Jovica Letić
Dvojezičnu zbirku poezije Tu, u daljini /Hier in Ferne Jovice Letića izdala je bečka Morawa i nalazi se u prodaji širom Evrope.
Poetska knjiga Tu u daljini, Jovice Letića, veoma je ozbiljna i sadržajna zbirka lirike, nastajala u rasponu od trideset godina, te toga, raznolika po strukturi pjesama koje sadrži, kao i njihovim tematsko-motivskim okvirima. Iako je Letić čovjek koji je rođen u ravničarskom Pelagićevu, a danas živi podno austrijskih Alpi, njegova poezija nije plačljiva nostalgija za rodnim krajem i ostavljenim životom već ozbiljno promišljanje čovjekove sudbine u ma kojem prostoru i vremenu. S obzirom na način pisanja, Letićeva poezija poznaje i oblike stihovane, pa i u strofe izdijeljene, pjesme, kao i pjesme u prozi u kojima je izostao bilo kakav oblik versifikacije. Zbirka se otvara naslovnom pjesmom u prozi, koja gotovo autopoetički žali za vremenima pjesničke žudnje za zvijezdama, vremen-ima kada je i pisanje i čitanje poezije bilo važnije od jurnjave za materijel-nim oblicima života. Ukoliko bismo pokušali govoriti o temeljnim mo-tivima ove lirike, a što je zaista teško, najprije ćemo morati napraviti makar okvirnu podjelu pjesama na nekoliko temeljnih grupa. Najprije, tu su ljubavne pjesme kroz koje je moguće iščitati kompletan ljubavni roman ispisan u slavu kako jedne žene tako i ljubavi općenito. U Letićevoj ljubavnoj poeziji nema plačljivo-sentimantalnih nota, nema patetike i is-praznih ljubavnih zanosa. Sve je konkretizirano – od prvog susreta, negdje u prolazu između svjetova, preko narastanja ljubavi, do konačnog rezimea u pjesmi „U bezvremenu“ u kojoj Dogodili smo se jedno drugom/ u trenutku ukazanja/ čistog i potpunog života/ izvan obmane vremena,/ u bezvremenu,/ na mjestu gdje se sjedinjuju/ rađanje i nestajanje/ gdje vječno/ ruši bojažljivi mit/ o prolaznosti. Ljubav se dogodila izvan svih velikih htijenja, u našim malim postojanjima. I nema tu nikakve mistifikacije niti sudbinskih određenja. Jedna od najboljih ljubavnih pjesama „Satenski stihovi“, intertekstualno priziva općepoznatu zbirku Satanski stihovi, ironizirajući na taj način velika pitanja i velike pjesničke motive, nagovarajući nas da povjerujemo u to da nema ozbiljnije teme od ljubavi.
Pjesma je građena kroz gradaciju sa sjajnim završnim efektom iznevjerenog očekivanja. Konačno, u pjesmi „Riječ“ lirski subjekt će se zapitati ima li uopće dovoljno riječi i postoji li dovoljno snažna riječ da iskaže njegovu beskrajnu ljubav. Druga grupa pjesama prati egzistencijalni grč čovjekova bivstvovanja u svijetu omeđenom predmetima. „Kvadratura kruga“ priziva dobro nam poznati egzistencijalistički motiv čovjekove bačenosti u svijet, koji se zatim produbljuje ljudskom vječnom trkom i strkom u potrazi za smislom i samim sobom.
