izvan njih, dovikuju se, šapuću jedni drugima ali zatvorenih usta, zatvorene duše. Sve sama osama i otuđenost. Nigdje ruka u ruci i vapaj za iskonskim zagrljajem i riječi koje će izraziti potrebu. U iščekivanju nastupa humanosti čovjeka svi akteri su strpljivi, a iznenadni nestanak Don Quijota u svjetlo i nepoznato kao jednoga od onih koji još uvijek imaju srce i dušu, zaustavlja radnju i ostavlja čitatelja pred razmišljanje: Je li važna kruna racio spoznaje ili kruna ljubavi u čovjeku?!  Ljiljana Tadić

FOTOGRAFIJE  SA PREDSTAVE

by Wolfgang Sigmund

VIDEO – ODLOMCI IZ PREDSTAVE

by Jovica Letić

Glumci u predstavi

Get the Flash Player to see this content.

Odlomci iz predstave 1

Get the Flash Player to see this content.

Odlomci iz predstave 2

Get the Flash Player to see this content.

Odlomci iz predstave 3

Get the Flash Player to see this content.

Page 1 of 11