WEB SITE NEWS »

Isplaženi jezik

U našem ranom formiranju svijesti, učeći svoj maternji jezik, mi nesvjesno usvajamo oblike mišljenja koji su uvriježeni u jednoj sredini, moduse kako odgonetnuti određenje životne enigme, poimamo i primamo navike naše jezičke sredine, njihovu vjeru u određene pojavne vrijednosti svijeta koji nas okružuje.

Dnevne paranoje

Globusova kulmunistička stranica “Demokatismus und Schlamperei“, povjerena  dr. Mariji Kasapović potvrdjuje da se novinarsko poimanje demokratije već dugo izjednačava s pravom na bezumnost, a sama aljkavost i površnost kao bitan segment takvog poimanja. Naime, u kolumni „Holbrookova Bosna bez Hrvata“ Bosna kao iznureno, ali još živo tkivo koje se agonično bori za svoj život i boljitak, 

Arhitektura zla

Akademici, dušebrižnici naroda, još davno počeli su se baviti urbanizmom jedne zemlje, postavivši tezu da je svaki trag srpske stope dovoljna argumentacija za izdavanje građevinskih dozvola u stvaranju svetih srpskih zemalja. Krvavi građevinski pir, potpomognut skupocjenom oklopnom mašinerijom za raščišćavanje terena za radove,( mašinerijom koju su platitli i oni na čijoj je zemlji trebala otpočeti bespravna gradnja) mogao je da počne, uz budni nadzor akademsko-arhitektonskog ureda. Vremenom, morbidni planovi i krvave skice počele su se na terenu urušavati, kao i bolesni snovi nalogodavaca o velikom etničkom kompleksu, ali histerija neimara zla i destrukcijski potencijal više se nije mogao ničim zaustaviti i on je bjesomučno pretvarao zemlje u pepeo, prah i krv nevinih. Izgradili su se teški zidovi mržnje, zidovi srama i zidovi plača.

Prezervativ

Kako se bojkotovala Grbavica


Reakcije na nagrađeni film „Grbavica“  u civiliziranom dijelu kontinenta su i prepoznatljive i očekivane, kao što nisu i neočekivane upravo s tla gdje je ovaj film trebalo gledati onako kako se u austrijskim i njemačkim kinima gledala Spilbergova „Šindlerova lista“. Dvorane su bile ispunjene i sjećam se da je vladala neka čudna, gotovo neopisiva tišina. Nije bila ni napregnuta, ni mučna, već gotovo sakralna, kao nevjerovatan spoj pijeteta i katarze, gdje su ljudi osjećali i zgražavanje nad bjesomučnim orgijama nacista i stanoviti osjećaj krivnje za ono što su činili njihovi preci. Genracije ispred platna nipošto se nisu mogle stigmatizirati za jedno veliko zlo, ali ni osporiti im pravo da jedan dio velikog stida, kojeg je na njih bacila mračna nacionalsocijalisticka ideologija, osjećaju i sami.

Tirolske orgije

Tirolski gradić Telfs, posljednjih godina podobro je uzbuđivao austrijsku javnost i bio česta tema, kako informativnih emisija, tako i žučnih političkih rasprava. U ovom malom mjestu  gdje živi oko dvanaest hiljada stanovnika, a od toga negdje oko dvije i po hiljade građana Turske, islamska vjerska zajednica podnijela je zahtjev za izgradju džamije. Gradske urbanističke vlasti, poslije žučnih političkih previranja, ipak su donijele odluku za izgradnju ovog objekta, ali kao kompromis koji bi trebao zadovoljiti obije strane i odluku da minaret ne smije biti veći od osam metara i da on može biti samo kao arhitektonski element, a nikako element u svojoj vjerskoj funkciji.