S nadom, da bismo, možda, jednom/ ipak, stigli Negdje./ Kako bi nas, možda, jednom/ ipak, dočekao Neko./ Kako bismo, možda, jednom/ ipak, zatekli Nešto. S pogledom na kišne kapi u prozoru, pjesnik primjećuje svakodnevne predmete i progovara o cigareti, čaši, zidnom satu, cipelama i suternskom stanu, o zvucima muzike koji dopiru iz susjedstva, maglama, kišama i snijegu… o svemu onome pored čega život prolazi neprimijećen. O patnji koja postaje čovjek i o čovjeku koji postaje patnja, u gradu ozidanom teškim ciglama učmale tišine. Vrijeme je ustajalo a život stao u zdjelu ničega i prolazi maj po maj. Nostalgični modus pojavljuje se povremeno i oskudno, a poetski je najsnažniji u pjesmama „Putnik“ i „Pjesma s putne torbe“. Lirski subjekt negdje duboko i skriveno u sebi nosi osjećaj dolaska u prostore drugosti, jer tamo, u meni vječito čami stranac na peronu s nevažećom kartom uspomena, sujeta i htijenja. I, da li mu vjerovati da: Ne, nije to nostalgija samo bolan oćut da u mom zimskom gradu na nečijem dlanu topli kesteni mirišu. Zbijena tijela hodača svijetom klate se u ponoćnom vozu za Cirih, nose u svojim južnim očima metež motiva, nepostojanost i neizvjesnost vlastitih života. Aludirajući na Šantićevo sunce tuđeg neba, Letić progovara o snijegu tuđe zemlje („Prvi snijeg“), poentirajući da Nema tuđe zemlje. Postoji samo ljepota zemlje. U nekoliko zimskih pisama pjesnik progovara o ljepoti planinskih pejzaža i vječnoj ljudskoj zapitanosti o vlastitom poslanju, bez obzira na nebo ispod kojeg pjeva. Pa ipak, čini se da u nekim trenucima kompletno čovjekovo biće stane u riječ nekada (pjesma „Nekada“), jer Sav moj život počinje sa/ Nekada/ i nemoćan potanja u nužnost/ u neminovno sučeljenje/
Nekada i Nikad više. Jovica Letić u svojoj poeziji nije ostao ni gluh ni nijem za zbivanja na Balkanu, u zemlji Bosni čija je historija, kako kaže, suviše kratka za sve ratove i sve junake. Ona je umorna od velikih historija i velikih događanja. U pjesmama „Tamo ispod neba“, „Čovjekov običan dan“ i „Bezbožni stihovi“ pjesnik progovara o zlu i strahotama rata. I dok krv teče i nečija djeca stradaju, dok ludilo huškača urla, neko provodi svoj običan dan, daleko od svega/ zbijen u toplini/ čopor sito spava.
A tamo, ispod neba, obmanuta sabraća slijepo poslušna žrtvuju sve što imaju, zbog gadova koji im prodaju raspela i boga pričaju mržnjom. Pjesma „Bezbožni stihovi“ funkcionira kao svevremena opomena zlik-ovcima, svima onim koji čine svijet mjestom mržnje, a u Boga se zaklinju i od njega milost traže. Napisana u distisima na principu kontrastiranja, pjesma završava zapitanošću:
Čine grobove bezimenim / i izgovaraju tvoje ime.
Čine na zemlji pakao / i tako traže mjesto u raju.
Zar im opraštaš, Bože /? Oni znaju što čine.
Ovaj kratki pregled poezije Jovice Letića završit ću navodom pjesme koja jeste bosanska (naslovom određena), ali je i univerzalna – „Zemlja bosanska“:
Ovdje je tako mnogo sličnosti,
Tako mnogo istog
U svim našim snovima
Našim odrastanjima
i inatima
Našim imenima
Našim srastanjima
u istu zemlju
Da se ne bi
Do krvi prezreli
Zbog ono malo različitosti
Imajući na umu cjelinu pjesničke zbirke Tamo, u daljini, sve njene poetske vrijednosti i pjesnikovo vješto komuniciranje s riječju i različitim motivima, vrednote pjesničkog jezika i stila – s radošću i zadovoljstvom preporučujem rukopis za štampanje.