Jovica Letić – Poezija

 

 

 

 

 

Alegro
Čovjekov dom
Čovjekov običan dan
Dani
Dilema u nesanici
Elegija
Februar
Groteska
Iza
Imaginacija
Jesenja
Minijatura
Nešto
Oduvijek
Odraz
Predvečernja varijacija
Ponoćna dilema
Posljednji stihovi
Pored života
Putnik
Riječ
Susret
Satenski stihovi
Što
Tuđi čovjek
Ti
Tišina
U bezvremenu
U magli

 

______________________________

Alegro

u prokletstvo
neka odu jalove svetice
a
kurve da nam rađaju djecu
jer
utrobe njihove su čedne

kao samoća

u nepamćenje
neka propadnu hohštapleri misli
a
luđaci da nas putevima vode
jer
svijest je njihova svijetla

kao snoviđenje

u kletvi
neka nestanu uškopljeni anđeli
a
bog da jedino grešnicima vjeruje
jer
istina njihova je čista

kao lik čovjeka
 

______________________________

Čovjekov dom

Čekanje
već davno umrlo je na prozoru
glasovi posljednjih prijatelja
zanavijek se zagubili u zapuštenom dvorištu
Prazan kofer u uglu zaboravlja putovanja
trošno uranja u konture prepoznatljivih stvari sobe
što s čovjekom žive
samo još kao navika gledanja,
tek da bi pustoš naličila nečemu

Život navrati uzgred
po njima da ocrta vrijeme
ispije nekoliko kapi sebe
i ostavi jedne pored drugih
čovjeka i stvari
da u prazne posude postojanja
sakupljaju samoću kao kišnicu.

______________________________

Čovjekov običan dan

trgovci naših života
prodaju posljednje misli
kao što se
rasprodaje natrulo voće
svjetina
se tiska oko tezge
ostacima duše
čovjekovu smrt da kupi

u praznim
zjenicama ratnika
ludilo huškača urla
poslanici neba
blagoslove djecu božju
u pohodu
ubijanja bližnjeg svog

gore vatre na horizontu
pravednici
tuđu pale djecu
svoju da ugriju
vjetar
poslušno pepeo raznosi
pustinja oko nas narasta

zbijen u toplini
čopor sito spava
zlo je uvijek negdje drugo
i sasvim je običan čovjekov dan

______________________________ 

Dani

Prikradu se, odnekud, izdaleka
neki čudni dani
zaboravljeni u osami vremena,
davno već prošli
a da i dogodili se nisu.
Putuju i prolaze
bez satnica i samilosti
duž zapuštenih tračnica sna
poljima rastrgnutih svitanja
šumama u prolaznost obojenim
kroz svjetlost
očiju koje te traže.

______________________________ 

Dilema u nesanici

Počinjem li
ili prestajem postojati
dok iskisla noć
nesanicom
puzi oko mene
dok sklopam oči
da vratim se
ka onom
što je još preostalo
od sebe i svoga
onom malo
što je još negdje
preživjelo
u zdjeli vremena
______________________________

Elegija

Kroz dan od pripaljene cigarete
ispraćam njene korake u odlaženju
u utonuće, u jesen

Moj pogled od lišća što se koti po stazi
kroz uzdrhtale breze u venama
vidi daleka svitanja
jutra
kada sam ubirao njen osmijeh
kao jabuku
noći
kada sam osmijeh vraćao nebu
da njime zvijezde topli

Kroz dan od dogorjele cigarete
ostaje samo elegija
na nekom drevnom jeziku bez riječi
u utonuću, u jeseni

______________________________ 

Februar

u tami
kao sablazni
svijetle
mrazom prekrivene šume
tih i nadmen
dolinom
za dahom znojnih konja
tumara vjetar
gubi se
u bremenitoj magli
i zaboravlja
prekriti za sobom
u snijegu ostavljene
tragove
zimske tuge
______________________________

Groteska

Nije li suludo
tražiti
a ne znati što uopšte tražiš
željeti
tek da nešto poželiš
odlaziti
a uvijek ostajati
smijati se
kako bi se narugao
sopstvenom plaču
i u beznađu
znati reći tako obične riječi
- dobro je.

______________________________ 

Iza

Ona je tamo
Iza svih snova
Iza života
Iza svih ovih laži od postojanja

Iza svega

Koža joj miriše na moje stihove,
na riječi,
riječi kojima je pokrivam noću,
na ishodište i konačni smisao mene

______________________________

Imaginacija

niz moj pogled survava se dan
potrošen,
u nepamćenje bačen

utanjaju u nigdje njegova lica
šumovi predgradja
makovi pored samotnog puta
kao ptice
bijeli oblaci u prolazu

nije li on, ipak, samo imaginacija
loša navika mojih čula

jer
stvarna je, tek, zjenica vječnosti
u tvom vučjem oku.
______________________________

Jesenja

Ljeto je Tvojih osmijeha
šapata i snova,
ljeto istina i nevinih grijehova.

Ljeto je
s oblacima od srebra
u čijoj utrobi
putuju snene sive kiše
sanjaju
kapljičasti let nebom
i mir u tvojoj kosi.

Sva ćeš biti kišna.

Samo par kapi na usnama
mokra,
ostavićeš za mene
da skinem s njih
sve dodire rane jeseni.

______________________________ 

Minijatura

kao ovlašnim dodirima prstiju
u neke bludne noćne sate
dotakne me i probudi
tvoje ime

snen šapat
u polumraku sobe
stapa se s molitvom neba,
s kišom
što vani jesen sriče

______________________________ 

Misao

U kasne sate,
kad samoća, s glasom sobne studeni,
priziva melanholiju

uvučem se u misao o Tebi

kao u toplu postelju,
kao u utrobu majke.

I sve potpuno nestane
da sve samo postane
jedan san sa izgubljenim budjenjima.

______________________________ 

Nešto

Nešto u meni
još tebi se nada.
A posrću dani
tumaraju noći
i prvi snijeg pada.

Nešto u meni
još na tebe čeka.
A promiču sjene
curi sivilo neba
i lijeno teče zelena rijeka.

Nešto u meni
Sve je što imam.
______________________________ 

Oduvijek

Rasli smo
na obalama neshvaćenih života
skriveni
svako u svojoj čeznji
u nečemu
što je oduvijek bilo jedno

Sanjali smo
na jastucima drugačijih boja
vjerujući
da ćemo se sresti
u snu
što je oduvijek bio isti

______________________________

Odraz

tvoj lik
u jutarnjem ogledalu
nije tvoj,
veċ mutan odraz
neke izgubljene sjenke
koja ti naliči
prerano
pristigao zaborav
u izmijenjenim oblicima
tvog lica
smišljena varka očiju
zagledanih
u konačnost samoodricanja
u naviku
lišenu svake bliskosti
u savršenstvo
jedne proporcije nevažnosti
u staklo
na kojem se igraju
obrisi
preostalog tebe

______________________________ 

Predvečernja varijacija

Drugačije umire ovaj dan
u gluho predvečerje

poslušan i pognut
kao krivac koji traži stope grijeha
otkoračava u beskraj sivila
zavlači se
u utrobu nadolazeće noći
da bi bar dosanjao horizont purpura
toneći krug sunca iza bregova
oblake od pamuka
što mu čuvaju tragove na nebu

sanja svoju potpunost
onako,
onako kako ja sanjam tebe

Drugačija je usamljenost breze
u ovo tmurno predvečerje

samotna i nezamijetna
posljednjim sasušenim drhtajem lišća
gubi samosvijest o svojoj ljepoti
istapa boje
u gordim siluetama borovih šuma
što čekaju prvi novembarski snijeg

čekaju svoju smislenost
onako,
onako kako ja čekam tebe
______________________________ 