Prof. dr. Dijana Hadžizukić
U našem ranom formiranju svijesti, učeći svoj maternji jezik, mi nesvjesno usvajamo oblike mišljenja koji su uvriježeni u jednoj sredini, moduse kako odgonetnuti određenje životne enigme, poimamo i primamo navike naše jezičke sredine, njihovu vjeru u određene pojavne vrijednosti svijeta koji nas okružuje. 
Globusova kulmunistička stranica “Demokatismus und Schlamperei“, povjerena dr. Mariji Kasapović potvrdjuje da se novinarsko poimanje demokratije već dugo izjednačava s pravom na bezumnost, a sama aljkavost i površnost kao bitan segment takvog poimanja. Naime, u kolumni „Holbrookova Bosna bez Hrvata“ Bosna kao iznureno, ali još živo tkivo koje se agonično bori za svoj život i boljitak, 
Kako se bojkotovala Grbavica
Prizvana prošlost u čiju se istinitost sumnja, komadići duše oslobođeni emotivnih izazova, samo slutnja koja nagovještava „rasanjenu ljubav“ – osnovni su motivski postulati na kojima Letić objedinjuje i razjedinjuje svoje stihove od satena. Dodir erotike u ljubavnoj poeziji, „sva ćeš biti kišna/ samo par kapi na usnama/ mokra/ ostavićeš za mene/ da skinem s njih/ sve dodire rane jeseni“ (Jesenja). Subjekt je često u samoti bez „nje“, voljene, drage, koja nije tu, bezbroj je očiju drugih, bezbroj prolaznika i njihovi glasovi, nijedan njen. Ona je u snovima i samo za nju su čuvani suveniri prekrasnoga i neodsanjanoga sna. Ona zna doći iz sna, „u dahu vjetra“. Tako žena često u Letićevim stihovima nije opipljivost već nerazbijena magija, a sam subjekt kolekcionar je vokativa njenoga lika, glasa i duše (Kao da te nema, Bezbroj i jedina). Nekada je to bezuvjetna predaja ženi vrijednoj požrtvovanosti:
Knjiga „Satenski stihovi“ dvojezični je pjesnički prvijenac g. Jovice Letića, nadarena pjesnika čija duša je beskonačna i nedokučiva. On je i topao poput mjesečine nad rodnom mu ravničarskom bosanskom Posavinom i hladan poput ledenih vrhova Alpi. U njemu i pred njim, rijeka Inn mirno teče noseći nadanja, da bi već sljedećeg trenutka, mutnim valovima budila nostalgiju za nekim drugim bistrim, srcu dragim, a oku nedohvatljivim vodama. U poeziji Jovice Letića izmjenjuju se raspoloženja poput godišnjih doba. U njegovoj se poeziji događa život. Svaki dan života. Čitatelja će ostaviti bez riječi svojim preciznim zapažanjima i britkošću misli, istodobno iznenađujući bujicom iskrenog obraćanja Ženi. Riječ „žena“ napisala sam velikim slovom jer u emotivnim stihovima u kojima se g. Letić obraća Ženi jednostavno ćete zaobići mogućnost da je to obraćanje ženskom rodu koji zaokuplja pjesnika. Ne. Pjesnik ima točnu viziju Žene kojoj se obraća … Ona je kao neko udaljeno svjetlo sa svjetionika koje mu se povremeno javlja signalom kako bi znao da postoji. Ona. Žena u pjesmama g. Letića lišena je svojih tjelesnih osobina i seksualnosti, a dovedena je na razinu duhovnosti, dodira duše, mirisa i boje aure te osjećaja topline koju pjesnik osjeća kao potrebu u otuđenom svijetu ogrezlom u laži i zgrtanju materijalnih dobara, u kome se osjeća poput osuđenika na život. Poeziju g. Jovice Letića najbliže sam prozvati duboko misaonom. Onom koja će i čitatelja navesti da se zamisli nad nekim čak i sasvim svakodnevnim sitnicama. G. Letić nudi u svojoj poeziji i neke drugačije poglede na život i svijet od onih uvriježenih (naučenih ili čak nametnutih nam i malodušno od većine prihvaćenih). On je svakako osoba izuzetno izražene osobnosti. Osoba savršeno pomirena sa sobom i izgrađenim mišljenjem o svemu oko sebe. Zlonamjernik bi rekao „sam sebi dovoljan“, ali zalaganje, djelovanje, profesionalni rad s mladima i njegova djela reći će nešto sasvim drugo o g. Letiću. On jednostavno odbija klišeiziranje svoga slobodnoga i svjesnoga duha, utapanje svoje osobnosti u okvire društva, dobrovoljno stavljanje bilo kakovih lanaca koji će sputavati njegovu izraženu individualnost. On će radije odabrati biti „vukom samotnjakom“ i uživati u slobodi, u pravom smislu riječi. Knjiga poezije Satenski stihovi vrlo će brzo osvojiti srca i um svakoga knjigoljupca, naročito onog dijela čitateljske publike koja uživa u poetskom izričaju. Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju. 