Ponoćna dilema

mislili smo da suviše znamo
baš o svemu
i da smo danas
sigurno sklonjeni i zaštićeni
u svojim iscrtanim krugovima
mira i dosade
obmanuli jedan surovi život
da smo se
ovako nemirima nedokučivi
ispeli na uzvišenja zrelosti i neranjivosti
kako bi se, tako,
u samozadovoljstvu
mogli nadmeno podsmjehivati
svemu što služi bolu i patnji

vjerovatno,
sve bi bilo mnogo bolje
da nismo ništa mislili i ništa znali,
da smo se samo
prepustili slabostima u nama

______________________________ 

Plavi blues

Iskapava još jedan dan

polumrakom se misli
kao u boemskom pijanstvu sapliću
od zida do zida
ti čudni slijepci
što izlaz ne traže
već čekaju te i sanjaju te

u plavim zvukovima bluesa
Ti gaziš još jednu mjesečinu

negdje,
s ispruženim rukama mjesečara
bježiš iz snova
lutaš krovovima poznatih sistema
bosa
po užarenom limu istinskog života
i ne čujes da traže te

plavi zvukovi bluesa
Možeš li prekoračati sudbinu

pobjeći, tako bosa, od svog bitka
i prokletstva
putevima tuđeg smisla
usjecima
kroz tuđe dane i noći
a da ne poželiš
postati zanavijek utopljenik

u plavim zvukovima bluesa

______________________________ 

Pogled

Pogledaj kroz prozor.
Sa puste ulice gledaju te odnekud moje oči.
Blago. Kao da se uče nježnosti.
Oslušni tišinu.
Čućeš moj šapat.
Tih.
Pretih.
Kao da se riječi uče govoriti tebi.

______________________________

Posljednji stihovi

Kada se
u posljednje snjegove na planinama
zariju rasanjeni dodiri sunca u martu
čekaćeš me
sama na cesti od pustoši
sva predana ranom proljeću
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više doći neću.

Kada se
u sparne tišine ljeta
uvuku zalutali, nabrekli oblaci
čekaćeš me
sama na kolodvoru bez vozova
sva predana milovanju julske kiše
a dobro znaćeš
da doći neću nikad, nikad više.

Kada se
u prezrelo rumenilo jeseni
zadomi ona tuga sive samoće
čekaćeš me
sama na raskrsnici izgubljenih puteva
sva predana žutim mirisima noći
a dobro znaćeš
da nikad, nikad više neću doći.

Kada se
u pucketanju novembarske vatre
zalelujaju prve pahulje zime
čekaćeš me
sama na prozoru bez svitanja
sva predana strepnji za novi dan
a dobro znaćeš
da sam kao i ti negdje u prokletstvu sam.

______________________________ 

Pored života

Putuje sjenka
da nadje mjesto za sebe.
Zalud.
Nema distance.
Jedan podij za sve živote,
mizanscen za svakog glumca
maska za svako lice
kostim skrojen za svaku igru.
Kada se pogase svjetla,
zavjese spuste,
horovi ućute i zaspu šaptači,
ostaćeš mali sanjar
usamljen, stvarni ti
kojeg centrifuga uvijek vraća nazad,
na podij,
nazad iz čeznje
da nadje svoje, samo svoje mesto
negdje, bilo gdje, pored života.

______________________________

Putnik

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s bijednim prtljagom
spoznaja, iluzija i strasti
s koferima
punim sivih tirolskih kiša
čekajuci
u modrom balkanskom krugu
da dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s nevažećom kartom
uspomena, sujeta i htijenja
s datumima
posljednjih, polupraznih tramvaja
čekajuci
i onu zadnju ironičnu porugu,
da ostavi sve
dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Ne, nije to nostalgija
samo bolan oćut
da u mom zimskom gradu
na nečijem dlanu
topli kesteni mirišu. 

______________________________ 

Riječ

Ako Ti kažem
samo toliko, da volim Te
strah me
da time
bas ništa neću reći.

Kažem li Ti
samo toliko, da želim Te
bojim se
da će mi
na siromaštvu rečenog
zamjeriti srce.

Gospode,
prospi s neba
jednu veliku svetu Riječ
ljudima još nepoznatu
razastri je
svuda oko Nje
samo tako
ja mogu joj reći sve.

______________________________ 

Susret

Sreli smo se
negdje
između svjetova
u malom prolazu
gdje
sudbine se ukrštaju
u vremenu
kada svemir utihne
da se
šapati duša čuti mogu

______________________________ 

Satenski stihovi

Ne volim je
Daleku i nepoznatu
Skrivenu
U očima neuhvatljivih boja.

Ne volim je
Plahu i ustreptalu
Skrivenu
U svakom mom nemiru.

Ne volim je
Svijetlu i nedodirljivu
Skrivenu
U svakoj uzavreloj riječi.

Jedino više
Na svijetu mrzim sebe
Što noćas
Lažem
Bezočnije nego ikad.

______________________________ 

Što

u paučini,
u ustajalom vremenu
trošim posljednje ostatke sebe
i tek
u umorne dane
s okna
što zure u mene
bacam sve te riječi
noćima
zrak što su obesčastile
laži
omorom što tumaraju
kao aveti
i lica,

tudja lica dama i beštija
što ostaviše slane tragove

u snu
u čekaonici Tebe
slušam uplašen vjetar
što cvili cestom
i nosi misao
kao snovidjenje
da krenem
ka sjeveru
da nadjem te

možda je
u tvojim promrzlim prstima
skriven
način na koji volim
svrha
svega što bio jesam
svega
što sada nisam
______________________________ 

Tuđi čovjek

tudj čovjek živi u meni
odsutno i gnjilo
njegovo lice
nosim u novi dan
i kradom
pothranjujem osjećaj
kako, možda,
negdje nisam još mrtav
oplakan i pokopan
kako se još može
urinuti u meso
u tkivo vlastitosti
u izgnanog sebe
i zanavijek otjerati
tudjeg čovjeka
koji stari u meni

______________________________

Ti

Ti si bila tu, oduvijek
negdje
u kutku nepoznatog mene
kao sjena,
kao skriven život
kao tajna potpunosti

možda
su te tek odveli putevi
na neko
sasvim drugo mjesto
no, sjenka
tvoja nepomična sjenka
ostala je
tu,
duboko u kutku neznanog mene
da jednom otvori
skrovitu
zakopanu svjetlost

ti si bila tu, oduvijek
negdje
na počivalistu za žudnje
ni mašta,
ni stvarnost
tek žena
koja čuva tajnu postojanja
smisao
svega u meni lijepim što postoji

______________________________ 

Tišina

Ako ikada odeš,
ostavi
vrata duše odskrinuta
da se makar kroz daljinu
ugijati mogu
kao beskućnik na plamenu svijeće.

Ako ikada odeš,
ostavi
širom otvorene oči
da se makar u tapkanju mraka
dalekoj svjetlosti
kao grešnik klanjati mogu.

Ako ikada odeš,
ostavi
stope na snijegu
da se makar u topljenju sunca
po nevidljivim tragovima
kao prokletnik orjentisati mogu.

Ako ikada odeš,
ostavi
tišinu svemira
da se
za smrt pripremiti mogu.

______________________________ 

U bezvremenu

Dogodili smo se jedno drugom
u trenutku ukazanja
čistog i potpunog života

izvan obmane vremena,

u bezvremenu,

na mjestu gdje se sjedinjuju
rađanje i nestajanje
gdje vječno
ruši bojažljivi mit
o prolaznosti

Dogodili smo se jedno drugom
izvan svega predvidljivog
u našim malim postojanjima

izvan svih velikih htijenja
prizivanih snovima

tek, kao izbor nekih viših,
božanskih zakonitosti
gdje naše misli
nemaju
više što reći

Dogodili smo se jedno drugom
i ne pitaj nikada sebe
zašto je to bilo tako

je li naša izabranost
sudbina sretnika ili prokletnika
je li sve
moglo biti
drugačije i običnije

______________________________

U magli

Više se ne mogu
i ne znam sjetiti sebe,
prepoznati se u dalekim slikama
što blijede i trunu