Za uvod u poeziju ove zbirke pjesama nije potrebno puno riječi, pošto ona govori dovoljno sama za sebe.To nije hermetična lirika, nego lirika koja usmjerenog čitatelja svjesno poziva da pažljivo sluša, ne samo melanholične nego i uvijek prisutne optimistične zvukove i koja će ga odvesti u jedan poseban svijet riječi koji je oslikan čas u snažnim, a čas u nježnim pastelnim bojama, čija su forma i sadržaj u skladu. Jovica Letić je u svoju prvu zbirku lirike, sa kojom se predstavio kao zreo pjesnik, unio osobnu suptilnu emocionalnost, povezanu sa bogatim životnim iskustvom. Iz toga proizlazi jedna raznolična lirska žetva, koja se bavi sa egzistencijalnim temama, kao što su Eros i Tanatos, ali se i približava općoj problematici smisla.Tu su na sugestivan način nježne, ali i strastvenošću ispunjene pjesme, realnost i maštanje je umjetnički isprepleteno, a iz toga proizlaze slike pune fantazije i raspoloženja, koje snagu crpe iz međuljudskih susreta. Doživljaj prirode u toku godišnjih doba ulazi u punoj ljepoti u ovu liriku i u stanju je oteti čitatelja u nijansama bogatu imaginaciju pisca, koja je ponekad idilično-romantična, pa, opet, inspirirana ekspresionizmom. Poneka lirična misao se dotakne i doživljaja domovine i tuđine, pri čemu nam izražajne, ali ipak bez patetike nametnute slike, asocijacije, fragmenti razgovora odražavaju osobne doživljaje i zbunjenost jedne osobe na granici kultura i svjetova. Ovo dvoježično izdanje ima izričito ulogu mosta koji povezuje različite kulture i omogućava da lirski način izražavanja na maternjem jeziku u prevodu Helmuta Weinberger-a sačuva poetsko u sebi. 
U dokumentima nekadašnjeg ZAVNOBiH-a pisalo je, pored ostalog, da BiH nije ni muslimanske, ni hrvatska, ni srpska, već muslimanska, hrvatska i srpska, što je formulacija koja priznaje integralnost same zemlje, ali sasvim jasno verifikuje i prepoznaje nacionalne identitete. Ma koliko bosanstvo tretirali kao neuspio politički model nove nacije, što je po diktatu istorijskih zbivanja nužno i morala biti, kulturna baština , pak, daleko je ispred ove političke utopije. Kultura uvijek nalazi lako zajednički jezik sa životom i njeno trajanje nije kao kod samoljubive politike, jednokratko i nestalno. Nacionalno, kao naglašen segment političke zbilje, danas ponovo postavlja enigmu kroz pitanje – kakva je fizionomija ove nesretne zemlje i što ona ima kao znak prepoznatljivosti, a da obavezno nije u kontekstu rata, mržnje, nacionalne i vjerske netrpeljivosti? 