Više ne znam
i ne mogu naći
bilo što prepoznatljivo i svoje,
dodirnuti mislima
bar jedan trenutak bliskosti sa sobom

Ničega…

ničega sem kamenog pogleda
golih alpskih bregova
obgrljenih sivim rukama
novembarske magle

______________________________

Satenski stihovi (Verse aus Satin), Jovica Letić

Prizvana prošlost u čiju se istinitost sumnja, komadići duše oslobođeni emotivnih izazova, samo slutnja koja nagovještava „rasanjenu ljubav“ – osnovni su motivski postulati na kojima Letić objedinjuje i razjedinjuje svoje stihove od satena.  Dodir erotike u ljubavnoj poeziji, „sva ćeš biti kišna/ samo par kapi na usnama/ mokra/ ostavićeš za mene/ da skinem s njih/ sve dodire rane jeseni“ (Jesenja). Subjekt je često u samoti bez „nje“, voljene, drage, koja nije tu, bezbroj je očiju drugih, bezbroj prolaznika i njihovi glasovi, nijedan njen. Ona je u snovima i samo za nju su čuvani suveniri prekrasnoga i neodsanjanoga sna. Ona zna doći iz sna, „u dahu vjetra“. Tako žena često u Letićevim stihovima nije opipljivost već nerazbijena magija, a sam subjekt kolekcionar je vokativa njenoga lika, glasa i duše (Kao da te nema, Bezbroj i jedina). Nekada je to bezuvjetna predaja ženi vrijednoj požrtvovanosti:

Poželio bih
umrijeti sa tobom
na pijesku,
na obali bez ikoga,
neke godine, nekog dana
u neko svitanje…

Bio bih vječnost
pošto umrijeh s tobom
na pijesku
na obali bez ikoga
neke godine, nekog dana
u neko svitanje.
             (Balada o smrti)

Nekad je ona samo žena, oduvijek tu, „ni mašta, ni stvarnost, tek žena koja čuva tajnu postojanja, smisao svega lijepog što u subjektu postoji“ (Ti). Ali uvijek je život bez nje okolica smrti, besmisla, ona tako postaje i ostaje temeljni smisao, i njen odlazak značio bi želju odlaskom u svemir koji će pripremiti smrt (Tišina).        U cipelama za odbačene, jedan čovjek je stao, svjestan da svi pravci kretanja i nisu bili zapravo pravci polazaka i dolazaka (Cipele). Neobičan je u ovoj zbirci prijelaz ljubavne poezije prema misaonoj, gdje autor ne pošteđuje čitatelja stravičnih usporedbi: nož sliči kuhinjskom vuku, on je uzvišen u svojoj čeličnoj tvrdoći, u ruci neukroćen, čak se i poslušno zariva u meso (Nož). Preispitivanje sebe u mirnom jutru osjenčenom dimom cigarete može biti žderanje samog sebe, „nezdrav oćut zadovoljstva za osjećanje potpunog ja, za potrebu da se oglasi svaka nit bolesnog tkiva“.  U svemu je opet lik žene, dim ga obavija, u želji da se kao feniks rodi strast iz pepela, s njenim imenom i sveobuhvatnost koja se razlaže u supstanci šutnje (Cigareta). U pjesmama se intenzivno osjeti nostalgičnost uvjetovana dozivom doma, tamo gdje je pruga, gdje su peroni na kojima je stranac „s nevažećom kartom uspomena, sujeta i htijenja“. Dom koji priziva ambijent toplog kestenja i obratno, slika je tužna i rasplakana pred  prostorom  u kojem je subjekt trenutno (Putnik). Tako bosanski pejzaž u liriziranoj formi preuzima istovremeno snoviđenje i zbilju, izraz sveobuhvatno nastoji uklopiti mir duše, senzibilnost umjetnosti i sve pretočiti u čašu koja se pije, iz koje se srče i u koju se slijeva najezda nostalgije ali i rezignacije zbog svagdašnjega života, čije putove i korake ne planiramo uvijek ali koji se dese kao kad se niz liticu slijevaju kiše višednevne i voda zna kuda će otjecati. Tako i umjetnik svoju riječ kruni miomirisima doma i austrijskih pejzaža pa se sa svim tim ljepotama suživljava osjećajući napokon mir i ispunjenje u Univerzumu pred kojim je zadivljen.   Nije uvijek sve u ruhu optimizma, zna se desiti i bezvoljni pad, letargija sna i bunila, kad ne postoji put već samo stranputice, kad je sve obmana, mnogo toga sazdano od laži, obgrljenost jezivom šutnjom da nema nigdje nikoga (Put). Osamljenost i harmonija truljenja jedino je što pjesnik uzdvaja kao ishod, trajnost na neki način: Muk u samoći sobe ostat će da živi u vječnom metalnom zvuku, ispod sata, ispod giljotine.       Letić pokušava odgonetnuti smisao i poslanje svojega metafizičkoga identiteta, tko je, netko, rastvoren, ili Nepoznati, a potom skida mraz s prozora čekajući… nju, koja zapravo i ne postoji, sve je fantazmagorija njegove mašte. Tako se on opet vraća ženi, čiji je dolazak odgođen kao što je i njegovo čekanje osuđeno na svoje postojanje (Vrijeme lakmusa). Stoga, svjestan neumitnosti težine egzistiranja, on će pribjeći stihu u ženi i ženi u stihu, preobući svoj ponos u lirika nesputane strasti i živjeti pišući bez straha od predaje ljubavi koja boli, ali bez koje je sve slipava prašina, magla i dim. Svjestan ove istine, Letić svoje verse nježno uvija u ruho satena čuvajući ih tako od truljenja i prolaznosti.     Ljiljana Tadić
                            

 

Knjiga “Satenski stihovi” dvojezični je pjesnički prvijenac g. Jovice Letića, nadarena pjesnika čija duša je beskonačna i nedokučiva. On je i topao poput mjesečine nad rodnom mu ravničarskom bosanskom Posavinom i hladan poput ledenih vrhova Alpi. U njemu i pred njim, rijeka Inn mirno teče noseći nadanja, da bi već sljedećeg trenutka, mutnim valovima budila nostalgiju za nekim drugim bistrim, srcu dragim, a oku nedohvatljivim vodama. U poeziji Jovice Letića izmjenjuju se raspoloženja poput godišnjih doba. U njegovoj se poeziji događa život. Svaki dan života. Čitatelja će ostaviti bez riječi svojim preciznim zapažanjima i britkošću misli, istodobno iznenađujući bujicom iskrenog obraćanja Ženi. Riječ “žena” napisala sam velikim slovom jer u emotivnim stihovima u kojima se g. Letić obraća Ženi jednostavno ćete zaobići mogućnost da je to obraćanje ženskom rodu koji zaokuplja pjesnika. Ne. Pjesnik ima točnu viziju Žene kojoj se obraća … Ona je kao neko udaljeno svjetlo sa svjetionika koje mu se povremeno javlja signalom kako bi znao da postoji. Ona. Žena u pjesmama g. Letića lišena je svojih tjelesnih osobina i seksualnosti, a dovedena je na razinu duhovnosti, dodira duše, mirisa i boje aure te osjećaja topline koju pjesnik osjeća kao potrebu u otuđenom svijetu ogrezlom u laži i zgrtanju materijalnih dobara, u kome se osjeća poput osuđenika na život. Poeziju g. Jovice Letića najbliže sam prozvati duboko misaonom. Onom koja će i čitatelja navesti da se zamisli nad nekim čak i sasvim svakodnevnim sitnicama. G. Letić nudi u svojoj poeziji i neke drugačije poglede na život i svijet od onih uvriježenih (naučenih ili čak nametnutih nam i malodušno od većine prihvaćenih). On je svakako osoba izuzetno izražene osobnosti. Osoba savršeno pomirena sa sobom i izgrađenim mišljenjem o svemu oko sebe. Zlonamjernik bi rekao “sam sebi dovoljan”, ali zalaganje, djelovanje, profesionalni rad s mladima i njegova djela reći će nešto sasvim drugo o g. Letiću. On jednostavno odbija klišeiziranje svoga slobodnoga i svjesnoga duha, utapanje svoje osobnosti u okvire društva, dobrovoljno stavljanje bilo kakovih lanaca koji će sputavati njegovu izraženu individualnost. On će radije odabrati biti “vukom samotnjakom” i uživati u slobodi, u pravom smislu riječi. Knjiga poezije Satenski stihovi vrlo će brzo osvojiti srca i um svakoga knjigoljupca, naročito onog dijela čitateljske publike koja uživa u poetskom izričaju. Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju.  Elfrida Matuč Mahulja

 

Za uvod u poeziju ove zbirke pjesama nije potrebno puno riječi, pošto ona govori dovoljno sama za sebe.To nije hermetična lirika, nego lirika koja usmjerenog čitatelja svjesno poziva da pažljivo sluša, ne samo melanholične nego i uvijek prisutne optimistične zvukove i koja će ga odvesti u jedan poseban svijet riječi koji je oslikan čas u snažnim, a čas u nježnim  pastelnim bojama, čija su forma i sadržaj u skladu. Jovica Letić je u svoju prvu zbirku lirike, sa kojom se predstavio kao zreo pjesnik, unio  osobnu suptilnu emocionalnost, povezanu sa bogatim životnim iskustvom. Iz toga proizlazi jedna raznolična lirska žetva, koja se bavi sa egzistencijalnim temama, kao što su Eros i Tanatos, ali se i približava općoj problematici smisla.Tu su na sugestivan način nježne, ali i strastvenošću ispunjene pjesme, realnost i maštanje je umjetnički isprepleteno, a iz toga proizlaze slike pune fantazije i raspoloženja, koje snagu crpe iz međuljudskih susreta. Doživljaj prirode u toku godišnjih doba ulazi u punoj ljepoti u ovu liriku i u stanju je oteti čitatelja u nijansama bogatu imaginaciju pisca, koja je ponekad idilično-romantična, pa, opet, inspirirana ekspresionizmom. Poneka lirična misao se dotakne i doživljaja domovine i tuđine, pri čemu nam izražajne, ali ipak bez patetike nametnute slike, asocijacije, fragmenti razgovora odražavaju osobne doživljaje i zbunjenost jedne osobe na granici kultura i svjetova.  Ovo dvoježično izdanje ima izričito ulogu mosta koji povezuje različite kulture i omogućava da lirski način izražavanja na maternjem jeziku u prevodu Helmuta Weinberger-a sačuva poetsko u sebi.              Sigrid Darinka Völkl

 

Bankrot kulturnog identiteta

U dokumentima nekadašnjeg ZAVNOBiH-a pisalo je, pored ostalog, da BiH nije ni muslimanske, ni hrvatska, ni srpska, već muslimanska, hrvatska i srpska, što je formulacija koja priznaje integralnost same zemlje, ali sasvim jasno verifikuje i prepoznaje nacionalne identitete. Ma koliko bosanstvo tretirali kao neuspio politički model nove nacije, što je po diktatu istorijskih zbivanja nužno i morala biti, kulturna baština , pak, daleko je ispred ove političke utopije. Kultura uvijek nalazi lako zajednički jezik sa životom i njeno trajanje nije kao kod samoljubive politike, jednokratko i nestalno. Nacionalno, kao naglašen segment političke zbilje, danas ponovo postavlja enigmu kroz pitanje – kakva je fizionomija ove nesretne zemlje i što ona ima kao znak prepoznatljivosti, a da obavezno nije u kontekstu rata, mržnje, nacionalne i vjerske netrpeljivosti?

Page 1 of 11